Dvije zgode s CEOI-a 2016.

Tko zna kako i zašto, sjetio sam se jedne nevažne zgode od prije pet godina u Rumunjskoj gdje sam bio stručni voditelj hrvatskih natjecatelja na CEOI-u. Bila je završna večera, organizirana na nekom lijepom mjestu, s mnogo jela, pića i žive glazbe – mislim da je bilo i plesač(ic)a. Ljudi su se već bili dobro najeli i sada su hodali oko stolova, pričajući i družeći se. Tada je do našeg (“hrvatskog”) stola došla jedna gospođa, profesorica od šezdesetak godina, voditeljica možda bugarskih ili mađarskih natjecatelja, tko će ga više znati. Pitala me za jednoga gospodina, svoga prijatelja, koji je prije bio hrvatski voditelj na olimpijadama. Rekao sam joj da ću mu rado prenijeti njezine pozdrave. Kad je to čula, razveselila se i počela pričati. Da ga puno pozdravlja i da ima divna sjećanja o suradnji i druženju s njim. Da je šteta što više ne dolazi na olimpijade. Da trenutačno radi na na jednom i na drugom sveučilištu, da joj je to naporno i da autom prelazi mnogo kilometara tjedno (ne sjećam se koliko točno). Da njezini studenti negdje postižu odlične rezultate. Da su ona i njezin muž dobro i da rade nešto u vrtu. Da šalje velike pozdrave gospodinu i njegovoj supruzi. I svašta još.

Opustila se žena, raspričala do u sitne detalje, zanijela se, kao da priča njemu. Ne mari ona što ja sigurno neću ni četvrtinu toga zapamtiti, pogotovo u onom dobro najedenom stanju, nakon dva-tri pića, kada su tijelo i mozak na godišnjem odmoru. A ona maše rukama, uživa u svojoj priči, pretpostavlja da slušam, gotovo da mene i ne gleda. Ja kimam glavom. Sigurno, rekao sam, već sutra ću mu poslati mail, sve ću mu prenijeti, sigurno će mu biti jako drago, i on vas pozdravlja. Ona zahvaljuje i priča dalje. Kao da nije svjesna da ne priča njemu, nego meni. Kojega svi ti detalji – uz najbolju volju – ne zanimaju baš previše. Mislim si, zar ona ne kuži da ću moći prenijeti tek mali dio njezinih riječi, a da najvažniji dio – njezin entuzijazam i zanos – dotični gospodin očito neće vidjeti? (Naravno, riječi tu igraju sasvim sporednu ulogu, inače bi mu sama poslala mail.) Vjerojatno kuži, ali ništa to njoj ne smeta. Jebe se njoj, ona se ispucala, ispričala što je imala na duši i veselo se vratila za svoj stol.

Volio bih biti ta gospođa. Biti u svom filmu. Ne tražiti previše. Biti sretan s X iako sam htio Y. Pričati svoju priču tko god me slušao ili ne slušao. Pisati ne moleći da čitaju. Pjevati. Dati stotinu rečenica ne očekujući nijednu zauzvrat. Proizvoditi entuzijazam bez obzira na prijam i odgovor. Bez obzira na drugu osobu.

Još jedna nevažna zgoda dogodila se na istom natjecanju nekoliko dana prije, dok smo obilazili gradić Piatra Neamț gdje se sve to događalo. Prelazeći cestu, pored mene se stvorila mala Ciganka, djevojčica od možda desetak godina, i počela mi nešto govoriti na rumunjskom. Pojma nemam što je rekla. Nije djelovalo kao da prosi ili nešto traži, više je djelovalo kao neki veseli komentar ili pitanje. Nije znala da ne znam rumunjski. Računao sam da ona ne zna engleski pa sam pomislio da je najlakše uopće ne reagirati; jednostavno sam ignorirao što govori, pravio se kao da je nema. Sumnjam da ju je to previše uznemirilo, ali ne ponosim se svojom reakcijom.

Dan danas me zanima što mi je rekla. A nikada neću saznati. Naravno, vjerojatno nije rekla ništa toliko osobito, i možda bih je bio brzo zaboravio da sam je uspio razumjeti. No ovako, iako ona misli da sam je totalno izignorirao, zapravo sam je zapamtio toliko dobro da sada o njoj pišem.

Ta zgoda nije toliko različita od ove prethodne, one stoje u nekom čudnom odnosu. Kad su se već dogodile u istom gradiću u približno isto vrijeme, neka stoje i ovdje zajedno, na istom blogu, kao spomen na dvije osobe koje su htjele nešto reći.

Državno i tako dalje

Danas su napokon objavljena rješenja Državnog natjecanja. Htio sam ih objaviti prije, dok su ljudi još bili pod dojmom državnog. U međuvremenu je održan HIO pa je državno palo u zaborav. Zato sam ja ovdje da ga iz zaborava dignem!

Neki zadatci su, kao i uvijek, rađeni u zadnji čas. Do zadnjeg dana nedostajala nam je ideja za natježi zadatak, onaj koji će biti izazov fantastičnom trojcu (trio fantastikus). Na prethodnom državnom u tu svrhu posudio sam zadatak Пингвиноведение s ruske olimpijade 2015. (koji sam prilagodio i preimenovao u Bitstring) koji ih je namučio, ali su ga riješili. I sad je opet trebalo u nedostatku inspiracije posuditi neki divlji ruski zadatak. (Da, posuditi. Ne brinite, vratio sam im ga.) I budući da se krivac uvijek vraća na mjesto zločina, naravno da sam ovaj put posegnuo za istim natjecanjem, održanim godinu dana kasnije (ruska olimpijada 2016.), točnije za zadatkom Тренажёр, koji sam prilagodio i preimenovao u – pogodite – zadatak Bitstring! Ovaj ih je više namučio i taman je poslužio svrsi. Dodo ga je riješio u zadnji čas, a ova dvojica skoro (miroslav skoro).

Znači, za sljedeću godinu jasno je kako se treba pripremiti. Izvolite, ruska olimpijada 2017. i uživajte!

Najteži zadatak (Bitstring) nije jedini zadatak koji je (po drugi put) inspiriran nekim prethodnim natjecanjem. Takav je i najlakši zadatak, Agenti za prvu podskupinu, koji sam nostalgično složio na osnovi praktički istog zadatka Bard koji se meni u prvom razredu pojavio na županijskom natjecanju. Pa onda, da se ne lažemo, zadatak PN (za obje podskupine) teža je verzija zadatka Nepa sa, pazite sada, ovogodišnjeg Županijskog natjecanja za 5. razred, dok je zadatak Čekaonica (za drugu podskupinu) teža verzija istoimenog zadatka s ovogodišnjeg Školskog natjecanja za 6. razred. Znači, treba ponavljati i starije gradivo.

Zadatak Intervju autora Daniela Paleke lijep je i, pazite sada, originalan, kao i Paljkov zadatak Imaš niz? te moji zadatci Hram i Dva za prvu podskupinu i Tri za drugu. (Inače, zadatak Dva pisali smo nas troje, a zadatak Tri nas dvoje.) Tri smo mogli staviti i u prvu podskupinu umjesto Dva. Moguće je da bi taman napravio razliku između trojice prvaka u 2. razredu, od kojih je jedan riješio Dva pred sam kraj natjecanja. Bolji su nego što smo predmnijevali.

I što učiniti kad tako lijepo i samostalno pripremite zadatke? Napravite si kavu i kokice, zavalite se u stolac, otvorite evaluator i uživate u promatranju nadmetanja:

Ako i dogodine bude ovako napeto, morat ćemo u pripreme uvesti zen meditaciju. Prijave primamo do 1. travnja 2022.

Natjecanje je više od natjecanja

Odlukom AZOO-a, Državno se natjecanje održava u matičnim školama učenika. Vjerojatno je ta odluka s obzirom na epidemiološku situaciju ispravna. Ali motivira me da malo pišem o nekim stvarima koje natjecanje čine onim što jest.

Najprije, Primošten. Već drugu godinu zaredom nećemo uživati u onome što je, meni osobno, postala divna tradicija: svake godine u ožujku otputovati u Hotel Zora i pet dana uživati organizirajući natjecanje tik uz more, a u slobodno vrijeme uživati u šetnjama, kavi i pogledu. Jer tada nema turista (hotel se za nas otvara), sve je tiho i pusto, što je za introverta savršeno; more je doduše hladno, ali ima ona klupa tamo nad stijenama, kad obilaziš poluotok sa starim dijelom grada, na kojoj možeš sjediti satima. (Ima ih nekoliko, ali ona jedna je posebna.)

Ovo je pogled s terase hotela, odmah izvan dvorane za natjecanje:

Zašto ovo pišem? Žalim li se na situaciju, provociram li? Ne, samo dijelim ono što mi je na umu, i želim reći (koliko god to iracionalno zvučalo): za mene je natjecanje i taj Primošten. Bez njega nešto nedostaje. Lako je reći: važan je sadržaj, a ne forma; važna je suština natjecanja; zadatci, rezultati i tako dalje. Primošten je samo “pakovanje” i ukras. Ali baš jučer, u sasvim drugom kontekstu, meni i kolegi mentor je rekao: Forma vam je vrlo bitna u životu – zapamtite to!

Naravno da nije riječ samo o Primoštenu, nego o cijeloj priči: o putovanju pješke na školsko natjecanje, putovanju tramvajem na županijsko natjecanje, pa poslije o pakiranju kofera, dugom putovanju autobusom za Primošten, slušanju glazbe na autocesti, stajanju autobusa na odmorištima kad jedemo sendviče i pričamo o zadatcima ili nečemu desetom, o hotelskoj sobi, doručcima, ručkovima i večerama u hotelu, gotovo neprestanom druženju koje okružuje cijelu priču, a naravno i o otvaranju natjecanja, priredbi lokalnih đaka, govoranciji ljudi u odijelima, pa onda o zatvaranju, proglašenju pobjednika, dodjeli nagrada, naslikavanju, čestitkama, spremanju kofera, ponovno o autobusu, i tako.

Naravno da natjecanje može biti bez većine toga, što je slučaj prethodne i ove godine. Sva natjecanja teoretski možemo odraditi online, nitko ne mora uopće napuštati svoj dom. Jednostavnije, jeftinije i učinkovitije! Ali sami procijenite koliko bi bilo čari u takvom natjecanju. Udobnost je precijenjena; dopustite da to potkrijepim citatom Marka Mansona (izvor je njegov e-mail newsletter):

In the new book, Burkeman has an interesting section about how convenience can backfire. He argues that it’s often the inefficient friction in life that slows us down long enough to actually forge meaningful connections. For example, instead of ordering eight pounds of your favorite meat online, being forced to walk down to the butcher each week and chat to them about weather and business and sports while they cut each slice, week after week, month after month—well, it’s the aggregation of all of these little “inefficient” experiences that generates a sense of community and rootedness in one’s life. By introducing widespread “convenience,” at scale, you remove people’s opportunities to serendipitously engage with the people in their communities.

Po prirodi sam minimalist i nekad prije suprotstavio bih se ovome što sada pišem. Kakve priredbe, kakve govorancije, kakvi ukrasi, glupost! Bio sam jako “racionalan”: kad bih se dopisivao s nekim, moje su poruke bile kratke i informativne; kakvi pozdravi, kakvi smajlići, čemu ta glupava i suvišna pristojnost? Nekad to i ima smisla, mnogo ovisi o kontekstu. Kad je posao u pitanju, kad treba nešto odraditi, onda je poželjno ostati hladne glave i komunikaciju svesti na informaciju, očistiti je od distrakcija. Ali život je više od posla i natjecanje je više od natjecanja.

Jedan moj prijatelj ima običaj na kraju svake svoje poruke djevojci dopisati ni manje ni više nego pet srdaca. Objasnio sam mu da, ako to čini baš u svakoj poruci, srca postaju redundantna jer više ne prenose nikakvu informaciju (nego bi tek njihov izostanak bio nova informacija). Odgovorio je: Naravno, ali nisu redundantna u smislu naglašavanja konteksta. Shvati to kao uživanje u trenutku i formatiranje. Zašto imati stolnjak gdje su svuda nacrtane ruže, dovoljno je staviti ružu na jedan rub i napisati for petlju. Rituali i navike inače mogu biti dosta dobri psihički. Čovjek ima urođenu potrebu za ritualizacijom. Rekao bih čak igrom. Simboli često nisu samo simboli. Zaista, nije važan samo prijenos informacija. Zato što smo, u suštini, životinje; jer je naš primitivni dio mozga stariji i važniji od intelektualnog (vidi npr. ovaj tekst). Je li cijela umjetnost suvišna? Čemu pisati tekst za pjesmu koji se lako prepriča u nekoliko riječi?

Zato je važna ceremonija na početku i na kraju natjecanja. I zato mi je žao onog trenutka kad sam, prije pet ili više godina, metodički pogrešno odgovorio jednom natjecatelju šestog razreda na pitanje tijekom Državnog natjecanja. Naime, na evaluator je stigla njegova poruka o tome da u Pythonu ne uspijeva promijeniti znak u stringu i moli za pomoć. Naravno da mu nisam smio pomoći, ali problem je bio u načinu odgovora. Na međunarodnim natjecanjima, jedan od standardnih načina nepristranog odgovaranja na pitanja natjecatelja bio je korištenjem sljedećih odgovora: “YES“, “NO”, “ANSWERED IN TASK DESCRIPTION (EXPLICITLY OR IMPLICITLY)”, ili “NO COMMENT”. Ovo posljednje je značilo da natjecatelj traži informaciju koju povjerenstvo ne može dati. Ja sam, u skladu s time, odgovorio: “Bez komentara”. Ali mladi natjecatelj gotovo sigurno nije znao da je riječ o jednom od standardnih odgovora. Kada netko inače kaže: “bez komentara”, to često znači da je ostao bez teksta, ta rečenica ima negativan prizvuk i natjecatelj ju je vjerojatno doživio kao opomenu, kao da je u svom pitanju pokazao veliko nezanje/glupost ili bio nepristojan. I možda je to utjecalo na njegovu razinu motivacije. Sada ljepše odgovaram. Neki će reći da cjepidlačim, ali sve je to važno.

I zato mi je žao što je ove godine na Županijskom natjecanju prvi, “motivacijski” zadatak za 1. razred ispao pretežak. I što je na osnovnoškolskim natjecanjima prvi zadatak često pretežak; nadam se da će se to promijeniti. Neki će reći da treba postojati filter, da je dosta popuštanja, da nisu svi za natjecanje i da se mladi trebaju čeličiti. Donekle se slažem, ali zato imamo selekciju na više razine. Primjerice, na “online” Državno natjecanje i dalje ide isti broj ljudi kao i prije pandemije iako su troškovi neusporedivo manji. Što je natjecanje masovnije, manje je prestižno, a time i manje motivira. Potreban je dobar balans između masovnog i elitnog. Zato imamo stepenice. A prva treba biti lagana, jer smisao je natjecanja upravo motivacija. Oni najizvrsniji lako će se snaći kakvo god bilo natjecanje, ali što je s deset tisuća ostalih, što njima želimo? Sigurno ne poručiti im da su loši i da se trebaju baviti nečim drugim. Ljudi su osjetljivi, poticanja i lijepih riječi nikad nije dosta, jer neuspjeha na raznim mjestima – što u stvarnosti, što u glavi – ima i previše.

Doživjeti stotu

… ne godinu, nego objavu, naravno! Ovo je stota objava (iliti post) na Blogaritmu.

Kad već brojimo objave, možemo brojiti i ovce, želimo li brže zaspati. Ovo je slika ovaca iz našeg (HSIN-ovog) izvještaja s Međunarodne informatičke olimpijade 2013. održane u Australiji:

Na našim natjecanjima bilo je više zadataka s tematikom ovaca:

  • Najlakši je zadatak Ovce za osnovnu školu.
  • Onda ima i zadatak Ovce za srednju školu.
  • Onda ima i zadatak Klonovi u kojemu se Simona bavi uzgojem ovaca.
  • Ima i zadatak Vode gdje se ovce i koze tuku za pašnjak.
  • Naposljetku je tu i (najteži od navedenih) zadatak Pastiri.

Osim brojenja ovaca, ovce se u našem jeziku javljaju još u nekim frazama. Ponekad se za ljude koji slijepo slijede nešto ili nekoga kaže da su ovce, a onaj tko to kaže obično doda “ja nisam ovca” ili “neću biti ovca”. (Zanimljivo je da nitko ne kaže da je on jedna od tih ovaca, iako bi zapravo “ovce” u tom značenju trebale činiti većinu.) Onda imamo zanimljiv izraz: vuk u ovčjoj koži. Imamo, naravno, i kurac od ovce.

Tu su i neke ljepše metafore: izgubljena ovca u biblijskom smislu, recimo. Imamo u istom kontekstu i dobrog pastira. Ne zaboravimo i Malog princa koji na samom početku, u prvoj svojoj rečenici, prije pozdrava, traži od još nepoznatog prijatelja da mu – nacrta ovcu. A ovaj mu, u bljesku inspiracije, nacrta običnu kutiju:

Image for post

… objašnjavajući da je “ovca koju želiš unutra” – što je malog princa oduševilo. Ali znate već, čitali ste.

Toliko od jubilarne objave, čitajte me i dalje, očekujte nešto pametno, razočarat ću gotovo svaki put.

(posvećeno crnoj ovci)

Kako to ide

Mali pogled petnaestak godina unatrag (uključujući i sve te godine).

U vitrini svoje osnovne škole gledao sam neku pohvalnicu za nečije davno sudjelovanje na regionalnom natjecanju iz matematike. Bio mi je to pojam, sveti gral kojemu sam hrlio. I natjecao sam se iz matematike. U šestom razredu došao sam do tog regionalnog natjecanja, poslije još dalje, bilo mi je to tada najvažnije na svijetu. Gledao sam stare rang liste, razmišljao o opasnoj konkurenciji kojoj sam znao samo imena, pogledavao ih po hodnicima ovog ili onog natjecanja. Polako sam ih upoznavao, mašta je postajala stvarnost, mitska imena postajala su poznata lica, legende su postajale obični ljudi udaljeni tek metar ili dva, normalni i nesavršeni, ni izdaleka onako nepobjedivi kao na starim rang listama. Krenuo sam u Petu gimnaziju, upoznao ih još više, družio se sa sebi sličnijima. Famozni Pjer Mladinić čije sam čitao knjižice i članke u Matki sada mi je, glavom i bradom, predavao matematiku. Legendarni stariji natjecatelj Goran Dražić držao nam je matematičku grupu. Svijet – planet – skupljao se, postajao mi bliži. Svijet matematike i njezinih lica, na početku rasutih po tablicama, a sada bliskih. Od prvih županijskih natjecanja, preko matematičke gimnazije, do olimpijada, i tako dalje…

Kroz gimnaziju to se sve malo i izmiješalo: pojavila se informatika, a i neki drugi interesi. Mijenjao sam raspoloženja i natjecanja bi mi možda sve manje značila da nije bilo međunarodnih olimpijada, novog izvora motivacije. Na tim sam izletima upoznavao strane natjecatelje, od slabijih do najtrofejnijih: igrali smo mafiju i nogomet, pričali o glupostima, svijet se skupljao još više. Najviše se, zapravo, skupio u Kaliforniji gdje smo, već kao studenti druge-treće godine fakulteta, radili na tromjesečnim ljetnim praksama (internship) u tamošnjim softverskim firmama poput Facebooka. Jer tamo, gdje je atmosfera bila zaista divna, u blizini (što firme, što Stanford) našlo se zaista mnogo poznatih lica s matematičkih i informatičkih olimpijada s kojima sam se ponovno imao priliku družiti. Bio sam na vrhu, ima li dalje?

Naravno da se od nekog trenutka stvar prestaje penjati i poprima rjeđe i tiše tonove. Na fakultetu su natjecanja manje važna, postaje ljepše sastavljati zadatke za njih, ali tu se svijet već lagano rasipa. Znanost bi, naravno, mogla postati novo i mnogo važnije natjecanje – ali znanost je drugačija, njome se bavi svatko u svojem laboratoriju, u znoju svoje samoće, više i ne znajući što rade njegovi poznanici. Postoje konferencije, ali tu je socijalni element daleko manji, nije to više to: ljudi su odrasli, grade svoje živote, neki već imaju i obitelj i ne zapljuskuju ih toliko valovi vanjskog svijeta. Znanci iz ove ili one priče gube se po svijetu, po raznim kontinentima, sveučilištima i firmama, više ne pratiš ni one koji su ti bili bliski, a ni one s kojima sada radiš u istoj zgradi. Ego blijedi, radiš svoj posao ili doktorat, ostaje ti vlastiti život i sve manje ljudi koji ti u njemu igraju ikakvu ulogu. U središte dolazi privatni život, na mreži vidiš nekadašnje kolege suparnike kako se udaju/žene, dobivaju djecu, nastanjuju u svoje malene kutke svijeta, čudno ti je da ste se nekad iz nečega natjecali. Svijet koji se prije skupljao sada se rasipa, postaje nevažan, vraćamo se kući.

Poluosvrt na vrijeme kada je natjecanje bilo offline

Prije dvije godine napisao sam Poluosvrt na EJOI 2018. Ako je to bio poluosvrt, dakle pola osvrta, gdje je onda druga polovica? Napisat ću onda sada poluosvrt na EJOI 2017. u Bugarskoj gdje sam bio stručni voditelj. Iako je od tada prošlo više od tri godine, ali eto, slučajno sam naišao na ove fotografije i došlo mi je da se prisjetim kako je to bilo kad natjecanja nisu bila online. (Pola osvrta na EJOI 2018. i pola osvrta na EJOI 2017. daju jedan osvrt na… ne znam što.)

EJOI 2017. bila je prva europska juniorska olimpijada. Ondje sam na nekom bugarskom placu kupio stanovitu frulu s dvije cijevi, dvojanku:

Kupio sam je za dvadeset eura od nekog tipičnog “plac trgovca” koji nije znao engleski pa mi je na bugarskom objašnjavao da je to ozbiljan instrument, da voli Hrvatsku i da je bio u Splitu i na Korčuli. Kako god bilo, kupio bih taj egzotični instrument i da je bio dvostruko skuplji. To je bilo na nekom izletu; pokušavao sam odmah skužiti kako se frula svira i je li slična blok-flauti. Zapitkivao sam okolo ljude jesu li išli u glazbenu školu i mogu li čuti je li interval između dvaju tonova mala ili velika sekunda kad im odsviram. U busu sam uspio približno odsvirati melodiju iz uvoda pjesme Lipe cvatu (ne onu prvu nego onu drugu, normalniju). Nervirao sam ljude, netko me zamolio da prestanem.

EJOI 2017. bilo je jedino natjecanje na kojemu sam se ošišao. Zašto ne, pomislio sam; imao sam vremena i kosa mi je bila zrela za šišanje. Uspio sam se nekako sporazumjeti s frizerkom; ondje iz nekog razloga traže fotografiju kako da te ošišaju. Ošišao sam se vrlo kratko jer je to najbolja strategija kad ne znaš koliko je frizer sposoban. Potom sam u šetnji otkrio predivnu zgradu:

Kad sam je obišao da je bolje pogledam, još sam se više oduševio:

Poslije sam na mobitelu mjerio frekvencije tonova dvojanke. Lijeva cijev nema rupa i daje uvijek isti ton frekvencije oko 485 Hz. Desna cijev ima šest rupa naprijed i jednu iza, a daje tonove frekvencija redom oko 426, 485, 527, 570, 629, 685, 757, 813 Hz pri čemu su mjerenja vrlo neprecizna jer variraju i ovise o jačini daha. Dakle, lijeva cijev kao dron daje osnovni ton, od kojeg s desnom cijevi možemo otići “jedan niže” ili “do šest više”. Međutim, iz frekvencija se vidi da ti tonovi ne odgovaraju našim standardnim tonovima, a ni intervali nisu standardni – omjer frekvencija susjednih tonova te “ljestvice” kreće se otprilike između 1.08 i 1.10, što je točno između male i velike sekunde (1.06 i 1.12), s iznimkom prvog intervala (onog “jedan niže”) koji je oko 1.14. Nema nigdje ni oktave. Precizno sviranje standardnih melodija, dakle, nije moguće, ali zato su moguće drugačije melodije na koje nismo navikli. Druga logika!

Ovdje sam pisao više o stvarima, a manje o ljudima: o druženju, našim i stranim natjecateljima, voditeljima, organizatorima, djevojkama koje su nas vodile uokolo (tzv. gajdice) i slično. O njima neću ništa napisati, dovoljno je podsjetiti da su ljudi još zanimljiviji od frule i zgrada. (U genijalnom tekstu ABBA-ine pjesme The Day Before You Came, pjevačica u detalje opisuje trivijalne sitnice koje su se dogodile prije nego što je došao taj netko, i iako o toj osobi i tom događaju nema ni jedne riječi, o njemu je zapravo cijela pjesma.)

A samog natjecanja i rezultata više se i ne sjećam. Natjecanje je važno, i važne stvari motiviraju život, ali sačinjavaju ga one nevažne, offline sitnice sa strane.

Kako organizirati natjecanje u doba korone

wallpaperflare.com_wallpaper

Kao što svi znate, uslijed epidemije nismo mogli održati Državno natjecanje na planirani način, ali to ne znači da ne razmišljamo o alternativnim mogućnostima.

Pojavio se prijedlog da se Državno održi online. Problem s tom idejom je mogućnost varanja u raznim oblicima i varijantama. Postoji, međutim, način da to varanje spriječimo. Mi ne možemo nadgledati natjecatelje za vrijeme online natjecanja, ali mogu ih nadgledati drugi natjecatelji – njihova konkurencija. 

Preciznije, svakom natjecatelju pridružit će se drugi natjecatelj koji će rješavati Državno natjecanje u istoj sobi i povremeno provjeravati dopisuje li se ovaj prvi s nekim i slično. To mu je u interesu jer su konkurencija. Naravno, provjera će biti obostrana. Na taj način nijedan od dvaju združenih natjecatelja neće smjeti varati jer će ga inače ovaj drugi prijaviti.

No prirodno se nameće očigledno pitanje – što ako obojica odluče varati, npr. pomagati jedan drugome, što im se u konačnici može isplatjeti? I to je rješiv problem, koji ćemo riješiti tako da im pridružimo trećeg natjecatelja, koji će rješavati u istoj sobi i paziti da ova dvojica ne varaju, a naravno da će i oni istovremeno nadgledati njega. Da bi se natjecatelji na prikladan način združili u trojke na odgovarajućim mjestima, svaki natjecatelj trebat će ispuniti obrazac (Google Form) u kojemu će napisati svoju adresu i veličinu svoje sobe u kvadratnim metrima.

Ako se krizni stožer ne složi s ovim prijedlogom, a možda i neće zbog opasnosti od širenja virusa među natjecateljima, pala mi je na pamet još jedna, pomalo neobična ali zapravo izvediva i inovativna mogućnost, koja će zbog svoje originalnosti (ako se ostvari) vjerojatno izazvati pažnju i domaćih i stranih medija. Smatra se da koronavirus ne može izdržati vrlo visoke temperature. Državno će se stoga moći bez problema održati u balonu na vrući zrak. To je nešto skuplja mogućnost, ali i dalje jeftinija od tjednog smještaja u hotelu. Veći baloni mogu ponijeti preko trideset ljudi, ovdje će zbog laptopa i potrebnog razmaka taj broj morati biti najviše dvadeset, pa će nam trebati nekoliko balona ili će se grupe izmjenjivati. 

U svakom slučaju, zaštitne maske i dalje će biti potrebne, ali one ne moraju biti obične kirurške maske kakvih ionako nedostaje na tržištu. Dovoljno učinkovite bit će i maske s fašnika (maskenbala) koje i više odgovaraju mlađahnim natjecateljima: Batman, Spiderman, James Bond, Severina, Mirko Fodor i drugi. Mogućnosti je i više nego dovoljno. Ok, toliko za sada, a službenu obavijest očekujte na neki drugi datum.

Informatika i dopamini

Postoji nekoliko razloga zašto se bolje baviti informatičkim natjecanjima nego bilo kojim drugima. (Ja sam jedne godine odustao od IMO-a, iako sam bio prošao, da bih se usredotočio na IOI.) Zabavnije je. Djeluje kao igrica, riješiš zadatak i dobiješ ACCEPTED. Dopamin fiks!

Malo ću pojasniti. Dopamin je hormon koji se javlja, između ostalog, kao osjećaj nagrade. Svi smo manje ili više ovisnici o njemu ako koristimo pametne telefone na kojima dobivamo notifikacije. Mobitel zavibrira, netko nam je poslao poruku! Ili nas je lajkao! Ili je objavljen novi post na Blogaritmu! Svaki taj signal ispušta malu količinu dopamina u mozgu. Pa onda počinjemo provjeravati mobitel i bez osobitog razloga, očekujući notifikaciju tj. “nagradu”. Kao rezultat, sve se teže usredotočiti na bilo što, teško je čitati dugu lektiru, teško je mirno pratiti predavanje od sat vremena. Sve je dosadno ako je sporo. A zapravo je sporost smisao života.

Rješavanje informatičkih zadataka na pozitivan način iskorištava našu želju za instant gratifikacijom. Najbolji natjecatelji mojega vremena – Goran Žužić, Stjepan Glavina i Ivan Katanić – imali su periode kada su tjednima toliko divljački rješavali zadatke na online judgevima (Goran na starom UVA judgeu, a ova dvojica na Spoju) da su nerado išli spavati. (Jeste li ikada vježbali toliko intenzivno da vam se u glavi totalno promijenio film i život kao da je postao nešto drugo? Slično zaljubljenosti nekakvoj.) Ovisnost o onom trenutku kad submission pozeleni donijela im je mnogo dobroga.

spojstatus

U matematici toga nema. Tamo ste doma riješili zadatak i to po defaultu nitko osim vas ne zna, a ni vi niste uvijek sigurni je li vam rješenje ispravno. Nema potvrde i nema zelene nagrade koja stimulira mozak i kemikalijom vas motivira da to ponavljate. Postoji i filozofska razlika. U matematici je nešto “ispravno” jer se pretpostavlja postojanje apsolutne istine (ovisne o aksiomima) do koje se dolazi zaključivanjem. U informatici, s druge strane, rješenje je ispravno ako daje rezultate koji se poklapaju s očekivanim rezultatima. To je sve, u evaluaciji nema zaključivanja, gledanja koda, nema nikakve suštine, esencije, sve je result-based. Tako je i u znanosti: teorija nije točna jer je netko do nje došao nekakvom mudrošću, nego je točna ako odgovara podatcima i mjerenjima. Ta razlika (racionalizam vs. empirizam, platonizam vs. pozitivizam) vidljiva je i u tipu ljudi koje sam, u svom vrlo ograničenom uzorku, upoznao na PMF-u (matematici) i na FER-u. Čini mi se da je među matematičarima veći postotak apstraktnih i religioznih duša nego među informatičarima.

Znam, ovo je još jedan meta post: ne govori ni o kakvom algoritmu ni zadatku, nego filozofira okolo. Rekli ste mi, znam, da bi bilo dobro objavljivati više tehničkih savjeta, a manje savjeta o savjetima. Slažem se: pozivam one koji divljački vježbaju da napišu post o, recimo, najboljem zadatku koji su riješili toga tjedna, poznatim ili nepoznatim algoritamskim trikovima, forama koje su koristili u nekom kodu, bilo što, pa da i ovaj blog postane “by Adrian i prijatelji”. Jer ja sam malo usporio s rješavanjem zadataka, ne fiksam se accovima u zadnje vrijeme. Kao što bi rekla stanovita pjevačica: plači zemljo!

Savjeti iskusnih za one malo manje iskusne (by Marin Kišić)

Savjet 1 – Vaš cilj na natjecanju nije riješiti što veći broj zadatka, vaš je cilj skupiti što je više moguće bodova.

Kao jednom od voditelja HONI-ja cilj mi je na svakom zadatku predložiti zanimljive parcijale. Ponekad te parcijale budu samo brut, ponekad vas svaka sljedeća parcijala navodi sve više k rješenju, a ponekad su tamo samo jer su zanimljive i vrijedne pridijeljenih bodova.

Ono što je pomalo razočaravajuće za mene jest to da su parcijale bile jako slabo riješene na zadnja dva kola HONI-ja. Bilo je tu raznih parcijala, od nekih trivijalnih, do nekih stvarno teških jer su bile gotovo cijela rješenja nekih zadataka, ali sve su više-manje bile slabo riješene. 20 bodova je zapravo jako mnogo, pogotovo u osnovnoj školi gdje s 20 bodova više možeš lako biti u top 10 u državi. Meni kao natjecatelju su govorili da umnožak mojih bodova po zadacima na natjecanju ne smije biti 0, tj. da na svakom zadatku trebam rješiti barem najlakšu parcijalu. Većinom sam to uspio, nekad nisam, ali nema veze, uvijek bih razmislio o svakom zadatku barem na toj osnovnoj razini da shvatim što zadatak traži od mene i što svaka parcijala traži od mene.

Pogledajmo sada neke parcijale s prethodnih dvaju kola.

  1. 20 bodova na zadatku ACM moglo se osvojiti tako da samo ispišemo indeks retka u kojem je prvi string jednak “NijeZivotJedanACM”. Dakle, N puta trebalo je učitati M+1 stringova i provjeriti je li prvi string traženi string. Siguran sam da mnogo od ~200 učenika koji su na tom zadatku osvojili manje od 10 bodova zna to nakodirati.
  2. 20 bodova na zadatku Zvijezda moglo se osvojiti samo poznavanjem ccw funkcije. Osim inputa i outputa koji su jako jednostavni na ovom zadatku, nema ni 10 linija koda budući da je ccw samo formula. Pretpostavljam da je gotovo svaki srednjoškolac koji konkurira za prolaz na HIO čuo za tu funkciju, međutim samo je jedan to nakodirao na natjecanju.
  3. Zadatak Slagalica imao je mnogo parcijala, najlakša je bila rješiva samo s par if-ova i težine je zadatka za 5. razred osnovne škole. Sigurno dosta učenika od ~240 njih koji su imali 0 na ovom zadatku znaju napisati te if-ove. Druga parcijala na tom zadataku bila je ona na kojoj je trebalo isprobati sve permutacije zadanog skupa. To je obično najlakši brut na srednjoškolskim zadacima s kojim se bez previše muke mogu osigurati barem neki bodovi na tom zadatku.
  4. 20 bodova na zadatku Trobojnica bilo je moguće ostvariti s rješenjem koje isproba za svaku triangulaciju svako moguće bojenje i provjeri je li to bojenje dobro. Nitko to nije nakodirao, a i to je još jedan veoma klasičan brut za srednjoškolski zadatak.

Zaključimo, dobro pročitajte sve zadatke i pogotovo sekciju bodovanje jer se možda baš na zadnjem zadataku krije jako laganih 20, 30, 50 bodova.

Drugo što bih volio spomenuti jest problem koji je vidljiv na sljedećim podacima.

——————————————————————————————————
Zadatak LIJEPI
Zadatak nije ni pokusalo rijesiti 15 ucenika.
 14 ucenika je osvojilo   0 bodova.
  1  ucenik je  osvojio  10 bodova.
  1  ucenik je  osvojio  16 bodova.
 18 ucenika je osvojilo  18 bodova.
  5 ucenika je osvojilo  22 bodova.
  4 ucenika je osvojilo  24 bodova.
 66 ucenika je osvojilo  26 bodova.
 10 ucenika je osvojilo  28 bodova.
182 ucenika je osvojilo  30 bodova.
Prosjecan broj bodova na ovom zadatku je 27/30, odnosno 90%.
——————————————————————————————————
Zadatak RADIO
Zadatak nije ni pokusalo rijesiti 10 ucenika.
 10 ucenika je osvojilo   0 bodova.
 14 ucenika je osvojilo  15 bodova.
 84 ucenika je osvojilo  20 bodova.
  1  ucenik je  osvojio  25 bodova.
176 ucenika je osvojilo  30 bodova.
Prosjecan broj bodova na ovom zadatku je 25/30, odnosno 83%.
——————————————————————————————————

Ovo su drugi zadaci s prvih dvaju kola ovogodišnjeg HONI-ja. Na zadatku Lijepi 66 učenika koji su osvojili 26 bodova zaboravili su long long u rješenju. Kad sam prvi put vidio tu statististiku, rekao sam da ćemo na drugo kolo staviti opet zadatak na kojem će jedino trebati paziti na long long i htio sam da bude lakši nego u prvom kolu samo zato da vidimo čitaju li učenici rješenja koja objavimo i uče li iz svojih grešaka. U vrijeme pisanja ovog teksta napravio sam istu statistiku za Radio i vidio poražavajuć podatak, a to je da otprilike isti broj učenika (ovaj put zapravo i više – 84) opet nema long long. Probajte pogoditi na što će trebati paziti na drugom zadatku u sljedećem kolu 😉

Sljedeći zadatak na kojem je vidljiv problem je Checker. Svako tko je pročitao i shvatio rješenje zadataka Trobojnica mogao je riješiti barem najlakšu parcijalu na zadatku Checker. Tu parcijalu riješila je samo jedna učenica.

Savjet 2 – Pročitajte opise algoritama nakon svakog natjecanja.

Čitajte rješenja. O ovome je već bilo govora na Blogaritmu (https://blogaritam.com/2018/05/25/tip-of-the-day-upsolving/) pa pročitajte taj post ako još niste ili se podsjetite (ako ste zaboravili) pravila koje će vam jednom donijeti medalje s olimpijada 🙂

Za kraj, zahvalio bih Adrianu što mi je dao prostor na Blogaritmu i svima koji su mi pomogli oko ovog posta. Sretno na idućim HONI-jima!

Marin Kišić

HONI je bio odličan

U utorak navečer pitam nešto brata. On odgovara da nema vremena, mora završiti primjere za HONI. Kakav HONI, pa utorak je, kažem ja njemu. Ne ne, vremena se mijenjaju i rokovi se mijenjaju. Zadatci se više ne rade u zadnji čas, u sitne noćne sate s petka na subotu, kako je to ponekad znalo biti. Zato je i ispalo sve odlično, koliko čujem. Dobri tekstovi i sličice u tekstovima, kao i sami zadatci. I svaki je bio riješen.

Možda je neobično što su zadnja tri zadatka bila poredana obrnuto po težini. Zapravo su poredani po abecedi, a razlog je sljedeći – citiram Paljka:

Ova priča oko nizanja zadataka po abecedi je nastala zbog zamjedbe da naši olimpijci (i veliki i mali) imaju problema s procjenom težine zadataka. Njima se ovo isto činilo kao super ideja i dosta su vokalno to podržali. Moguće da smo zabrijali i da se eksperiment pokaže kao promašaj. Svejedno, mislim da se isplati probati.

Pod palicama Kileta i Paljka čak istoga dana objavljena su rješenja, važan dio cijele priče. Čitajte rješenja, iz njih se uči. Koliko sam vidio, ovaj put su napisana vrlo lijepo i opširno, a objavljeni su i kodovi nekih brutforsa. (Šteta je što za neka prijašnja natjecanja još uvijek nedostaju rješenja, uključujući prošlogodišnja HONI kola i neka osnovnoškolska natjecanja.)

U nedjelju nas čeka Studentsko gdje se priča okreće – dvojica malih zadat će zadatke velikima. Uz malu pomoć nas još većih. (Većih samo u starosnom smislu.) Tim malcima radoznalcima, izvanserijskim genijalcima, mi moramo još dvije-tri godine smišljati zadatke, a bolji su od većine nas autora. Tako ti je to kad želiš da natjecatelji budu izvrsni! Srećom, još uvijek smo u golemoj prednosti. Mi autori ne moramo skodirati rješenje za pet sati, možemo i za petnaest. Za ideje imamo pristup neograničenoj količini inspiracije iz opskurnih članaka na ruskom, kineskom i tadžikistanskom. Bolje im je da odu u školu stranih jezika. Pripremaju se za unaprijed izgubljenu bitku. Mwahahahaha.