Nekoliko suvišnih misli o porukama

Imam foru da nekad, iz zajebancije, odgovorim na mail star pet-šest godina. Ne na neki važan mail, nego nešto sasvim nebitno – napišem “OK!” ili “Hvala!”, ili se ponašam kao da je mail jučer stigao pa, recimo, komentiram zadatak koji je sugovornik (a i ja) odavno zaboravio. Poanta je izazvati čuđenje. (Je li ovaj normalan?) Mailovi su čuđenje u svijetu.

A nekad su se ljudi pozivali. “Dobar-dan-ovdje-Satja-mogu-dobit-Domagoja”, izbiflao bih automatiziranu rečenicu kad bi se na telefon mog prijatelja javila njegova mama. Naravno, pričam o osnovnoj školi kad još nismo imali mobitele. Kad smo ih dobili, poruke su postale popularnije od poziva – a tako je i ostalo. Danas se pozivi, ako nisu dogovoreni ili očekivani, smatraju invazivnom metodom. Tek tako nazvati, nekoga iznenaditi, to je rubno i sklisko, kako se usuditi, hoću li uznemiriti, je li pristojno? Hoće li misliti da sam bahat i napadan? Ma prvo ću napisati poruku. Je li to dobro ili loše?

Ipak, pisanjem SMS i WhatsApp poruka ljudi su nesvjesno naučili stihovati misli, razbijati ih u lego kockice. Neki napišu deset kratkih poruka, a neki jednu dugu. Kao kavu, produženu ili s mlijekom, toplim ili hladnim porukama šapuću sebe. Kad već nećeš nazvati, čekam te da zavibriraš. Notificiraj mi sebe, znaš da osluškujem! Stavi mi u džep još malo svojih stihova.

Znate one kvačice u donjem-desnom uglu WhatsApp poruke, koje postanu plave kad sugovornik pročita poruku? Jednom, jedna mi je djevojka dopisujući se sa mnom napisala: “Srce mi zaigra kad kvačice poplave.” Točno znam taj osjećaj.

A danas sam – znate li da se i to može? – sam sebi poslao poruku na WhatsAppu. Kvačice su istog časa poplavjele! Opet ta mala doza dopamina: srce mi je na trenutak zaigralo, misleći da je voljeni sugovornik upravo pročitao moju poruku. Ali i jest, jer to sam bio ja. Odmah je potvrđeno da sam zaista primio i pročitao vlastitu poruku. Dopisivanje sa samim sobom dobro funkcionira. Poručit ću si još ponešto danas.

Tko još vjeruje u Djeda Božićnjaka?

Knjiga Novi dio grada Andrije Škare hvalospjev je Novom Zagrebu. Uživao sam u njoj jer se najveći dio radnje tih priča odvija u Utrini, kvartu u kojemu sam odrastao, pa sam dobro znao sva mjesta koja opisuje i prepoznao sam duh tih likova na svojim igralištima i kafićima. Dok Andrijini likovi gravitiraju tržnici i zapadnom igralištu (tzv. Centru), ja sam češće išao na školsko igralište, a ponajviše (i ponajpače) u južni park između dviju “plavih” zgrada od kojih sam u jednoj i živio. Adventski prigodno, prisjećam se jedne priče s temom Djeda Božićnjaka, koja se odigrala baš na mojoj klupi u mom parku.

Jedan od mojih drugara iz parka bio je godinu mlađi od mene, a ovdje ćemo ga zvati Jakov. Za njega mi je, naime, netko bio rekao da vjeruje u Djeda Božićnjaka. A bila je to dob kad smo svi već odavno znali da Djed Božićnjak ne postoji, da poklone dobivamo od roditelja itd. Možda negdje četvrti razred? U svakom slučaju, morao je to znati i Jakov. Sigurno je znao i da nitko drugi ne vjeruje u Djeda Božićnjaka – pa svi u školi znali su, recimo, da se na školskoj priredbi u Djeda Božićnjaka oblači naš domar.

Jakov je bio simpatičan, nenametljiv, barem prosječno bistar i svakako ne glup. Ponekad bi u park donio Autoklub ili neki drugi časopis o autima: volio je aute, to je bila njegova brija. Stoga sam pretpostavio da je i Djed Božićnjak samo neka furka, nešto u što je odlučio “vjerovati” da bi po tome bio zanimljiv, kao što smo tada svi imali svoje male, nevjerojatno površne brije. Netko je “navijao” za Manchester, netko drugi za Juventus, a znali su nabrojiti možda jednog igrača. Netko je htio biti Rambo a netko Bruce Lee. Netko je pričao da zna sve o kompjutorima (kad smo krenuli na informatiku, ta je spika misteriozno utihnula). Jedan je stalno nešto pametovao, malo o filmovima a malo o politici. Ja sam bio “zaljubljen” u Shakiru iako sam jedva znao i kako izgleda i što pjeva. I tako dalje. Bilo je to ono divno vrijeme kad si svoja životna uvjerenja mijenjao na tjednoj ili dnevnoj bazi, uglavnom prema nesvjesnoj predikciji o tome kako će drugi reagirati. Bilo je to, zapravo, dragocjeno brušenje društvene inteligencije koju upravo tada treba brusiti. Ne forsirajte autentičnost, ona dolazi mnogo poslije, ako ikada i dođe (možda se i sada pretvaram, možda se svi pretvaraju, možda je sve laž).

Jakov je dakle “vjerovao u Djeda Božićnjaka” i ja sam ga odlučio o tome malo priupitati da shvatim što to znači, je li to neki njegov ideal, kao što ljudi vjeruju u “ljubav” ili “dobrotu”. Bilo je to na klupi najbližoj našim zgradama. Naše zgrade bile su prvi susjedi: moja velika, a njegova mala.

“E, Jakov… Jel vjeruješ ti u Djeda Božićnjaka?”

“Pa vjerujem.”

Njegov je odgovor bio neobično čist. Što to znači, čist? U ono vrijeme, pogotovo kad bi se povela neka rasprava, nitko od nas klinaca nije govorio jednostavnim i opuštenim tonom. U glasu bi bila neka tenzija, nijanse drskosti ili defenzivnosti, fasada uvjerenosti ili straha (ili oboje). Sve je bilo neko pokazivanje i dokazivanje, lagali smo i kad smo govorili istinu. Zato sam od Jakova očekivao “tvrđi” odgovor – ali ovaj je bio mekan i jednostavan.

(Neki drugi, gluplji klinac možda bi upotrijebio čestu foru koja se u to vrijeme upotrebljavala prilikom odlučivanja tko će dobiti prvu loptu u nogometu, koji će tim biti “Brazil”, tko će biti Ronaldo i slično. Takav bi brže-bolje viknuo: “Djed Božićnjak postoji!”, pljunuo na tlo i pokazao prstom na tu pljuvačku uz dodatak: “Poliži!” Podrazumijevalo se da sugovornik, ako želi da bude drugačije, mora polizati pljuvačku s tla. To se, naravno, ne bi dogodilo i tako bi onaj tko se prvi sjetio pljunuti uglavnom dobio što je htio. Užasno glupo, znam, ali iz nekog razloga je funkcioniralo. Do određene dobi.)

Vratimo se na Djeda Božićnjaka. “A kako on sam obiđe sve te države i zgrade?” pitao sam dalje Jakova.

“Ne ide baš on. Ima pomagače.”

“Koje pomagače?”

“Pa ljude. Oni se preobuku u njega. Ili umjesto njega kupe poklone i stave ih pod bor. Ko moji mama i tata.”

“A… Tako dakle.”

Nisam više ništa pitao. Bio sam u čudu: on ipak vjeruje! Pritom je radio ono što religije rade kroz cijelu povijest: prilagođavaju se znanstvenim spoznajama ublažavajući i razvodnjavajući svoje dogme. Ali naravno da ondje na klupi, kao klinac, nisam tako razmišljao. Bio sam sretan, drag mi je bio taj Jakov. Netko je stvarno vjerovao u Djeda Božićnjaka i svijet je postao još malo bolje mjesto.

Je li se sat pomaknuo?

U noći prije nekoliko dana, sat se pomaknuo s tri na dva sata i tako smo prešli na zimsko računanje vremena. Htio sam napisati: pomaknuli smo satove, ali bolje je ovako: sat se pomaknuo. Ne upravljamo mi vremenom, nego je upravo obrnuto.

Baš u toj noći pomicanja sata probudio sam se i na mobitelu je pisalo 2:23. (Sat na mobitelu, naravno, ažurira se automatski.) Tako se pojavio zanimljiv problem: koliko je zapravo sati? Je li se sat već pomaknuo ili će se tek pomaknuti? Hoće li za sat vremena biti 3:23 ili će opet biti 2:23? Unatoč svim blagodatima tehnologije u mojoj ruci, ja zapravo nisam znao koliko je sati. Taj neobičan period nedefiniranog vremena natjerao me da zamislim sljedeću situaciju.

Promotrimo mladi bračni par koji je vraćanje sata odlučio upotrijebiti tako da u tom ključnom satu, između 2:00 i 3:00 ali prije pomicanja kazaljke, obavi svađu koju su dugo odgađali. Nakupljala se, naime, velika gruda snijega, nisu je više mogli zaboravljati, hvatala ih je i za vratom su osjećali njezin ledeni dah. Čekala ih je iza svakog ugla. I što su smislili? Dogovorili su ambiciozan plan: svađa će gorjeti u noći pomicanja kazaljke, počevši u dva sata pa do tri sata, a onda će se sat pomaknuti i vrijeme će se vratiti na dva sata – kao da ništa nije bilo. Ta im se simbolika činila spasonosnom.

Ali kad je došla ta ključna noć, san ih je prevario i nisu dočekali dva sata. Jedno od njih probudilo se usred noći, a onda i drugo i tad se pojavio spomenuti problem: koliko je sati? Imali su samo mobitele, oba su pokazivala 2:23 i nisu znali je li vrijeme već vraćeno ili nije. Je li vrijeme za svađu ili je to vrijeme već prošlo? Je li aktualno ili izbrisano? Nisu htjeli guglati odgovor. Bojali su se, jer nisu znali kako će noć završiti.

Odlučili su čekati i saznati. Još samo četrdesetak minuta i kazaljka na mobitelu će… Što? Hoće li se vratiti na dva sata, u sanjivu prošlost? Ili će samo nehajno prijeći preko tri sata i nastaviti svojim putem – jer je zimsko računanje vremena odavno počelo, još prije buđenja?

Reljef svih tekstova

Matematički rečeno, skup svih mogućih književnih djela (ili skladbi, ili slika…) jest metrički prostor: tekstovi koji se razlikuju u malom broju riječi međusobno su blizu; tekstovi koji se razlikuju u mnogo riječi imaju veliku međusobnu udaljenost.

Na tom prostoru moguće je definirati funkciju kvalitete – o tome da je kvaliteta objektivan pojam već sam argumentirao. Graf kvalitete čini reljef s mnogim brdima (dobrim tekstovima) i dolinama (lošim tekstovima):

Prostor tekstova ima mnogo više dimenzija, ali radi jednostavnosti zamislimo ga ovako.

Ako točke ovog prostora predstavljaju pjesme, što radi dobar pjesnik? Traži dobru pjesmu, odnosno, traži visoku točku u ovom prostoru. Penje se!

Ugrubo, proces stvaranja sastoji se od dviju faza. U prvoj fazi tražimo (ili već imamo) ideju o tome što želimo stvoriti (napisati, skladati, naslikati…). Što smo kreativniji, to imamo širi raspon ideja. U kontekstu gornje skice, to znači da imamo veliku mapu, dobar dalekozor i dobar terenac koji nas može odvesti u razne dijelove prostora.

Ali kreativnost nije dovoljna, jer terenac dolazi samo do podnožja strme planine, ne može planinariti. Potrebne su još dvije komponente: dobar ukus (da znamo gdje smo, na kojoj visini – koliko je nešto kvalitetno) i vještina penjanja na brdo. Vještina zapravo ne može bez dobrog ukusa pa njega možemo smatrati preduvjetom: on je filter kroz koji provlačimo svoj uradak. Kad netko objavi nešto loše, to znači da u vlastitom opusu nije uspio razaznati što valja, a što ne valja.

Mnogi imaju samo kreativnost pa smisle hrpetinu ludih ideja od kojih nijednu ne znaju pažljivo i disciplinirano izrezbariti da može doprijeti do čitatelja ili slušatelja. Nemamo svi isti mozak i kad nešto pišem ili govorim, trebam znati kako razmišlja čitatelj ili sugovornik da bih uspješno prenio poruku. Tu je potrebna i doza empatije i socijalne inteligencije i sličnih stvari. Malen broj ljudi ima potrebnu vještinu penjanja na brdo – pospješivanja teksta (prepravljanja, dodavanja, izbacivanja…) do trenutka kad to više nije moguće, do vrha brda ili planine, do “lokalnog maksimuma” kako bi rekli matematičari.

Naravno, ni vještina sama nije dovoljna, jer ako nismo kreativni, popet ćemo se na vrh samo onog brda koje nam je blizu, ali nećemo ugledati veće planine. Možemo biti majstori i znati se dobro popeti na svaku planinu koju pronađemo, i možda se našem vrhu neće naći prigovor – tekst će biti savršen u smislu da nema manjkavosti, nije ga moguće poboljšati malim promjenama – ali i dalje će to biti samo lokalni maksimum; negdje drugdje postoje viši vrhovi. Za razliku od običnog majstora, nobelovac prije istog postupka penjanja nekim čudom nađe ljepšu, veću planinu, a onda od nekoliko njezinih vrhova uspije otkriti i popeti se na najviši.

Kad se ugase svjetla

Na planetu sličnom Zemlji, ali osam puta manjem, žive ljudi posve slični nama. Razlikuju se od nas samo po jednom čudnovatom svojstvu, kojemu ni oni sami ne znaju podrijetlo.

Svakoga dana, naime, neki od stanovnika tog planeta zasvijetle neobičnim sjajem, svatko u svojoj boji koja se ovije oko njihova tijela poput aure. Na cijelom planetu to se događa istodobno, točno jednom dnevno. Nekima je taj trenutak jutro, onima na suprotnoj strani planeta je večer, ali trenutak je svima poznat i bez iznimke se ponavlja svaka dvadeset i četiri sata. Sjaj uvijek traje jednako dugo: oko sat vremena i četiri minute.

Svakoga dana zasvijetle drugi ljudi, a moguće je točno znati i koji. Svatko na tom planetu ima svoju boju te se dan kada svijetli ponavlja u pravilnim razmacima. Svatko, dakle, ima svoj period: tako će netko čiji period traje sedam dana svijetliti jednom tjedno. Prosječan period iznosi oko 12 dana, a periodi između 5 i 30 dana smatraju se uobičajenima. Rijetki sretnici svijetle svakoga dana, a oni s najmanje sreće svijetle jednom godišnje. Naveći ikad zabilježeni period nekog čovjeka iznosio je 412 dana. Unatoč tim razlikama, svatko na planetu kad-tad svijetli: uvijek istom bojom i bez ijednog zabilježenog poremećaja u periodičnosti.

Znanstvenici su uzalud pokušavali objasniti pojavu sjaja. Dominantne teorije, bez mnogo dokaza, zasnivale su se na utjecaju raznih nebeskih tijela i pravilnostima u njihovom kruženju. Religija je nudila drugačije objašnjenje: velika Zvijezda, čija je lokacija nepoznata, jednog davnog dana došla je do planeta te u velikom bljesku dio svoga svjetla predala ljudima, pohranila ga u njima, a njihov periodični sjaj predstavlja otkucaje Zvijezdina srca. Neki su u to vjerovali, a drugi smatrali izmišljotinom.

Sjaj je snažno utjecao na društveni život planeta. Još u davninama ljudi su shvatili da ako se dvoje svijetlećih ljudi međusobno približe, njihove se dvije boje pretvore u treću koja ih oboje okruži svojim sjajem. Tako osoba sa crvenkastim sjajem i osoba s plavkastim sjajem dobivaju zajedničku, ljubičastu auru, a mogući su i sasvim neočekivani spojevi boja: bijela i crna, primjerice, mogu dati jarko žutu. Zbog golemog broja različitih nijansi, gotovo da i nije bilo osoba koje su sjajile istom bojom i bilo je teško predvidjeti boju zajedničkog sjaja dvoje ljudi.

Zato su, naravno, ljudi nestrpljivo čekali zajednički sjaj, trenutak u kojem će s nekim drugim istodobno zasjati. Recimo, osoba s periodom od četiri dana i osoba s periodom od šest dana istodobno će svijetliti svakih dvanaest dana. Tako je računanje najmanjeg zajedničkog višekratnika dvaju brojeva postala omiljena računska operacija koju su stanovnici ovog planeta već u dobi od deset godina znali obavljati u glavi. Brzo su sve to naučili napamet, poput tablice množenja: zajednički period od 6 i 10 iznosi 30; zajednički period od 5 i 11 iznosi 55. Druženja su često planirana i organizirana u trenutcima istodobnog sjaja: ako se uspjelo poklopiti da čak troje ili više ljudi istodobno svijetli, to su bila slavlja puna veselja i glazbe te su u njima uživali i oni koji nisu tada svijetlili.

Kompatibilnost dviju osoba, smatralo se, ovisi o ljepoti zajedničke boje. Ako su osobe bojama bile kompatibilne, njihova interakcija u trenutcima zajedničkog sjaja bila je čarobna, razgovor istodobno i dubok i lepršav, a seks fantastičan. Periodi su, međutim, ograničavali takve susrete pa je duljina zajedničkog perioda bila važan znak moguće (ne)kompatibilnosti. Zato su svi tražili partnere s kojima imaju što kraći zajednički period. Tu su sretniji bili oni s manjim periodima, te oni s periodima koji imaju mnogo djelitelja. Na primjer, period 6 bolji je od 5 (iako je veći) jer ima manji zajednički period s mnogim drugim brojevima (poput 2, 4, 8, 12, 14…). Zanimljiv je slučaj kada dvije osobe imaju jednak period: tada one istodobno svijetle ili svaki put – ili nikada, jer ako sjaje u različitim danima, taj će razmak uvijek ostati isti.

Ni genetika ni druge discipline ne mogu predvidjeti period djeteta na osnovi perioda roditelja ili datuma rođenja; to je, činilo se, stvar sreće. Budući da su periodi društveno bili iznimno važni, svatko je na rukavu imao prišiven komad tkanine s bojom svog sjaja i brojem svog perioda. Neki su prišivali i datum svog posljednjeg sjaja, jer to je bilo jedno od prvih pitanja kojim su utvrđivali kada će se – i hoće li se ikada – dogoditi istodobni sjaj s drugom osobom. Onaj tko je, recimo, imao period od 10 dana (“desetka”) znao je da s 90% drugih desetki neće nikad istodobno svijetliti i da su mu stoga nedohvatljive, ali s preostalih 10% desetki uvijek će svijetliti istodobno. Zato je susret dviju osoba s istim periodom uvijek bio pomalo napet.

Tijekom mnogih stoljeća, analitičari velike baze podataka o sjaju svih stanovnika planeta počeli su uočavati neobičnu pojavu. Iako se ukupan broj stanovnika nije značajno mijenjao, bilo je sve manje i manje parova ljudi koji nikada istodobno ne svijetle. Kako su jedni stanovnici umirali a drugi se rađali, sjaj onih s istim periodom sve se češće poklapao, iako su periodi i dalje poprimali različite vrijednosti između 1 i 300 dana. Tako je bilo sve dok jednoga dana jedan analitičar nije otkrio zapanjujuću činjenicu: ako trenutno živući ljudi požive još 125 godina, u tom trenutku svi će istodobno zasjati.

Otkriće je dočekano s velikim iznenađenjem i svatko je mogao za sebe izračunati da će, zaista, na predviđeni datum svijetliti – ako poživi. Nažalost, prosječna dob stanovnika ovog planeta bila je 90 godina i većina ih neće dočekati navedeni datum. Tada se nametnulo važno pitanje: što je s ljudima koji se u međuvremenu rode? Hoće li oni na predviđeni datum svijetliti?

Sasvim čudnovato, račun je bez iznimke bio potvrđen za svaku novu osobu. Čim je za neko dijete primijećeno kada i koliko često svijetli, račun je pokazao da će i ono, ako poživi do velikog datuma, na taj dan svijetliti. Neki će do tada umrijeti, a neki se roditi, ali brojke su bile jasne: cijeli će planet zasjati. Fenomen je bio znanstveno neobjašnjiv i mnogi su se priklonili religioznim objašnjenjima.

Pripreme za veliki događaj i veliko slavlje počele su diljem planeta već deset godina prije. Svi će se okupiti na istom mjestu, u golemom kompleksu koji su počeli graditi usred crvene pustinje. Napravljen je veliki plan putovanja i smještaja koji je uključivao sve stanovnike planeta; skupljale su se zalihe hrane i pića za mjesec dana u kojemu će svijet dočekivati veliki dan. Čovječanstvo je odlučilo zajedno proslaviti najvažniji događaj svoje povijesti.

Približila se i ta večer. Slavlje je trajalo od rane zore. Napokon, nakon mnogih tisućljeća, svi će bili međusobno kompatibilni, usklađeni barem na sat vremena. Satovi su otkucavali.

Kad je trenutak napokon došao, stotine milijuna boja obasjalo je noć.

Neki su se počeli spajati s bojama svojih bližnjih, a neki su u mnoštvu tražili boje koje će ih najbolje nadopuniti. Ali sve to trajalo je jedva pola minute. Tada se dogodilo nešto neočekivano.

Na nebu se pojavila golema, svijetleća kugla, tisuću puta sjajnija od sunca. Bilo je svjetlije nego usred dana i mnogi su morali zatvoriti oči. Boje oko ljudi počele su gubiti snagu i poput sjajne pare dizati se prema kugli.

I tako je sav ljudski sjaj otišao zvijezdi koja ga je usisala i počela se udaljavati, smanjujući se i nestajući iz vidokruga. Uskoro je ponovno bila noć, a ljudskog svjetla više nije bilo.

Neki su uzviknuli: Zvijezda se vratila i uzela ono što je njezino! Drugi će sve to poslije objašnjavati zakonima svjetlosne gravitacije. Ali svima je bilo jasno da njihovog sjaja više nema i vjerojatno se nikada neće vratiti. Neki su razočarano počeli s rukava otkidati svoje oznake perioda i boje. Plan se poremetio. Ne znajući što im je činiti, ljudi su počeli hodati okolo.

Promatrali su se međusobno. Bilo je neobično znati da periodi više nisu važni. Netko je pomislio da su mu sada dohvatljivi i svi oni s kojima prije nije bio kompatibilan pa je počeo tražiti baš takve – dok nije shvatio da više nema smisla razmišljati o kompatibilnosti. Boje i periodi više ne postoje, svatko je dostupan svakome.

Ali više neće biti istodobnog sjaja i čarobnih interakcija. Svi su trenutci obični i morat će ih sami nekako obojiti. Morat će na drugi način do drugoga doprijeti. Hodali su pravocrtno i u krugovima, hodali u potpunoj tišini, svakakvim putovima, jedni oko drugih i jedni između drugih, satima i satima promatrajući tuđa lica, zaranjajući u tuđe oči.

Jenga

Sanjao sam: lutam hodnicima fakulteta i u nekom zakutku ugledam Jengu.

(Inače se u labirintima pojavljuje Sfinga, no moja se zvala Jenga, baš kao ona igra – ali u mom snu imala je ljudski oblik.)

“Igrajmo se!” rekla je.

Idućega dana nije je bilo. Ni onog poslije, a ni onog nakon njih. Nestala je.

Toliko je dugo nije bilo, da sam je prestao tražiti.

A onda, nakon četrdeset ili pedeset dana, kad sam na nju već bio zaboravio, ugledao sam je ponovno na istom onom mjestu.

“Jesi li ti uvijek u ovom kutu?” pitao sam.

“Jesam”, reče, “ali vidljiva sam samo onda kada to ne očekuješ.”

Vidljiva je samo kada ne očekujem?

“Znači li to da te moram opet zaboraviti?” pitam.

“Možeš li?” pita me ona.

“Reci mi: mogu li?”

“Znaj: jako se teško riješiti očekivanja. Toliko je teško da ćeš me vidjeti samo još jednom u životu.”

Rastali smo se. Već godinama prolazim tim mjestom gotovo svakodnevno, i ne vidim je.

Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?”

Prolazak automobila kroz automatsku praonicu, gdje se auto na traci provlači kroz strojeve za pranje, može djelovati klaustrofobično. Ili čak – za ljude nesklone adrenalinu – kao vožnja vlakom strave u lunaparku. Na izlazu, na kraju tunela, čovjek osjeća olakšanje i sreću što je izašao živ, a zagrljaj postaje prirodan impuls.

Prava nelagoda, međutim, počinje tek kada nakon vanjskog pranja čekate da vam autopraoničari iznutra očiste automobil. Pod pretpostavkom, naravno, da ste bili toliko mudri pa ste otišli ondje vikendom (kada su gužve) i delegirali taj posao radnicima da uštedite vrijeme, zauzvrat dobivši barem sat vremena živčanog čekanja. Radnici paralelno čiste pet ili šest automobila pa činjenica da je vaš automobil napokon došao na red ne znači da će brzo biti i gotov. Oni mu se vraćaju i napuštaju ga, čiste po nekakvim fazama: vađenje podmetača za noge, usisavanje, pranje, brisanje, kontrolna ploča, sjedala, prtljažnik, stakla… Ne znam kojim redoslijedom, a možda ne znaju ni oni. U svakom slučaju, nekoliko puta ćete se ponadati da su se napokon posvetili vašem automobilu, a onda razočarati kada ga ponovno ostave nedovršenog. To su pravi životni ciklusi.

Autopraoničari kao da nisu ni svjesni svih drama koje se odvijaju oko njihova radnog mjesta. Dok mi pizdimo, oni malo rade, a malo čavrljaju; njihov je svijet miran i polagan, u njemu ne postoji riječ žurba, toliko svojstvena nabrijanim ljudima.

Srž njihova pristupa životu imao sam prilike vidjeti u jednoj upečatljivoj situaciji, u njihovoj interakciji s jednom dragom, lijepom, visokoobrazovanom djevojkom kojoj je čekanje u nekom trenutku dopizdjelo pa se uputila među autopraoničare. Okružena njihovim znatiželjnim pogledima, tankim i nježnim glasom pristojno je pitala:

“Oprostite, kojim redoslijedom čistite aute?”

(Činilo joj se, naime, da radnici zapostavljaju njezin automobil i čiste one koji su došli poslije, ali nije mogla biti sigurna zbog paralelnog čišćenja pet automobila u nekoliko ciklusa.)

Radnici su je gledali pomalo zbunjeno. Neki od njih izgledali su kao stranci, pa je pokušala na engleskom:

“Excuse me, what is the order of…”

Ali jedan od njih samo je kratko pitao:

“Šta oš?”

Bilo je to srdačno pitanje, nije bilo prizvuka bahatosti.

“Četrdeset tri”, reče djevojka pokazujući na zeleni opel na čijem je krovu stajala redna oznaka 43.

“Može!” nasmiješi se autopraoničar. I zaista, uskoro su on i njegovi kolege završili čišćenje auta s rednim brojem četrdeset tri – i usrećili djevojku.

Ima nešto iznimno mudro u tom pitanju: šta oš? Naime, autopraoničari nisu navikli na filozofska, općenita pitanja poput onog koje je djevojka pokušala postaviti o strategiji čišćenja. Odmah su znali da je to pitanje samo omot, pakiranje; da se pravo pitanje – ili prava želja – krije ispod, u odgovoru na jednostavno pitanje “šta oš”. Djevojku zapravo ne zanima redoslijed, ona samo želi da što prije očiste njezin automobil.

Autopraoničari ne upadaju u zamke retorike, oni žive. Nikad ne odgovaraju na neizravna pitanja. Njihov osjećaj za život, za ono što je zaista bitno, spašava ih od suvišnih koncepata i overthinkanja. Imam prijatelja kojega je teško natjerati da bude konkretan i prizeman, pogotovo kada priča o sebi: uvijek nešto filozofira i apstrahira. Poznaje li on uopće sebe? Njemu bi dobro došao jedan autopraoničar. Svima bi dobro došao jedan autopraoničar. Svakoga tko nešto govori nadugo i naširoko trebalo bi pitati: “šta oš?” Političara, birokrata, svećenika, propovjednika, moćnika. Sebe. Najprije sebe.

Tako zamišljam sljedeću situaciju: autopraoničar čita ovaj blog, čita jednu objavu, čita drugu, nisam baš siguran da razumije blog i njegovu svrhu. Blago se mršti i pita me: “Šta oš?”

“Izraziti sebe!” odgovaram. Vidim da nije zadovoljan, odgovor je preapstraktan, njegov bullshit detector odmah se upalio. “Šta oš?” ponavlja on.

“Privući pažnju! Biti duhovit! Biti važan!”

Je li napokon zadovoljan odgovorom? Autopraoničar čita dalje. Na licu mu je i dalje blaga zbunjenost.

“Šta oš?” pita me i treći put.

“Ljubav!” – “Može!” nasmiješi se autopraoničar, isto kao onoj djevojci. Ustaje i grli me dvadesetak sekundi, ne žureći nikamo, dok ljudi i automobili čekaju.

Ali to je tajna

Secret mi je vjerojatno najdraža Madonnina pjesma. Pjesmom se provlači stih “My baby’s got a secret”, iako se nikada ne otkriva o kojoj se tajni radi. Refren je osobito magnetičan, ponavlja se i ponavlja:

Something’s coming over
Something’s coming over
Something’s coming over me
My baby’s got a secret

Razmišljajući o naravi tajne, sjetio sam se kratke priče Etgara KeretaDebeljko, iz njegove zbirke 8% ni od čega. Djevojka u priči ima neku “groznu tajnu” koju jedva otkrije svom partneru, smatrajući da će je on, kada to čuje, sigurno ostaviti. On tvrdi da neće. A onda se ispostavlja da je tajna sljedeća: djevojka se noću pretvara u debelog, dlakavog muškarca koji – gle čuda – njenom partneru postaje izvrstan prijatelj.

Kad smo tu priču čitali na Ferićevoj radionici proze, moje je tumačenje bilo drugačije od svih ostalih. Nagađao sam da je, u trenutku otkrivanja tajne, pisac “slagao”: da je ovo s debeljkom čista ironija kojom pisac ismijava partnerovu nadu da će tajna biti okej. Drugim riječima, prava je tajna i dalje grozna, a prelazak u bajkovitu karikaturu samo označava bijeg od surove stvarnosti priče.

Takvo je moje tumačenje nastalo pod utjecajem jedne druge priče, Život je bajka Dubravke Ugrešić (iz istoimene zbirke), u kojoj se zaista događa navedeni ironični postupak. Likovi u toj humorističnoj priči vrlo su jadni, priča ih ismijava, a onda pojedu nekakvu božićnu čokoladu i dogodi se čarolija kojom postanu potpuni, dobiju sve što im nedostaje. Ali taj je događaj prevara! To znam jer mi je sama autorica, u jednoj kratkoj e-mail korespodenciji 2014. godine, to potvrdila: “Trenutak kad su počeli jesti čarobnu čokoladu je cijela poanta priče jer izvrće priču u ironičnu bajku, stvari povoljne po junake počinju se događati samo u žanru bajke, dakle u fantastičnome svijetu, ne i u svakidašnjem životu.” To sam zapamtio i zaključio da se isto dogodilo s tajnom djevojke u Keretovoj priči. Pisac želi reći: sretan kraj može se dogoditi samo u bajkovitoj karikaturi kao što je debeljko; pravi bi kraj dakle bio nezgodan.

Usput rečeno, Ugrešićkina priča sama je bila djelomično inspirirana pričom o “potpunom gospodinu” iz romana Pijač palmina vina nigerijskog pisca Amosa Tutuole. Taj potpuni gospodin nevjerojatno je lijep. Toliko je lijep da ga izvjesna dama počinje pratiti. Njegova je tajna, međutim, da je sve svoje organe posudio od drugih, pa kada s trga odlazi doma, putem vlasnicima vraća najprije noge, pa želudac, rebra, prsa, pa ruke, vrat i na kraju kožu i meso s glave da bi mu ostala samo lubanja.

Hoće li nam ove digresije pomoći odgonetnuti o kakvoj tajni pjeva Madonna? Bojim se da neće. Neki hintovi možda se nalaze u spotu za pjesmu, koji je režirao Melodie McDaniel, a je li on samo slijedio vlastiti doživljaj pjesme ili je imao više informacija, ostaje tajna.

Kako pisati decimalne brojeve

Pišete li decimalne brojeve s točkom ili zarezom? Možda ovo pitanje i ne smatrate važnim. S time se ne bi složili sudionici velike skupštine jezikoslovaca koji čitavu večer o tome raspravljaju. Kako recimo napisati broj sedam cijelih pet: s točkom ili zarezom između sedam i pet?

Prvi se javio član konzervativne stranke: “U hrvatskom pravopisu stoji zarez. Nema razloga za promjene!”

Na to ustaje mlada jezikoslovka i hipsterica: “Zarez je out! Pogledajte engleski i većinu stranih jezika koji u tu svrhu koriste isključivo točku.”

Drugačije mišljenje iznio je debeli gospodin: “Točka je premalena i moguće ju je previdjeti. Zarez je veći i uočljiviji te ne ostavlja mjesta zabuni.”

Za riječ se potom javlja novopečeni poduzetnik. “Cijelo vrijeme pričate o decimalnim brojevima. A nitko ne govori o velikim brojevima! Kako ćemo odvajati tisuće ako ne točkom? Uzmimo primjerice broj sedamsto tisuća. Nije li prirodno staviti točku u njegovu sredinu: između sedamsto i tri nule? Zarez tu izgleda ružno. A što je tek s brojem sto milijuna? Hoćemo li staviti čak dva zareza da bismo odvojili tri po tri njegove znamenke? To bi izgledalo kao da nabrajamo neke manje brojeve. A radi se o jednom broju: sto milijuna!”

“Vi se dakle slažete sa mnom?” pita debeli gospodin poduzetnika. “Zagovarate lijepu i okruglu točku?”

“Naravno!” odgovara poduzetnik. “Tisuće točkom! Milijune pogotovo!”

Potom se javlja jezikoslovac koji je upravo došao iz crkve. “Dragi prijatelji! Duboko vjerujem da valja pisati decimalnu točku. Točka je tako lijepa. Zarez izgleda kao da smo zgriješili u pisanju. Točka je pravi put.”

“Kako znate?” pita ga deklarirani agnostik.

“Ne znam. Ali vjerujem! Ne mogu to racionalno objasniti. Možete li vi objasniti zašto imena pišete velikim početnim slovom? A ipak u to duboko vjerujete. Intuicija! Što vam govori intuicija? Nije li to zapravo očito?”

“Ništa nije očito!” ubacuje njegov kolega jezikoslovac koji je ujedno i odvjetnik.

Riječ dobiva njihova kolegica i humanitarna aktivistica. “Zar vi nemate nimalo sućuti? Kako bi vama bilo da pedeset godina decimalne brojeve pišete na jedan način i onda ga morate promijeniti?”

“Na koji način?” pita je netko.

“Pa… Ja sam pisala na oba načina… Ali ima ljudi koji nisu! Mislite i na njih!”

Na to se javlja nihilist: “Najbolje je onda da ne pišemo nikakav znak.”

“Zarez!” viče jezikoslovac čiji je otac mesar. “Decimalni dio mora se jasno i precizno odrezati!”

“Odrezati – potpuno se slažem!” dodaje vlasnica frizerskog salona.

“To je surovo!” buni se njezina kolegica vegetarijanka.

Za riječ se javlja jezikoslovac koji u slobodno vrijeme piše gangsta rap: “Ja sam čvrsto za decimalnu točku. Zarez već koristimo za nabrajanje!”

“Ne! Ne!” odjednom viče jezikoslovac kojega je ostavila djevojka. “Nikako točku! Ne može točka!”

“Neka svatko piše kako hoće!” na to će voditeljica hipi udruge.

Ponovno ustaje nihilist. “Zapravo je najbolje da uopće ne pišemo decimalne brojeve. Možemo i bez njih.”

“Tako je!” dodaje jezikoslovac kojemu se danas pokvarilo računalo. “Najbolje je da uopće ništa ne pišemo!”

“Decimalni brojevi uopće nisu potpuni i cijeli…” odsutno će debeli gospodin.

Čuo ga je onaj ostavljeni kolega: “Tako je. Kao da im nešto nedostaje.”

“Imam rješenje!” javlja se jezikoslovac koji je dvaput promijenio političku stranku. “Pišimo točku sa zarezom! Svi ćete biti zadovoljni ako glasate za moj prijedlog.”

Glasanje još uvijek traje. Možda ste primijetili koliko lako možete otkriti opredjeljenja neke osobe: samo je pitajte kako piše decimalne brojeve. Vjerojatno je davno odlučila i sada na stranicama svojega života ispisuje priče u kojima više jednog nego drugog znaka. Priče sve otkrivaju. Tek sada primjećujem da je i ovaj izvještaj razotkrio mene. Broj točaka i broj zareza sve govore.

Tko me čita?

Može li bolje od slobodnog pisanja po praznoj stranici? Mladi pisac Luka Stjepan Delić pisanje naziva neprekidnim prostorom čiste mogućnosti. To nije daleko od matematičke vizure: pisac svakom svojom riječju bira jednu od N mogućnosti i tako je svaki tekst, kao niz tih odabira, jedna varijacija u kombinatornom smislu riječi. Pišući tekst, autor probija put u šumi varijanti, traži jedno rješenje jednadžbe s mnogo različitih rješenja, kreće se unutar prostora svih mogućih tekstova – Borgesove babilonske knjižnice, recimo.

Pisanje oslobađa, tako se zove jedna zbirka pjesama Ivice Prtenjače. Taj je naslov višeznačan, a jedan njegov smisao krije se u samim stihovima zbirke gdje se asocijacije nižu toliko slobodno da pjesme gube značenje i temu u tradicionalnom smislu riječi. To ne znači da nemaju smisla. Ali možemo biti još slobodniji – napisati prazan tekst, knjigu bez stranica (ili s praznim stranicama), koja time što je prazna ne bira nijednu mogućnost, ne ograničava se, već nagoviješta svaku od beskonačno mnogo neostvarenih mogućnosti. Ne pišući ništa, pišemo sve. Prazne parole (ali prazne doslovno, ne u smislu one Štulićeve pjesme) stoga bi bile idealne parole ekstremno liberalnih opcija koje dopuštaju, recimo to tako, sve.

Jednom sam razmišljao o performansu u kojem bih, poput onih koji na ulici dijele različite letke i reklame, prolaznicima dijelio bijele, potpuno prazne letke. Ali što ću onda reći kad me pitaju koji je ovo kurac, jel ja to njih zajebavam? Možda treba odgovoriti da je riječ o umjetničkom nastupu u kojemu, eto, dijelim prazne letke i promatram reakcije ljudi. (“Da, upravo ovu Vašu reakciju, gospođo, Vi ste dio performansa.”) Sve dok mi jedan od tih praznih letaka netko ne zabije u (prethodno prazan) nos. Ljudi ne vole prazninu, boje se onoga što iz nje može izroniti. Recimo, u onoj seriji Lud, zbunjen, normalan, debeljko u restoranu žali se na rupe u siru: “Šta je ovo? Naručio sam sir, a ne prazan prostor!” Možda prazan papir i nije najbolje rješenje. Pa i ovdje sam nešto napisao, nisam ostavio prazno.

Pavao Pavličić svojedobno je napisao priču za Večernjakov natječaj gdje svake subote objave jednu priču. (Ja sam im tada bio poslao svoju, ali je nisu objavili, nego su objavili Pavličićevu.) Priča mu je imala jako maštovit naslov: “Priča za Večernjakov natječaj”. U njoj Pavličić piše o tome kako želi napisati priču za Večernjak, ali ne zna o čemu bi pisao pa odlučuje pisati, eto, baš o tome kako traži temu i kako će tema biti to neuspješno traženje teme. Kakva rekurzija! Spominje i kako mu kompjutor broji znakove da ne prekorači limit za priču, a na samom kraju priče, kada tobože želi još nešto napisati, ispadne da više nema mjesta. Popizdio sam na tu priču, smatrao sam je jeftinom prevarom, objavljenom samo zato što je riječ o gospodinu Pavličiću, a ne o anonimusu čija je priča bila sedamnaest puta bolja. Bolje bi bilo da je poslao prazan papir. Ipak, koliko god bila odvratna, a možda baš zato što mi je bila odvratna, spomenute se priče još uvijek dobro sjećam. Ostala je. Ono što ostaje nije gola priča, nego naš doživljaj te priče. Htio ili ne htio, ja sam je doživio.

Doživljavate li vi mene? Moji su tekstovi meni uvijek smisleni. Ali drugi nemaju istu povijest, iste misli i iste reakcije. Ekstrovert ne razumije introverta, činovnik ne razumije hipija, praktičan ne razumije apstraktnog, thinker ne razumije feelera, i obrnuto u svim tim slučajevima. (Da, u prethodnoj rečenici krije se Myers-Briggsova tipologija ličnosti.) Dobar autor dotaknut će i različite od sebe, a loš samo sebi slične. Onaj najgori dotaknut će samo sebe. Koji sam ja?

U dane kada nema nove blogaritamske objave, ovaj blog bilježi prosječno 5-10 različitih posjetitelja dnevno. Kad nešto objavim, obično podijelim s prijateljima i na fejsu pa posjetitelja bude više. Ali sada me zanimaju prosječni dani, kada nema novih objava, zanima me tko su čitatelji koji blog posjećuju “nepozvani”. Tko ste? Što vas ovamo dovodi? Mene dovodi želja da se izrazim i da to netko doživi, jer pisanje je vid komunikacije, oblik prijateljstva. A vas? Javite mi se preko kontakt forme. Zanima me…