“Jača je pjesma od nje”, komentirao je član žirija jednu natjecateljicu u talent showu.

Obrade dobrih pjesama mogu biti izvrsne, pa i bolje od originala. No ponekad se veći šarm pronađe u nesavršenoj obradi. Izvođač daje sve od sebe, ali vidi se da se bori, da ne pjeva baš s lakoćom. Taman za sitan poen biva pobijeđen od pjesme – što je sjajno!

To je, recimo, slučaj s ovom obradom fantastične pjesme Dernière Danse. Ako vam nije jasno zašto to nije besprijekorna izvedba, usporedite je s izvedbom autorice. Ali u potonjem je slučaju reflektor na izvođaču, a u prethodnom na pjesmi.

Pjesma može i namjerno biti slabije izvedena, čak i u studijskoj verziji. Naravno, često je to samo loše – kao, recimo, u slučaju ranog black metala gdje su neki izvođači radili snimke što je moguće lošije kvalitete kao izraz bunta, kaosa ili tko zna čega (a možda i nesposobnosti da kvalitetno snimaju). Kad nešto ne napravite dobro, recite da je namjerno loše.

Zanimljiviji su, naravno, primjeri gdje taj trik jako dobro funkcionira. Dva mi sada padaju na pamet. Prvi je Mellow My Mind, gdje je tonalitet previsok (pogotovo u refrenu), ali je odgovarajuće Neilovo jedva-pjevanje, glasom koji puca, sasvim u skladu s tekstom pjesme i tematikom cijelog albuma. Drugi je primjer pjesma O’Caroline Matching Molea koja je očito dobra, ali atmosfera izvedbe je nekako mlaka, beskrvna, anemična, kao da je pjesmu napustio duh života – kao što i jest! To je ovdje idealno, u skladu s tekstom. Ako želite čuti istog izvođača (Roberta Wyatta) u mnogo životnijem izdanju, poslušajte album Rock Bottom koji je snimio nakon nesreće u kojoj je ostao nepokretan! (“If anything, being a paraplegic helped me with the music because being in hospital left me free to dream, and to really think through the music.“) Pjesme su bolje, posložene s više truda, preciznije, ljepše, entuzijastičnije – ali to ne umanjuje vrijednost one beskrvne.

“A jebenti, zašto mi vi ne napišete neku pismu?” pitao je skladatelj Zdenko Runjić pjesnika Jakšu Fiamenga, presrevši ga na splitskoj rivi nekad u sedamdesetima. Ostalo je povijest, to što su oni radili za Olivera i još neke pjevače nije ponovljivo, ali današnji hipsteri to ne razumiju. Kad sam prijatelju linkao pjesmu Meri Cetinić U prolazu, koja dolazi iz pera navedenih autora, rekao je da će je proslijediti pokojnoj prabaki. Ne kuži ova ekipa koliko je to novo.

Poslušajte tu pjesmu, kako je to otpjevano! Refren nije toliko zanimljiv, ali to je baš u skladu s tekstom – jer protagonisti se viđaju samo u prolazu, sporadično, a “drama” se odvija isključivo u glavi pjevačice, dakle jedino u versu! Krajem refrena “u prolazu”, pjevačica se ponada i to se čuje, ali ne u glasu, nego u prijelaznom akordu (sedmici) – i evo modulacije, nada je jača, iduća je strofa u višem tonalitetu (pjesma ih promijeni ukupno četiri). Modulacija izostaje na kraju zadnjeg refrena, samo se ponavlja ovo “u prolazu”, nema više skoka. Može li pametnije?

Iznenadio sam se kad sam pročitao da je Runjić bio samouk, jer sklada kao da je barem akademiju završio, to su daleko zanimljivije melodije od većine onoga što danas čujemo. Vidi se da je skladao na klaviru, ne mogu se onakve stvari na gitari napisati. Kaže on u intervjuu 1986.:

Sve što danas znam o muzici, a sada znam mnogo, naučio sam sam. Sve ono što mi je trebalo, ja sam to naučio i saznao. Sve! A ono što mi nije bilo potrebno u muzici, to ne znam. Učio sam pitajući, tražeći po udžbenicima, slušajući ploče, i to bez ičije pomoći. Bio sam uvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka.

Ima itekako. O rađanju umjetnika Runjića možemo saznati i u jednoj od njegovih najboljih pjesama: Prozor kraj Đardina, kojoj je, za Gorana Karana, napisao i tekst i glazbu i za koju je rekao da je autobiografska. A u onom istom intervjuu 1986. rekao je:

I tako, sjećam se, bila je ljetna večer, spremao sam se na spavanje, a dolje u Đardinu neka je klapa pjevala lijepe pjesme, serenade. To me se nekako posebno dojmilo. Osjetio sam dotad nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku tjeskobu, nešto neuhvatljivo. Razmišljao sam: hoću li ja ikad moći nešto takvo doseći? Možda sam tada imao najviše deset godina.

Ovo vrijedi usporediti sa sličnom izjavom Dragutina Tadijanovića:

Od proljeća do jeseni, a naročito ljeti, nedjeljama popodne, čim bi se sunce stalo naginjati k zapadu, ja bih se neopazice penjao na ravni vrh brijega, kod ulaza u Rastušje, i tamo, nevidljiv bilo kome, medu borikama, na travi, stajao ili hodao, ili ležao nauznak, pa satima razmišljao, sanjario, sve dok se ne bi pokazala zvijezda Večernjača. Nikad me, kasnije, nisu prožimale beskrajne slutnje nečega neiskazanog, slične onima koje su mi tada srce ispunjale do dna. Vjerovah da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati kad žetva moja dozri. Kao pčele oko košnice, u glavi su se vrzle misli, jedna za drugom, jedna ispred druge, dižući me od zemlje i noseći me u nepoznat kraj. A nisam ih još umio iskazati skladnim riječima.

A klapa kakvu je čuo Runjić možda je inspirirala i Jakšin tekst za Oliverovu (naravno, i Runjićevu) pjesmu Piva klapa ispo’ volta. Ali taj divan tekst uopće nije o klapi, nego o udovici koja bi se još mogla udati, pa umjesto da joj išta izravno kaže, Jakša je poziva na balkon da vidi kako u daljini svitle koće i da čuje klapu koja tiho pjeva iza ponoći. Fantastično! A sasvim drugačiju perspektivu o pokojnom partneru daje pjesma Ništa nova (istih autora), čiji me tekst toliko intrigirao da sam nekad na faksu zamolio kolegu iz Trogira da mi ga prevede na standardni jezik. Hvala Mario!

Moja ljubav prema ovim umjetnicima, prvenstveno Runjiću, vuče korijene iz djetinjstva kad smo u autu, vozeći se na to famozno more i otkrivajući ga, slušali kasetu Oliver 5, autorski mahom Runjićevu. Njegove pjesme kao što su Skalinada, Malinkonija ili Cvit Mediterana zauvijek ću povezivati s melankoličnim doživljajem primorja devedesetih. Kao i sa Splitom, ali ne stvarnim Splitom kojega tada nisam ni vidio, nego “Splitom” kao simbolom i težištem svih tih osjećaja kako sam ga zamišljao kao dječak (“Cili je Split rascvala grana, sunčani lipi cvit Mediterana“). Mediteran nije mjesto, nego osjećaj.

“Ona je prošlost, move on!”

To mi brat sada kaže, ali ne o ženi, nego o albumu Jada Jada.

Znam, nije vam jasno, moram ispočetka. Uglavnom, prije malo više od dva dana izašao je novi album Klinike Denisa Kataneca, a zove se Kao zao kor. I sad me brat pita koji je moj problem s tim albumom. Ništa, kažem mu, jedini je problem što ga uspoređujem s Jadom Jadom. Ali to prokletstvo usporedbe s bivšim albumom komentirat ću tek na kraju teksta, jer jebiga, nije fer.

Pošteno govoreći, dobili smo izvrstan album. Prvo što mi je dao jesu dva dana intenzivne rasprave, s bratom i dvojicom prijatelja, o raznim njegovim aspektima i pjesmama, a posredno sam čuo još neke zanimljive dojmove. To je ono što radi Denisova glazba: živa i netipična, ona je jebena spajalica ljudi, bilo se da se slažu, bilo da se svađaju; dopušta različite interpretacije i doživljaje.

Evo, recimo, pjesma Ženu – ne mogu se odlučiti treba li je shvatiti doslovno ili ironično. U prvom slučaju tekst je malo infantilan, kao da ga je izvadio iz zadaćnice za peti razred zajedno sa sastavcima Budi dobar čovjek i Volim svoj zavičaj. U drugom slučaju imamo ne baš uspjelu, prvoloptašku ironiju koja je za današnje prilike i mrvicu politički nekorektna. Ne znam, možda Denis i računa na dvoznačnost teksta, da budemo zbunjeni, možda je u tome fora. Refren je pak nejasan u oba slučaja, što otvara novu temu – ne dvoznačnost, nego neznačnost teksta. Stvar je u tome što vjerojatno ni Denis ne zna što mu znače pjesme, nego pjeva što mu dobro zvuči. To uglavnom ispadne dobro.

Kako god bilo, ovo je pretežno mračan album o ranjenom muškarcu. Ne saznajemo mnogo o tome kako i zašto je sjeban, nego to samo ona zna, gdje su sva zakopana, tijela (iz pjesme Džukci). Tekst pjesme Zavičaj – jedne od najboljih – svodi se na “suicid, suicid, depresija, suicid”. Kako je samo bolno otpjevan posljednji stih – Tako ti i treba! – koji sjajno pogađa samoosuđujući i samookrivljavajući mindset ljudi o kojima pjesma govori. Na sličnom su tragu izvrsne pjesme Ušća (maestralno otvaranje albuma), Konj, Džukci, kao i Pokušaj koja sasvim korektno zatvara album. Ima i pozitive: ona sjaji u durskom i pjevnom Elliottu, kao i u brzoj, energičnoj naslovnoj pjesmi – unatoč psihijatrijskoj tematici teksta. Nažalost, neke pjesme nisu na razini gore navedenih: preskačem dosadnjikavi Suncokret, iritantnu buku na Vampirima, a iz istog razloga i Srećka koji je inače dobra pjesma. Mislim, taj njegov početak je užasan.

I tu otvaramo neizbježnu temu zvuka Klinike, što im je najslabija točka. Mislim na aranžmane i produkciju. Oni se hvale da brzo snimaju i da to zvuči kao snimka uživo. U tome i jest problem. Uživo su fantastični, ali album ne smije tako zvučati, jer onda kao album zvuči loše. Tiši i mirniji dijelovi su okej, ali jači i glasniji su naprosto – buka. To treba biti ispolirano, da zvuči studijski u skladu s današnjim standardima, da zvuči lijepo. Manje šuma i distorzije, kristalno čisto i jasno, kontrolirano, bez iživljavanja po instrumentima. Manje gitara, više klasičnih instrumenata, violine, klavir, orkestar, puhači, harfe, ženski prateći vokali. Pa i Beatlesi su prvi album snimili sirovo, u jednom danu, ali poslije su Sgt. Pepper’s snimali 700 sati (valjda znate u kojoj pjesmi je harfa?) i pogodite koji im je bolje ispao.

Na kraju dolazi i najavljeno prokletstvo s početka teksta, usporedba s bivšim. Što god Denis pričao o novom albumu, a kaže da je bolji i zreliji od Jade Jade, on meni nije ni blizu. Zreliji možda jest (što god to značilo), ali čemu? Okej, konceptualno je čvršći i koherentniji – nešto je jasnije “o čemu se radi” – ali to je tek zato što je lakše napisati tužnu, nego radosnu pjesmu. Pokušajte napisati dobru radosnu pjesmu. Pokušajte napisati radostan album. Jada Jada je album radosti. Mislim, nije, ali jest. Nadalje, muzikalno, na novom albumu malo je previše pjesama koje se zasnivaju na jednoj melodijskoj frazi koja se ponavlja kroz cijelu pjesmu. Ne pomaže ni što su dvije od tih melodija iste, samo u drugom tempu – naslovna pjesma i Džukci. Ne mora to biti problem, Dylan i Cohen su doktorirali na jednostavnim i repetitivnim pjesmama – ali zato Dylan i Cohen nisu Beatlesi, niti su Brian Wilson, kao što i ovaj album nije Jada Jada, koji je glazbeno ipak bogatiji, a i tekstualno zanimljiviji i van svih okvira. Pjesme su bolje, luđe, kreativnije. Poslije takvog čuda, sve je korak unatrag.

Ovo je tekst o jednom manje poznatom hrvatskom glazbeniku. Da bih objasnio tko on jest, možda je dobra strategija objasniti tko on nije. Stoga počnimo sa sljedećom tvrdnjom: on nije Petar Grašo.

Prije nekih tjedan dana gledam na TV-u koncert Petra Graše. Arena Zagreb, gomila ljudi, hit do hita. On obučen elegantno i višeslojno, lijep sako i nekoliko malih oku ugodnih detalja, sunčane naočale, mekan i baršunast glas kao da ga je radio sam gospodin Bog. Najbolji hrvatski pjevač, uz njega sveprisutni gitarist Ante Gelo, a pjesme mu piše najuspješniji hrvatski autor (Huljić) koji je u životu napisao više pjesama nego što ih je čuo. Ispolirane su toliko da ne znaš je li pjesmu napisao lijevom ili desnom rukom, za ručak ili za večeru. Top produkcija, ljudi dižu ruke i njišu se, sve je tako savršeno. Grašo je na pozornici teški profesionalac, vidi se da ima potpunu kontrolu, ništa ga ne može iznenaditi, odrađuje koncert tako lako, bez imalo truda, kao da to radi svaki dan poslije doručka. Imaš dojam da može bez problema tako pjevati još deset sati i onda normalno otići u teretanu pa na picigin. Ne vidiš kroz njega, previše je slojeva, ranjivost nula bodova. Zapravo ga ondje nema, jer ne možeš doprijeti do njega ni on do tebe. Grašo je toliko mainstream da ga nitko zapravo ne čuje.

A što je s druge strane?

Dva dana prije Božića, na nekom eventu u Tvornici Kulture, malo iza ponoći, nakon tri manje zanimljiva benda – na pozornicu napokon stupa Klinika Denisa Kataneca. Publike je možda stotinu puta manje nego kod Graše, ali svi jedva čekamo. Denis je u običnoj bijeloj majici kratkih rukava, neobrijan i nabrijan na glazbu. I što se tada događa? Sve. On postaje svoja glazba, daje svoje pjesme, daje nam sebe. Guramo se naprijed, drogiramo se gitarom i Denisovim sirovim, nesputanim glasom, gutamo energiju benda i isijavamo je natrag. Dečki ne štede ni glas ni prste ni gitare, uživaju, nema tu poliranja, smije se i pogriješiti – jer to je iskonska, neiskvarena glazba, ravno s izvora. Nekog koji je Denis pronašao i njegovom nekontroliranom bujicom ispunio fantastični album Jada Jada.

Zašto za Kliniku nitko ne zna? Možda zbog sirovosti glasa i izričaja, a možda i zbog Denisa koji ponekad odaje dojam da se ne voli prilagođavati. Razumijem – ali, da je prodao dušu vragu i napravio neku pjesmu onako baš za radio, možda bih za njega čuo mnogo prije. Biti autentičan i biti komercijalan u suštini su kontradiktorne težnje. Komercijala = prilagodba. Koliko god želim sirovog Denisa, toliko ga želim i u Areni – jer želim da svi čuju ono što ja čujem. Osim toga, publika hrani – ne mislim financijski, nego ono, ako te slušaju, onda si živ, življi nego ikad.

Ponekad doživiš neku pjesmu tek kad vidiš odgovarajuću sliku.

Kad sam bio na koncertu U2-a u Zagrebu 2009. godine, neposredno prije njihova izlaska na pozornicu, stadionski zvučnici odsvirali su Bowievu Space Oddity. Zašto je Bono (ili Edge) izabrao baš tu pjesmu? Je li to zbog dizajna pozornice koja podsjeća na svemirski brod? Na površini, da, naravno. Ali svaki je njihov detalj promišljen – a Bowieva pjesma, ako je poslušate pažljivo, govori o usamljenosti. U tom kontekstu, njezino puštanje prije izlaska na stadion gdje te ovacijama dočekuje sto dvadeset tisuća ljudi dobiva sasvim drugu dimenziju, koje tada možda nitko od publike nije bio svjestan. Bowieva “svemirska” pjesma – baš kao i, recimo, Rocket Man Eltona Johna – za mene sada odgovara slici tog stadiona.

Pjesme o životu i ljubavi često poistovjećujemo s nekim vlastitim doživljajima. No slika koja će meni uvijek opisivati jednu pjesmu Beatlesa zapravo je tuđi doživljaj. Jednog toplog dana prije mnogo godina – bio sam možda još srednjoškolac – vraćao sam se doma s trčanja. Hodao sam uz svoju zgradu u Novom Zagrebu kad se ispred nje parkirao automobil. U njemu je nepoznati mladić spustio prozore i glasno pustio – pogodite što? Ne, nije ni Thompson ni Seka Aleksić. Pustio je pjesmu Girl, koju sam – budući da sam odrastao uz Beatlese – jako dobro znao, ali tada sam se od nje naježio, kao da sam je prvi put čuo. Mladić u autu kojim je odzvanjao Lennonov glas sigurno je čekao djevojku. Mogao sam zamisliti što mu je u glavi i tada sam shvatio tu pjesmu. Ono što je Lennon njome htio reći vjerojatno nije identično mom doživljaju, ali to je uvijek tako. Za mene ta pjesma odgovara slici koju sam ugledao i svim njezinim implikacijama.

U naslovu je film sa Jimom Carreyem – ali ovaj tekst nije o filmu, nego o glazbi. I o meni! I malo o Ireni.

U četvrtak Irena Žilić nastupa u Tvornici Kulture. Kad je prošli put ondje svirala, bio je to fantastičan koncert, ne znam jesam li još igdje tako uživao. Možda jedino kad je svirala u Močvari na Valentinovo 2021. godine – spasila me usred lockdowna, kad nisi imao kamo izaći – pred minijaturnom publikom koju je sačinjavalo desetak solidno razmaknutih parova. Na ulaznice sam kliknuo sam čim je bilo počelo preuzimanje i već minutu poslije sve su bile rasprodane. Zadnji put Irenu sam slušao prije nekoliko mjeseci na INmusicu gdje je nastupala kao Neon Wife. Padala je kiša i nisam imao zaklona, ali koga briga, ljeto je i svira Irena. Svidjela mi se jedna nova pjesma koju je tada izvela, ne znam joj ni naslov – još je neobjavljena, a ja čekam.

Imam, naravno, oba njezina albuma na CD-u; pisao sam joj komentare ispod YouTube videa; poslao poneki mail; stavio akorde njezine pjesme na Ultimate Guitar. Baš sam divan obožavatelj. Jednom sam joj prišao ispred KSET-a, nešto sam baljezgao. Pitao sam je što znači jedan zagonetan stih – točnije, tko ili što je little friend by my side u pjesmi The Moon. Nije htjela otkriti, a ja sam rekao da je to sigurno mobitel. Mislim da joj je bilo smiješno. (Tu pjesmu je poslije obradila ni manje ni više nego Morcheeba. Ni oni valjda ne razumiju taj stih.)

U bivšem bendu svirali smo njezine Cricket and Mouse i The Moon. Kad je moj brat na svoj Instagram story stavio fingerstyle cover Irenine pjesme Defeats, ona ga je podijelila u svom storyju i bili smo jako sretni. Irena odlično svira gitaru; za nekoliko pjesama koristi nestandardne tuninge i mislim da ih je pokupila od Laure Marling. (To vam je kad drugačije naštimate gitaru pa se svi akordi drugačije sviraju, ali drugačije i zvuče, a to je poanta. Mnoge pjesme Stonesa odsvirane su u open-G tuningu i inače ne bi zvučale tako dobro.) Jednom je na Instagramu, na moj upit, napisala koji tuning koristi za Cricket and Mouse (ili je to možda bio Scars, zaboravih) – a isti tuning koristi Laura Marling u svojoj pjesmi Goodbye England Covered In Snow i nisam ga našao ni u jednoj drugoj pjesmi na svijetu. Laura je engleska verzija Irene, genijalna kantautorica s već sedam odličnih albuma. Zbog udaljenosti je nikad nisam čuo uživo, ali jednom ću, ako treba, obići svijet da je vidim.

Eto, toliko o Ireni – i o meni. Mnogi moji tekstovi o glazbi, a i drugi, prikriveno su autobiografski. Svatko uvijek piše o sebi. San nikad nije o onome koga sanjamo, nego o onome tko sanja.

Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. To je grubi sažetak teksta pjesme Soon We’ll Be Found koju sam prvi put čuo u hrvatskom Voiceu kad ju je izvrsno otpjevala Mirna Ružić. Zalijepio sam se za melodiju, zalijepio za pjesmu, potražio tekst i potražio spot.

U spotu Sia umače ruke u bijelu boju i potom njima pokazuje tekst pjesme znakovnim jezikom. Tražeći po webu značenje te geste, našao sam informaciju da je u pjesmi riječ o Sijinom bivšem dečku koji je – gluh. On, dakle, ne može čuti pjesmu, ali ovako barem može vidjeti pjesmu.

Ali bio sam potpuno zapanjen tek kad sam pogledao live izvedbe pjesme. Na svim (ili gotovo svim) nastupima Sia ovu pjesmu, osim glasom, izvodi i znakovnim jezikom! U videu iz 2019. godine, čak jedanaest godina nakon što je pjesma objavljena, Sia u nekom manjem abijentu (lounge baru?), sjedeći na stolcu, izvodi pjesmu uz pratnju akustičnog gitarista, a rukama i dalje prevodi tekst znakovnim jezikom. Za koga?

Dečko je odavno bivši, godinama daleko. Unatoč tome, Sia na svojim nastupima neumorno oživljava neki pradavni dan, neku svađu staru više od desetljeća, pokazujući rukama znakove koje publika u toj dvorani mahom neće razumjeti. Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. Iako po svemu sudeći nije bilo bolje, Sia svoje znakove pokazuje u zrak, sve se iznova događa, propadljivo i prolazno pretvara se u vječno. Taj uporan ali suptilan, nekima možda i neprimjetan performans, toliko je genijalan i originalan da ne znam s čime bih ga uopće usporedio, u koju kategoriju svrstao – to je umjetnost iz najdubljeg izvora.

Sia i njezino ritualno izvođenje pjesme znakovnim jezikom podsjeća na religije i njihove rituale, različite obrede na oltarima. Kao i kod Sie, odgovarajućeg slušatelja odnosno primatelja nema – ali unatoč tome, ili baš zbog toga, liturgiju možemo smatrati umjetnošću. Umjetnost uvijek sadrži djelić suvišnosti, djelić besmisla.

Već dugo želim podijeliti svoj doživljaj nekih Cohenovih tekstova, ali nije to baš jednostavan zadatak. Jer navođenje stihova i odgovarajućih tumačenja, well, drugi su to već izvrsno napravili na genius.com i sličnim stranicama. Ali ne znaju ni oni, zna samo Cohen. A možda ni on ne zna. I ja ponekad pišem a da ne znam što znači.

Kako god, podijelit ću samo vlastiti doživljaj. Evo što sam objavio na fejsu prije nekoliko godina:

Moj jedini živi susret s Cohenom – ako se gledanje koncerta s bočne tribine broji kao susret – dogodio se u Zürichu 2013. godine, u sklopu turneje nakon albuma Old Ideas. Volio sam taj album, prepun one najljepše religioznosti kakvu viđamo samo kod umjetnika, protkane iskrenošću, sumnjama i humorom. Recimo, u pjesmi Going Home, početne strofe izgovara glavom i bradom Bog, nazivajući Cohena lijenim kopiletom. Prisniji odnos od toga ne postoji. A drugačija i još ljepša pjesma bila je molitva Come Healing.

I onda, tik prije smrti, na albumu You Want it Darker javio se drugačiji Cohen. Na prvu to nije očito, jer u naslovnoj pjesmi naglašen je stih “I’m ready, my Lord.” Zvuči kao da je miran i spreman na smrt. Ali onda čitam cijeli tekst i shvaćam da pjesma govori o nečem sasvim drugom.

Puna gorčine, pjesma govori o problemu zla. Spominje taj paradoks s kojim se suočava svaki vjernik, a kao odgovor – ili optužba! – stoji sam naslov pjesme i albuma: Bog želi mračnije. U tom svjetlu, ovo “I’m ready, my Lord” treba čitati uz jedan od prethodnih stihova: “I didn’t know I had permission to murder and to maim.” Chilling stuff.

Naravno, ne treba autora poistovjećivati s lirskim subjektom – Cohen je pisao iz svakakvih pozicija (čak ima i album koji se zove Various Positions). No kakav je ostatak albuma? U pjesmi It Seemed the Better Way još se izravnije javlja gorčina i opoziv onoga u što je prije vjerovao.

U Steer Your Way također: “Steer your heart past the Truth you believed in yesterday, such as Fundamental Goodness and the Wisdom of the Way“. Što ga je toliko sjebalo? Čak i na to je odgovorio:

Steer your path through the pain
that is far more real than you
That has smashed the Cosmic Model,
that has blinded every View
And please don’t make me go there,
tho’ there be a god or not

Na svu tu bol jedan je moj prijatelj, kojemu sam slao fotografije tih tekstova iz fizičkog omota albuma, rekao ovako nešto: “Jadan naš Cohi, nije se baš snašao”.

Na albumu je i nekoliko ljubavnih pjesama, a najzanimljivije su one za koje nije jasno jesu li upućene Bogu ili ženi (ili oboma) – recimo, Treaty, čiji reprizni instrumental (String Reprise / Treaty) završava album i sadrži nekoliko izrecitiranih, prilično nejasnih stihova – Cohenovih posljednjih riječi:

I wish there was a treaty we could sign
It’s over now, the water and the wine
We were broken then but now we’re borderline
And I wish there was a treaty
I wish there was a treaty between your love and mine

Hmmm…

Usput budi rečeno, Cohen je objavio još jedan album – Thanks for the Dance – tri godine nakon smrti. Nije lako skladati iz groba pa nije ni čudo da je manje glazbe, a više poezije. Ponovno gorke: “Go tell the young messiah what happens to the heart.”

Koji je pravi Cohen? Onaj koji je 2012. objavio Old Ideas ili onaj koji je 2016. objavio You Want it Darker? Da je kojim slučajem umro 2012., simbol njegove smrti bio bi možda bendžo iz domišljate pjesme o smrti (Banjo) koju je tada napisao, zajedno s pjesmama koje se prikladno zovu Going Home i Amen. Možda bi otišao u raj. Ali onda se nekoliko godina poslije ne bi dogodio taj fantastični mračni album.