Reljef svih tekstova

Matematički rečeno, skup svih mogućih književnih djela (ili skladbi, ili slika…) jest metrički prostor: tekstovi koji se razlikuju u malom broju riječi međusobno su blizu; tekstovi koji se razlikuju u mnogo riječi imaju veliku međusobnu udaljenost.

Na tom prostoru moguće je definirati funkciju kvalitete – o tome da je kvaliteta objektivan pojam već sam argumentirao. Graf kvalitete čini reljef s mnogim brdima (dobrim tekstovima) i dolinama (lošim tekstovima):

Prostor tekstova ima mnogo više dimenzija, ali radi jednostavnosti zamislimo ga ovako.

Ako točke ovog prostora predstavljaju pjesme, što radi dobar pjesnik? Traži dobru pjesmu, odnosno, traži visoku točku u ovom prostoru. Penje se!

Ugrubo, proces stvaranja sastoji se od dviju faza. U prvoj fazi tražimo (ili već imamo) ideju o tome što želimo stvoriti (napisati, skladati, naslikati…). Što smo kreativniji, to imamo širi raspon ideja. U kontekstu gornje skice, to znači da imamo veliku mapu, dobar dalekozor i dobar terenac koji nas može odvesti u razne dijelove prostora.

Ali kreativnost nije dovoljna, jer terenac dolazi samo do podnožja strme planine, ne može planinariti. Potrebne su još dvije komponente: dobar ukus (da znamo gdje smo, na kojoj visini – koliko je nešto kvalitetno) i vještina penjanja na brdo. Vještina zapravo ne može bez dobrog ukusa pa njega možemo smatrati preduvjetom: on je filter kroz koji provlačimo svoj uradak. Kad netko objavi nešto loše, to znači da u vlastitom opusu nije uspio razaznati što valja, a što ne valja.

Mnogi imaju samo kreativnost pa smisle hrpetinu ludih ideja od kojih nijednu ne znaju pažljivo i disciplinirano izrezbariti da može doprijeti do čitatelja ili slušatelja. Nemamo svi isti mozak i kad nešto pišem ili govorim, trebam znati kako razmišlja čitatelj ili sugovornik da bih uspješno prenio poruku. Tu je potrebna i doza empatije i socijalne inteligencije i sličnih stvari. Malen broj ljudi ima potrebnu vještinu penjanja na brdo – pospješivanja teksta (prepravljanja, dodavanja, izbacivanja…) do trenutka kad to više nije moguće, do vrha brda ili planine, do “lokalnog maksimuma” kako bi rekli matematičari.

Naravno, ni vještina sama nije dovoljna, jer ako nismo kreativni, popet ćemo se na vrh samo onog brda koje nam je blizu, ali nećemo ugledati veće planine. Možemo biti majstori i znati se dobro popeti na svaku planinu koju pronađemo, i možda se našem vrhu neće naći prigovor – tekst će biti savršen u smislu da nema manjkavosti, nije ga moguće poboljšati malim promjenama – ali i dalje će to biti samo lokalni maksimum; negdje drugdje postoje viši vrhovi. Za razliku od običnog majstora, nobelovac prije istog postupka penjanja nekim čudom nađe ljepšu, veću planinu, a onda od nekoliko njezinih vrhova uspije otkriti i popeti se na najviši.

Kad se ugase svjetla

Na planetu sličnom Zemlji, ali osam puta manjem, žive ljudi posve slični nama. Razlikuju se od nas samo po jednom čudnovatom svojstvu, kojemu ni oni sami ne znaju podrijetlo.

Svakoga dana, naime, neki od stanovnika tog planeta zasvijetle neobičnim sjajem, svatko u svojoj boji koja se ovije oko njihova tijela poput aure. Na cijelom planetu to se događa istodobno, točno jednom dnevno. Nekima je taj trenutak jutro, onima na suprotnoj strani planeta je večer, ali trenutak je svima poznat i bez iznimke se ponavlja svaka dvadeset i četiri sata. Sjaj uvijek traje jednako dugo: oko sat vremena i četiri minute.

Svakoga dana zasvijetle drugi ljudi, a moguće je točno znati i koji. Svatko na tom planetu ima svoju boju te se dan kada svijetli ponavlja u pravilnim razmacima. Svatko, dakle, ima svoj period: tako će netko čiji period traje sedam dana svijetliti jednom tjedno. Prosječan period iznosi oko 12 dana, a periodi između 5 i 30 dana smatraju se uobičajenima. Rijetki sretnici svijetle svakoga dana, a oni s najmanje sreće svijetle jednom godišnje. Naveći ikad zabilježeni period nekog čovjeka iznosio je 412 dana. Unatoč tim razlikama, svatko na planetu kad-tad svijetli: uvijek istom bojom i bez ijednog zabilježenog poremećaja u periodičnosti.

Znanstvenici su uzalud pokušavali objasniti pojavu sjaja. Dominantne teorije, bez mnogo dokaza, zasnivale su se na utjecaju raznih nebeskih tijela i pravilnostima u njihovom kruženju. Religija je nudila drugačije objašnjenje: velika Zvijezda, čija je lokacija nepoznata, jednog davnog dana došla je do planeta te u velikom bljesku dio svoga svjetla predala ljudima, pohranila ga u njima, a njihov periodični sjaj predstavlja otkucaje Zvijezdina srca. Neki su u to vjerovali, a drugi smatrali izmišljotinom.

Sjaj je snažno utjecao na društveni život planeta. Još u davninama ljudi su shvatili da ako se dvoje svijetlećih ljudi međusobno približe, njihove se dvije boje pretvore u treću koja ih oboje okruži svojim sjajem. Tako osoba sa crvenkastim sjajem i osoba s plavkastim sjajem dobivaju zajedničku, ljubičastu auru, a mogući su i sasvim neočekivani spojevi boja: bijela i crna, primjerice, mogu dati jarko žutu. Zbog golemog broja različitih nijansi, gotovo da i nije bilo osoba koje su sjajile istom bojom i bilo je teško predvidjeti boju zajedničkog sjaja dvoje ljudi.

Zato su, naravno, ljudi nestrpljivo čekali zajednički sjaj, trenutak u kojem će s nekim drugim istodobno zasjati. Recimo, osoba s periodom od četiri dana i osoba s periodom od šest dana istodobno će svijetliti svakih dvanaest dana. Tako je računanje najmanjeg zajedničkog višekratnika dvaju brojeva postala omiljena računska operacija koju su stanovnici ovog planeta već u dobi od deset godina znali obavljati u glavi. Brzo su sve to naučili napamet, poput tablice množenja: zajednički period od 6 i 10 iznosi 30; zajednički period od 5 i 11 iznosi 55. Druženja su često planirana i organizirana u trenutcima istodobnog sjaja: ako se uspjelo poklopiti da čak troje ili više ljudi istodobno svijetli, to su bila slavlja puna veselja i glazbe te su u njima uživali i oni koji nisu tada svijetlili.

Kompatibilnost dviju osoba, smatralo se, ovisi o ljepoti zajedničke boje. Ako su osobe bojama bile kompatibilne, njihova interakcija u trenutcima zajedničkog sjaja bila je čarobna, razgovor istodobno i dubok i lepršav, a seks fantastičan. Periodi su, međutim, ograničavali takve susrete pa je duljina zajedničkog perioda bila važan znak moguće (ne)kompatibilnosti. Zato su svi tražili partnere s kojima imaju što kraći zajednički period. Tu su sretniji bili oni s manjim periodima, te oni s periodima koji imaju mnogo djelitelja. Na primjer, period 6 bolji je od 5 (iako je veći) jer ima manji zajednički period s mnogim drugim brojevima (poput 2, 4, 8, 12, 14…). Zanimljiv je slučaj kada dvije osobe imaju jednak period: tada one istodobno svijetle ili svaki put – ili nikada, jer ako sjaje u različitim danima, taj će razmak uvijek ostati isti.

Ni genetika ni druge discipline ne mogu predvidjeti period djeteta na osnovi perioda roditelja ili datuma rođenja; to je, činilo se, stvar sreće. Budući da su periodi društveno bili iznimno važni, svatko je na rukavu imao prišiven komad tkanine s bojom svog sjaja i brojem svog perioda. Neki su prišivali i datum svog posljednjeg sjaja, jer to je bilo jedno od prvih pitanja kojim su utvrđivali kada će se – i hoće li se ikada – dogoditi istodobni sjaj s drugom osobom. Onaj tko je, recimo, imao period od 10 dana (“desetka”) znao je da s 90% drugih desetki neće nikad istodobno svijetliti i da su mu stoga nedohvatljive, ali s preostalih 10% desetki uvijek će svijetliti istodobno. Zato je susret dviju osoba s istim periodom uvijek bio pomalo napet.

Tijekom mnogih stoljeća, analitičari velike baze podataka o sjaju svih stanovnika planeta počeli su uočavati neobičnu pojavu. Iako se ukupan broj stanovnika nije značajno mijenjao, bilo je sve manje i manje parova ljudi koji nikada istodobno ne svijetle. Kako su jedni stanovnici umirali a drugi se rađali, sjaj onih s istim periodom sve se češće poklapao, iako su periodi i dalje poprimali različite vrijednosti između 1 i 300 dana. Tako je bilo sve dok jednoga dana jedan analitičar nije otkrio zapanjujuću činjenicu: ako trenutno živući ljudi požive još 125 godina, u tom trenutku svi će istodobno zasjati.

Otkriće je dočekano s velikim iznenađenjem i svatko je mogao za sebe izračunati da će, zaista, na predviđeni datum svijetliti – ako poživi. Nažalost, prosječna dob stanovnika ovog planeta bila je 90 godina i većina ih neće dočekati navedeni datum. Tada se nametnulo važno pitanje: što je s ljudima koji se u međuvremenu rode? Hoće li oni na predviđeni datum svijetliti?

Sasvim čudnovato, račun je bez iznimke bio potvrđen za svaku novu osobu. Čim je za neko dijete primijećeno kada i koliko često svijetli, račun je pokazao da će i ono, ako poživi do velikog datuma, na taj dan svijetliti. Neki će do tada umrijeti, a neki se roditi, ali brojke su bile jasne: cijeli će planet zasjati. Fenomen je bio znanstveno neobjašnjiv i mnogi su se priklonili religioznim objašnjenjima.

Pripreme za veliki događaj i veliko slavlje počele su diljem planeta već deset godina prije. Svi će se okupiti na istom mjestu, u golemom kompleksu koji su počeli graditi usred crvene pustinje. Napravljen je veliki plan putovanja i smještaja koji je uključivao sve stanovnike planeta; skupljale su se zalihe hrane i pića za mjesec dana u kojemu će svijet dočekivati veliki dan. Čovječanstvo je odlučilo zajedno proslaviti najvažniji događaj svoje povijesti.

Približila se i ta večer. Slavlje je trajalo od rane zore. Napokon, nakon mnogih tisućljeća, svi će bili međusobno kompatibilni, usklađeni barem na sat vremena. Satovi su otkucavali.

Kad je trenutak napokon došao, stotine milijuna boja obasjalo je noć.

Neki su se počeli spajati s bojama svojih bližnjih, a neki su u mnoštvu tražili boje koje će ih najbolje nadopuniti. Ali sve to trajalo je jedva pola minute. Tada se dogodilo nešto neočekivano.

Na nebu se pojavila golema, svijetleća kugla, tisuću puta sjajnija od sunca. Bilo je svjetlije nego usred dana i mnogi su morali zatvoriti oči. Boje oko ljudi počele su gubiti snagu i poput sjajne pare dizati se prema kugli.

I tako je sav ljudski sjaj otišao zvijezdi koja ga je usisala i počela se udaljavati, smanjujući se i nestajući iz vidokruga. Uskoro je ponovno bila noć, a ljudskog svjetla više nije bilo.

Neki su uzviknuli: Zvijezda se vratila i uzela ono što je njezino! Drugi će sve to poslije objašnjavati zakonima svjetlosne gravitacije. Ali svima je bilo jasno da njihovog sjaja više nema i vjerojatno se nikada neće vratiti. Neki su razočarano počeli s rukava otkidati svoje oznake perioda i boje. Plan se poremetio. Ne znajući što im je činiti, ljudi su počeli hodati okolo.

Promatrali su se međusobno. Bilo je neobično znati da periodi više nisu važni. Netko je pomislio da su mu sada dohvatljivi i svi oni s kojima prije nije bio kompatibilan pa je počeo tražiti baš takve – dok nije shvatio da više nema smisla razmišljati o kompatibilnosti. Boje i periodi više ne postoje, svatko je dostupan svakome.

Ali više neće biti istodobnog sjaja i čarobnih interakcija. Svi su trenutci obični i morat će ih sami nekako obojiti. Morat će na drugi način do drugoga doprijeti. Hodali su pravocrtno i u krugovima, hodali u potpunoj tišini, svakakvim putovima, jedni oko drugih i jedni između drugih, satima i satima promatrajući tuđa lica, zaranjajući u tuđe oči.

Jenga

Sanjao sam: lutam hodnicima fakulteta i u nekom zakutku ugledam Jengu.

(Inače se u labirintima pojavljuje Sfinga, no moja se zvala Jenga, baš kao ona igra – ali u mom snu imala je ljudski oblik.)

“Igrajmo se!” rekla je.

Idućega dana nije je bilo. Ni onog poslije, a ni onog nakon njih. Nestala je.

Toliko je dugo nije bilo, da sam je prestao tražiti.

A onda, nakon četrdeset ili pedeset dana, kad sam na nju već bio zaboravio, ugledao sam je ponovno na istom onom mjestu.

“Jesi li ti uvijek u ovom kutu?” pitao sam.

“Jesam”, reče, “ali vidljiva sam samo onda kada to ne očekuješ.”

Vidljiva je samo kada ne očekujem?

“Znači li to da te moram opet zaboraviti?” pitam.

“Možeš li?” pita me ona.

“Reci mi: mogu li?”

“Znaj: jako se teško riješiti očekivanja. Toliko je teško da ćeš me vidjeti samo još jednom u životu.”

Rastali smo se. Već godinama prolazim tim mjestom gotovo svakodnevno, i ne vidim je.

Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?”

Prolazak automobila kroz automatsku praonicu, gdje se auto na traci provlači kroz strojeve za pranje, može djelovati klaustrofobično. Ili čak – za ljude nesklone adrenalinu – kao vožnja vlakom strave u lunaparku. Na izlazu, na kraju tunela, čovjek osjeća olakšanje i sreću što je izašao živ, a zagrljaj postaje prirodan impuls.

Prava nelagoda, međutim, počinje tek kada nakon vanjskog pranja čekate da vam autopraoničari iznutra očiste automobil. Pod pretpostavkom, naravno, da ste bili toliko mudri pa ste otišli ondje vikendom (kada su gužve) i delegirali taj posao radnicima da uštedite vrijeme, zauzvrat dobivši barem sat vremena živčanog čekanja. Radnici paralelno čiste pet ili šest automobila pa činjenica da je vaš automobil napokon došao na red ne znači da će brzo biti i gotov. Oni mu se vraćaju i napuštaju ga, čiste po nekakvim fazama: vađenje podmetača za noge, usisavanje, pranje, brisanje, kontrolna ploča, sjedala, prtljažnik, stakla… Ne znam kojim redoslijedom, a možda ne znaju ni oni. U svakom slučaju, nekoliko puta ćete se ponadati da su se napokon posvetili vašem automobilu, a onda razočarati kada ga ponovno ostave nedovršenog. To su pravi životni ciklusi.

Autopraoničari kao da nisu ni svjesni svih drama koje se odvijaju oko njihova radnog mjesta. Dok mi pizdimo, oni malo rade, a malo čavrljaju; njihov je svijet miran i polagan, u njemu ne postoji riječ žurba, toliko svojstvena nabrijanim ljudima.

Srž njihova pristupa životu imao sam prilike vidjeti u jednoj upečatljivoj situaciji, u njihovoj interakciji s jednom dragom, lijepom, visokoobrazovanom djevojkom kojoj je čekanje u nekom trenutku dopizdjelo pa se uputila među autopraoničare. Okružena njihovim znatiželjnim pogledima, tankim i nježnim glasom pristojno je pitala:

“Oprostite, kojim redoslijedom čistite aute?”

(Činilo joj se, naime, da radnici zapostavljaju njezin automobil i čiste one koji su došli poslije, ali nije mogla biti sigurna zbog paralelnog čišćenja pet automobila u nekoliko ciklusa.)

Radnici su je gledali pomalo zbunjeno. Neki od njih izgledali su kao stranci, pa je pokušala na engleskom:

“Excuse me, what is the order of…”

Ali jedan od njih samo je kratko pitao:

“Šta oš?”

Bilo je to srdačno pitanje, nije bilo prizvuka bahatosti.

“Četrdeset tri”, reče djevojka pokazujući na zeleni opel na čijem je krovu stajala redna oznaka 43.

“Može!” nasmiješi se autopraoničar. I zaista, uskoro su on i njegovi kolege završili čišćenje auta s rednim brojem četrdeset tri – i usrećili djevojku.

Ima nešto iznimno mudro u tom pitanju: šta oš? Naime, autopraoničari nisu navikli na filozofska, općenita pitanja poput onog koje je djevojka pokušala postaviti o strategiji čišćenja. Odmah su znali da je to pitanje samo omot, pakiranje; da se pravo pitanje – ili prava želja – krije ispod, u odgovoru na jednostavno pitanje “šta oš”. Djevojku zapravo ne zanima redoslijed, ona samo želi da što prije očiste njezin automobil.

Autopraoničari ne upadaju u zamke retorike, oni žive. Nikad ne odgovaraju na neizravna pitanja. Njihov osjećaj za život, za ono što je zaista bitno, spašava ih od suvišnih koncepata i overthinkanja. Imam prijatelja kojega je teško natjerati da bude konkretan i prizeman, pogotovo kada priča o sebi: uvijek nešto filozofira i apstrahira. Poznaje li on uopće sebe? Njemu bi dobro došao jedan autopraoničar. Svima bi dobro došao jedan autopraoničar. Svakoga tko nešto govori nadugo i naširoko trebalo bi pitati: “šta oš?” Političara, birokrata, svećenika, propovjednika, moćnika. Sebe. Najprije sebe.

Tako zamišljam sljedeću situaciju: autopraoničar čita ovaj blog, čita jednu objavu, čita drugu, nisam baš siguran da razumije blog i njegovu svrhu. Blago se mršti i pita me: “Šta oš?”

“Izraziti sebe!” odgovaram. Vidim da nije zadovoljan, odgovor je preapstraktan, njegov bullshit detector odmah se upalio. “Šta oš?” ponavlja on.

“Privući pažnju! Biti duhovit! Biti važan!”

Je li napokon zadovoljan odgovorom? Autopraoničar čita dalje. Na licu mu je i dalje blaga zbunjenost.

“Šta oš?” pita me i treći put.

“Ljubav!” – “Može!” nasmiješi se autopraoničar, isto kao onoj djevojci. Ustaje i grli me dvadesetak sekundi, ne žureći nikamo, dok ljudi i automobili čekaju.

Kako pisati decimalne brojeve

Pišete li decimalne brojeve s točkom ili zarezom? Možda ovo pitanje i ne smatrate važnim. S time se ne bi složili sudionici velike skupštine jezikoslovaca koji čitavu večer o tome raspravljaju. Kako recimo napisati broj sedam cijelih pet: s točkom ili zarezom između sedam i pet?

Prvi se javio član konzervativne stranke: “U hrvatskom pravopisu stoji zarez. Nema razloga za promjene!”

Na to ustaje mlada jezikoslovka i hipsterica: “Zarez je out! Pogledajte engleski i većinu stranih jezika koji u tu svrhu koriste isključivo točku.”

Drugačije mišljenje iznio je debeli gospodin: “Točka je premalena i moguće ju je previdjeti. Zarez je veći i uočljiviji te ne ostavlja mjesta zabuni.”

Za riječ se potom javlja novopečeni poduzetnik. “Cijelo vrijeme pričate o decimalnim brojevima. A nitko ne govori o velikim brojevima! Kako ćemo odvajati tisuće ako ne točkom? Uzmimo primjerice broj sedamsto tisuća. Nije li prirodno staviti točku u njegovu sredinu: između sedamsto i tri nule? Zarez tu izgleda ružno. A što je tek s brojem sto milijuna? Hoćemo li staviti čak dva zareza da bismo odvojili tri po tri njegove znamenke? To bi izgledalo kao da nabrajamo neke manje brojeve. A radi se o jednom broju: sto milijuna!”

“Vi se dakle slažete sa mnom?” pita debeli gospodin poduzetnika. “Zagovarate lijepu i okruglu točku?”

“Naravno!” odgovara poduzetnik. “Tisuće točkom! Milijune pogotovo!”

Potom se javlja jezikoslovac koji je upravo došao iz crkve. “Dragi prijatelji! Duboko vjerujem da valja pisati decimalnu točku. Točka je tako lijepa. Zarez izgleda kao da smo zgriješili u pisanju. Točka je pravi put.”

“Kako znate?” pita ga deklarirani agnostik.

“Ne znam. Ali vjerujem! Ne mogu to racionalno objasniti. Možete li vi objasniti zašto imena pišete velikim početnim slovom? A ipak u to duboko vjerujete. Intuicija! Što vam govori intuicija? Nije li to zapravo očito?”

“Ništa nije očito!” ubacuje njegov kolega jezikoslovac koji je ujedno i odvjetnik.

Riječ dobiva njihova kolegica i humanitarna aktivistica. “Zar vi nemate nimalo sućuti? Kako bi vama bilo da pedeset godina decimalne brojeve pišete na jedan način i onda ga morate promijeniti?”

“Na koji način?” pita je netko.

“Pa… Ja sam pisala na oba načina… Ali ima ljudi koji nisu! Mislite i na njih!”

Na to se javlja nihilist: “Najbolje je onda da ne pišemo nikakav znak.”

“Zarez!” viče jezikoslovac čiji je otac mesar. “Decimalni dio mora se jasno i precizno odrezati!”

“Odrezati – potpuno se slažem!” dodaje vlasnica frizerskog salona.

“To je surovo!” buni se njezina kolegica vegetarijanka.

Za riječ se javlja jezikoslovac koji u slobodno vrijeme piše gangsta rap: “Ja sam čvrsto za decimalnu točku. Zarez već koristimo za nabrajanje!”

“Ne! Ne!” odjednom viče jezikoslovac kojega je ostavila djevojka. “Nikako točku! Ne može točka!”

“Neka svatko piše kako hoće!” na to će voditeljica hipi udruge.

Ponovno ustaje nihilist. “Zapravo je najbolje da uopće ne pišemo decimalne brojeve. Možemo i bez njih.”

“Tako je!” dodaje jezikoslovac kojemu se danas pokvarilo računalo. “Najbolje je da uopće ništa ne pišemo!”

“Decimalni brojevi uopće nisu potpuni i cijeli…” odsutno će debeli gospodin.

Čuo ga je onaj ostavljeni kolega: “Tako je. Kao da im nešto nedostaje.”

“Imam rješenje!” javlja se jezikoslovac koji je dvaput promijenio političku stranku. “Pišimo točku sa zarezom! Svi ćete biti zadovoljni ako glasate za moj prijedlog.”

Glasanje još uvijek traje. Možda ste primijetili koliko lako možete otkriti opredjeljenja neke osobe: samo je pitajte kako piše decimalne brojeve. Vjerojatno je davno odlučila i sada na stranicama svojega života ispisuje priče u kojima više jednog nego drugog znaka. Priče sve otkrivaju. Tek sada primjećujem da je i ovaj izvještaj razotkrio mene. Broj točaka i broj zareza sve govore.

Tko me čita?

Može li bolje od slobodnog pisanja po praznoj stranici? Mladi pisac Luka Stjepan Delić pisanje naziva neprekidnim prostorom čiste mogućnosti. To nije daleko od matematičke vizure: pisac svakom svojom riječju bira jednu od N mogućnosti i tako je svaki tekst, kao niz tih odabira, jedna varijacija u kombinatornom smislu riječi. Pišući tekst, autor probija put u šumi varijanti, traži jedno rješenje jednadžbe s mnogo različitih rješenja, kreće se unutar prostora svih mogućih tekstova – Borgesove babilonske knjižnice, recimo.

Pisanje oslobađa, tako se zove jedna zbirka pjesama Ivice Prtenjače. Taj je naslov višeznačan, a jedan njegov smisao krije se u samim stihovima zbirke gdje se asocijacije nižu toliko slobodno da pjesme gube značenje i temu u tradicionalnom smislu riječi. To ne znači da nemaju smisla. Ali možemo biti još slobodniji – napisati prazan tekst, knjigu bez stranica (ili s praznim stranicama), koja time što je prazna ne bira nijednu mogućnost, ne ograničava se, već nagoviješta svaku od beskonačno mnogo neostvarenih mogućnosti. Ne pišući ništa, pišemo sve. Prazne parole (ali prazne doslovno, ne u smislu one Štulićeve pjesme) stoga bi bile idealne parole ekstremno liberalnih opcija koje dopuštaju, recimo to tako, sve.

Jednom sam razmišljao o performansu u kojem bih, poput onih koji na ulici dijele različite letke i reklame, prolaznicima dijelio bijele, potpuno prazne letke. Ali što ću onda reći kad me pitaju koji je ovo kurac, jel ja to njih zajebavam? Možda treba odgovoriti da je riječ o umjetničkom nastupu u kojemu, eto, dijelim prazne letke i promatram reakcije ljudi. (“Da, upravo ovu Vašu reakciju, gospođo, Vi ste dio performansa.”) Sve dok mi jedan od tih praznih letaka netko ne zabije u (prethodno prazan) nos. Ljudi ne vole prazninu, boje se onoga što iz nje može izroniti. Recimo, u onoj seriji Lud, zbunjen, normalan, debeljko u restoranu žali se na rupe u siru: “Šta je ovo? Naručio sam sir, a ne prazan prostor!” Možda prazan papir i nije najbolje rješenje. Pa i ovdje sam nešto napisao, nisam ostavio prazno.

Pavao Pavličić svojedobno je napisao priču za Večernjakov natječaj gdje svake subote objave jednu priču. (Ja sam im tada bio poslao svoju, ali je nisu objavili, nego su objavili Pavličićevu.) Priča mu je imala jako maštovit naslov: “Priča za Večernjakov natječaj”. U njoj Pavličić piše o tome kako želi napisati priču za Večernjak, ali ne zna o čemu bi pisao pa odlučuje pisati, eto, baš o tome kako traži temu i kako će tema biti to neuspješno traženje teme. Kakva rekurzija! Spominje i kako mu kompjutor broji znakove da ne prekorači limit za priču, a na samom kraju priče, kada tobože želi još nešto napisati, ispadne da više nema mjesta. Popizdio sam na tu priču, smatrao sam je jeftinom prevarom, objavljenom samo zato što je riječ o gospodinu Pavličiću, a ne o anonimusu čija je priča bila sedamnaest puta bolja. Bolje bi bilo da je poslao prazan papir. Ipak, koliko god bila odvratna, a možda baš zato što mi je bila odvratna, spomenute se priče još uvijek dobro sjećam. Ostala je. Ono što ostaje nije gola priča, nego naš doživljaj te priče. Htio ili ne htio, ja sam je doživio.

Doživljavate li vi mene? Moji su tekstovi meni uvijek smisleni. Ali drugi nemaju istu povijest, iste misli i iste reakcije. Ekstrovert ne razumije introverta, činovnik ne razumije hipija, praktičan ne razumije apstraktnog, thinker ne razumije feelera, i obrnuto u svim tim slučajevima. (Da, u prethodnoj rečenici krije se Myers-Briggsova tipologija ličnosti.) Dobar autor dotaknut će i različite od sebe, a loš samo sebi slične. Onaj najgori dotaknut će samo sebe. Koji sam ja?

U dane kada nema nove blogaritamske objave, ovaj blog bilježi prosječno 5-10 različitih posjetitelja dnevno. Kad nešto objavim, obično podijelim s prijateljima i na fejsu pa posjetitelja bude više. Ali sada me zanimaju prosječni dani, kada nema novih objava, zanima me tko su čitatelji koji blog posjećuju “nepozvani”. Tko ste? Što vas ovamo dovodi? Mene dovodi želja da se izrazim i da to netko doživi, jer pisanje je vid komunikacije, oblik prijateljstva. A vas? Javite mi se preko kontakt forme. Zanima me…

Dvije zgode s CEOI-a 2016.

Tko zna kako i zašto, sjetio sam se jedne nevažne zgode od prije pet godina u Rumunjskoj gdje sam bio stručni voditelj hrvatskih natjecatelja na CEOI-u. Bila je završna večera, organizirana na nekom lijepom mjestu, s mnogo jela, pića i žive glazbe – mislim da je bilo i plesač(ic)a. Ljudi su se već bili dobro najeli i sada su hodali oko stolova, pričajući i družeći se. Tada je do našeg (“hrvatskog”) stola došla jedna gospođa, profesorica od šezdesetak godina, voditeljica možda bugarskih ili mađarskih natjecatelja, tko će ga više znati. Pitala me za jednoga gospodina, svoga prijatelja, koji je prije bio hrvatski voditelj na olimpijadama. Rekao sam joj da ću mu rado prenijeti njezine pozdrave. Kad je to čula, razveselila se i počela pričati. Da ga puno pozdravlja i da ima divna sjećanja o suradnji i druženju s njim. Da je šteta što više ne dolazi na olimpijade. Da trenutačno radi na na jednom i na drugom sveučilištu, da joj je to naporno i da autom prelazi mnogo kilometara tjedno (ne sjećam se koliko točno). Da njezini studenti negdje postižu odlične rezultate. Da su ona i njezin muž dobro i da rade nešto u vrtu. Da šalje velike pozdrave gospodinu i njegovoj supruzi. I svašta još.

Opustila se žena, raspričala do u sitne detalje, zanijela se, kao da priča njemu. Ne mari ona što ja sigurno neću ni četvrtinu toga zapamtiti, pogotovo u onom dobro najedenom stanju, nakon dva-tri pića, kada su tijelo i mozak na godišnjem odmoru. A ona maše rukama, uživa u svojoj priči, pretpostavlja da slušam, gotovo da mene i ne gleda. Ja kimam glavom. Sigurno, rekao sam, već sutra ću mu poslati mail, sve ću mu prenijeti, sigurno će mu biti jako drago, i on vas pozdravlja. Ona zahvaljuje i priča dalje. Kao da nije svjesna da ne priča njemu, nego meni. Kojega svi ti detalji – uz najbolju volju – ne zanimaju baš previše. Mislim si, zar ona ne kuži da ću moći prenijeti tek mali dio njezinih riječi, a da najvažniji dio – njezin entuzijazam i zanos – dotični gospodin očito neće vidjeti? (Naravno, riječi tu igraju sasvim sporednu ulogu, inače bi mu sama poslala mail.) Vjerojatno kuži, ali ništa to njoj ne smeta. Jebe se njoj, ona se ispucala, ispričala što je imala na duši i veselo se vratila za svoj stol.

Volio bih biti ta gospođa. Biti u svom filmu. Ne tražiti previše. Biti sretan s X iako sam htio Y. Pričati svoju priču tko god me slušao ili ne slušao. Pisati ne moleći da čitaju. Pjevati. Dati stotinu rečenica ne očekujući nijednu zauzvrat. Proizvoditi entuzijazam bez obzira na prijam i odgovor. Bez obzira na drugu osobu.

Još jedna nevažna zgoda dogodila se na istom natjecanju nekoliko dana prije, dok smo obilazili gradić Piatra Neamț gdje se sve to događalo. Prelazeći cestu, pored mene se stvorila mala Ciganka, djevojčica od možda desetak godina, i počela mi nešto govoriti na rumunjskom. Pojma nemam što je rekla. Nije djelovalo kao da prosi ili nešto traži, više je djelovalo kao neki veseli komentar ili pitanje. Nije znala da ne znam rumunjski. Računao sam da ona ne zna engleski pa sam pomislio da je najlakše uopće ne reagirati; jednostavno sam ignorirao što govori, pravio se kao da je nema. Sumnjam da ju je to previše uznemirilo, ali ne ponosim se svojom reakcijom.

Dan danas me zanima što mi je rekla. A nikada neću saznati. Naravno, vjerojatno nije rekla ništa toliko osobito, i možda bih je bio brzo zaboravio da sam je uspio razumjeti. No ovako, iako ona misli da sam je totalno izignorirao, zapravo sam je zapamtio toliko dobro da sada o njoj pišem.

Ta zgoda nije toliko različita od ove prethodne, one stoje u nekom čudnom odnosu. Kad su se već dogodile u istom gradiću u približno isto vrijeme, neka stoje i ovdje zajedno, na istom blogu, kao spomen na dvije osobe koje su htjele nešto reći.

Polumatematičke crtice s godišnjeg odmora

Posudio sam iz knjižnice debelu knjigu Number theory Andreja Dujelle, počeo je čitati i rješavati zadatke. Ide mi dobro, prisjećam se kako je to bilo vježbati za matematičke olimpijade. Ali ako velik dio dana provedem na taj način, osjećam se kao da sam gubio vrijeme. Jer sada, kada nemam neke vanjske motivacije za proučavanje teorije brojeva (niti se natječem niti se profesionalno bavim čistom matematikom), osjećaj je u istom rangu kao da rješavam sudoku: lijepo, ali beskorisno, ne doprinosi ničemu. Ne kažem da treba biti tako, samo da se ja tako osjećam, a osjećajima uglavnom ne možemo upravljati. Bolje se osjećam kada čitam nešto životnije.

Tako sam čitao Teda Chianga (inače odličnog SF pisca) i njegovu priču Division by zero. U toj priči on pokušava oslikati matematičarku kojoj je matematika daleko od sudokua i slične zabave: ona je praktički religiozno vezana za matematičke rezultate, baš kao i neki veliki vjernik za dogme u koje vjeruje. Poznajete li nekog takvog matematičara? Ja ga baš i ne poznajem. Kao što keramičaru neće svijet propasti ako mu se razbije paket pločica, tako je i većini matematičara vjerojatno svejedno je li Goldbachova ili Riemannova hipoteza istinita ili nije; zapravo im je vjerojatno stalo samo do toga da oni sami uspiju dati neki doprinos. Je li rezultat pet ili šest, koga briga, jer ništa se u svemiru ni u našim životima neće promijeniti. Ja sam kao mali, u osnovnoj školi, bio vatreni matematičar i možda mi je stvarno bilo stalo do tih rezultata. Sad više nije toliko, i ne znam nikoga tko je toliko “religiozan” u matematici da mu je doista stalo. Sve je to sudoku.

Uglavnom, u spomenutoj priči Division by zero, Ted Chiang uspijeva uvjerljivo opisati takvu duboku matematičarku Renee. (Tekst koji slijedi sadrži spoilere.) Što je najgore što se takvoj osobi može dogoditi? Kao što bi vatrenom vjerniku ili teologu najgora spoznaja bila da nema Boga, tako Renee – na svoje veliko zaprepaštenje – uspijeva dokazati da je matematika u sebi kontradiktorna, tj. da je moguće bez greške dokazati da je 1 = 2 (ili bilo koju drugu jednakost). Sve matematičke tvrdnje postaju jednako istinite i jednako neistinite. Njezinim je kolegama manje-više svejedno, ali Renee pada u tešku depresiju. Ali genijalnost leži tek u drugoj, paralelnoj radnji priče: kao što se Renee bori sa svojom spoznajom o kontradiktornosti matematike, tako se njezin suprug Carl bori sam sa sobom, sa spoznajom da više ne može razumjeti Renee, da se njegova ljubav prema njoj gasi, da je mora napustiti. Dok Renee gubi vjeru u matematiku koja je njezin život, Carl gubi vjeru u život i samoga sebe. U zadnjem odjeljku, koji je prikladno označen kao “1 = 2”, Carl napokon shvaća što osjeća Renee – jer on osjeća to isto, samo u drugoj domeni. Ali ta ih “jednakost” razdvaja, kao što jednakost 1 = 2 uništava matematiku.

*

Postoji teorem (tzv. Intermediate value theorem) koji kaže da ako imamo neprekidnu funkciju za koju je f(a) negativan i f(b) pozitivan, onda mora postojati neki c između a i b takav da je f(c) = 0. Prilično intuitivno, zar ne? Što ćemo onda sa sljedećim pitanjem: ako sa a = 15 godina nisi odrastao čovjek, a sa b = 35 godina jesi odrastao čovjek, u kojem se točno trenutku događa prijelaz? Ne mora on biti isti za svakoga, jer funkcija ne raste istom brzinom za svakoga, ali za svakoga tko će ikad odrasti očito mora postojati neki trenutak kada on počinje biti odrastao. (Žalite se teoremu, ne meni.)

Taj se prijelaz dogodi, a nitko ga ne primijeti. U pjesmi Time, Floydi govore upravo o tome, te između ostalog kažu: “No one told you when to run, you missed the starting gun.” Ali ja ipak mislim da sam uočio taj trenutak. Noćas sam se probudio usred noći te, idući prema WC-u, ugledao plosnati predmet za koji sam na trenutak (u tom uspavanom stanju) pomislio da je matematička knjiga; imao je i uzorak šahovnice na “naslovnici”. Kad sam bolje pogledao, shvatio sam da je to paket vlažnih krpa za pranje poda koje sam jučer upotrebljavao (kupljen u Kauflandu ili Mülleru), a onaj šahovski uzorak na njegovu omotu oslikava pločice. Život se mijenja; matematičku knjigu zamjenjuje nešto mnogo prizemnije, čak i u najdoslovnijem smislu riječi “prizemno”. Zgodna slika odrastanja.

Slavko Kolar i različite varijante (ne)ispijanja ljubavnog napitka

Jeste li gledali stari, crno-bijeli film Svoga tela gospodar? U njemu je riječ o siromašnom selu gdje je mladić Iva silom prilika bio prisiljen oženiti šepavu djevojku Rožu, koju ne voli i godinama je sasvim ignorira. Roža od seoske babe vračare pribavlja prah koji bi Ivu trebao začarati da se zaljubi u Rožu. Na nekoj svadbi, usred zabave i graje, ona mu taj prah sipa u piće.

Što se tada događa? Priča zapravo ima tri različita završetka. U istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara iz 1931. godine, prema kojoj je film snimljen, Iva na vrijeme primjećuje prah u svojoj čaši. Rožin plan propada, a Iva je počinje tući na mrtvo ime. Tada mu Roža jecajući izgovara rečenicu (koja se javlja u svim inačicama priče):

“Vudri, mili Ivek, vudri, neka bar po šake tvoje znam da sem ti žena!”

Iva je zbunjen ostavlja na miru i tako pripovijest završava. Što će dalje s njima biti, pisac je ostavio na interpretaciju čitatelju, kao i pitanje što bi se dogodilo da je Iva popio ljubavni napitak.

U filmu se pak stvari odvijaju malo drugačije. Ubrzo nakon što je Roža na zabavi u Ivinu čašu vina stavila prah od babe vračare, čašu zgrabi i iskapi slučajan gost koji je, pripit i u naletu žeđi, došao do stola i potom odmah nastavio plesati. Roža ponovno stavlja prah u vino. Iva se vraća za stol i ispija vino, a onda zbunjeno gleda u čašu i primjećuje prah. Stvari se dalje odvijaju slično kao u Kolarovoj pripovijetki: Iva bije Rožu, ona mu odvraća poznatu rečenicu, nakon čega je prestaje tući. Blagi podsmijeh njegova lica daje naslutiti da je i dalje mrzi. Sličan završetak kao onaj prvi, reklo bi se, ali malo dorečeniji: napitak je ispijen, nije djelovao, a da će možda početi djelovati tek poslije – to nije baš izgledno. U zadnjem kadru Roža šepa za Ivom, baš kao i na kraju Kolarove pripovijetke.

Nesretan kraj, reklo bi se. Prije nego prijeđem na najzanimljiviju varijantu završetka ove priče, zapitajmo se: kako bi ona uopće mogla završiti happy endom? Da Iva nije ništa primijetio i da je napitak zaista djelovao tako da zavoli Rožu, bi li to bio sretan kraj? Vjerujem da se i vama čini da ne bi: bila bi to prevara, ljubav proizvedena umjetno, bez motivacije. Ali kako onda?

Jedan od općih savjeta za pisce glasi da kraj treba biti takav da djeluje kao da se nije moglo drugačije završiti. U skladu s time, najefektniji kraj smislio je sam Slavko Kolar u drami (kazališnom djelu) Svoga tela gospodar – Smešna pripovest u dva dela (vu sedmerem spelavanju) koju je napisao 1957. godine, dvadeset šest godina nakon svoje izvorne pripovijetke. Tu dramu, točnije snimku njezine suvremene izvedbe iz jednog zagrebačkog kazališta, vidio sam jednom na HTV-u. Taj twist na samom kraju, ta dosjetka – Kolarovo genijalno rješenje zadatka “završi priču na pravi način” koji je, izgleda, rješavao 26 godina – urezao mi se u pamćenje i zato sve ovo pišem, dijelim.

U predstavi, naime, Iva opet na vrijeme primjećuje prah u čaši vina. I onda, nakon njegova gnjeva, Rožina pokušaja samoubojstva, i oštre rasprave s roditeljima i kumom, Iva naposljetku viče:

“Dajte ju sim!”

Uzima čašu i, na zaprepaštenje svih prisutnih, polako sve ispija, govoreći pritom: “Naj bu, kak bu!” U tom trenutku predstava završava.

U ovoj varijanti Iva je, dakle, ljubavni napitak ispio namjerno. Što to znači? Hoće li napitak djelovati ili neće? Jasno naslućujemo: sada nije važno! Sama činjenica da je napitak ispio svojom voljom ima učinak djelovanja, ukazuje na završetak u kojem se on miri sa svojom sudbinom, odlučuje voljeti Rožu. Ili barem sa sebe skida oklop inata koji mu je to branio.

Netko bi mogao prigovoriti da ovdje odluka nije dovoljna i da nije moguće voljeti na silu. Istina, ali tvrdnja “odluka je dovoljna” jednako je pogrešna kao i ona suprotna, da su dovoljni isključivo osjećaji. U psihologiji je poznato da akcija prethodi motivaciji, drugim riječima, često moramo najprije započeti nešto raditi da bismo za to postali zagrijani; čekati motivaciju loša je strategija. Čini se da je svega toga bio svjestan i Slavko Kolar, jer Iva u trenutku ispijanja još nije sretan, nije se mnogo promijenio – samo čini prvi korak.

Kako to ide

Mali pogled petnaestak godina unatrag (uključujući i sve te godine).

U vitrini svoje osnovne škole gledao sam neku pohvalnicu za nečije davno sudjelovanje na regionalnom natjecanju iz matematike. Bio mi je to pojam, sveti gral kojemu sam hrlio. I natjecao sam se iz matematike. U šestom razredu došao sam do tog regionalnog natjecanja, poslije još dalje, bilo mi je to tada najvažnije na svijetu. Gledao sam stare rang liste, razmišljao o opasnoj konkurenciji kojoj sam znao samo imena, pogledavao ih po hodnicima ovog ili onog natjecanja. Polako sam ih upoznavao, mašta je postajala stvarnost, mitska imena postajala su poznata lica, legende su postajale obični ljudi udaljeni tek metar ili dva, normalni i nesavršeni, ni izdaleka onako nepobjedivi kao na starim rang listama. Krenuo sam u Petu gimnaziju, upoznao ih još više, družio se sa sebi sličnijima. Famozni Pjer Mladinić čije sam čitao knjižice i članke u Matki sada mi je, glavom i bradom, predavao matematiku. Legendarni stariji natjecatelj Goran Dražić držao nam je matematičku grupu. Svijet – planet – skupljao se, postajao mi bliži. Svijet matematike i njezinih lica, na početku rasutih po tablicama, a sada bliskih. Od prvih županijskih natjecanja, preko matematičke gimnazije, do olimpijada, i tako dalje…

Kroz gimnaziju to se sve malo i izmiješalo: pojavila se informatika, a i neki drugi interesi. Mijenjao sam raspoloženja i natjecanja bi mi možda sve manje značila da nije bilo međunarodnih olimpijada, novog izvora motivacije. Na tim sam izletima upoznavao strane natjecatelje, od slabijih do najtrofejnijih: igrali smo mafiju i nogomet, pričali o glupostima, svijet se skupljao još više. Najviše se, zapravo, skupio u Kaliforniji gdje smo, već kao studenti druge-treće godine fakulteta, radili na tromjesečnim ljetnim praksama (internship) u tamošnjim softverskim firmama poput Facebooka. Jer tamo, gdje je atmosfera bila zaista divna, u blizini (što firme, što Stanford) našlo se zaista mnogo poznatih lica s matematičkih i informatičkih olimpijada s kojima sam se ponovno imao priliku družiti. Bio sam na vrhu, ima li dalje?

Naravno da se od nekog trenutka stvar prestaje penjati i poprima rjeđe i tiše tonove. Na fakultetu su natjecanja manje važna, postaje ljepše sastavljati zadatke za njih, ali tu se svijet već lagano rasipa. Znanost bi, naravno, mogla postati novo i mnogo važnije natjecanje – ali znanost je drugačija, njome se bavi svatko u svojem laboratoriju, u znoju svoje samoće, više i ne znajući što rade njegovi poznanici. Postoje konferencije, ali tu je socijalni element daleko manji, nije to više to: ljudi su odrasli, grade svoje živote, neki već imaju i obitelj i ne zapljuskuju ih toliko valovi vanjskog svijeta. Znanci iz ove ili one priče gube se po svijetu, po raznim kontinentima, sveučilištima i firmama, više ne pratiš ni one koji su ti bili bliski, a ni one s kojima sada radiš u istoj zgradi. Ego blijedi, radiš svoj posao ili doktorat, ostaje ti vlastiti život i sve manje ljudi koji ti u njemu igraju ikakvu ulogu. U središte dolazi privatni život, na mreži vidiš nekadašnje kolege suparnike kako se udaju/žene, dobivaju djecu, nastanjuju u svoje malene kutke svijeta, čudno ti je da ste se nekad iz nečega natjecali. Svijet koji se prije skupljao sada se rasipa, postaje nevažan, vraćamo se kući.