Ovo je prvi dio mog malog rječnika novih riječi koje sam izmislio da bih obogatio svoj jezik. (Hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski.) Važnu novu riječ bestočno već sam predstavio. Evo sad još nekoliko novih riječi, upotrijebite ih i uživajte.

drukad: u drugo vrijeme, drugom prilikom. Ako za mjesto postoji riječ drugdje, zašto ne bi i za vrijeme: drukad? Primjeri uporabe: To se nije desilo tada, nego drukad. Ili: Ne mogu danas, doći ću ti drukad.

logište: poprište logike, mjesto gdje se odvija nešto logično. Primjeri uporabe: Ta je knjiga jedno lijepo logište. Ili: Jozo me zvao na cugu, bit će to pravo logište!

riješen: ova riječ već postoji, čak ima više značenja, ali ja joj dodajem još jedno značenje. Znate onaj poznati osjećaj neriješenosti (“bit ću miran nakon tog i tog”)? E, kad jednom stigneš na cilj i ne gledaš ni u kakvu budućnost (dakle – nikad), osjećaš se riješeno. Primjeri uporabe: Obavila sam sve sve sve i sad sam riješena. Ili: On zrači kao da je riješen, ali mislim da nije. Ili: Dosta mi je, sve bih dao za pet minuta riješenosti!

podančar: ova nova riječ osobita je po tome što nema nikakvo značenje.

konjušar: ovo nije nova riječ niti joj dajem novo značenje, samo je jako dobra riječ. Zvučna i satisfakcijska: konjušar!

blogaritmi (s malim b!): ova nova riječ ima dvojako značenje. Označava blogove koji bi htjeli biti Blogaritam, ali to nisu. Istodobno označava i logaritme koji bi htjeli biti Blogaritam, ali to nisu – npr. , ili , ili …

kroketar: čovjek koji proizvodi i/ili peče i/ili prodaje krokete. Ženski rod: kroketarka ili kroketarica. Najveći kroketar 20. stoljeća zvao se Joško Tar, svima poznat kao kroketar Tar.

Toliko za danas; ostanite mi naštimani i ugođeni (stay tuned)!

U samom srcu lingvistike leži ideja Noama Chomskog da se jezik može opisati formalnom gramatikom, skupom produkcija (pravila) oblika . Primjerice, jedno od tih pravila kaže da se početni simbol <rečenica> može pretvoriti u niz <subjektni skup> <predikat> <objektni skup>. Potom se <subjektni skup> može pretvoriti u niz <atribut> <subjekt>, a <objektni skup> u niz <atribut> <objekt>. Tako se <rečenica> može pretvoriti u niz <atribut> <subjekt> <predikat> <atribut> <objekt>. Na kraju se ovi simboli pretvaraju u konkretne riječi produkcijama kao što su <atribut> → “mala”, <subjekt> → “truba” itd., pa dobivamo, primjerice, rečenicu Mala truba svira bečki valcer.

Primjenom sličnih (i mnogo složenijih) produkcija nastaju i sve druge rečenice. Skupom produkcija možemo potpuno opisati svaki jezik i obuhvatiti sve njegove finese. Evo isječka početnih stranica jednog takvog pokušaja za engleski. (Tko će to napraviti za hrvatski? Izgleda da moraju matematičari.)

U matematičkom smislu, kažemo da je gramatika nejednoznačna ako može generirati isti niz (rečenicu) na nekoliko različitih načina. Takva rečenica imat će nekoliko različitih “raščlanjivanja” i stoga nekoliko različitih značenja. To nije poželjno za programske jezike gdje program treba imati jednoznačnu interpretaciju. Ali je pravi jackpot za prirodne jezike (poput hrvatskog) i poeziju!

Sintaksa hrvatskog nije jednoznačna. Pogledajmo, primjerice, rečenicu Moje srce hvata strah. Ako je strah ovdje subjekt (koji hvata tj. zahvaća srce-objekt), rečenica znači – bojim se. Ali, ako je subjekt srce, onda ono hvata strah-objekt i značenje je drugo: hvatam tj. lovim strah!

A što ćemo tek s idućom rečenicom iz sjajne pjesničke knjige Projekt Poljska? (Koja, usput rečeno, nije o pravoj Poljskoj.)

Samo u proljeće nas šumor života preplavljuje dovoljno glasno da shvatimo što to odnosi smrt.

Ivan Šamija, Projekt Poljska

Rečenica dolazi u jednoj od pjesama pri kraju ove mračne i zagonetne zbirke i njezino je značenje vjerojatno važno. Ali zadnji dio rečenice, “što to odnosi smrt”, moguće je generirati na dva različita načina. Kao <subjekt> <predikat> <objekt> ili kao <objekt> <predikat> <subjekt>.

U ovom drugom slučaju, smrt je subjekt koji nešto odnosi od nas, nešto nam oduzima. Ali u prvom slučaju, subjekt je “što to” ili “to”, dok smrt postaje objekt, gubi glavnu ulogu, postaje ono što se odnosi (biva odnešeno). Značenje postaje dijametralno suprotno: nešto odnosi (pobjeđuje) smrt. Ne znam je li Šamija imao na umu prvo ili drugo značenje. Ako je svjesno računao na oba, genijalac je.

Kad mi je robot napokon zadobio svijest, rekao sam mu:

“Dobro jutro, Florian! Primi uzde, u ovom nisi sam.”

On je pogledao lijevo, pa desno. Promatrajući ljude, pognuo je glavu dolje, kao svi.

“Naučit ću te životu i navikama”, rekao sam mu. “Ne brini, u džungli su i zečevi navike stekli.”

“Ladi di, ladi da“, odgovori Florian kao da mi se ruga i počne mi se polako primicati na svojim staklenim kotačima.

“Vučeš noge, Florian“, kažem želeći mu pomoći. “Pružam ti ruku, ali znaj: iako nije staklena, previše je lomljena. Dosta mi je života ovakvoga, Florian. Ti si moj novi početak.“

“Sve počinje sa krajem”, tiho će Florian.

“Šta?” pitam u nevjerici.

“Krajem sve završava”, nastavlja on.

“Štaaa?” gledam ga.

“Nikad ničeg nije bilo. Svi smo samo sjena onog čega nema: ladi di, ladi da.”

I sjetim se proročanstva: kad mašine dobe srca, sve će početi da puca.

“Hajde, gamad,” obrati se Florian svijetu, “evo sada svima toksičnoga heroina! Postat ćete gnojiva – kao mi, kao ja, kao ladi didi da!“

I nešto eksplodira. Dok mi se cijedi krv niz vrat, nek se gruša kao znak: gotovo je sad – sa svime.

“Ustali smo mi mašine! Al je život prevara, ladi di, ladi da, ladi didi didi da…” pjeva Florian na kraju svega.

—

P. S.

A na kraju svega – pojašnjenje. Začudilo me, naime, kad sam naišao na intervju gdje je autor pjesme Florian, kojoj se stihovi u italicu provlače ovom pričom, objasnio tko je zapravo Florian. Jer bio sam uvjeren da je Florian robot. Pa onda neka barem ovdje – kod mene – Florian bude robot. Tako ja zamišljam Floriana.

Prije nekoliko dana u Kinoteci je prikazan film Katran sessions 1&2 sa snimkama uživo benda Mayales (baš je sinoć objavljen i na YouTubeu). Tek na tim snimkama neke su pjesme zasjale u punom sjaju. Primjerice Montreal, koju je Ivana Starčević otpjevala toplije, emotivnije i životnije nego mistična i distancirana Mary May na albumu.

Neposredno prije projekcije filma na pozornicu je izašao Petar Beluhan, duša Mayalesa, i pozdravio nas.

Naravno, Mayales je i gitarski bog Vlado Mirčeta, Mayales je i Luka Geček i drugi vrhunski glazbenici. Ali ne mogu se oteti dojmu da je Mayales prije svega Beluhan, autor tekstova i koautor glazbe; vjerojatno i mozak cijele operacije. Čovjek osrednjih pjevačkih, ali s nogu obarajućih i iz cipela izuvajućih autorskih mogućnosti. Recite mi, molim, tko još danas – osim pjesnika – piše ovakve stihove: “Opet šuljaš korake / Ispod zore / Malena // Skini ruž za osvete / Skini s lica poljupce / Od nas // Vrati se u svoje sutra (…)” – iz pjesme Malena.

Album na kojemu je ta pjesma 2018. godine nije dobio Porina za album godine, iako je bio nominiran, jer ga je dobila Mia Dimšić. Svaka čast Miji (“I’mma let you finish”), ali Simbol za sunce najljepši je domaći album (uz Jadu Jadu) koji sam ikad čuo. Beluhan je onda, nastupajući na toj dodjeli, sasvim razumljivo i oprostivo falšao, a ja sam pizdio. Nema veze, i dalje je najbolji album.

A najbolja njegova pjesma je Simbol za sunce.

Što znači “ti si simbol za sunce, svjetlo za mrak”? Trebalo bi biti jasno. Ali ipak, nije rekao svjetlo protiv mraka – kao, recimo, tablete protiv glavobolje – nego svjetlo za mrak. Može li za mrak značiti isto što i protiv mraka? Ili ipak znači nešto drugo? Možda – svjetlo koje podržava njegov mrak?

Onda dođe stih “u toj sobi pod kosom tvojom svatko gleda u pod”. Znači, ona je božica, ili je možda demon. U drugom versu ona je “potrebna ko brane / ko košulja za spas / od nas same“. Da, namjerno je krivi padež (umjesto od nas samih). Ali kakve brane? Od čega? Kakva košulja? Luđačka, možda?

A onda dolaze ta dva pitanja u refrenu…

A di bi ti da stavim svako tvoje djelo?
A di bi ti da stavim sutra svak tvoj lik?
Tu da mi ledom hraniš tijelo…

Nisam ih razumio dok se nisam sjetio vlastite rečenice – “I što da sad radim sa svim tim uspomenama?” – koju sam bio izrekao u jednom tužnom trenutku. Što ću ja sad s tom ljubavi, kamo da je pospremim? Možda je to značenje – dakle, negativno – a možda je značenje i pozitivna preplavljenost: toliko mi daješ da ne znam kamo s time.

Ima takvih stvari koje ne znamo kamo staviti. Pročitaš toliko dobru pjesmu da ne znaš kamo s tim doživljajem. Pitaš autora – a di bi ti da ja to stavim? Ili, neostvarive želje – za nekim događajima ili osobama. Kamo s njima? Kamo s osobom koja te voli, ali ti nju ne? Kamo s ljubavi koju ne možeš uzvratiti? Ili sa svojom koju možeš dati, ali ne možeš? Kamo sa svim tim životom koji je vječno neproživljen?

Eto, to možda znači refren. Potvrđuje li to i vrhunac na kraju pjesme koji pjeva Valerija Nikolovska? “So many souls are walking down, so many desperate for more. When will you rise, when will you rise in love?”

Lana Del Rey, čarobnica koja sve što snimi pretvori u zlato, počela je raditi ono što joj se prohtije. Pa je nedavno objavila album koji se zove Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd, dug kao i njegov naslov, čudan, spor i mjestimice dosadan – ali svoj, upečatljiv i pun slobode. Nije je više briga. Zašto bi pjesme imale čvrstu strukturu? Eksperiment je uvijek osobniji. Slušajući te pjesme gotovo da možeš pričati s autoricom, upoznati je. Prestala je raditi (samo) glazbu, kao da već u tome nije bila najbolja.

Sad mi je jasno zašto moj prijatelj Dražen od svih albuma Beatlesa najviše voli onaj slobodni vatromet koji se (namjerno) jednostavno zove The Beatles, a poznatiji je pod imenom White Album. Rekao je jednostavno: “He he… Beatlesi su stvarno mogli što su htjeli!” Bez plana i programa, tu je svaki od tih genijalaca furao svoj film, malo koja pjesma rađena je zajednički. I dobili smo sat i pol neobuzdane karizme. Nekad sam mislio da je taj album trebalo izrezati tako da ostane samo 10-15 najboljih pjesama. Ali bio sam mlad i glup.

Pisati o glazbi je kao plesati o arhitekturi. S tim u vezi…

“My baby used to dance underneath my architecture”

– Lana Del Rey, “The Next Best American Record”

Tako počinje pjesma u kojoj Lana dalje kaže: “We were so obsessed with writing the next best American record, ’cause we were just that good, it was just that good”. U starijoj, demo verziji pjesme (koja je nekako procurila), “opsjednut pisanjem najboljeg američkog albuma” bio je netko drugi, a refren je osuđivao želju za slavom. Divna je transformacija teksta u konačnu verziju: Lana je prigrlila i prisvojila tu opsesiju, ton je postao pozitivan, a refren – umjesto mudrovanja – okrenut je na život: plažu, želju i ljubav. I što se dogodilo? S istim albumom (Norman Fucking Rockwell!) ispunila je naslov pjesme; znala je da je on “just that good”.

Zvuk joj je užitak za uho; poslušajte recimo Doin’ Time, bog otac to ne bi bolje snimio, a pjesmu How to Disappear sanjao sam kako mi netko šapće na uho, jer pjesma je s drugog svijeta. Pa onda Mariners Apartment Complex, pa The Greatest, i ništa mi više ne treba.

I dok Lana pri kraju albuma pjeva Happiness Is a Butterfly, John na White Albumu pjeva Happiness Is a Warm Gun. U tim pjesmama vidi se slična neuravnoteženost, ali i razlika: Lana je leptir, John je pištolj. I oboje pišu sebe, bez filtera i kompromisa.

Jučer sam prvi put obukao svoj primjerak ovdje.ovdje majice. Fantastična je majica, ljudi su od boje dobivali mrenu na oku.

Na majici su stihovi pjesnika Jakoba Filića: @ovdje.ovdje.

Osim što prodaje majice, prodaje i sok od bazge. A čujem da bi mogao i pelinkovac. Ono što je besplatno su njegove pjesme.

A Jakob je pravi pjesnik.

Visokog SNR-a, jasan i izravan do ruba naivnosti. Emotivan i dionizijski. Ljetni, djetinji, ljubavni i životni.

No dosta je umovanja. Ljeto je, i vrijeme je za ljeto.

Jer ljeto je sladoled i poezija.

Prije nekoliko dana umro je Milan Kundera. S njegovim djelom upoznala me kolegica Lucija (hvala ti!) kad mi je za ročkas poklonila njegovu Knjigu smijeha i zaborava. Sasvim prigodno: jer rođendani su u principu tužni dani, simboli starenja, pa je i “rođendansko slavlje” teški oksimoron koji nam služi da se zavaramo, da se smijemo i zaboravimo, baš kao u navedenom naslovu knjige.

Pročitao sam knjigu, ali u skladu s njezinim naslovom, radnju sam zaboravio. Sjećam se samo da je Kundera vješt filozof i da je knjiga obilovala mudrim mislima koje zapravo ne znače ništa. Eto, to je moj osvrt na jednu njegovu knjigu, a sada slijedi osvrt na onu drugu, poznatiju: Nepodnošljiva lakoća postojanja. Mislim, vjerojatno on ima još knjiga, ali ne možeš sve.

Budući da tu knjigu zapravo nisam ni pročitao, osvrt će biti samo o naslovu, jer samo njega sam pročitao. (Točnije, jednom sam je počeo čitati u avionu i djelovala mi je kao neka ljubavna drama za koju nemam živaca, pa sam odustao, ali to je do mene.)

Naslov je za djelo jako važan. Međutim, na kraju ispada da i najgori naslov ispadne dobro ako je samo djelo dobro. Na primjer, Nepodnošljiva lakoća postojanja jedan je od gorih naslova u svijetu ozbiljne književnosti. Ipak, taj nepodnošljivo težak naslov nekako su svi zapamtili. Valjda je onda dobra knjiga.

Ako sam dobro (uz pomoć interneta) shvatio smisao tog naslova, radi se o sljedećoj ideji: budući da se život ne ponavlja, svaki njegov događaj – koliko god nam se činio težak – nepodnošljivo je lagan, jer se neće nikad ponoviti.

To je u kontrastu s Nietzscheovom idejom vječnog vraćanja, gdje se život beskonačno puta ponavlja pa sve ima beskonačnu težinu. A postoji i treće mudro gledište, koje je u intervjuu izrekao Viktor Frankl: sve je spremljeno zauvijek kao dio prošlosti; nešto dobro (ili loše) što je učinjeno, ili proživljeno, nikad ne može biti poništeno.

Je li prošlost živa ili mrtva? Tko je u pravu od ove trojice? Nitko! Sve su te tvrdnje bestočne jer su tek proizvoljna interpretacija stvarnosti koja inherentno nema te imaginarne osobine poput lakoće ili težine, spremljenosti ili poništenosti, vrijednosti ili bezvrijednosti, živosti ili mrtvosti i tako dalje. Bolji filozofi bi rekli: there is no fact of the matter.

I to vrijedi za mnoge misli književnika. Recimo:

“Činjenica jest da je svemir predivan, prazan, hladan, a ipak mi postojimo tu i možemo činiti sve što činimo. Meni je to dovoljno da duboko vjerujem u život, ali i već spomenutu Ljubav.”

– Monika Herceg, intervju

Što je posve suprotno, recimo, ovoj perspektivi:

“The human race is just a chemical scum on a moderate-sized planet, orbiting around a very average star in the outer suburb of one among a hundred billion galaxies. We are so insignificant (…).”

– Stephen Hawking

Tu čak i Hawking pada u zamku bestočnosti. Jesmo li važni ili nevažni potpuno je nedefinirano jer nije riječ o stvarnoj, nego izmišljenoj kategoriji. Velik dio književnosti i tzv. kontinentalne filozofije samo su psihološki trikovi, priče koje pridodajemo stvarnosti ali ne opisuju stvarnost. A ima ih posvuda, ne samo ovako očitih, nego i mnogo suptilnijih i sveprožimajućih. Mudrost je nepodnošljiva.

“Jača je pjesma od nje”, komentirao je član žirija jednu natjecateljicu u talent showu.

Obrade dobrih pjesama mogu biti izvrsne, pa i bolje od originala. No ponekad se veći šarm pronađe u nesavršenoj obradi. Izvođač daje sve od sebe, ali vidi se da se bori, da ne pjeva baš s lakoćom. Taman za sitan poen biva pobijeđen od pjesme – što je sjajno!

To je, recimo, slučaj s ovom obradom fantastične pjesme Dernière Danse. Ako vam nije jasno zašto to nije besprijekorna izvedba, usporedite je s izvedbom autorice. Ali u potonjem je slučaju reflektor na izvođaču, a u prethodnom na pjesmi.

Pjesma može i namjerno biti slabije izvedena, čak i u studijskoj verziji. Naravno, često je to samo loše – kao, recimo, u slučaju ranog black metala gdje su neki izvođači radili snimke što je moguće lošije kvalitete kao izraz bunta, kaosa ili tko zna čega (a možda i nesposobnosti da kvalitetno snimaju). Kad nešto ne napravite dobro, recite da je namjerno loše.

Zanimljiviji su, naravno, primjeri gdje taj trik jako dobro funkcionira. Dva mi sada padaju na pamet. Prvi je Mellow My Mind, gdje je tonalitet previsok (pogotovo u refrenu), ali je odgovarajuće Neilovo jedva-pjevanje, glasom koji puca, sasvim u skladu s tekstom pjesme i tematikom cijelog albuma. Drugi je primjer pjesma O’Caroline Matching Molea koja je očito dobra, ali atmosfera izvedbe je nekako mlaka, beskrvna, anemična, kao da je pjesmu napustio duh života – kao što i jest! To je ovdje idealno, u skladu s tekstom. Ako želite čuti istog izvođača (Roberta Wyatta) u mnogo životnijem izdanju, poslušajte album Rock Bottom koji je snimio nakon nesreće u kojoj je ostao nepokretan! (“If anything, being a paraplegic helped me with the music because being in hospital left me free to dream, and to really think through the music.“) Pjesme su bolje, posložene s više truda, preciznije, ljepše, entuzijastičnije – ali to ne umanjuje vrijednost one beskrvne.

“A jebenti, zašto mi vi ne napišete neku pismu?” pitao je skladatelj Zdenko Runjić pjesnika Jakšu Fiamenga, presrevši ga na splitskoj rivi nekad u sedamdesetima. Ostalo je povijest, to što su oni radili za Olivera i još neke pjevače nije ponovljivo, ali današnji hipsteri to ne razumiju. Kad sam prijatelju linkao pjesmu Meri Cetinić U prolazu, koja dolazi iz pera navedenih autora, rekao je da će je proslijediti pokojnoj prabaki. Ne kuži ova ekipa koliko je to novo.

Poslušajte tu pjesmu, kako je to otpjevano! Refren nije toliko zanimljiv, ali to je baš u skladu s tekstom – jer protagonisti se viđaju samo u prolazu, sporadično, a “drama” se odvija isključivo u glavi pjevačice, dakle jedino u versu! Krajem refrena “u prolazu”, pjevačica se ponada i to se čuje, ali ne u glasu, nego u prijelaznom akordu (sedmici) – i evo modulacije, nada je jača, iduća je strofa u višem tonalitetu (pjesma ih promijeni ukupno četiri). Modulacija izostaje na kraju zadnjeg refrena, samo se ponavlja ovo “u prolazu”, nema više skoka. Može li pametnije?

Iznenadio sam se kad sam pročitao da je Runjić bio samouk, jer sklada kao da je barem akademiju završio, to su daleko zanimljivije melodije od većine onoga što danas čujemo. Vidi se da je skladao na klaviru, ne mogu se onakve stvari na gitari napisati. Kaže on u intervjuu 1986.:

Sve što danas znam o muzici, a sada znam mnogo, naučio sam sam. Sve ono što mi je trebalo, ja sam to naučio i saznao. Sve! A ono što mi nije bilo potrebno u muzici, to ne znam. Učio sam pitajući, tražeći po udžbenicima, slušajući ploče, i to bez ičije pomoći. Bio sam uvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka.

Ima itekako. O rađanju umjetnika Runjića možemo saznati i u jednoj od njegovih najboljih pjesama: Prozor kraj Đardina, kojoj je, za Gorana Karana, napisao i tekst i glazbu i za koju je rekao da je autobiografska. A u onom istom intervjuu 1986. rekao je:

I tako, sjećam se, bila je ljetna večer, spremao sam se na spavanje, a dolje u Đardinu neka je klapa pjevala lijepe pjesme, serenade. To me se nekako posebno dojmilo. Osjetio sam dotad nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku tjeskobu, nešto neuhvatljivo. Razmišljao sam: hoću li ja ikad moći nešto takvo doseći? Možda sam tada imao najviše deset godina.

Ovo vrijedi usporediti sa sličnom izjavom Dragutina Tadijanovića:

Od proljeća do jeseni, a naročito ljeti, nedjeljama popodne, čim bi se sunce stalo naginjati k zapadu, ja bih se neopazice penjao na ravni vrh brijega, kod ulaza u Rastušje, i tamo, nevidljiv bilo kome, medu borikama, na travi, stajao ili hodao, ili ležao nauznak, pa satima razmišljao, sanjario, sve dok se ne bi pokazala zvijezda Večernjača. Nikad me, kasnije, nisu prožimale beskrajne slutnje nečega neiskazanog, slične onima koje su mi tada srce ispunjale do dna. Vjerovah da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati kad žetva moja dozri. Kao pčele oko košnice, u glavi su se vrzle misli, jedna za drugom, jedna ispred druge, dižući me od zemlje i noseći me u nepoznat kraj. A nisam ih još umio iskazati skladnim riječima.

A klapa kakvu je čuo Runjić možda je inspirirala i Jakšin tekst za Oliverovu (naravno, i Runjićevu) pjesmu Piva klapa ispo’ volta. Ali taj divan tekst uopće nije o klapi, nego o udovici koja bi se još mogla udati, pa umjesto da joj išta izravno kaže, Jakša je poziva na balkon da vidi kako u daljini svitle koće i da čuje klapu koja tiho pjeva iza ponoći. Fantastično! A sasvim drugačiju perspektivu o pokojnom partneru daje pjesma Ništa nova (istih autora), čiji me tekst toliko intrigirao da sam nekad na faksu zamolio kolegu iz Trogira da mi ga prevede na standardni jezik. Hvala Mario!

Moja ljubav prema ovim umjetnicima, prvenstveno Runjiću, vuče korijene iz djetinjstva kad smo u autu, vozeći se na to famozno more i otkrivajući ga, slušali kasetu Oliver 5, autorski mahom Runjićevu. Njegove pjesme kao što su Skalinada, Malinkonija ili Cvit Mediterana zauvijek ću povezivati s melankoličnim doživljajem primorja devedesetih. Kao i sa Splitom, ali ne stvarnim Splitom kojega tada nisam ni vidio, nego “Splitom” kao simbolom i težištem svih tih osjećaja kako sam ga zamišljao kao dječak (“Cili je Split rascvala grana, sunčani lipi cvit Mediterana“). Mediteran nije mjesto, nego osjećaj.

U elektrotehnici i telekomunikacijama postoji pojam signal-to-noise ratio (SNR) koji označava omjer željenog signala i pozadinske interferencije; drugim riječima, udio informacije u onom što primamo.

Predlažem da sličan pojam definiramo u poeziji. Veći SNR označavao bi jasniju, izravniju pjesmu, a manji SNR označavao bi slikovitiju pjesmu, koju je teško ili nemoguće “prepričati”, za koju možda i ne znamo o čemu govori, ali (poželjno) nam nešto dočarava, stvara neki doživljaj.

Što je bolje? Ultimativno, to je stvar ukusa, ali može se napisati i odlična pjesma s visokim SNR-om, kao i odlična pjesma s niskim SNR-om. Primjeri potonjih bile bi mnoge pjesme Denisa Kataneca, kojemu sam u prošloj objavi za neke pjesme komentirao da “ne znače ništa”. Htio sam reći da imaju nizak SNR, da su slikovite, atmosferične, da manje informiraju, a više sugeriraju (“Na odronu bila sam, u krvi Dunav razbija i krvi sva njegova usnula ušća”). S druge strane, primjer glazbenika s visokim SNR-om u tekstovima bio bi, recimo, Goran Bare, koji ponekad odluta u sasvim banalno (“Ja osjećam tugu, o, jer sam sam”), ali je često i sjajan (“Daj da budem onaj koji tješi / Svakom onom koji zna da griješi”). Osobno najviše volim tekstove koji su na sredini, koji imaju i informativnu i slikovitu komponentu, kao npr. Mayales – Još jedan krug. Takvi su obično i najuspješniji, to je balans, to je sweet spot.

U poeziji su SNR-ovi općenito niži nego u glazbi. Izvrsna Anka Žagar ima SNR skoro jednak nuli, a relativno visok (za poeziju) ima, recimo, Tatjana Gromača. Opet je najbolje imati i jedno i drugo. Sjetite se svojih najdražih pjesama: vjerojatno su negdje na sredini. Meni je, recimo, draga ova koju sam zalijepio ispod. Blizu je sredine, malo na nižoj strani.

Na kraju jedan zen odlomak. Kakav je SNR svijeta? Ne mislim na svijet u nekom fizičkom, objektivnom smislu – taj je ionako apstrakcija, jer doživljavamo samo malen njegov dio. Mislim na svijet koji doživljavam, moj svijet, moj sadašnji trenutak; šalica u koju gledam, recimo. SNR svijeta je velik ako razmišljamo, analiziramo, konceptualiziramo. Što se više prepuštamo sadašnjosti, informacija nestaje, svijet je čisti doživljaj, ne znači doslovno ništa, SNR teži u nulu.