Natjecanje je više od natjecanja

Odlukom AZOO-a, Državno se natjecanje održava u matičnim školama učenika. Vjerojatno je ta odluka s obzirom na epidemiološku situaciju ispravna. Ali motivira me da malo pišem o nekim stvarima koje natjecanje čine onim što jest.

Najprije, Primošten. Već drugu godinu zaredom nećemo uživati u onome što je, meni osobno, postala divna tradicija: svake godine u ožujku otputovati u Hotel Zora i pet dana uživati organizirajući natjecanje tik uz more, a u slobodno vrijeme uživati u šetnjama, kavi i pogledu. Jer tada nema turista (hotel se za nas otvara), sve je tiho i pusto, što je za introverta savršeno; more je doduše hladno, ali ima ona klupa tamo nad stijenama, kad obilaziš poluotok sa starim dijelom grada, na kojoj možeš sjediti satima. (Ima ih nekoliko, ali ona jedna je posebna.)

Ovo je pogled s terase hotela, odmah izvan dvorane za natjecanje:

Zašto ovo pišem? Žalim li se na situaciju, provociram li? Ne, samo dijelim ono što mi je na umu, i želim reći (koliko god to iracionalno zvučalo): za mene je natjecanje i taj Primošten. Bez njega nešto nedostaje. Lako je reći: važan je sadržaj, a ne forma; važna je suština natjecanja; zadatci, rezultati i tako dalje. Primošten je samo “pakovanje” i ukras. Ali baš jučer, u sasvim drugom kontekstu, meni i kolegi mentor je rekao: Forma vam je vrlo bitna u životu – zapamtite to!

Naravno da nije riječ samo o Primoštenu, nego o cijeloj priči: o putovanju pješke na školsko natjecanje, putovanju tramvajem na županijsko natjecanje, pa poslije o pakiranju kofera, dugom putovanju autobusom za Primošten, slušanju glazbe na autocesti, stajanju autobusa na odmorištima kad jedemo sendviče i pričamo o zadatcima ili nečemu desetom, o hotelskoj sobi, doručcima, ručkovima i večerama u hotelu, gotovo neprestanom druženju koje okružuje cijelu priču, a naravno i o otvaranju natjecanja, priredbi lokalnih đaka, govoranciji ljudi u odijelima, pa onda o zatvaranju, proglašenju pobjednika, dodjeli nagrada, naslikavanju, čestitkama, spremanju kofera, ponovno o autobusu, i tako.

Naravno da natjecanje može biti bez većine toga, što je slučaj prethodne i ove godine. Sva natjecanja teoretski možemo odraditi online, nitko ne mora uopće napuštati svoj dom. Jednostavnije, jeftinije i učinkovitije! Ali sami procijenite koliko bi bilo čari u takvom natjecanju. Udobnost je precijenjena; dopustite da to potkrijepim citatom Marka Mansona (izvor je njegov e-mail newsletter):

In the new book, Burkeman has an interesting section about how convenience can backfire. He argues that it’s often the inefficient friction in life that slows us down long enough to actually forge meaningful connections. For example, instead of ordering eight pounds of your favorite meat online, being forced to walk down to the butcher each week and chat to them about weather and business and sports while they cut each slice, week after week, month after month—well, it’s the aggregation of all of these little “inefficient” experiences that generates a sense of community and rootedness in one’s life. By introducing widespread “convenience,” at scale, you remove people’s opportunities to serendipitously engage with the people in their communities.

Po prirodi sam minimalist i nekad prije suprotstavio bih se ovome što sada pišem. Kakve priredbe, kakve govorancije, kakvi ukrasi, glupost! Bio sam jako “racionalan”: kad bih se dopisivao s nekim, moje su poruke bile kratke i informativne; kakvi pozdravi, kakvi smajlići, čemu ta glupava i suvišna pristojnost? Nekad to i ima smisla, mnogo ovisi o kontekstu. Kad je posao u pitanju, kad treba nešto odraditi, onda je poželjno ostati hladne glave i komunikaciju svesti na informaciju, očistiti je od distrakcija. Ali život je više od posla i natjecanje je više od natjecanja.

Jedan moj prijatelj ima običaj na kraju svake svoje poruke djevojci dopisati ni manje ni više nego pet srdaca. Objasnio sam mu da, ako to čini baš u svakoj poruci, srca postaju redundantna jer više ne prenose nikakvu informaciju (nego bi tek njihov izostanak bio nova informacija). Odgovorio je: Naravno, ali nisu redundantna u smislu naglašavanja konteksta. Shvati to kao uživanje u trenutku i formatiranje. Zašto imati stolnjak gdje su svuda nacrtane ruže, dovoljno je staviti ružu na jedan rub i napisati for petlju. Rituali i navike inače mogu biti dosta dobri psihički. Čovjek ima urođenu potrebu za ritualizacijom. Rekao bih čak igrom. Simboli često nisu samo simboli. Zaista, nije važan samo prijenos informacija. Zato što smo, u suštini, životinje; jer je naš primitivni dio mozga stariji i važniji od intelektualnog (vidi npr. ovaj tekst). Je li cijela umjetnost suvišna? Čemu pisati tekst za pjesmu koji se lako prepriča u nekoliko riječi?

Zato je važna ceremonija na početku i na kraju natjecanja. I zato mi je žao onog trenutka kad sam, prije pet ili više godina, metodički pogrešno odgovorio jednom natjecatelju šestog razreda na pitanje tijekom Državnog natjecanja. Naime, na evaluator je stigla njegova poruka o tome da u Pythonu ne uspijeva promijeniti znak u stringu i moli za pomoć. Naravno da mu nisam smio pomoći, ali problem je bio u načinu odgovora. Na međunarodnim natjecanjima, jedan od standardnih načina nepristranog odgovaranja na pitanja natjecatelja bio je korištenjem sljedećih odgovora: “YES“, “NO”, “ANSWERED IN TASK DESCRIPTION (EXPLICITLY OR IMPLICITLY)”, ili “NO COMMENT”. Ovo posljednje je značilo da natjecatelj traži informaciju koju povjerenstvo ne može dati. Ja sam, u skladu s time, odgovorio: “Bez komentara”. Ali mladi natjecatelj gotovo sigurno nije znao da je riječ o jednom od standardnih odgovora. Kada netko inače kaže: “bez komentara”, to često znači da je ostao bez teksta, ta rečenica ima negativan prizvuk i natjecatelj ju je vjerojatno doživio kao opomenu, kao da je u svom pitanju pokazao veliko nezanje/glupost ili bio nepristojan. I možda je to utjecalo na njegovu razinu motivacije. Sada ljepše odgovaram. Neki će reći da cjepidlačim, ali sve je to važno.

I zato mi je žao što je ove godine na Županijskom natjecanju prvi, “motivacijski” zadatak za 1. razred ispao pretežak. I što je na osnovnoškolskim natjecanjima prvi zadatak često pretežak; nadam se da će se to promijeniti. Neki će reći da treba postojati filter, da je dosta popuštanja, da nisu svi za natjecanje i da se mladi trebaju čeličiti. Donekle se slažem, ali zato imamo selekciju na više razine. Primjerice, na “online” Državno natjecanje i dalje ide isti broj ljudi kao i prije pandemije iako su troškovi neusporedivo manji. Što je natjecanje masovnije, manje je prestižno, a time i manje motivira. Potreban je dobar balans između masovnog i elitnog. Zato imamo stepenice. A prva treba biti lagana, jer smisao je natjecanja upravo motivacija. Oni najizvrsniji lako će se snaći kakvo god bilo natjecanje, ali što je s deset tisuća ostalih, što njima želimo? Sigurno ne poručiti im da su loši i da se trebaju baviti nečim drugim. Ljudi su osjetljivi, poticanja i lijepih riječi nikad nije dosta, jer neuspjeha na raznim mjestima – što u stvarnosti, što u glavi – ima i previše.