Ima nešto u ponavljanju

Rečenica iz naslova inspirirana je sličnom rečenicom koju sam izgovorio prije nekoliko godina. Držao sam neku radionicu iz programiranja i polaznicima sam dao zadatak nadopuniti neki kod koji sam projicirao na ploču. Zamolili su da im pošaljem taj kod kako ga ne bi morali pretipkavati s ploče, ali odgovorio sam: “Ima nešto i u prepisivanju”.

Za prepisivanje je jasno, ali što ima u ponavljanju?

Jeste li čuli pjesmu Rolling Stonesa, Hot Stuff? (Ne onaj poznatiji Hot Stuff Donne Summer, ovo je sasvim druga pjesma.)

Ta pjesma, koja otvara njihov album Black and Blue (poseban i upečatljiv, iako manje popularan) – to je mantra. Neki će reći da je dosadna. Sastoji se, u suštini, samo od jednog kratkog rifa koji se ponavlja, ponavlja i ponavlja, dulje od pet minuta, uz povremene umetke i sporadične ukrase različitih instrumenata. Momci su se potrudili istaknuti da je poanta u glazbi, jer tekst je u toj pjesmi sasvim drugotan: osim ponavljajućeg “hot stuff, can’t get enough”, Jagger izvikuje (ili reži) nekoliko duljih stihova tek u drugoj polovini pjesme, a i ti uzvici djeluju kao slučajni, improvizirani dodatak, izvan melodije. Ponavljajući rif jedino je što u toj pjesmi djeluje isplanirano, stabilna baza ispod razigranog kaosa. I tek pri kraju pjesme, kad se pitaš dokle će još ovako, prosvijetli se značenje onoga “can’t get enough”.

(Stonesi imaju još jednu sličnu pjesmu: Slave s albuma Tatooo You.)

Ima nešto u ponavljanju. Nije slučajno što u religijama postoje milijun puta izgovarane mantre ili riječi koje se iste ponavljaju na svakoj misi i na svakom zrnu krunice. I što se meditacija zasniva na promatranju daha: udah, izdah, udah, izdah i tako tristo puta, svaki dan, i opet i opet, godinama, promatranja radi, bez drugog cilja. (Na jednom zen crtežu meditiraju dva redovnika – mlađi je zbunjen, a stariji mu objašnjava: “Nothing happens next. This is it.”)

Ponekad u razgovoru (ili porukama) znam ponoviti pitanje dva, tri ili više puta ako me sugovornik nije doživio, ne mijenjajući ni boju ni intonaciju glasa, jer uopće mi ne smeta ponavljati se. Ima nekog radosnog prkosa u tome kada nešto ne uspijevaš pa smireno pokušavaš, pokušavaš, pokušavaš bez prestanka, crpeći snagu upravo iz činjenice da si sposoban mirno pokušavati bez prestanka. Ima nešto u kucanju sedamsto puta na sedamsto vrata. Ima nešto u opetovanim neuspjesima, u praštanju sebi i drugima ne sedam puta, već sedamdeset puta sedam.

Ima, u konačnici, nešto i u plesanju; ima nešto u tim klubovima gdje je elektronička glazba toliko primitivna i repetitivna da je mnogima dosadna, ali baš ta jednoličnost i jednostavnost omogućuje potpuno prepuštanje koje može trajati satima. Ne treba mnogo tonova, ne treba mnogo riječi: sve je već izrečeno, sve je već odsvirano, preostaje samo radosno ponavljanje.

Achtung Baby i ja

Svira Zoo Station. To me sjetilo… Prije nekoliko godina gledao sam dokumentarac Sedam razdoblja rocka, točnije jedan od njegovih dijelova koji je govorio o stadionskom rocku. Rastužio me taj film. Prikazivao je koncerte sa sto tisuća ljudi i s energijom veličine svemira, na kojima nisam bio. Na kraju su došli do U2-a, albuma Achtung Baby i njihove fantastične ZOO TV turneje. (Više su me dojmile te kratke snimke nego kad sam 2009. godine uživo gledao U2 u Zagrebu – ondje je nešto nedostajalo.) Dobro se sjećam kakve su mi misli bile u glavi dok sam gledao taj dokumentarac. Da sam barem bio ondje! Koliko je to davno bilo… Gdje su sada ljudi s toga stadiona? Toliki događaj, toliko energije, a zauvijek prošlo, nestalo, izgubilo se negdje u prošlosti. Teško je to objasniti. Javlja se nostalgija iako nemam veze s tim događajem, a onda i melankolija, osjećaj prolaznosti. Bezveze.

Ali evo me danas, godinama nakon tog dokumentarca i bez navedenih osjećaja (možda sam ih prerastao, yeah, right) i uživam u spomenutom albumu, čije bih rifove i stihove mogao do jutra ispisivati, dijeliti ih s ljudima, neka vide kako su moćni. “Give me one last dance, we’ll slide down the surface of things…” Počeo sam ih ovdje pisati jedan za drugim, ali sam shvatio da to baš i nema smisla. Ako niste shvatili iz citata, svira druga pjesma: Even Better Than the Real Thing. Ukratko, svira mi U2 – Achtung Baby, jedan od najdražih albuma, objavljen tri dana prije mojega rođenja.

To neozibljno ime albuma namjerno je u kontrastu s ozbiljnošću tekstova, maska koja ga sakriva. Svira One, pjesma za koju ste vjerojatno čuli. Prije oko trinaest godina, Dražen je bio prvi prijatelj s kojim sam ozbiljno razgovarao o glazbi. Rock’n’roll prema njegovim riječima nije nikakva šala ni dječja igračka, on može biti bomba za mozak. (U jednoj pjesmi i Dylan kaže: “I can write you poems that make a strong man lose his mind!“) Od sedam pjesama U2-a koje mi je Dražen preporučio na svojoj velikoj listi pjesama koje “nisu za razbibrigu”, tri su bile s Achtung Baby. Poslije se predomislio i rekao: U2, Achtung Baby – ipak cijeli album!

Svira Until the End of the World. O čemu govori, što to znači??? Poslušajte tu Edgeovu gitaru, ona razdire cijeli album po sredini, odozgor dodolje, nadvoje…

Svira Who’s Gonna Ride Your Wild Horses. Znam osobu koja voli tu pjesmu jer je povezuje s jednom bivšom ljubavi, koja je slično tekstu pjesme bila divlja i neukrotiva. A onda svira So Cruel. Jednom u gimnaziji na tu sam pjesmu ukazao jednom poluprijatelju, intelektualcu kojega sam cijenio i koji je bio utjecajan u školi i izvan nje. On je rekao da ne podnosi U2. Pokušao sam mu, uzaludno, objasniti zašto je to dobra pjesma – tada sam se poistovjećivao s njenim uspjehom u njegovim očima. No barem je volio moje Stonese! (Inače, Dylan mu je bio najveći umjetnik na svijetu, a za Dylanovo kršćanstvo iz osamdesetih imao je teoriju da je varka, promišljen umjetnički potez, način da pobjegne iz hipijevskog mainstreama u koji su ga bili ugurali.)

Svira The Fly. Taj bih tekst mogao sada cijeli prepisati ovdje. O čemu govori? Nije posve jasno – i to je dobro. Bono, koji ga je napisao, rekao je u nekom intervjuu da je riječ o telefonskom pozivu osobe iz pakla kojoj se se sviđa ondje biti te objašnjava sugovorniku što je naučila. Well, možda, ali ovo je jedna od onih situacija kada imam svoje tumačenje koje mi bolje paše od autorovog. Dobre su pjesme višeznačne.

Uh, sada svira Mysterious Ways. Tekst koji, možda, govori o Bogu u ženskom rodu. Ili, vjerojatnije, namjerno izvrće biblijsku referencu (čudni su putevi gospodnji) da bi oslikao ženu koja jedina može, kao mesija, spasiti muškarca koji ne zna voljeti. A možda je i jedno i drugo.

Sljedeća, Tryin’ to Throw Your Arms Around the World slabija je pjesma. Naslov mi je super jer govori o grljenju svijeta, ali onda sam negdje pročitao da je riječ o pijancu. Nema veze, pustimo pijanca da pije, ja bih i dalje zagrlio svijet. Svira Ultraviolet! Ljubavna, ali daleko od obične. Spominje zakopano blago – da, ono iz evanđelja – i onda, recimo: “There is a silence that comes to our house, when no one can sleep… I guess it’s the price of love, I know it’s not cheap.” A poslušajte ovo: “When I was all messed up and I had opera in my head, your love was a light bulb hanging over my bed.” Album bi ovim stihovima mogao završiti i mogli bismo mirno umrijeti bez ikakvog žaljenja, ali naravno, ima još…

Pjesma Acrobat. Dragi Satja, govori naglas o svojim željama, zamislima i snovima (kao što i činiš, recimo, na Blogaritmu), makar oni bili daleko, makar bili promjenjivi, propadljivi ili neostvarivi, jer Bono ti ovdje poručuje: “You can dream, so dream out loud! In dreams begin responsibilities!” Pjesme su ovdje bljeskovi genijalnosti. Glazbeno moćne, sugestivne, malo pretenciozne, ali opravdano. Moraju biti pretenciozne, jer ljubav je slijepa. Svira Love is Blindness, zadnja pjesma.

Pjesme o strganima

Ring the bells that still can ring
Forget your perfect offering
There is a crack, a crack in everything
That’s how the light gets in

Leonard Cohen, “Anthem”

Leonard je imao još mnogo stihova o strganosti.

Sjećate se, naravno, njegovog broken hallelujah… Ali možda ne znate za njegov strgani brijeg? From this broken hill, I will sing to you. From this broken hill, all your praises they shall ring.

Jedan od rijetkih još boljih pjesnika spominje strgano krilo, broken wing. U jednoj od svojih (meni najdražih njegovih) pjesama, Dylan opisuje fantastičnu djevojku, mirnu, snažnu i ljupku, kakvu bi svatko poželio. Svaki stih te pjesme malo je remek djelo. Ali na kraju odjednom kaže:

The wind howls like a hammer,
The night blows cold and rainy,
My love she’s like some raven
At my window with a broken wing.

Bob Dylan, “Love Minus Zero/No Limit”

Mnogo je različitih interpretacija ove strofe i slomljenog krila. Je li joj on slomio to krilo? Je li ono simbol njezine divlje slobode – koju on ipak ne želi? Ili je htio istaknuti da je, unatoč svemu, ona sjebana i ranjiva i kao takva kuca na njegov prozor? Vjerujem da je ovo posljednje.

Često se kaže da su lijepi ljudi oni koji se osjećaju dobro u svojoj koži. Toga sam se sjetio slušajući Alanis Morissette, koja se u svojoj pjesmi s ljubavlju obraća nekome strganome (nije baš jasno kome: prijatelju, prijateljici, bivšoj ljubavi?) kome nije lijepo u vlastitoj koži. I onda jasno kaže, iako žedna svega i svačega, ta je osoba predivna:

You were uncomfortable in your own skin
You were thirsty
But mostly you were beautiful

Alanis Morissette, “Joining You”

I unatoč svemu, ta je osoba njezin svjetionik: my tortured beacon. Želite li poslušati pjesmu, preporučujem live verziju s MTV Unplugged koncerta, mirnija je i nježnija od studijske.

Još jednu kritiku “dobrog osjećaja u svojoj koži” i sličnih ideala daje Martin Gore:

We’re damaged people
Praying for something
That doesn’t come from somewhere deep inside us

Depeche Mode, “Damaged People”

Da, za razliku od svih koji kažu “ljubav je u tebi” ili “sreća dolazi iznutra”, ovdje se javlja ponizan glas čovjeka koji priznaje da u dubini duše nije našao ni ljubav ni sreću te mu preostaje samo čekanje da ih odnekud dobije. Osvježavajuće je čuti takvu iskrenost. A pogledajte iduće stihove:

Depraved souls
Trusting in the one thing
The one thing that this life has not denied us

Ljepota je posljednjeg stiha u tome što se može shvatiti (prevesti) na dva načina. Prvi je: vjerujemo u jedinu stvar koju nam život nije uskratio. (Ljubav, možda.) Drugi je: vjerujemo samo u jedno: da nas život nije zanijekao.

Zašto je otišla Aleksandra?

Tijekom ljetne prakse u Zürichu 2013. godine otišao sam na koncert velikog glazbenika i pjesnika Leonarda Cohena. Ondje je njegov prateći vokal, Sharon Robinson, izvela pjesmu Alexandra Leaving koje sam se dotaknuo i u prethodnoj objavi.

Po svemu divna pjesma, pa nisam ni slutio da će prošle godine, kada sam jedva dočekao novi album kantautorice Laure Marling, njezina pjesma Alexandra iz ženske perspektive, iskreno i brutalno, odgovoriti upravo na tu Cohenovu pjesmu.

Cohen je nostalgičan i u svojoj pjesmi obraća se čovjeku (vjerojatno samome sebi) kojega napušta dotična Aleksandra, govoreći mu da prihvati taj ishod i pomiri se s njim. Ali Laura iz nekog razloga nije smirena: zauzima se za Aleksandru te je ljuta i ogorčena na Cohenove riječi.

U čemu je problem, Laura? Za razliku od mene, ona je u Cohenovoj raskošnoj pjesmi vidjela takvu patologiju da se zapitala kako je Aleksandra uopće preživjela takav odnos:

What became of Alexandra
Did she make it through?

Idući stihovi optužuju Cohena da zapravo nije ništa rekao o samoj Aleksandri. Kakva je ona, zašto odlazi, kako se osjeća? Je li njemu to uopće važno?

What kind of woman gets to love you?
Wrote us all a little note
Nothing left to lose
What kind of woman gets to love you?

I zaista. U pokušaju objašnjenja rastanka, Cohen (obraćajući se samome sebi) govori isključivo o sebi, o planovima koje je upropastio i izgubljenom smislu:

As someone long prepared for the occasion
In full command of every plan you wrecked
(…) And you who were bewildered by a meaning
Whose code was broken, crucifix uncrossed
Say goodbye to Alexandra leaving
Then say goodbye to Alexandra lost

Laura, međutim, ima sasvim drugačije objašnjenje. Jednostavno i daleko manje poetično:

She’d tell you what you’re doing wrong
If she thinks she’ll be understood

Aleksandra, zar zaista misliš da Cohen to ne bi mogao razumjeti? Ili si očekivala da ti treba pročitati misli? Laura je ovdje pristrana. Idealizira Aleksandru objašnjavajući da ona, za razliku od Cohena, nije ništa projicirala – svjesno je zagazila u njegovu kanalizaciju tražeći dijamant, koji joj je na kraju postao uteg:

Alexandra had no fear
She lived out in the woods
Pulls her socks up to her knees
Finds diamonds in the drain
One more diamond to add to her chain

Što kaže Cohen? Prije nego što je Sharon Robinson izvela njegovu pjesmu u Zürichu, on nam je (publici) izdvojio i izrecitirao sljedeću strofu – bit će da mu je draga:

Even though she sleeps upon your satin
Even though she wakes you with a kiss
Do not say the moment was imagined
Do not stoop to strategies like this

Divna strofa koja govori o težnji da, radi olakšanja boli, pokušamo na neki način zanijekati ono lijepo što je bilo ili ono što još uvijek osjećamo (“ma to sam si ja umislio”). To nije dobra strategija. Umjesto toga, kaže on dalje, treba sve proživjeti:

Go firmly to the window. Drink it in.
Exquisite music. Alexandra laughing.
Your first commitments tangible again

Cijela je njegova pjesma puna ovakve romantike. Kako Laura odgovara? Glazbeni vrhunac njezine pjesme dolazi na kraju (bridge) kada u pjesmi nimalo romantično Cohenu progovara sama Aleksandra:

You had to say your shit to bed
You could not bear the unsaid
I had to try a fuck to give
Why should I die so you can live?

Opet imam problem s ovim “unsaid”, ali… Je li Cohen svojom romantikom ubio Aleksandru? Kakva je uopće žena koja je imala čast njega voljeti (“What kind of woman gets to love you“) – ima li ona svoj unutarnji život, ili je ona samo fasada, projekcija čega god on želi da ona bude? To pitanje Laura ponavlja na sljedeći način:

It won’t change how I’m feeling
But you can try to help me understand
If she loved you like a woman
Did you feel like a man?

Drugim riječima, Cohene, jesi li Aleksandru samo trebao kako bi se ti nekako osjećao? Recimo, kao muškarac?

Što bi o tome rekli njegovi sljedeći stihovi (prva dva)?

And you who had the honor of her evening
And by that honor had your own restored
Say goodbye to Alexandra leaving
Alexandra leaving with her lord

I je li to, u konačnici, toliki problem? Laura na kraju ironično ponavlja:

What did Alexandra know?
What did Alexandra know?
What did Alexandra know?

Exactly.

Na kraju, moram spomenuti jednu možda i ključnu činjenicu.

Poznato je da je Cohenova pjesma nastala na osnovi pjesme grčkog pjesnika Konstantina Kavafija, Bog napušta Antonija. Pjesma govori o povijesnoj priči prema kojoj je Marko Antonije u Aleksandriji bio opsjednut od Oktavijana noć prije nego što je grad pao u neprijateljske ruke. Većinu riječi i stihova iz te pjesme Cohen je u sačuvao ili preradio u svojoj pjesmi, zamijenivši glavni motiv – grad Aleksandriju – ženom koja se zove Aleksandra. Genijalan umjetnički potez, ali… Potvrđuje li ova činjenica Laurino tumačenje? Žena ili grad, ima li razlike? Kako Cohen vidi Aleksandru koja ga napušta – i vidi li je uopće?