Jedna od jačih scena koje sam vidio… U filmu Sedam i po, snagator Tadija dočekuje svog neprijatelja Spahiju koji ga je jednom ponizio. Tadija je zato krenuo u teretanu, godinama vježbao, jeo kajganu s deset jaja, pucao steroide, gurao kontejnere i izvikivao poznatu rečenicu: Masa je mama! Svi drhte od njegova gnjeva: nabrijan je i spreman ubiti Spahiju. A onda u teretanu dolazi taj Spahija, misliš bit će to neki mrga, kad ono – neugledni čovječuljak od pedesetak godina koji kašlje s cigaretom u ruci. Tadija bi ga mogao oboriti jednim udarcem. Viče da će ga ubiti. Spahija mu prilazi, provocira ga, spominje mu majku. Tadija bjesni i viče, ali – ne čini ništa. Ovaj ga dalje provocira, Tadija kipti i na kraju, umjesto da udari Spahiju, udara svojom glavom o zid i pada.

Scena je psihološki jaka jer prikazuje kontradikciju. Prikazuje nemoć koja je protivna svemu što smo od Tadije kao lika ranije vidjeli: njegovom bahatom ponašanju, riječima i najavama. Shvaćamo da je sve to bilo površno, da je on iznutra još uvijek žgoljavi klinac koji ne može nikome ništa. On je htio, ali nije mogao.

Ili je možda obrnuto? Mogao je (očito je mogao, jednim udarcem), ali nije htio?

Izlaz iz ovog paradoksa je spoznaja da um nije jedan entitet. U terminima strojnog učenja, um je ansambl: sastavljen je od više sustava koji hoće različite stvari (daju različite izlaze) pa pobjeđuje onaj jači ili glasniji. U opisanoj sceni, Tadijin emocionalni, uplašeni dio koji nije htio nadglasao je racionalni dio koji se godinama spremao i očito htio. U nekom smislu prikazan je nedostatak slobodne volje, koju bismo mogli definirati kao mjeru u kojoj razum nadglasava osjećaje pri odabiru akcija. (To ne znači da ih ne uzima u obzir!) Ili, preciznije, mjeru u kojoj prefrontalni korteks nadglasava limbički sustav. Ako je tvoj um parlament, koja stranka (i kada) ima vladajuću većinu?

Slično ljudskom mozgu, nagađa se da je i GPT-4 ansambl – točnije, mixture of experts (za razliku od ansambla, ne aktiviraju se svi podsustavi nego samo neki). To znači da se za svaki upit odabire jedan ili više specijaliziranih modela, tzv. stručnjaka (kažu da ih je ukupno 16) koji će na njega odgovoriti. Neki od njih mogli bi biti, recimo, stručnjak za programiranje, stručnjak za interpretaciju slika, stručnjak za matematiku i druge znanosti, stručnjak za sintezu i analizu podataka, stručnjak za provjeravanje činjenica, stručnjak za sigurnost i etiku, stručnjak za jezik i kulturu, stručnjak za analizu sentimenta, stručnjak za kreativno pisanje te stručnjak za odabir konačnog odgovora.

Prije nekoliko dana, Googleov AlphaProof riješio je tri zadatka (i AlphaGeometry još jedan) s ovogodišnjeg IMO-a – međunarodne matematičke olimpijade, čime bi osvojio srebrnu medalju! Kao što je prikazano na gornjoj slici, i AlphaProof se sastoji od više modela, iako to nije ansambl u užem smislu riječi. Jezični model djeluje kao formalizer network prevodeći engleski tekst zadatka u formalni, matematički jezik; potom AlphaZero (model podržanog učenja) kao solver network traži put do rješenja u sustavu za dokazivanje Lean, koji možemo smatrati trećim dijelom “ansambla”.

Pitati koji od ovih dijelova “zaista razumije matematiku” pogrešno je pitanje. Razumijevanje, kao i svijest, kao i um – ako o takvim stvarima uopće ima smisla govoriti – bihevioralna su svojstva cijelog sustava, relacije između njegovih ulaza i izlaza koja proizlaze iz interakcije njegovih dijelova. Riječima Daniela Dennetta: Yes, we have a soul. But it’s made of lots of tiny robots.