Arhiva Kategorije: Književnost

Tko me čita?

Objavljeno autor
1

Može li bolje od slobodnog pisanja po praznoj stranici? Mladi pisac Luka Stjepan Delić pisanje naziva neprekidnim prostorom čiste mogućnosti. To nije daleko od matematičke vizure: pisac svakom svojom riječju bira jednu od N mogućnosti i tako je svaki tekst, kao niz tih odabira, jedna varijacija u kombinatornom smislu riječi. Pišući tekst, autor probija put u šumi varijanti, traži jedno rješenje jednadžbe s mnogo različitih rješenja, kreće se unutar prostora svih mogućih tekstova – Borgesove babilonske knjižnice, recimo.

Pisanje oslobađa, tako se zove jedna zbirka pjesama Ivice Prtenjače. Taj je naslov višeznačan, a jedan njegov smisao krije se u samim stihovima zbirke gdje se asocijacije nižu toliko slobodno da pjesme gube značenje i temu u tradicionalnom smislu riječi. To ne znači da nemaju smisla. Ali možemo biti još slobodniji – napisati prazan tekst, knjigu bez stranica (ili s praznim stranicama), koja time što je prazna ne bira nijednu mogućnost, ne ograničava se, već nagoviješta svaku od beskonačno mnogo neostvarenih mogućnosti. Ne pišući ništa, pišemo sve. Prazne parole (ali prazne doslovno, ne u smislu one Štulićeve pjesme) stoga bi bile idealne parole ekstremno liberalnih opcija koje dopuštaju, recimo to tako, sve.

Jednom sam razmišljao o performansu u kojem bih, poput onih koji na ulici dijele različite letke i reklame, prolaznicima dijelio bijele, potpuno prazne letke. Ali što ću onda reći kad me pitaju koji je ovo kurac, jel ja to njih zajebavam? Možda treba odgovoriti da je riječ o umjetničkom nastupu u kojemu, eto, dijelim prazne letke i promatram reakcije ljudi. (“Da, upravo ovu Vašu reakciju, gospođo, Vi ste dio performansa.”) Sve dok mi jedan od tih praznih letaka netko ne zabije u (prethodno prazan) nos. Ljudi ne vole prazninu, boje se onoga što iz nje može izroniti. Recimo, u onoj seriji Lud, zbunjen, normalan, debeljko u restoranu žali se na rupe u siru: “Šta je ovo? Naručio sam sir, a ne prazan prostor!” Možda prazan papir i nije najbolje rješenje. Pa i ovdje sam nešto napisao, nisam ostavio prazno.

Pavao Pavličić svojedobno je napisao priču za Večernjakov natječaj gdje svake subote objave jednu priču. (Ja sam im tada bio poslao svoju, ali je nisu objavili, nego su objavili Pavličićevu.) Priča mu je imala jako maštovit naslov: “Priča za Večernjakov natječaj”. U njoj Pavličić piše o tome kako želi napisati priču za Večernjak, ali ne zna o čemu bi pisao pa odlučuje pisati, eto, baš o tome kako traži temu i kako će tema biti to neuspješno traženje teme. Kakva rekurzija! Spominje i kako mu kompjutor broji znakove da ne prekorači limit za priču, a na samom kraju priče, kada tobože želi još nešto napisati, ispadne da više nema mjesta. Popizdio sam na tu priču, smatrao sam je jeftinom prevarom, objavljenom samo zato što je riječ o gospodinu Pavličiću, a ne o anonimusu čija je priča bila sedamnaest puta bolja. Bolje bi bilo da je poslao prazan papir. Ipak, koliko god bila odvratna, a možda baš zato što mi je bila odvratna, spomenute se priče još uvijek dobro sjećam. Ostala je. Ono što ostaje nije gola priča, nego naš doživljaj te priče. Htio ili ne htio, ja sam je doživio.

Doživljavate li vi mene? Moji su tekstovi meni uvijek smisleni. Ali drugi nemaju istu povijest, iste misli i iste reakcije. Ekstrovert ne razumije introverta, činovnik ne razumije hipija, praktičan ne razumije apstraktnog, thinker ne razumije feelera, i obrnuto u svim tim slučajevima. (Da, u prethodnoj rečenici krije se Myers-Briggsova tipologija ličnosti.) Dobar autor dotaknut će i različite od sebe, a loš samo sebi slične. Onaj najgori dotaknut će samo sebe. Koji sam ja?

U dane kada nema nove blogaritamske objave, ovaj blog bilježi prosječno 5-10 različitih posjetitelja dnevno. Kad nešto objavim, obično podijelim s prijateljima i na fejsu pa posjetitelja bude više. Ali sada me zanimaju prosječni dani, kada nema novih objava, zanima me tko su čitatelji koji blog posjećuju “nepozvani”. Tko ste? Što vas ovamo dovodi? Mene dovodi želja da se izrazim i da to netko doživi, jer pisanje je vid komunikacije, oblik prijateljstva. A vas? Javite mi se preko kontakt forme. Zanima me…

Dvije zgode s CEOI-a 2016.

Objavljeno autor
Odgovori

Tko zna kako i zašto, sjetio sam se jedne nevažne zgode od prije pet godina u Rumunjskoj gdje sam bio stručni voditelj hrvatskih natjecatelja na CEOI-u. Bila je završna večera, organizirana na nekom lijepom mjestu, s mnogo jela, pića i žive glazbe – mislim da je bilo i plesač(ic)a. Ljudi su se već bili dobro najeli i sada su hodali oko stolova, pričajući i družeći se. Tada je do našeg (“hrvatskog”) stola došla jedna gospođa, profesorica od šezdesetak godina, voditeljica možda bugarskih ili mađarskih natjecatelja, tko će ga više znati. Pitala me za jednoga gospodina, svoga prijatelja, koji je prije bio hrvatski voditelj na olimpijadama. Rekao sam joj da ću mu rado prenijeti njezine pozdrave. Kad je to čula, razveselila se i počela pričati. Da ga puno pozdravlja i da ima divna sjećanja o suradnji i druženju s njim. Da je šteta što više ne dolazi na olimpijade. Da trenutačno radi na na jednom i na drugom sveučilištu, da joj je to naporno i da autom prelazi mnogo kilometara tjedno (ne sjećam se koliko točno). Da njezini studenti negdje postižu odlične rezultate. Da su ona i njezin muž dobro i da rade nešto u vrtu. Da šalje velike pozdrave gospodinu i njegovoj supruzi. I svašta još.

Opustila se žena, raspričala do u sitne detalje, zanijela se, kao da priča njemu. Ne mari ona što ja sigurno neću ni četvrtinu toga zapamtiti, pogotovo u onom dobro najedenom stanju, nakon dva-tri pića, kada su tijelo i mozak na godišnjem odmoru. A ona maše rukama, uživa u svojoj priči, pretpostavlja da slušam, gotovo da mene i ne gleda. Ja kimam glavom. Sigurno, rekao sam, već sutra ću mu poslati mail, sve ću mu prenijeti, sigurno će mu biti jako drago, i on vas pozdravlja. Ona zahvaljuje i priča dalje. Kao da nije svjesna da ne priča njemu, nego meni. Kojega svi ti detalji – uz najbolju volju – ne zanimaju baš previše. Mislim si, zar ona ne kuži da ću moći prenijeti tek mali dio njezinih riječi, a da najvažniji dio – njezin entuzijazam i zanos – dotični gospodin očito neće vidjeti? (Naravno, riječi tu igraju sasvim sporednu ulogu, inače bi mu sama poslala mail.) Vjerojatno kuži, ali ništa to njoj ne smeta. Jebe se njoj, ona se ispucala, ispričala što je imala na duši i veselo se vratila za svoj stol.

Volio bih biti ta gospođa. Biti u svom filmu. Ne tražiti previše. Biti sretan s X iako sam htio Y. Pričati svoju priču tko god me slušao ili ne slušao. Pisati ne moleći da čitaju. Pjevati. Dati stotinu rečenica ne očekujući nijednu zauzvrat. Proizvoditi entuzijazam bez obzira na prijam i odgovor. Bez obzira na drugu osobu.

Još jedna nevažna zgoda dogodila se na istom natjecanju nekoliko dana prije, dok smo obilazili gradić Piatra Neamț gdje se sve to događalo. Prelazeći cestu, pored mene se stvorila mala Ciganka, djevojčica od možda desetak godina, i počela mi nešto govoriti na rumunjskom. Pojma nemam što je rekla. Nije djelovalo kao da prosi ili nešto traži, više je djelovalo kao neki veseli komentar ili pitanje. Nije znala da ne znam rumunjski. Računao sam da ona ne zna engleski pa sam pomislio da je najlakše uopće ne reagirati; jednostavno sam ignorirao što govori, pravio se kao da je nema. Sumnjam da ju je to previše uznemirilo, ali ne ponosim se svojom reakcijom.

Dan danas me zanima što mi je rekla. A nikada neću saznati. Naravno, vjerojatno nije rekla ništa toliko osobito, i možda bih je bio brzo zaboravio da sam je uspio razumjeti. No ovako, iako ona misli da sam je totalno izignorirao, zapravo sam je zapamtio toliko dobro da sada o njoj pišem.

Ta zgoda nije toliko različita od ove prethodne, one stoje u nekom čudnom odnosu. Kad su se već dogodile u istom gradiću u približno isto vrijeme, neka stoje i ovdje zajedno, na istom blogu, kao spomen na dvije osobe koje su htjele nešto reći.

Polumatematičke crtice s godišnjeg odmora

Objavljeno autor
Odgovori

Posudio sam iz knjižnice debelu knjigu Number theory Andreja Dujelle, počeo je čitati i rješavati zadatke. Ide mi dobro, prisjećam se kako je to bilo vježbati za matematičke olimpijade. Ali ako velik dio dana provedem na taj način, osjećam se kao da sam gubio vrijeme. Jer sada, kada nemam neke vanjske motivacije za proučavanje teorije brojeva (niti se natječem niti se profesionalno bavim čistom matematikom), osjećaj je u istom rangu kao da rješavam sudoku: lijepo, ali beskorisno, ne doprinosi ničemu. Ne kažem da treba biti tako, samo da se ja tako osjećam, a osjećajima uglavnom ne možemo upravljati. Bolje se osjećam kada čitam nešto životnije.

Tako sam čitao Teda Chianga (inače odličnog SF pisca) i njegovu priču Division by zero. U toj priči on pokušava oslikati matematičarku kojoj je matematika daleko od sudokua i slične zabave: ona je praktički religiozno vezana za matematičke rezultate, baš kao i neki veliki vjernik za dogme u koje vjeruje. Poznajete li nekog takvog matematičara? Ja ga baš i ne poznajem. Kao što keramičaru neće svijet propasti ako mu se razbije paket pločica, tako je i većini matematičara vjerojatno svejedno je li Goldbachova ili Riemannova hipoteza istinita ili nije; zapravo im je vjerojatno stalo samo do toga da oni sami uspiju dati neki doprinos. Je li rezultat pet ili šest, koga briga, jer ništa se u svemiru ni u našim životima neće promijeniti. Ja sam kao mali, u osnovnoj školi, bio vatreni matematičar i možda mi je stvarno bilo stalo do tih rezultata. Sad više nije toliko, i ne znam nikoga tko je toliko “religiozan” u matematici da mu je doista stalo. Sve je to sudoku.

Uglavnom, u spomenutoj priči Division by zero, Ted Chiang uspijeva uvjerljivo opisati takvu duboku matematičarku Renee. (Tekst koji slijedi sadrži spoilere.) Što je najgore što se takvoj osobi može dogoditi? Kao što bi vatrenom vjerniku ili teologu najgora spoznaja bila da nema Boga, tako Renee – na svoje veliko zaprepaštenje – uspijeva dokazati da je matematika u sebi kontradiktorna, tj. da je moguće bez greške dokazati da je 1 = 2 (ili bilo koju drugu jednakost). Sve matematičke tvrdnje postaju jednako istinite i jednako neistinite. Njezinim je kolegama manje-više svejedno, ali Renee pada u tešku depresiju. Ali genijalnost leži tek u drugoj, paralelnoj radnji priče: kao što se Renee bori sa svojom spoznajom o kontradiktornosti matematike, tako se njezin suprug Carl bori sam sa sobom, sa spoznajom da više ne može razumjeti Renee, da se njegova ljubav prema njoj gasi, da je mora napustiti. Dok Renee gubi vjeru u matematiku koja je njezin život, Carl gubi vjeru u život i samoga sebe. U zadnjem odjeljku, koji je prikladno označen kao “1 = 2”, Carl napokon shvaća što osjeća Renee – jer on osjeća to isto, samo u drugoj domeni. Ali ta ih “jednakost” razdvaja, kao što jednakost 1 = 2 uništava matematiku.

*

Postoji teorem (tzv. Intermediate value theorem) koji kaže da ako imamo neprekidnu funkciju za koju je f(a) negativan i f(b) pozitivan, onda mora postojati neki c između a i b takav da je f(c) = 0. Prilično intuitivno, zar ne? Što ćemo onda sa sljedećim pitanjem: ako sa a = 15 godina nisi odrastao čovjek, a sa b = 35 godina jesi odrastao čovjek, u kojem se točno trenutku događa prijelaz? Ne mora on biti isti za svakoga, jer funkcija ne raste istom brzinom za svakoga, ali za svakoga tko će ikad odrasti očito mora postojati neki trenutak kada on počinje biti odrastao. (Žalite se teoremu, ne meni.)

Taj se prijelaz dogodi, a nitko ga ne primijeti. U pjesmi Time, Floydi govore upravo o tome, te između ostalog kažu: “No one told you when to run, you missed the starting gun.” Ali ja ipak mislim da sam uočio taj trenutak. Noćas sam se probudio usred noći te, idući prema WC-u, ugledao plosnati predmet za koji sam na trenutak (u tom uspavanom stanju) pomislio da je matematička knjiga; imao je i uzorak šahovnice na “naslovnici”. Kad sam bolje pogledao, shvatio sam da je to paket vlažnih krpa za pranje poda koje sam jučer upotrebljavao (kupljen u Kauflandu ili Mülleru), a onaj šahovski uzorak na njegovu omotu oslikava pločice. Život se mijenja; matematičku knjigu zamjenjuje nešto mnogo prizemnije, čak i u najdoslovnijem smislu riječi “prizemno”. Zgodna slika odrastanja.

Slavko Kolar i različite varijante (ne)ispijanja ljubavnog napitka

Objavljeno autor
1

Jeste li gledali stari, crno-bijeli film Svoga tela gospodar? U njemu je riječ o siromašnom selu gdje je mladić Iva silom prilika bio prisiljen oženiti šepavu djevojku Rožu, koju ne voli i godinama je sasvim ignorira. Roža od seoske babe vračare pribavlja prah koji bi Ivu trebao začarati da se zaljubi u Rožu. Na nekoj svadbi, usred zabave i graje, ona mu taj prah sipa u piće.

Što se tada događa? Priča zapravo ima tri različita završetka. U istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara iz 1931. godine, prema kojoj je film snimljen, Iva na vrijeme primjećuje prah u svojoj čaši. Rožin plan propada, a Iva je počinje tući na mrtvo ime. Tada mu Roža jecajući izgovara rečenicu (koja se javlja u svim inačicama priče):

“Vudri, mili Ivek, vudri, neka bar po šake tvoje znam da sem ti žena!”

Iva je zbunjen ostavlja na miru i tako pripovijest završava. Što će dalje s njima biti, pisac je ostavio na interpretaciju čitatelju, kao i pitanje što bi se dogodilo da je Iva popio ljubavni napitak.

U filmu se pak stvari odvijaju malo drugačije. Ubrzo nakon što je Roža na zabavi u Ivinu čašu vina stavila prah od babe vračare, čašu zgrabi i iskapi slučajan gost koji je, pripit i u naletu žeđi, došao do stola i potom odmah nastavio plesati. Roža ponovno stavlja prah u vino. Iva se vraća za stol i ispija vino, a onda zbunjeno gleda u čašu i primjećuje prah. Stvari se dalje odvijaju slično kao u Kolarovoj pripovijetki: Iva bije Rožu, ona mu odvraća poznatu rečenicu, nakon čega je prestaje tući. Blagi podsmijeh njegova lica daje naslutiti da je i dalje mrzi. Sličan završetak kao onaj prvi, reklo bi se, ali malo dorečeniji: napitak je ispijen, nije djelovao, a da će možda početi djelovati tek poslije – to nije baš izgledno. U zadnjem kadru Roža šepa za Ivom, baš kao i na kraju Kolarove pripovijetke.

Nesretan kraj, reklo bi se. Prije nego prijeđem na najzanimljiviju varijantu završetka ove priče, zapitajmo se: kako bi ona uopće mogla završiti happy endom? Da Iva nije ništa primijetio i da je napitak zaista djelovao tako da zavoli Rožu, bi li to bio sretan kraj? Vjerujem da se i vama čini da ne bi: bila bi to prevara, ljubav proizvedena umjetno, bez motivacije. Ali kako onda?

Jedan od općih savjeta za pisce glasi da kraj treba biti takav da djeluje kao da se nije moglo drugačije završiti. U skladu s time, najefektniji kraj smislio je sam Slavko Kolar u drami (kazališnom djelu) Svoga tela gospodar – Smešna pripovest u dva dela (vu sedmerem spelavanju) koju je napisao 1957. godine, dvadeset šest godina nakon svoje izvorne pripovijetke. Tu dramu, točnije snimku njezine suvremene izvedbe iz jednog zagrebačkog kazališta, vidio sam jednom na HTV-u. Taj twist na samom kraju, ta dosjetka – Kolarovo genijalno rješenje zadatka “završi priču na pravi način” koji je, izgleda, rješavao 26 godina – urezao mi se u pamćenje i zato sve ovo pišem, dijelim.

U predstavi, naime, Iva opet na vrijeme primjećuje prah u čaši vina. I onda, nakon njegova gnjeva, Rožina pokušaja samoubojstva, i oštre rasprave s roditeljima i kumom, Iva naposljetku viče:

“Dajte ju sim!”

Uzima čašu i, na zaprepaštenje svih prisutnih, polako sve ispija, govoreći pritom: “Naj bu, kak bu!” U tom trenutku predstava završava.

U ovoj varijanti Iva je, dakle, ljubavni napitak ispio namjerno. Što to znači? Hoće li napitak djelovati ili neće? Jasno naslućujemo: sada nije važno! Sama činjenica da je napitak ispio svojom voljom ima učinak djelovanja, ukazuje na završetak u kojem se on miri sa svojom sudbinom, odlučuje voljeti Rožu. Ili barem sa sebe skida oklop inata koji mu je to branio.

Netko bi mogao prigovoriti da ovdje odluka nije dovoljna i da nije moguće voljeti na silu. Istina, ali tvrdnja “odluka je dovoljna” jednako je pogrešna kao i ona suprotna, da su dovoljni isključivo osjećaji. U psihologiji je poznato da akcija prethodi motivaciji, drugim riječima, često moramo najprije započeti nešto raditi da bismo za to postali zagrijani; čekati motivaciju loša je strategija. Čini se da je svega toga bio svjestan i Slavko Kolar, jer Iva u trenutku ispijanja još nije sretan, nije se mnogo promijenio – samo čini prvi korak.

Kako to ide

Objavljeno autor
1

Mali pogled petnaestak godina unatrag (uključujući i sve te godine).

U vitrini svoje osnovne škole gledao sam neku pohvalnicu za nečije davno sudjelovanje na regionalnom natjecanju iz matematike. Bio mi je to pojam, sveti gral kojemu sam hrlio. I natjecao sam se iz matematike. U šestom razredu došao sam do tog regionalnog natjecanja, poslije još dalje, bilo mi je to tada najvažnije na svijetu. Gledao sam stare rang liste, razmišljao o opasnoj konkurenciji kojoj sam znao samo imena, pogledavao ih po hodnicima ovog ili onog natjecanja. Polako sam ih upoznavao, mašta je postajala stvarnost, mitska imena postajala su poznata lica, legende su postajale obični ljudi udaljeni tek metar ili dva, normalni i nesavršeni, ni izdaleka onako nepobjedivi kao na starim rang listama. Krenuo sam u Petu gimnaziju, upoznao ih još više, družio se sa sebi sličnijima. Famozni Pjer Mladinić čije sam čitao knjižice i članke u Matki sada mi je, glavom i bradom, predavao matematiku. Legendarni stariji natjecatelj Goran Dražić držao nam je matematičku grupu. Svijet – planet – skupljao se, postajao mi bliži. Svijet matematike i njezinih lica, na početku rasutih po tablicama, a sada bliskih. Od prvih županijskih natjecanja, preko matematičke gimnazije, do olimpijada, i tako dalje…

Kroz gimnaziju to se sve malo i izmiješalo: pojavila se informatika, a i neki drugi interesi. Mijenjao sam raspoloženja i natjecanja bi mi možda sve manje značila da nije bilo međunarodnih olimpijada, novog izvora motivacije. Na tim sam izletima upoznavao strane natjecatelje, od slabijih do najtrofejnijih: igrali smo mafiju i nogomet, pričali o glupostima, svijet se skupljao još više. Najviše se, zapravo, skupio u Kaliforniji gdje smo, već kao studenti druge-treće godine fakulteta, radili na tromjesečnim ljetnim praksama (internship) u tamošnjim softverskim firmama poput Facebooka. Jer tamo, gdje je atmosfera bila zaista divna, u blizini (što firme, što Stanford) našlo se zaista mnogo poznatih lica s matematičkih i informatičkih olimpijada s kojima sam se ponovno imao priliku družiti. Bio sam na vrhu, ima li dalje?

Naravno da se od nekog trenutka stvar prestaje penjati i poprima rjeđe i tiše tonove. Na fakultetu su natjecanja manje važna, postaje ljepše sastavljati zadatke za njih, ali tu se svijet već lagano rasipa. Znanost bi, naravno, mogla postati novo i mnogo važnije natjecanje – ali znanost je drugačija, njome se bavi svatko u svojem laboratoriju, u znoju svoje samoće, više i ne znajući što rade njegovi poznanici. Postoje konferencije, ali tu je socijalni element daleko manji, nije to više to: ljudi su odrasli, grade svoje živote, neki već imaju i obitelj i ne zapljuskuju ih toliko valovi vanjskog svijeta. Znanci iz ove ili one priče gube se po svijetu, po raznim kontinentima, sveučilištima i firmama, više ne pratiš ni one koji su ti bili bliski, a ni one s kojima sada radiš u istoj zgradi. Ego blijedi, radiš svoj posao ili doktorat, ostaje ti vlastiti život i sve manje ljudi koji ti u njemu igraju ikakvu ulogu. U središte dolazi privatni život, na mreži vidiš nekadašnje kolege suparnike kako se udaju/žene, dobivaju djecu, nastanjuju u svoje malene kutke svijeta, čudno ti je da ste se nekad iz nečega natjecali. Svijet koji se prije skupljao sada se rasipa, postaje nevažan, vraćamo se kući.

Argument u prilog postojanju dobrog i lošeg ukusa

Objavljeno autor
5

Poznata je rečenica O ukusima se ne raspravlja. Kao što ću ispod objasniti koristeći i neke matematičke alate, mislim da nije baš tako.

Krenimo s jednostavnijom tvrdnjom, onom o ljudskoj ljepoti. Ljepota je subjektivna, ljepota je u oku promatrača. Ne, nije: istraživanja pokazuju da se ljudi u velikoj mjeri slažu oko toga koja su lica lijepa, a koja nisu. To znači da postoji “definicija” ljepote koja nam je u velikoj mjeri zajednička. Idemo li tu ljepotu dublje istraživati (što za ovaj argument i nije potrebno), vjerojatno ćemo doći do određenih pravilnosti, simetrija i proporcija koje čine tu ljepotu. Naravno da postoje “protuprimjeri” gdje je nekome lijepo/ružno što drugima nije, ali živimo u praktičnom svijetu i ima smisla reći da je netko lijep ako se većina ljudi oko toga slaže.

Ovaj argument ne možemo tako lako proširiti na ukus, gdje ne postoji slično slaganje i veća su razilaženja među ljudima. Ta činjenica mogla bi nas čak navesti na suprotni zaključak: za razliku od ljepote, “dobar ukus” ne postoji. Ali pokušat ću ovdje iznijeti malo finiji argument u prilog dobrom ukusu, barem u kontekstu umjetnosti (poput književnosti i glazbe), motiviran intuicijom koja mi kaže da tako nešto postoji, da određeni ljudi s više iskustva primjećuju više i bolje i često se slažu oko vrijednosti (ili njenog nedostatka) umjetničkih djela. Iako je filozofski možda lakše braniti stavove koji negiraju postojanje nečega (objektivnog morala, slobodne volje, svijesti, dobrog ukusa…), u mnogim slučajevima takve pozicije propuštaju ili gube iz vide neki stvaran fenomen koji (ako i nije egzaktan) postoji i važan je.

Umjesto dobrog ukusa možda je lakše govoriti o kvaliteti; to nisu sinonimi, ali mislim da se u svojoj suštini ne razlikuju izjave “postoje dobar i loš ukus” i “postoji ono što je objektivno kvalitetno i ono što nije”, barem u kontekstu umjetnosti. Sada ću pokušati definirati kvalitetu na način koji smatram dobrim. Radi jednostavnosti i bez smanjenja općenitosti, ograničimo se na književnost i definirajmo kvalitetnog pisca. I to na sljedeći način:

Kvalitetni pisci su oni ljudi za koje drugi kvalitetni pisci kažu da su kvalitetni pisci.

Ali, čekaj malo, tko su ovi “drugi kvalitetni pisci”? Znam, ovo na prvi pogled nema smisla, definiram kvalitetu koristeći kvalitetu. (To me podsjeća na definiciju ceste iz autoškole, koja je počinjala otprilike ovako: “Cesta je svaka javna cesta…”). Ali ne, izraziti iks pomoću iks nije nužno besmislica. Što je, recimo, s jednadžbom x=x^2-2? To je ono na što ciljam: gornja definicija zapravo je matematička jednadžba koja ima svoje rješenje. (Zato i ovaj post jest na Blogaritmu.)

Ta jednadžba u suštini je PageRank, algoritam koji Google koristi da bi rangirao stranice po važnosti samo na temelju poveznica. Ideja je da na važne stranice upućuje mnogo drugih stranica, pri čemu poveznica s važnije stranice vrijedi više. Na donjoj slici, veličina svakog lica proporcionalna je ukupnoj veličini onih lica koja na nju pokazuju. Tako su, recimo, zelena lica malena jer na njih nitko ne pokazuje, dok su ostala lica veća jer primaju više poveznica. Žuto lice znatno je veće od plavog (iako primaju skoro jednak broj poveznica) jer žuto lice prima poveznice od većih izvora (npr. od plavog lica) nego što ih prima plavo lice. Gornje crveno lice prima samo jednu poveznicu, ali je relativno veliko jer ta poveznica dolazi od velikog žutog lica. Dakle, slično našoj definiciji kvalitetnog pisca, velika lica su ona lica za koja druga velika lica kažu da su velika.

Naglasimo da veličina lica u ovom primjeru nije nigdje unaprijed zadana, nego su zadane samo poveznice, a veličina iz njih onda sama proizlazi – primjerice, rješavanjem odgovarajućeg sustava jednadžbi. Tako i kvaliteta iz naše definicije sama proizlazi iz preferencija svih onih koji imaju neko mišljenje o književnosti, pri čemu nitko nije unaprijed odabran kao kvalitetan.

Kao ilustraciju, uzmimo skup takvih (živućih) ljudi i zamislimo anketu u kojoj svaki od njih bira 50 (ili proizvoljno mnogo) subjekata iz tog istog skupa koje smatra kvalitetnim piscima. Da bismo iz tih preferencija izračunali kvalitete, svakom subjektu inicijalno dajmo, recimo, 100 bodova i neka se njegovi bodovi potom ravnomjerno rasporede piscima koje je on odabrao. Nismo još gotovi: zasad smo samo dobili popularnost, jer će pisci koji su najviše puta odabrani imati najviše bodova. No sada će ponovno svaki subjekt (istodobno) svoje bodove ravnomjerno rasporediti svojim favoritima. I ponovno, i ponovno… Tako preferencije pisaca postaju važnije jer oni imaju više bodova od običnih čitatelja. Recimo, ako u prvom koraku najviše bodova dobiju J. K. Rowling i Stephen King, u drugom koraku oni će tu gomilu bodova podijeliti piscima koji su njima kvalitetni, oni će ih dalje dijeliti svojim favoritima itd. Intuitivno, bodovi se slijevaju najboljima. Treba napomenuti da se u svakom koraku određeni manji postotak bodova (damping factor) svakog subjekta mora ravnomjerno rasporediti po cijelom skupu da bi subjekti koji nisu ničiji favoriti (nego su obični čitatelji) i dalje imali svoj bodovni utjecaj. E sad, važna matematička činjenica jest da nakon velikog broja ponavljanja situacija postaje stabilna. Recimo, nakon tisuću koraka bodovi pojedinog pisca više neće varirati, tj. svaki pisac dobivat će konstantan broj bodova u svakom idućem koraku. Taj broj odgovara njegovoj kvaliteti. (Upravo sam ugrubo skicirao iterativni algoritam računanja PageRanka, a precizniji detalji mogu se pronaći u linkanom članku ili na Wikipediji.)

Netko bi mogao prigovoriti da ovo rješenje nije egzaktno, nego ovisi o neprecizno definiranim podatcima i promjenom samo jedne preferencije mijenja se sustav jednažbi, a onda i njegovo rješenje. Slažem se da ovako definirana kvaliteta nije egzaktna, ali to je i slučaj i s mnogim stvarnim fenomenima za koje se slažemo da postoje (popularnost, uspjeh, inteligencija, ljepota, dobrota…). Što se tiče promjene jedne preferencije, važno je da sustav nije (u matematičkom smislu) kaotičan: ako promjene nisu velike, ni rješenje se značajno ne mijenja, i to ga čini realnim.

Moguće je napasti i samu gore napisanu definiciju kvalitete pa reći da je ona proizvoljna, da je kvalitetu moguće definirati na tisuću drugih načina i da je baš zbog toga ona i dalje subjektivna. Naravno, sve je moguće drugačije definirati. Ali kvaliteta iz gornje definicije u skladu je sa stvarnim pojavama, njeni brojevi neće ispasti nasumični, jer preferencije nisu raspoređene nasumično, nego se slijevaju prema najboljima. Dobiveni bi se rezultati vjerojatno dobro poklopili s ukusom onih koji se tom umjetnošću bave, vjerojatno bi “isplivali” upravo oni pisci u kojima uživaju, recimo, književna kritika i drugi priznati pisci. Nazovimo to kako hoćemo, ali it’s a real thing.

Za one koji još nisu uvjereni u takav ishod, ovaj argument u najmanju je ruku (matematičkim rječnikom) nekonstruktivan: dokazuje da neki entitet postoji, a da ga eksplicitno ne pronalazi. Ostalima on daje uvid u značenje kvalitete: ako vas zanima što je objektivno kvalitetno, krenite od onoga koga osobno smatrate kvalitetnim i pitajte njega, pa pitajte onoga koga on smatra kvalitetnim, i tako dalje. Kvalitetni jedni druge vole.

Beskonačno mnogo vremena

Objavljeno autor
1

[Ova priča objavljena je 2016. godine na portalu Kultipraktik kada je ušla u konkurenciju za nagradu Prozak. U međuvremenu je taj portal ugašen pa sam priču odlučio objaviti ovdje. Matematičarima ona može biti zanimljiva i kao jedan pogled na staru raspravu o potencijalnoj i aktualnoj beskonačnosti.]

*

Ovaj zapis govori o slučaju koji još nije riješen, a tiče se zagrobnog života izvjesnog gospodina Slavka M. Taj čovjek na Zemlji nije nikamo žurio: živio je usporeno kao da života ima u izobilju. Govorili su da je lijen, ali to što je studirao deset godina, uvijek kasnio na posao i uzimao stanke za ručak u trajanju od po tri sata, po njegovim riječima nije bilo problematično. Objašnjavao je (onima koji su htjeli slušati njegov polagani govor, isprekidan povremenim odlascima u šetnju) da je njegovo ponašanje odraz svjetonazora koji donosi unutarnji mir i sprječava srčane i mnoge druge bolesti; on je stoga zapravo bio itekako odgovoran čovjek. Poginuo je na autocesti, u pedesetoj godini, u automobilskoj nesreći za koju je očevid utvrdio da joj je glavni uzrok bio prespora vožnja dotičnog Slavka M.

Nakon smrti stigao je u sobicu kamo svi kad-tad pristižu i sjeo za stol s Bogom, vragom i mršavim zapisničarom. Na sastanku je Slavko M. uspio isposlovati da ne ode u pakao na cijelu vječnost, nego samo na konačno mnogo vremena, nakon čega će otići u raj gdje će ostati zauvijek. Nezgodno je bilo što će trajanje vremena provedenog u paklu odrediti vrag, i to potpuno proizvoljno. Slavko će svakako jednom izaći iz pakla, ali kada će se to dogoditi – na vragu je bila odluka.

Slavko M. mirno se zaputio u pakao, znajući da nema tog vremena koje on ne bi mogao provesti u čekanju. On nije bio glup čovjek pa je bio svjestan da će vrag odabrati golem broj godina, veći od svake Slavkove predodžbe. Ali koliko god to vrijeme trajalo, ono je ništavno prema vječnosti koju će Slavko potom provesti u raju; tamo će od izobilja vremena kad-tad zaboraviti da je ikada i bio u paklu.

Slavko M., nažalost, nije znao da vrijeme nadmašuje sve njegovo strpljenje. Možda i nije teško u paklu proboraviti mjesec dana, godinu, pa čak i pet godina. Ali trideset godina, cijeli život, dva života, deset života? Slavku je prekipjelo već nakon pet života – to je već nekoliko stoljeća! – ali nakon toga je dalje čekao tisućljeće, dva tisućljeća, milijun godina, milijardu godina, starost Zemlje, starost svemira – a i to je bila tek sitnica prema onome što ga je čekalo.

Nakon nekoliko tridecilijardi godina Slavko M. rekao je sam sebi da više ovako ne može i odlučio se na žalbu. Nazvao je Boga (morao je čekati čak dvije minute dok se ovaj nije javio) i iznio mu svoj izračun prema kojemu je u paklu proboravio više života nego što ima atoma u svemiru; vrag očito krši dogovor i nikada ga neće pustiti. 

“Hm…” promrmljao je Bog, “tko si ono ti?” 

Slavku je trebalo čak pet minuta objašnjavanja dok se Bog nije napokon sjetio njega i dogovora koji je sklopljen. Tada se javio vrag koji je prisluškivao razgovor.

“Hoću, pustit ću ga, ali još nije došlo vrijeme.”

“Eto vidiš, sve je u redu”, odgovara Bog i poklapa slušalicu. Slavko se pognute glave vratio u pakao psujući Boga i vraga: u beskraju vremena bio je već smislio dugačke psovke čiji je izgovor trajao i po nekoliko tjedana.

Nakon nekog vremena Slavku je postalo jasno da, koliko god eona provede u paklu, ni u jednom trenutku neće znati je li prošlo makar jedan posto od vremena koje mu je vrag predodredio. S tim je mislima ponovno nazvao Boga i rekao mu da je načuo da ga vrag uopće ne namjerava pustiti. Vrag je mirno odgovorio da za to nema nikakvih dokaza. Bogu je čitava stvar postala sumnjiva pa su se u sobici ponovno sastali on, vrag, Slavko M. i mršavi zapisničar. Slavko je Bogu iznio svoju optužnicu.

“Vrag je očito odlučio da me nikada neće pustiti. To je u suprotnosti s dogovorom koji je sklopljen.”

“Slažem se”, odgovara Bog kimajući glavom. Vrag se na to prestane ljuljati na stolcu, uspravi se i htjedne odgovoriti, no Slavko ga preduhitri.

“Ali on će se uvijek izvući! Kad god ga optužim da krši dogovor, vrag će samo odgovoriti da će me pustiti u budućnosti i da je stoga sve po dogovoru. Ne mogu nikada dokazati da me zapravo neće pustiti.”

“Dakle, nema dokaza!” sa smiješkom ustaje vrag. “Ne znam zašto uopće raspravljamo.”

“Zanimljivo”, reče Bog Slavku, ignorirajući vraga koji je ponovno sjeo. “Tvrdiš dakle da je vrag u zavidnoj poziciji: u mogućnosti je istodobno kršiti i ne kršiti dogovor.”

“Upravo tako”, odgovara Slavko, dodajući riječi “napokon si shvatio” sebi u bradu koja je već padala gotovo do poda.

“Molim?” pita Bog.

“Ništa, ništa…”

“Predlažem sljedeće rješenje”, obznani Bog, a zapisničar se prihvati posla. “Vrag mora odmah odlučiti o broju godina koje ćeš provesti u paklu i šapnuti ga meni. Tako ćemo biti sigurni da će dogovor biti ispoštovan.”

Nakon što je vrag teška srca to učinio, Slavko M. sretno se zaputio natrag u pakao, napokon siguran da će kad-tad izaći: njegov je dan izlaska fiksiran i svakim mu je danom bio bliže za točno jedan dan. Ali stvari nisu išle dobro: nemoguće je i zamisliti koliko je Slavko nakon toga čekao. Sve ono vrijeme prije drugog sastanka u sobici jedva da je činilo milijunti dio vremena koje je Slavko potom proveo u paklu ne dočekavši oslobođenje. Shvatio je da ni sada ne zna je li prošlo makar jedan posto, ili čak tisućiti dio, od vremena koje mu je vrag predodredio – štoviše, vjerojatno nije. Nakon što je i njemu, strpljivom i sporom čovjeku, čak septilijun puta prekipjelo, Slavko M. zatražio je novi sastanak s Bogom i vragom u istoj sobici. 

Slavkov je prijedlog bio sljedeći: vrag će ga odmah pustiti i otići će u raj. Ondje će, međutim, provesti konačno mnogo vremena, koliko on sam poželi, nakon čega se vraća u pakao na cijelu vječnost. 

Bio je to neobičan prijedlog, simetričan početnom dogovoru. Vrag je zaključio da je Slavko M. glup čovjek, ali baš iznimno glup čovjek, jer bi po starom dogovoru on u paklu proveo samo konačno mnogo vremena i poslije se ne bi vraćao, a po novome prijedlogu kad-tad će se vratiti u pakao na cijelu vječnost. Vragu je to odgovaralo pa je prijedlog bio prihvaćen, mršavi je zapisničar u spise dodao novu bilješku, a Slavko se zaputio u raj.

A tamo je, naravno, provodio na tisuće puta više vremena nego što je prethodno bio proveo u paklu i nije mu bilo ni na kraj pameti da uskoro izađe. Vrag, budući da ni on nije bio glup, shvatio je da Slavko može u nedogled boraviti u raju na isti način kao što je vrag prethodno odugovlačio njegov boravak u paklu.

“Onaj idiot krši dogovor i neće nikada izaći”, požalio se vrag Bogu.

“Hoću, izaći ću”, iz ležaljke odgovara Slavko M. “Prema dogovoru, moram izaći, ali onda kada sam odlučim.”

Vrag je podivljao. “Ovo je prevara i podvala! On može čitavu vječnost biti u raju i uvijek odgovarati da ipak nije prekršio dogovor jer će, tobože, jednom u budućnosti izaći. Ponovno imamo isti problem.”

“U redu”, odgovara Bog. “Slavko, evo ti komad papira. Bit će velik koliko god poželiš da bude. U skladu s vlastitim prijedlogom, moraš odlučiti koliko ćeš godina ostati u raju – taj broj, naravno, ne smije biti beskonačan – i napisati ga na ovaj papir. Tako ćemo znati da će tom vremenu doći kraj.”

Češkajući obraslu glavu, Slavko je uzeo olovku razmišljajući što će napisati. Nažalost, koji god broj napisao, u usporedbi s vječnošću je ništavan. Također, koji god broj napisao, uvijek može napisati još veći pa je odluka gotovo nemoguća. 

Nakon nekog vremena sine mu ideja i on počne pisati broj: jedan, nula, nula, nula, nula, i tako dalje, dakle: 1000000000000000000000000… Dopisivao je nule i nule, papir se sam od sebe povećavao, a Slavko je nule dopisivao danima, tjednima, mjesecima, godinama, životima. Vrag je shvatio da će ga još jako dugo čekati, ali ipak mirno ode spavati znajući da će nulama na papiru kad-tad doći kraj jer zapisani broj ne smije biti beskonačan.

Slavko M. konačno je došao na svoje: eonima je pisao nule na papiru, ne čineći ništa drugo i pitajući se zašto je u zemaljskom životu radio išta drugo kad je ispunjavanje praznoga papira nulama najlakši, najljepši i najopuštajući posao. Papir se povećavao i dosegnuo širinu četrdeset svemira. Videći kamo to ide, vrag se ponovno javi.

“Onaj vucibatina neće nikada završiti zapisivanje tog prokletog broja godina. Njegov broj je beskonačan, a to je protivno dogovoru.”

“Nije tako!” odgovara Slavko grickajući olovku. “Moj broj je konačan i završit ću s njegovim zapisivanjem jednom u budućnosti.”

Nakon još nonilijun kvintilijuna godina, vrag se u raju pojavio sav crven. 

“Dosta je bilo ovoga cirkusa! Već treći put imamo isti paradoks: onaj smrdljivac krši dogovor pišući beskonačno mnogo znamenaka, a istodobno ga ne krši jer bilo kada može reći da će uskoro završiti. Želim garanciju da će pisanje kad-tad završiti!”

“Opet vas dvojica”, odgovara Bog uz duboki uzdah. “U redu: moramo biti sigurni da će Slavko završiti s pisanjem. Zato nam, Slavko, moraš obznaniti koliko još dana planiraš zapisivati te silne znamenke.”

“Pisat ću ih još mnogo dana”, mirno će Slavko. “Ja volim pisati.”

“Moramo znati točan broj dana”, ponovno će Bog brišući znoj sa čela. “Evo, napiši ga ovdje da to napokon riješimo”, reče i pruži mu novi papir.

Slavko M. uzeo je olovku i zamislio se. Potom je polako počeo pisati broj: jedan, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula…

Male tajne velikih brojeva

Objavljeno autor
1

O nuli sam već pisao u postu I nula je broj. Ondje nisam spomenuo jedno zanimljivo svojstvo nule o kojemu ću sada govoriti, a bez kojeg matematički doživljaj ovog broja ne bi bio potpun.

Poanta nule nije u ništavilu, nego u potencijalu. Recimo, ako imam slobodan dan ili dio godišnjeg odmora s nula obaveza i planova, dakle, ako uopće ne znam kako ću ga provesti, osjećam se izvrsno jer potencijalno dopuštam svemu da se dogodi. John C. Parkin napisao je: “All things manifest from nothing. Leave space, lots of space, in your life.” Toga je bio svjestan i naš poznati matematičar Vladimir Devidé kada je ovako komentirao sljedeću japansku haiku pjesmu:

Koliba u proljeće:
ničega u njoj –
u njoj je sve!

(Sodō, 1642. – 1716.)

“Pročitavši to, bio sam kao ošinut. U proljeće, kad se sve budi, eto prazne kolibe koja upravo time što je prazna omogućava da sve uđe u nju, upravo ga zove. Nema ničega, nikakvih nepotrebnih stvari koje bi to priječile. Svo bujanje proljeća puni praznu kolibu svojim beskrajnim bogatstvom.”

Poanta minimalizma nije u redukciji broja stvari, nego u činjenici da oslobađanjem od suvišnih stvari ostavljamo mjesta za nove stvari. Recimo, jednom sam riješio jednadžbu tako što sam odlučio da je uopće neću riješiti. Neke sam knjige namjeravao pročitati, ali taj sam problem riješio odlukom da ih uopće neću pročitati. Idealno matematičko predavanje bilo bi ono u kojemu se ne bi govorilo o ničemu. Mnoge stvari u životu unaprijed su riješene odlukom da ih neće biti.

U sličnom smjeru ide i sljedeća ideja: možda je bolje kupiti ručni sat nego, recimo, gitaru ili bicikl. Naime, gitaru treba svirati, bicikl treba voziti, a sat radi sam od sebe: on uzima nula vremena i kao takav daje sve vrijeme svijeta! Nastavimo li ovako zaključivati, možda je još bolje kupiti zidnu sliku jer ona traži još manje od sata (ne treba je ni nositi na ruci). Potom, još je bolja neka stvar koju uopće ne možemo kupiti jer s njom ne moramo baš ništa, ni kupiti je ni išta s njom činiti. A najbolja je ona stvar za koju uopće ne znamo da postoji, jer onda ni ne znamo da s njom ne moramo ništa. Eto, to je poanta nule, to je poanta slobode i to je poanta godišnjeg odmora.

Matematičko-književne preporuke

Objavljeno autor
1

U matematičkom dokazu krije se književnost, kaže stanfordski filozof. Ima nešto u načinu na koji pišemo rješenje zadatka, u prezentaciji: sve je to organizacija misli. Rješenje gotovo svakog ozbiljnijeg zadatka (kombinatorika, teorija brojeva…) može se napisati na tisuću načina i postoje odgovarajući savjeti – How to write a solution itd. I nije to samo stvar dobivanja bodova na natjecanju; sklon sam ustvrditi da je način pisanja jednako važan kao i sama ideja rješenja.

Isto vrijedi i za književnost, gdje je organizacija misli (bolja je riječ stil) često važnija od suštine: nije toliko važno što pišemo (jer temu svatko može prepričati u birtiji), nego kako. A taj kako može biti svakakav: od Homera i Marka Marulića do Gorana Barea, Vjekoslave Huljić i Jale Brata.

U književnosti me uvijek privlačio “matematički” stil pisanja, pri čemu ovo matematički ne treba doslovno shvatiti. On nema nužno ikakve veze s matematikom, ali ima s odgovarajućim načinom razmišljanja koji uključuje sistematičnost, logičnost, dosljednost i određenu eleganciju koja podsjeća na matematičke dokaze. Ne znam mogu li tu sklonost poopćiti i na druge matematički orijentirane čitatelje, ali mogu pokušati i čitateljima ovog bloga preporučiti neke priče koje su mi se u tom smislu baš svidjele:

  • Jorge Luis Borges: The Library of Babel – Ova je priča i tematski donekle matematička. Borges je genij i preporučujem njegove zbirke Izmišljaji (koja sadrži ovu priču) i Aleph.
  • Raymond Smullyan: Is God a Taoist? – Ovako logičan razgovor s Bogom zbilja oduševljava. Vidi se da je autor matematičar. Mnogo više može se naći u njegovoj zbirci This Book Needs No Title i drugima.
  • Daniel Dennett: Where Am I? – Naravno da i dobar science fiction mora ući u ovu kategoriju; ali ovo i nije toliko SF koliko odličan filozofski pogled na mind-body problem. Autor je najbolji filozof našeg vremena, a kao knjigu što bih drugo preporučio nego zbornik The Mind’s I.