Bijaše jednom jedna objava mrežnog dnevnika. (Češće je koristila svoje englesko ime: blog post.)

Ova objava mrežnog dnevnika bila je kratka, ali htjela je biti dulja. Pokušala je ubaciti sve čega se mogla sjetiti: zagrade (kao ovu); pojašnjenja (da bi bila barem malo dulja); kričave, kičaste i izlišne pridjeve, možemo reći i barokne, krasnorječite; radnju koje gotovo da nije bilo; rečenice koje… hm… nije znala dovršiti.

Budući da je bila kratka, nije uspjela zaokupiti ničiju pažnju. Govorili su joj da se malo potrudi, ali ona je ostajala prekratka. Stoga su je rijetki prolaznici brzo preletjeli pogledom, ne zadržavajući se dulje od pola minute. Bila je ljubomorna na duge priče i romane koji su svoje čitatelje uspjele zadržavati satima.

Ali odlučila je ostati kratka.

I jedan je čitatelj ostao. Čitao ju je više puta, stisnuo je repeat. On je imao nju, ona je imala njega. Ostali su zauvijek zajedno.

U kutu moje sobe, između ormara i zida, živi električna grijalica. Smeđa, stari model, izgleda kao neki minijaturni ormar. Na prednjoj strani iza metalne rešetke vide se tri grijača koja mogu žariti toplom narančastom bojom. Po noći bi mi to svjetlo možda bilo prejako. Grije sjajno, ali nismo je već godinama palili. Nema potrebe.

U tom kutu sobe događaju se isključivo male promjene položaja i rasporeda njegovih stanovnika. Kao susjedi grijalice uglavnom se stišću ruksak, futrola s gitarom i pojačalo za gitaru. Više je mogućih rasporeda, ali svima je zajednička pozicija grijalice: najtežeg i najmanje pokretnog stanovnika. Ona je uvijek na podu, a ostali predmeti nekad stoje na grijalici, a nekad pored nje. Uza zid prolazi i mrežni kabel koji nije dobro fiksiran pa se ponekad dotiče s grijalicom.

U njezinu životu najvažniji su događaji usisavanja: jedino se tada pomiče. Ali nije svako usisavanje dovoljno značajno da bi je pomaknulo. Taj prostor prolazim, možda, u svakom trećem usisavanju. Kad ga odlučim usisati, vadim grijalicu i ostale predmete. Obično pokupim i prašinu s drvene plohe na vrhu grijalice. A nekad, vrlo rijetko, usišem ili prebrišem prašinu koja se nakupi po grijačima iza rešetke, mnogo teže dohvatljivu. Ne znam jesam li to ikad baš temeljito napravio. Na kraju sve vraćam u kut, ali možda u nešto drugačiji raspored. Ne razmišljam o tome, jednostavno se promijeni.

Promjene u životu grijalice događaju se i korištenjem susjednih predmeta. Kad uzmem ruksak, ili gitaru i pojačalo, nije zajamčeno da ću ih vratiti u isti položaj. U ovom trenutku na grijalici stoji pojačalo, na njemu ruksak, a gitara je naslonjena na tu konstrukciju. Ali prije tjedan dana bilo je sasvim drugačije: na grijalici gitara, a pored nje pojačalo i na njemu ruksak. Nisu to jedine mogućnosti. Nekad se u kutu nađe i partfiš (koji inače stoji na balkonu): on se tada naslanja na zid ili grijalicu, iako sam ga jednom podigao na samu grijalicu te naslonio na ormar. To je bio jedinstven događaj.

Prilikom usisavanja, kao ishod pomicanja često se javlja i mala promjena kuta pod kojim grijalica stoji u odnosu na ormar i zid. Sada je paralelna s njima, ali to je sasvim slučajno: prošli tjedan stajala je malo ukoso, pod kutom od možda deset ili petnaest stupnjeva u odnosu na susjedni rub ormara. A prošle godine, još prije micanja ormara koje je suzilo kutak za koji decimetar, postojao je period kad je stajala još više ukoso, gotovo pod četrdeset pet stupnjeva, kao da gleda u sami rub zida. To je potrajalo do idućeg usisavanja.

Danas moram usisati pa će se grijalica možda opet pomaknuti. Možda će prestati doticati mrežni kabel. Možda će čak, ako tako ispadne, promijeniti stranu koja stoji uz ormar, što odgovara rotaciji za sto osamdeset stupnjeva. Tko zna u kojem će položaju ostati i koliko dugo. Te promjene uočavam tek naknadno, gledajući je s kauča koji je položen uz njoj susjedni zid, baš kao i radijator.

Kad sam pitao prijateljicu o čemu da napišem novi blog post (ili, hrvatski rečeno: novu bložnu objavu), rekla mi je:

“Nešto pozitivno. Da pršti od života.”

(Zapravo, rekla je samo “nešto pozitivno”. Ali ovako bolje zvuči.)

I tako sam došao do iduće priče, koja je doduše izmišljena, ali mogla se dogoditi i možda će se i dogoditi.

Kao i mnoge priče, i ova priča ima svoju ključnu rečenicu, a to je rečenica koju sam izgovorio nakon što sam na nekom eventu nepoznatoj djevojci dvaput kucnuo na rame da se okrene i onda ispalio:

“Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

Djevojka je prvo pogledala u svoj kišobran, onda u mene, blago začuđena.

Pa je pitala:

“Šta da?”

“Da.”

“Ok”, uz osmijeh.

Sekunda tišine, a onda opet ja:

“Otkud ti ovdje?”

I tako smo nastavili. Poslije smo se našli na kavi, pa onda još jednom. Ali ima jedan problem.

Ja uopće nisam iz Bjelovara, niti s tim gradom imam ikakve veze. A bogami ni s kišobranima.

Kako se to dogodilo? Krivac je bio jedan prethodni razgovor s Juricom. “U toj situaciji, samo počni pričati”, savjetovao mi je. “Nikakvi uleti. Reci joj BILO ŠTO. Što gluplje to bolje, da isključiš taj mozak koji te jebe. Reci joj da ima dobru torbu, da si takvu vidio, šta ja znam, u Koprivnici. Nije bitno. Ne razmišljaj. Budi malo glup. Dođi do nje, ako gleda u drugom smjeru uzmi kažiprst i pokucaj joj dvaput na rame, ovako: kuc-kuc! I onda ćeš morati nešto izvaliti. Reci da u Koprivnici imaju dobre torbe. Nema veze, nije bitno, kužiš.”

I eto, ispalo je da mi je u “toj situaciji” – nakon kuc-kuc po ramenu – odnekud, bog zna odakle, pala na pamet ta spasonosna, besmislena rečenica: “Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

“I sad joj moram nekako reći da, eto, ipak nisam iz Bjelovara”, govorim poslije Jurici. “Ispast ću teški kreten.”

“Pa samo joj objasni.”

“Šta da joj objasnim?”

“Pa ovo.”

“Hm…” zastao sam. “Jel ovako? Vidi, moram ti nešto reći, zvučat će malo glupo, ali zapravo, kad razmisliš je sasvim normalno… Ja sam ti totalno iskren, nisam ti ništa slagao, jedino ona rečenica na početku… Ja ti zapravo nisam iz Bjelovara, uopće, samo sam iz Zagreba, ali kužiš, ta situacija, ti si imala taj kišobran, a ja sam bio nervozan, kužiš, a prijatelj mi je rekao da kažem…”

“Može”, prekine me Jurica. “To je to. Dobro je.”

“Dobro je?”

“Da.”

Poslije sam počeo i drugima propovijedati što treba reći. “Vidi, frende, što gluplje to bolje”, govorio sam entuzijastično. “Samo joj reci ovako: Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.“

“Ali ja nisam iz Bjelovara.”

“Nema veze. Još bolje!”

“Zašto je to bolje?”

“Ne znam. Ali je bolje, vidjet ćeš.”

“Hm… A što ako nema kišobran? Ako ne pada kiša?”

Zastao sam na trenutak. Činilo se da mi teorija pada u vodu.

Ali onda sam rekao: “Nema veze. Još bolje. JOŠ BOLJE! Pitat će te – koje kišobrane? I onda ćeš morati opet nešto reći. Savršeno.”

Frend je zadovoljno kimao glavom.

Imam foru da nekad, iz zajebancije, odgovorim na mail star pet-šest godina. Ne na neki važan mail, nego nešto sasvim nebitno – napišem “OK!” ili “Hvala!”, ili se ponašam kao da je mail jučer stigao pa, recimo, komentiram zadatak koji je sugovornik (a i ja) odavno zaboravio. Poanta je izazvati čuđenje. (Je li ovaj normalan?) Mailovi su čuđenje u svijetu.

A nekad su se ljudi pozivali. “Dobar-dan-ovdje-Satja-mogu-dobit-Domagoja”, izbiflao bih automatiziranu rečenicu kad bi se na telefon mog prijatelja javila njegova mama. Naravno, pričam o osnovnoj školi kad još nismo imali mobitele. Kad smo ih dobili, poruke su postale popularnije od poziva – a tako je i ostalo. Danas se pozivi, ako nisu dogovoreni ili očekivani, smatraju invazivnom metodom. Tek tako nazvati, nekoga iznenaditi, to je rubno i sklisko, kako se usuditi, hoću li uznemiriti, je li pristojno? Hoće li misliti da sam bahat i napadan? Ma prvo ću napisati poruku. Je li to dobro ili loše?

Ipak, pisanjem SMS i WhatsApp poruka ljudi su nesvjesno naučili stihovati misli, razbijati ih u lego kockice. Neki napišu deset kratkih poruka, a neki jednu dugu. Kao kavu, produženu ili s mlijekom, toplim ili hladnim porukama šapuću sebe. Kad već nećeš nazvati, čekam te da zavibriraš. Notificiraj mi sebe, znaš da osluškujem! Stavi mi u džep još malo svojih stihova.

Znate one kvačice u donjem-desnom uglu WhatsApp poruke, koje postanu plave kad sugovornik pročita poruku? Jednom, jedna mi je djevojka dopisujući se sa mnom napisala: “Srce mi zaigra kad kvačice poplave.” Točno znam taj osjećaj.

A danas sam – znate li da se i to može? – sam sebi poslao poruku na WhatsAppu. Kvačice su istog časa poplavjele! Opet ta mala doza dopamina: srce mi je na trenutak zaigralo, misleći da je voljeni sugovornik upravo pročitao moju poruku. Ali i jest, jer to sam bio ja. Odmah je potvrđeno da sam zaista primio i pročitao vlastitu poruku. Dopisivanje sa samim sobom dobro funkcionira. Poručit ću si još ponešto danas.

Ja sam odlomak teksta. Mnogo nas je. Toliko je objava, slika, članaka, videa i tko zna čega posvuda da je prava sreća kad netko naleti na mene. Od onih koji nalete, većina ih preleti, kao što nad svima prelijeću. Ponekad, rijetko, netko ipak zastane. Ne onako usput, s nogu, nego zbilja sjedne pored mene. Posluša, nešto i priupita. I ostane, ne žureći nikamo.

Kad možeš vidjeti sve, teško je stati. Tako i ja često čitam, recimo, poeziju. Stihove, kao izloge uz cestu, mimoilazim, jurcam, preskačem, previše ih je. Malo kojemu zaronim u oči. Vidim prvi, zadnji, ponešto između, ostanu vodena para. Ali eto, ponekad, u tom razlivenom trku – jedna me uhvati, lasom zaustavi. I ja se pokorim! Zadihan sjednem kraj pjesme i jasno mi je: nema mi dalje. Trk je završio i nešto drugo je počelo. Polako nalijemo vodu u čajnik i stavimo ga na vatru. Predstavim se, upitam za ime. I tada tek počinje dugo upoznavanje.

Koliko pjesama mogu tako upoznati? Vrlo malo. Mogao bih, recimo, sljedeći put na Booksinom književnom klubu reći da sam od zbirke koju smo trebali pročitati pročitao samo jednu pjesmu. Neki, koji su čitali pažljivo, čitali su jednu ili dvije pjesme dnevno, ponekad više – a ja sam čitao jednu, uvijek istu, svaki dan istu pjesmu. Ima nešto tako poetično u tome. Onda idućeg mjeseca mogu sljedeću pjesmu, i tako dalje. Za cijelu zbirku trebat će mi nekoliko godina i jedva čekam, tako se radujem!

(Lana Del Rey razumjela bi ovo o čemu pričam. Njene su pjesme spore, ne mogu se slušati usput i ne može ih se mnogo doživjeti odjednom. Ovih sam dana sjeo i ostao uz dvije: Blue Banisters i Arcadia, obje uz spotove, ajme, kako su im divni spotovi.)

“Umrijet ću nenačitan”, rekao je jedan naš književnik. O istoj spoznaji govori uvodna pjesma za Kralja lavova, Circle of life:

There’s more to see than can ever be seen
More to do than can ever be done
There’s far too much to take in here
More to find than can ever be found

Kad već ne možemo sve, najbolje je samo jedno.

U jednoj pjesmi uživati danima. U jednom albumu mjesecima. U jednoj riječi, u jednoj ideji godinama. U jednoj osobi dugo, mnogo dulje – ako stane, ako zastane, sjedne pored nas i ostane, ako joj neki od milijardu linkova ne odvuče pažnju.

Knjiga Novi dio grada Andrije Škare hvalospjev je Novom Zagrebu. Uživao sam u njoj jer se najveći dio radnje tih priča odvija u Utrini, kvartu u kojemu sam odrastao, pa sam dobro znao sva mjesta koja opisuje i prepoznao sam duh tih likova na svojim igralištima i kafićima. Dok Andrijini likovi gravitiraju tržnici i zapadnom igralištu (tzv. Centru), ja sam češće išao na školsko igralište, a ponajviše (i ponajpače) u južni park između dviju “plavih” zgrada od kojih sam u jednoj i živio. Adventski prigodno, prisjećam se jedne priče s temom Djeda Božićnjaka, koja se odigrala baš na mojoj klupi u mom parku.

Jedan od mojih drugara iz parka bio je godinu mlađi od mene, a ovdje ćemo ga zvati Jakov. Za njega mi je, naime, netko bio rekao da vjeruje u Djeda Božićnjaka. A bila je to dob kad smo svi već odavno znali da Djed Božićnjak ne postoji, da poklone dobivamo od roditelja itd. Možda negdje četvrti razred? U svakom slučaju, morao je to znati i Jakov. Sigurno je znao i da nitko drugi ne vjeruje u Djeda Božićnjaka – pa svi u školi znali su, recimo, da se na školskoj priredbi u Djeda Božićnjaka oblači naš domar.

Jakov je bio simpatičan, nenametljiv, barem prosječno bistar i svakako ne glup. Ponekad bi u park donio Autoklub ili neki drugi časopis o autima: volio je aute, to je bila njegova brija. Stoga sam pretpostavio da je i Djed Božićnjak samo neka furka, nešto u što je odlučio “vjerovati” da bi po tome bio zanimljiv, kao što smo tada svi imali svoje male, nevjerojatno površne brije. Netko je “navijao” za Manchester, netko drugi za Juventus, a znali su nabrojiti možda jednog igrača. Netko je htio biti Rambo a netko Bruce Lee. Netko je pričao da zna sve o kompjutorima (kad smo krenuli na informatiku, ta je spika misteriozno utihnula). Jedan je stalno nešto pametovao, malo o filmovima a malo o politici. Ja sam bio “zaljubljen” u Shakiru iako sam jedva znao i kako izgleda i što pjeva. I tako dalje. Bilo je to ono divno vrijeme kad si svoja životna uvjerenja mijenjao na tjednoj ili dnevnoj bazi, uglavnom prema nesvjesnoj predikciji o tome kako će drugi reagirati. Bilo je to, zapravo, dragocjeno brušenje društvene inteligencije koju upravo tada treba brusiti. Ne forsirajte autentičnost, ona dolazi mnogo poslije, ako ikada i dođe (možda se i sada pretvaram, možda se svi pretvaraju, možda je sve laž).

Jakov je dakle “vjerovao u Djeda Božićnjaka” i ja sam ga odlučio o tome malo priupitati da shvatim što to znači, je li to neki njegov ideal, kao što ljudi vjeruju u “ljubav” ili “dobrotu”. Bilo je to na klupi najbližoj našim zgradama. Naše zgrade bile su prvi susjedi: moja velika, a njegova mala.

“E, Jakov… Jel vjeruješ ti u Djeda Božićnjaka?”

“Pa vjerujem.”

Njegov je odgovor bio neobično čist. Što to znači, čist? U ono vrijeme, pogotovo kad bi se povela neka rasprava, nitko od nas klinaca nije govorio jednostavnim i opuštenim tonom. U glasu bi bila neka tenzija, nijanse drskosti ili defenzivnosti, fasada uvjerenosti ili straha (ili oboje). Sve je bilo neko pokazivanje i dokazivanje, lagali smo i kad smo govorili istinu. Zato sam od Jakova očekivao “tvrđi” odgovor – ali ovaj je bio mekan i jednostavan.

(Neki drugi, gluplji klinac možda bi upotrijebio čestu foru koja se u to vrijeme upotrebljavala prilikom odlučivanja tko će dobiti prvu loptu u nogometu, koji će tim biti “Brazil”, tko će biti Ronaldo i slično. Takav bi brže-bolje viknuo: “Djed Božićnjak postoji!”, pljunuo na tlo i pokazao prstom na tu pljuvačku uz dodatak: “Poliži!” Podrazumijevalo se da sugovornik, ako želi da bude drugačije, mora polizati pljuvačku s tla. To se, naravno, ne bi dogodilo i tako bi onaj tko se prvi sjetio pljunuti uglavnom dobio što je htio. Užasno glupo, znam, ali iz nekog razloga je funkcioniralo. Do određene dobi.)

Vratimo se na Djeda Božićnjaka. “A kako on sam obiđe sve te države i zgrade?” pitao sam dalje Jakova.

“Ne ide baš on. Ima pomagače.”

“Koje pomagače?”

“Pa ljude. Oni se preobuku u njega. Ili umjesto njega kupe poklone i stave ih pod bor. Ko moji mama i tata.”

“A… Tako dakle.”

Nisam više ništa pitao. Bio sam u čudu: on ipak vjeruje! Pritom je radio ono što religije rade kroz cijelu povijest: prilagođavaju se znanstvenim spoznajama ublažavajući i razvodnjavajući svoje dogme. Ali naravno da ondje na klupi, kao klinac, nisam tako razmišljao. Bio sam sretan, drag mi je bio taj Jakov. Netko je stvarno vjerovao u Djeda Božićnjaka i svijet je postao još malo bolje mjesto.

U noći prije nekoliko dana, sat se pomaknuo s tri na dva sata i tako smo prešli na zimsko računanje vremena. Htio sam napisati: pomaknuli smo satove, ali bolje je ovako: sat se pomaknuo. Ne upravljamo mi vremenom, nego je upravo obrnuto.

Baš u toj noći pomicanja sata probudio sam se i na mobitelu je pisalo 2:23. (Sat na mobitelu, naravno, ažurira se automatski.) Tako se pojavio zanimljiv problem: koliko je zapravo sati? Je li se sat već pomaknuo ili će se tek pomaknuti? Hoće li za sat vremena biti 3:23 ili će opet biti 2:23? Unatoč svim blagodatima tehnologije u mojoj ruci, ja zapravo nisam znao koliko je sati. Taj neobičan period nedefiniranog vremena natjerao me da zamislim sljedeću situaciju.

Promotrimo mladi bračni par koji je vraćanje sata odlučio upotrijebiti tako da u tom ključnom satu, između 2:00 i 3:00 ali prije pomicanja kazaljke, obavi svađu koju su dugo odgađali. Nakupljala se, naime, velika gruda snijega, nisu je više mogli zaboravljati, hvatala ih je i za vratom su osjećali njezin ledeni dah. Čekala ih je iza svakog ugla. I što su smislili? Dogovorili su ambiciozan plan: svađa će gorjeti u noći pomicanja kazaljke, počevši u dva sata pa do tri sata, a onda će se sat pomaknuti i vrijeme će se vratiti na dva sata – kao da ništa nije bilo. Ta im se simbolika činila spasonosnom.

Ali kad je došla ta ključna noć, san ih je prevario i nisu dočekali dva sata. Jedno od njih probudilo se usred noći, a onda i drugo i tad se pojavio spomenuti problem: koliko je sati? Imali su samo mobitele, oba su pokazivala 2:23 i nisu znali je li vrijeme već vraćeno ili nije. Je li vrijeme za svađu ili je to vrijeme već prošlo? Je li aktualno ili izbrisano? Nisu htjeli guglati odgovor. Bojali su se, jer nisu znali kako će noć završiti.

Odlučili su čekati i saznati. Još samo četrdesetak minuta i kazaljka na mobitelu će… Što? Hoće li se vratiti na dva sata, u sanjivu prošlost? Ili će samo nehajno prijeći preko tri sata i nastaviti svojim putem – jer je zimsko računanje vremena odavno počelo, još prije buđenja?

Matematički rečeno, skup svih mogućih književnih djela (ili skladbi, ili slika…) jest metrički prostor: tekstovi koji se razlikuju u malom broju riječi međusobno su blizu; tekstovi koji se razlikuju u mnogo riječi imaju veliku međusobnu udaljenost.

Na tom prostoru moguće je definirati funkciju kvalitete – o tome da je kvaliteta objektivan pojam već sam argumentirao. Graf kvalitete čini reljef s mnogim brdima (dobrim tekstovima) i dolinama (lošim tekstovima):

Ako točke ovog prostora predstavljaju pjesme, što radi dobar pjesnik? Traži dobru pjesmu, odnosno, traži visoku točku u ovom prostoru. Penje se!

Ugrubo, proces stvaranja sastoji se od dviju faza. U prvoj fazi tražimo (ili već imamo) ideju o tome što želimo stvoriti (napisati, skladati, naslikati…). Što smo kreativniji, to imamo širi raspon ideja. U kontekstu gornje skice, to znači da imamo veliku mapu, dobar dalekozor i dobar terenac koji nas može odvesti u razne dijelove prostora.

Ali kreativnost nije dovoljna, jer terenac dolazi samo do podnožja strme planine, ne može planinariti. Potrebne su još dvije komponente: dobar ukus (da znamo gdje smo, na kojoj visini – koliko je nešto kvalitetno) i vještina penjanja na brdo. Vještina zapravo ne može bez dobrog ukusa pa njega možemo smatrati preduvjetom: on je filter kroz koji provlačimo svoj uradak. Kad netko objavi nešto loše, to znači da u vlastitom opusu nije uspio razaznati što valja, a što ne valja.

Mnogi imaju samo kreativnost pa smisle hrpetinu ludih ideja od kojih nijednu ne znaju pažljivo i disciplinirano izrezbariti da može doprijeti do čitatelja ili slušatelja. Nemamo svi isti mozak i kad nešto pišem ili govorim, trebam znati kako razmišlja čitatelj ili sugovornik da bih uspješno prenio poruku. Tu je potrebna i doza empatije i socijalne inteligencije i sličnih stvari. Malen broj ljudi ima potrebnu vještinu penjanja na brdo – pospješivanja teksta (prepravljanja, dodavanja, izbacivanja…) do trenutka kad to više nije moguće, do vrha brda ili planine, do “lokalnog maksimuma” kako bi rekli matematičari.

Naravno, ni vještina sama nije dovoljna, jer ako nismo kreativni, popet ćemo se na vrh samo onog brda koje nam je blizu, ali nećemo ugledati veće planine. Možemo biti majstori i znati se dobro popeti na svaku planinu koju pronađemo, i možda se našem vrhu neće naći prigovor – tekst će biti savršen u smislu da nema manjkavosti, nije ga moguće poboljšati malim promjenama – ali i dalje će to biti samo lokalni maksimum; negdje drugdje postoje viši vrhovi. Za razliku od običnog majstora, nobelovac prije istog postupka penjanja nekim čudom nađe ljepšu, veću planinu, a onda od nekoliko njezinih vrhova uspije otkriti i popeti se na najviši.

Na planetu sličnom Zemlji, ali osam puta manjem, žive ljudi posve slični nama. Razlikuju se od nas samo po jednom čudnovatom svojstvu, kojemu ni oni sami ne znaju podrijetlo.

Svakoga dana, naime, neki od stanovnika tog planeta zasvijetle neobičnim sjajem, svatko u svojoj boji koja se ovije oko njihova tijela poput aure. Na cijelom planetu to se događa istodobno, točno jednom dnevno. Nekima je taj trenutak jutro, onima na suprotnoj strani planeta je večer, ali trenutak je svima poznat i bez iznimke se ponavlja svaka dvadeset i četiri sata. Sjaj uvijek traje jednako dugo: oko sat vremena i četiri minute.

Svakoga dana zasvijetle drugi ljudi, a moguće je točno znati i koji. Svatko na tom planetu ima svoju boju te se dan kada svijetli ponavlja u pravilnim razmacima. Svatko, dakle, ima svoj period: tako će netko čiji period traje sedam dana svijetliti jednom tjedno. Prosječan period iznosi oko 12 dana, a periodi između 5 i 30 dana smatraju se uobičajenima. Rijetki sretnici svijetle svakoga dana, a oni s najmanje sreće svijetle jednom godišnje. Naveći ikad zabilježeni period nekog čovjeka iznosio je 412 dana. Unatoč tim razlikama, svatko na planetu kad-tad svijetli: uvijek istom bojom i bez ijednog zabilježenog poremećaja u periodičnosti.

Znanstvenici su uzalud pokušavali objasniti pojavu sjaja. Dominantne teorije, bez mnogo dokaza, zasnivale su se na utjecaju raznih nebeskih tijela i pravilnostima u njihovom kruženju. Religija je nudila drugačije objašnjenje: velika Zvijezda, čija je lokacija nepoznata, jednog davnog dana došla je do planeta te u velikom bljesku dio svoga svjetla predala ljudima, pohranila ga u njima, a njihov periodični sjaj predstavlja otkucaje Zvijezdina srca. Neki su u to vjerovali, a drugi smatrali izmišljotinom.

Sjaj je snažno utjecao na društveni život planeta. Još u davninama ljudi su shvatili da ako se dvoje svijetlećih ljudi međusobno približe, njihove se dvije boje pretvore u treću koja ih oboje okruži svojim sjajem. Tako osoba sa crvenkastim sjajem i osoba s plavkastim sjajem dobivaju zajedničku, ljubičastu auru, a mogući su i sasvim neočekivani spojevi boja: bijela i crna, primjerice, mogu dati jarko žutu. Zbog golemog broja različitih nijansi, gotovo da i nije bilo osoba koje su sjajile istom bojom i bilo je teško predvidjeti boju zajedničkog sjaja dvoje ljudi.

Zato su, naravno, ljudi nestrpljivo čekali zajednički sjaj, trenutak u kojem će s nekim drugim istodobno zasjati. Recimo, osoba s periodom od četiri dana i osoba s periodom od šest dana istodobno će svijetliti svakih dvanaest dana. Tako je računanje najmanjeg zajedničkog višekratnika dvaju brojeva postala omiljena računska operacija koju su stanovnici ovog planeta već u dobi od deset godina znali obavljati u glavi. Brzo su sve to naučili napamet, poput tablice množenja: zajednički period od 6 i 10 iznosi 30; zajednički period od 5 i 11 iznosi 55. Druženja su često planirana i organizirana u trenutcima istodobnog sjaja: ako se uspjelo poklopiti da čak troje ili više ljudi istodobno svijetli, to su bila slavlja puna veselja i glazbe te su u njima uživali i oni koji nisu tada svijetlili.

Kompatibilnost dviju osoba, smatralo se, ovisi o ljepoti zajedničke boje. Ako su osobe bojama bile kompatibilne, njihova interakcija u trenutcima zajedničkog sjaja bila je čarobna, razgovor istodobno i dubok i lepršav, a seks fantastičan. Periodi su, međutim, ograničavali takve susrete pa je duljina zajedničkog perioda bila važan znak moguće (ne)kompatibilnosti. Zato su svi tražili partnere s kojima imaju što kraći zajednički period. Tu su sretniji bili oni s manjim periodima, te oni s periodima koji imaju mnogo djelitelja. Na primjer, period 6 bolji je od 5 (iako je veći) jer ima manji zajednički period s mnogim drugim brojevima (poput 2, 4, 8, 12, 14…). Zanimljiv je slučaj kada dvije osobe imaju jednak period: tada one istodobno svijetle ili svaki put – ili nikada, jer ako sjaje u različitim danima, taj će razmak uvijek ostati isti.

Ni genetika ni druge discipline ne mogu predvidjeti period djeteta na osnovi perioda roditelja ili datuma rođenja; to je, činilo se, stvar sreće. Budući da su periodi društveno bili iznimno važni, svatko je na rukavu imao prišiven komad tkanine s bojom svog sjaja i brojem svog perioda. Neki su prišivali i datum svog posljednjeg sjaja, jer to je bilo jedno od prvih pitanja kojim su utvrđivali kada će se – i hoće li se ikada – dogoditi istodobni sjaj s drugom osobom. Onaj tko je, recimo, imao period od 10 dana (“desetka”) znao je da s 90% drugih desetki neće nikad istodobno svijetliti i da su mu stoga nedohvatljive, ali s preostalih 10% desetki uvijek će svijetliti istodobno. Zato je susret dviju osoba s istim periodom uvijek bio pomalo napet.

Tijekom mnogih stoljeća, analitičari velike baze podataka o sjaju svih stanovnika planeta počeli su uočavati neobičnu pojavu. Iako se ukupan broj stanovnika nije značajno mijenjao, bilo je sve manje i manje parova ljudi koji nikada istodobno ne svijetle. Kako su jedni stanovnici umirali a drugi se rađali, sjaj onih s istim periodom sve se češće poklapao, iako su periodi i dalje poprimali različite vrijednosti između 1 i 300 dana. Tako je bilo sve dok jednoga dana jedan analitičar nije otkrio zapanjujuću činjenicu: ako trenutno živući ljudi požive još 125 godina, u tom trenutku svi će istodobno zasjati.

Otkriće je dočekano s velikim iznenađenjem i svatko je mogao za sebe izračunati da će, zaista, na predviđeni datum svijetliti – ako poživi. Nažalost, prosječna dob stanovnika ovog planeta bila je 90 godina i većina ih neće dočekati navedeni datum. Tada se nametnulo važno pitanje: što je s ljudima koji se u međuvremenu rode? Hoće li oni na predviđeni datum svijetliti?

Sasvim čudnovato, račun je bez iznimke bio potvrđen za svaku novu osobu. Čim je za neko dijete primijećeno kada i koliko često svijetli, račun je pokazao da će i ono, ako poživi do velikog datuma, na taj dan svijetliti. Neki će do tada umrijeti, a neki se roditi, ali brojke su bile jasne: cijeli će planet zasjati. Fenomen je bio znanstveno neobjašnjiv i mnogi su se priklonili religioznim objašnjenjima.

Pripreme za veliki događaj i veliko slavlje počele su diljem planeta već deset godina prije. Svi će se okupiti na istom mjestu, u golemom kompleksu koji su počeli graditi usred crvene pustinje. Napravljen je veliki plan putovanja i smještaja koji je uključivao sve stanovnike planeta; skupljale su se zalihe hrane i pića za mjesec dana u kojemu će svijet dočekivati veliki dan. Čovječanstvo je odlučilo zajedno proslaviti najvažniji događaj svoje povijesti.

Približila se i ta večer. Slavlje je trajalo od rane zore. Napokon, nakon mnogih tisućljeća, svi će bili međusobno kompatibilni, usklađeni barem na sat vremena. Satovi su otkucavali.

Kad je trenutak napokon došao, stotine milijuna boja obasjalo je noć.

Neki su se počeli spajati s bojama svojih bližnjih, a neki su u mnoštvu tražili boje koje će ih najbolje nadopuniti. Ali sve to trajalo je jedva pola minute. Tada se dogodilo nešto neočekivano.

Na nebu se pojavila golema, svijetleća kugla, tisuću puta sjajnija od sunca. Bilo je svjetlije nego usred dana i mnogi su morali zatvoriti oči. Boje oko ljudi počele su gubiti snagu i poput sjajne pare dizati se prema kugli.

I tako je sav ljudski sjaj otišao zvijezdi koja ga je usisala i počela se udaljavati, smanjujući se i nestajući iz vidokruga. Uskoro je ponovno bila noć, a ljudskog svjetla više nije bilo.

Neki su uzviknuli: Zvijezda se vratila i uzela ono što je njezino! Drugi će sve to poslije objašnjavati zakonima svjetlosne gravitacije. Ali svima je bilo jasno da njihovog sjaja više nema i vjerojatno se nikada neće vratiti. Neki su razočarano počeli s rukava otkidati svoje oznake perioda i boje. Plan se poremetio. Ne znajući što im je činiti, ljudi su počeli hodati okolo.

Promatrali su se međusobno. Bilo je neobično znati da periodi više nisu važni. Netko je pomislio da su mu sada dohvatljivi i svi oni s kojima prije nije bio kompatibilan pa je počeo tražiti baš takve – dok nije shvatio da više nema smisla razmišljati o kompatibilnosti. Boje i periodi više ne postoje, svatko je dostupan svakome.

Ali više neće biti istodobnog sjaja i čarobnih interakcija. Svi su trenutci obični i morat će ih sami nekako obojiti. Morat će na drugi način do drugoga doprijeti. Hodali su pravocrtno i u krugovima, hodali u potpunoj tišini, svakakvim putovima, jedni oko drugih i jedni između drugih, satima i satima promatrajući tuđa lica, zaranjajući u tuđe oči.