Nekoliko suvišnih misli o porukama

Imam foru da nekad, iz zajebancije, odgovorim na mail star pet-šest godina. Ne na neki važan mail, nego nešto sasvim nebitno – napišem “OK!” ili “Hvala!”, ili se ponašam kao da je mail jučer stigao pa, recimo, komentiram zadatak koji je sugovornik (a i ja) odavno zaboravio. Poanta je izazvati čuđenje. (Je li ovaj normalan?) Mailovi su čuđenje u svijetu.

A nekad su se ljudi pozivali. “Dobar-dan-ovdje-Satja-mogu-dobit-Domagoja”, izbiflao bih automatiziranu rečenicu kad bi se na telefon mog prijatelja javila njegova mama. Naravno, pričam o osnovnoj školi kad još nismo imali mobitele. Kad smo ih dobili, poruke su postale popularnije od poziva – a tako je i ostalo. Danas se pozivi, ako nisu dogovoreni ili očekivani, smatraju invazivnom metodom. Tek tako nazvati, nekoga iznenaditi, to je rubno i sklisko, kako se usuditi, hoću li uznemiriti, je li pristojno? Hoće li misliti da sam bahat i napadan? Ma prvo ću napisati poruku. Je li to dobro ili loše?

Ipak, pisanjem SMS i WhatsApp poruka ljudi su nesvjesno naučili stihovati misli, razbijati ih u lego kockice. Neki napišu deset kratkih poruka, a neki jednu dugu. Kao kavu, produženu ili s mlijekom, toplim ili hladnim porukama šapuću sebe. Kad već nećeš nazvati, čekam te da zavibriraš. Notificiraj mi sebe, znaš da osluškujem! Stavi mi u džep još malo svojih stihova.

Znate one kvačice u donjem-desnom uglu WhatsApp poruke, koje postanu plave kad sugovornik pročita poruku? Jednom, jedna mi je djevojka dopisujući se sa mnom napisala: “Srce mi zaigra kad kvačice poplave.” Točno znam taj osjećaj.

A danas sam – znate li da se i to može? – sam sebi poslao poruku na WhatsAppu. Kvačice su istog časa poplavjele! Opet ta mala doza dopamina: srce mi je na trenutak zaigralo, misleći da je voljeni sugovornik upravo pročitao moju poruku. Ali i jest, jer to sam bio ja. Odmah je potvrđeno da sam zaista primio i pročitao vlastitu poruku. Dopisivanje sa samim sobom dobro funkcionira. Poručit ću si još ponešto danas.

Teško je stati

Ja sam odlomak teksta. Mnogo nas je. Toliko je objava, slika, članaka, videa i tko zna čega posvuda da je prava sreća kad netko naleti na mene. Od onih koji nalete, većina ih preleti, kao što nad svima prelijeću. Ponekad, rijetko, netko ipak zastane. Ne onako usput, s nogu, nego zbilja sjedne pored mene. Posluša, nešto i priupita. I ostane, ne žureći nikamo.

Kad možeš vidjeti sve, teško je stati. Tako i ja često čitam, recimo, poeziju. Stihove, kao izloge uz cestu, mimoilazim, jurcam, preskačem, previše ih je. Malo kojemu zaronim u oči. Vidim prvi, zadnji, ponešto između, ostanu vodena para. Ali eto, ponekad, u tom razlivenom trku – jedna me uhvati, lasom zaustavi. I ja se pokorim! Zadihan sjednem kraj pjesme i jasno mi je: nema mi dalje. Trk je završio i nešto drugo je počelo. Polako nalijemo vodu u čajnik i stavimo ga na vatru. Predstavim se, upitam za ime. I tada tek počinje dugo upoznavanje.

Koliko pjesama mogu tako upoznati? Vrlo malo. Mogao bih, recimo, sljedeći put na Booksinom književnom klubu reći da sam od zbirke koju smo trebali pročitati pročitao samo jednu pjesmu. Neki, koji su čitali pažljivo, čitali su jednu ili dvije pjesme dnevno, ponekad više – a ja sam čitao jednu, uvijek istu, svaki dan istu pjesmu. Ima nešto tako poetično u tome. Onda idućeg mjeseca mogu sljedeću pjesmu, i tako dalje. Za cijelu zbirku trebat će mi nekoliko godina i jedva čekam, tako se radujem!

(Lana Del Rey razumjela bi ovo o čemu pričam. Njene su pjesme spore, ne mogu se slušati usput i ne može ih se mnogo doživjeti odjednom. Ovih sam dana sjeo i ostao uz dvije: Blue Banisters i Arcadia, obje uz spotove, ajme, kako su im divni spotovi.)

“Umrijet ću nenačitan”, rekao je jedan naš književnik. O istoj spoznaji govori uvodna pjesma za Kralja lavova, Circle of life:

There’s more to see than can ever be seen
More to do than can ever be done
There’s far too much to take in here
More to find than can ever be found

Kad već ne možemo sve, najbolje je samo jedno.

U jednoj pjesmi uživati danima. U jednom albumu mjesecima. U jednoj riječi, u jednoj ideji godinama. U jednoj osobi dugo, mnogo dulje – ako stane, ako zastane, sjedne pored nas i ostane, ako joj neki od milijardu linkova ne odvuče pažnju.

Klinika Denisa Kataneca

Ovo je tekst o jednom manje poznatom hrvatskom glazbeniku. Da bih objasnio tko on jest, možda je dobra strategija objasniti tko on nije. Stoga počnimo sa sljedećom tvrdnjom: on nije Petar Grašo.

Prije nekih tjedan dana gledam na TV-u koncert Petra Graše. Arena Zagreb, gomila ljudi, hit do hita. On obučen elegantno i višeslojno, lijep sako i nekoliko malih oku ugodnih detalja, sunčane naočale, mekan i baršunast glas kao da ga je radio sam gospodin Bog. Najbolji hrvatski pjevač, uz njega sveprisutni gitarist Ante Gelo, a pjesme mu piše najuspješniji hrvatski autor (Huljić) koji je u životu napisao više pjesama nego što ih je čuo. Ispolirane su toliko da ne znaš je li pjesmu napisao lijevom ili desnom rukom, za ručak ili za večeru. Top produkcija, ljudi dižu ruke i njišu se, sve je tako savršeno. Grašo je na pozornici teški profesionalac, vidi se da ima potpunu kontrolu, ništa ga ne može iznenaditi, odrađuje koncert tako lako, bez imalo truda, kao da to radi svaki dan poslije doručka. Imaš dojam da može bez problema tako pjevati još deset sati i onda normalno otići u teretanu pa na picigin. Ne vidiš kroz njega, previše je slojeva, ranjivost nula bodova. Zapravo ga ondje nema, jer ne možeš doprijeti do njega ni on do tebe. Grašo je toliko mainstream da ga nitko zapravo ne čuje.

A što je s druge strane?

Dva dana prije Božića, na nekom eventu u Tvornici Kulture, malo iza ponoći, nakon tri manje zanimljiva benda – na pozornicu napokon stupa Klinika Denisa Kataneca. Publike je možda stotinu puta manje nego kod Graše, ali svi jedva čekamo. Denis je u običnoj bijeloj majici kratkih rukava, neobrijan i nabrijan na glazbu. I što se tada događa? Sve. On postaje svoja glazba, daje svoje pjesme, daje nam sebe. Guramo se naprijed, drogiramo se gitarom i Denisovim sirovim, nesputanim glasom, gutamo energiju benda i isijavamo je natrag. Dečki ne štede ni glas ni prste ni gitare, uživaju, nema tu poliranja, smije se i pogriješiti – jer to je iskonska, neiskvarena glazba, ravno s izvora. Nekog koji je Denis pronašao i njegovom nekontroliranom bujicom ispunio fantastični album Jada Jada.

Zašto za Kliniku nitko ne zna? Možda zbog sirovosti glasa i izričaja, a možda i zbog Denisa koji ponekad odaje dojam da se ne voli prilagođavati. Razumijem – ali, da je prodao dušu vragu i napravio neku pjesmu onako baš za radio, možda bih za njega čuo mnogo prije. Biti autentičan i biti komercijalan u suštini su kontradiktorne težnje. Komercijala = prilagodba. Koliko god želim sirovog Denisa, toliko ga želim i u Areni – jer želim da svi čuju ono što ja čujem. Osim toga, publika hrani – ne mislim financijski, nego ono, ako te slušaju, onda si živ, življi nego ikad.

Slika 1 i slika 2

Ponekad doživiš neku pjesmu tek kad vidiš odgovarajuću sliku.

Kad sam bio na koncertu U2-a u Zagrebu 2009. godine, neposredno prije njihova izlaska na pozornicu, stadionski zvučnici odsvirali su Bowievu Space Oddity. Zašto je Bono (ili Edge) izabrao baš tu pjesmu? Je li to zbog dizajna pozornice koja podsjeća na svemirski brod? Na površini, da, naravno. Ali svaki je njihov detalj promišljen – a Bowieva pjesma, ako je poslušate pažljivo, govori o usamljenosti. U tom kontekstu, njezino puštanje prije izlaska na stadion gdje te ovacijama dočekuje sto dvadeset tisuća ljudi dobiva sasvim drugu dimenziju, koje tada možda nitko od publike nije bio svjestan. Bowieva “svemirska” pjesma – baš kao i, recimo, Rocket Man Eltona Johna – za mene sada odgovara slici tog stadiona.

Pjesme o životu i ljubavi često poistovjećujemo s nekim vlastitim doživljajima. No slika koja će meni uvijek opisivati jednu pjesmu Beatlesa zapravo je tuđi doživljaj. Jednog toplog dana prije mnogo godina – bio sam možda još srednjoškolac – vraćao sam se doma s trčanja. Hodao sam uz svoju zgradu u Novom Zagrebu kad se ispred nje parkirao automobil. U njemu je nepoznati mladić spustio prozore i glasno pustio – pogodite što? Ne, nije ni Thompson ni Seka Aleksić. Pustio je pjesmu Girl, koju sam – budući da sam odrastao uz Beatlese – jako dobro znao, ali tada sam se od nje naježio, kao da sam je prvi put čuo. Mladić u autu kojim je odzvanjao Lennonov glas sigurno je čekao djevojku. Mogao sam zamisliti što mu je u glavi i tada sam shvatio tu pjesmu. Ono što je Lennon njome htio reći vjerojatno nije identično mom doživljaju, ali to je uvijek tako. Za mene ta pjesma odgovara slici koju sam ugledao i svim njezinim implikacijama.

Boogie Street

Though all the maps of blood and flesh are posted on the door
There’s no one who has told us yet what Boogie Street is for

Leonard Cohen, “Boogie Street”

Kad je 2013. završio Cohenov koncert u Zürichu, ja sam znao: sad se moram vratiti u Boogie Street. Baš kao i Cohen u istoimenoj pjesmi, gdje se nakon zanosnih doživljaja svjetla i mraka svaki put vraća u nekakav Boogie Street, pitajući se čemu on služi.

Mnogo je interpretacija Cohenova Boogie Streeta. Ja ga tumačim kao dosadu svakodnevice, kao sve one naoko beznačajne trenutke koji zapravo čine 99% života. Bjesomučno hodanje po stanu u potrazi za mobitelom, namještanje kreveta ujutro, stajanje u tramvaju, red u dućanu, usisavanje, liječnička čekaonica, kruženje po ulicama u potrazi za parkingom, spremanje za izlazak, posao ovaj ili onaj, dosadni društveni događaji, hodanje nekamo ili odnekud, sve ono što moramo ili trebamo, sve što radimo da bismo obavili, da bismo došli u neki drugi trenutak. Možda u neki od onih 1% veličanstvenih trenutaka, u rijeke i vodopade iz Cohenove pjesme.

Lako ćemo za rijeke i vodopade, pa čak i za Darkened One koji je valjda suprotnost tome: vrhovi i doline čine mapu života iz stiha koji sam uvodno citirao. Ono što se tu ne uklapa jest Boogie Street, baš kao što, recimo, tamna materija sačinjava 85% svemira ali o njoj ne znamo ništa. Da, Boogie Street je stalno s nama, ali u suštini mi o njemu ne znamo ništa jer ga ne doživljavamo, nego samo čekamo da prođe.

A što bi bilo ako bismo, nekom ludom sposobnošću, zamijenili ono što doživljavamo i ne doživljavamo? Zamišljam Cohena kako mi se javlja iz onostranog gdje je napokon shvatio tajnu života koju je kroz svoje tekstove toliko tražio. “Dragi Satja”, kaže on meni, “umro sam od smijeha. Nije ovo, nego ono. Smisao je usrani Boogie street! Hahahaha!”

Ultimativni test bivanja je Boogie Street: kako hodam, kako jedem, kako perem suđe, kako motam kabel oko punjača za laptop, može li me taj posao obuzeti i zaokupiti svu moju pažnju – ili će mi misli lutati pa ću biti negdje drugdje i propustiti taj čin sadašnjosti. Jedna stara duhovna priča govori o učeniku koji je svog učitelja odabrao na sljedeći način: “Nisam došao čuti njegovu mudrost, nego gledati kako veže vezice na obući.” U jednoj drugoj priči, neki je istočnjak komentirao zapadnjake: “Oni znaju sve o svemiru i medicini, ali ne znaju jesti, ne znaju hodati, sve nešto brzo…”

Daleko sam od sadašnjosti, pišem o onome što i sam tražim, nije to lako, misli uvijek lutaju. No čini mi se da postoji dobar hint: sporost. Čak i najtrivijalniji postupak, poput pranja zuba, doživjeti kao ritual. I u svemu biti jako, jako spor.

Tko još vjeruje u Djeda Božićnjaka?

Knjiga Novi dio grada Andrije Škare hvalospjev je Novom Zagrebu. Uživao sam u njoj jer se najveći dio radnje tih priča odvija u Utrini, kvartu u kojemu sam odrastao, pa sam dobro znao sva mjesta koja opisuje i prepoznao sam duh tih likova na svojim igralištima i kafićima. Dok Andrijini likovi gravitiraju tržnici i zapadnom igralištu (tzv. Centru), ja sam češće išao na školsko igralište, a ponajviše (i ponajpače) u južni park između dviju “plavih” zgrada od kojih sam u jednoj i živio. Adventski prigodno, prisjećam se jedne priče s temom Djeda Božićnjaka, koja se odigrala baš na mojoj klupi u mom parku.

Jedan od mojih drugara iz parka bio je godinu mlađi od mene, a ovdje ćemo ga zvati Jakov. Za njega mi je, naime, netko bio rekao da vjeruje u Djeda Božićnjaka. A bila je to dob kad smo svi već odavno znali da Djed Božićnjak ne postoji, da poklone dobivamo od roditelja itd. Možda negdje četvrti razred? U svakom slučaju, morao je to znati i Jakov. Sigurno je znao i da nitko drugi ne vjeruje u Djeda Božićnjaka – pa svi u školi znali su, recimo, da se na školskoj priredbi u Djeda Božićnjaka oblači naš domar.

Jakov je bio simpatičan, nenametljiv, barem prosječno bistar i svakako ne glup. Ponekad bi u park donio Autoklub ili neki drugi časopis o autima: volio je aute, to je bila njegova brija. Stoga sam pretpostavio da je i Djed Božićnjak samo neka furka, nešto u što je odlučio “vjerovati” da bi po tome bio zanimljiv, kao što smo tada svi imali svoje male, nevjerojatno površne brije. Netko je “navijao” za Manchester, netko drugi za Juventus, a znali su nabrojiti možda jednog igrača. Netko je htio biti Rambo a netko Bruce Lee. Netko je pričao da zna sve o kompjutorima (kad smo krenuli na informatiku, ta je spika misteriozno utihnula). Jedan je stalno nešto pametovao, malo o filmovima a malo o politici. Ja sam bio “zaljubljen” u Shakiru iako sam jedva znao i kako izgleda i što pjeva. I tako dalje. Bilo je to ono divno vrijeme kad si svoja životna uvjerenja mijenjao na tjednoj ili dnevnoj bazi, uglavnom prema nesvjesnoj predikciji o tome kako će drugi reagirati. Bilo je to, zapravo, dragocjeno brušenje društvene inteligencije koju upravo tada treba brusiti. Ne forsirajte autentičnost, ona dolazi mnogo poslije, ako ikada i dođe (možda se i sada pretvaram, možda se svi pretvaraju, možda je sve laž).

Jakov je dakle “vjerovao u Djeda Božićnjaka” i ja sam ga odlučio o tome malo priupitati da shvatim što to znači, je li to neki njegov ideal, kao što ljudi vjeruju u “ljubav” ili “dobrotu”. Bilo je to na klupi najbližoj našim zgradama. Naše zgrade bile su prvi susjedi: moja velika, a njegova mala.

“E, Jakov… Jel vjeruješ ti u Djeda Božićnjaka?”

“Pa vjerujem.”

Njegov je odgovor bio neobično čist. Što to znači, čist? U ono vrijeme, pogotovo kad bi se povela neka rasprava, nitko od nas klinaca nije govorio jednostavnim i opuštenim tonom. U glasu bi bila neka tenzija, nijanse drskosti ili defenzivnosti, fasada uvjerenosti ili straha (ili oboje). Sve je bilo neko pokazivanje i dokazivanje, lagali smo i kad smo govorili istinu. Zato sam od Jakova očekivao “tvrđi” odgovor – ali ovaj je bio mekan i jednostavan.

(Neki drugi, gluplji klinac možda bi upotrijebio čestu foru koja se u to vrijeme upotrebljavala prilikom odlučivanja tko će dobiti prvu loptu u nogometu, koji će tim biti “Brazil”, tko će biti Ronaldo i slično. Takav bi brže-bolje viknuo: “Djed Božićnjak postoji!”, pljunuo na tlo i pokazao prstom na tu pljuvačku uz dodatak: “Poliži!” Podrazumijevalo se da sugovornik, ako želi da bude drugačije, mora polizati pljuvačku s tla. To se, naravno, ne bi dogodilo i tako bi onaj tko se prvi sjetio pljunuti uglavnom dobio što je htio. Užasno glupo, znam, ali iz nekog razloga je funkcioniralo. Do određene dobi.)

Vratimo se na Djeda Božićnjaka. “A kako on sam obiđe sve te države i zgrade?” pitao sam dalje Jakova.

“Ne ide baš on. Ima pomagače.”

“Koje pomagače?”

“Pa ljude. Oni se preobuku u njega. Ili umjesto njega kupe poklone i stave ih pod bor. Ko moji mama i tata.”

“A… Tako dakle.”

Nisam više ništa pitao. Bio sam u čudu: on ipak vjeruje! Pritom je radio ono što religije rade kroz cijelu povijest: prilagođavaju se znanstvenim spoznajama ublažavajući i razvodnjavajući svoje dogme. Ali naravno da ondje na klupi, kao klinac, nisam tako razmišljao. Bio sam sretan, drag mi je bio taj Jakov. Netko je stvarno vjerovao u Djeda Božićnjaka i svijet je postao još malo bolje mjesto.

This is it

Stephen Mitchell u svojoj knjizi The Gospel According to Jesus izlaže sljedeću, zanimljivu teoriju. Biblijski pisci pokušali su “bezgrešnim začećem” prikriti činjenicu da je Isus bio vanbračno dijete, što je u ono vrijeme bila velika sramota, ali i razlog iz kojeg je Isus najviše govorio o praštanju: godinama je sam pokušavao oprostiti svojoj majci. Bila to istina ili ne, sviđa mi se ta slika posve ljudskog Isusa, a ne onog savršenog koji je, kako Crkva kaže, “nama jednak u svemu, osim u grijehu”. Onda nam uopće nije jednak, nije čovjek. To je kao da kažem: završio sam faks, ali nisam išao na ispite. Za razliku od Isusa koji je prihvatio grešnike, Crkva nije prihvatila ljudskog Isusa, kao ni Mariju koja je za njih “vazda djevica”. Bojim se da nisu shvatili Isusovu poruku o prihvaćanju. Ako bih sve što znam o psihologiji morao sažeti u jednu riječ, to je prihvaćanje.

Isus je govorio o praštanju drugima, ne toliko o praštanju sebi, možda jer njegovi slušatelji to ne bi razumjeli. Ali kršćanstvo je na razne načine prožeto idejom da nam Bog prašta i da nas Bog voli, a čovjek koji u to duboko vjeruje zapravo prašta sam sebi, prihvaća ono što jest i ono što ima. Kršćanstvo ruši logiku dugova i zasluga: križ je nezaslužen, spasenje je nezasluženo, besplatno primamo i besplatno dajemo, nema računice, kraljevstvo pripada prostodušnima i “djeci”. (U dragoj mi društvenoj igri Patchwork, zakrpe dolaze u 33 različita oblika, a zakrpa u obliku križa jedina je besplatna. Mislim da je to namjerno.)

Već sam pisao da duboko u nama nema razlike između praštanja drugima i praštanja sebi, oboje je prihvaćanje. Na razini doživljaja nema razlike između mene i svijeta, to propovijeda i budizam: ja = sve ono što doživljavam = svijet. Ili skraćeno: ja = svijet, naravno u subjektivnom, empirijskom smislu (objektivni ovdje nije relevantan). No self.

Budizam i osobito zen govore o prihvaćanju sadašnjeg trenutka. Na jednom crtežu meditiraju dva redovnika – mlađi je zbunjen, a stariji mu objašnjava: “Nothing happens next. This is it.” A ja sam skoro uvijek mentalno u nekoj budućnosti, bližoj ili daljoj, svjesno ili nesvjesno. (Na tragu teorije s početka ovog teksta, i ja propovijedam o onom što me muči.) Zato se moram podsjećati: THIS IS IT. Ovo je sve, baš ovaj trenutak sa svim svojim podražajima, ovi zvukovi, ovo tijelo i njegovi signali. Ako je trenutak neugodan, ako ne mogu prestati brinuti o nečemu – ako mi tijelo ne prihvaća sadašnjost i pruža otpor govoreći “This isn’t it” – onda ću barem prihvatiti taj otpor, zagrliti tog zabrinutog sebe koji ne prihvaća, reći da je i to okej. Tako se u konačnici opet prihvaćam, praštam si svoj nemir. I ništa se ne događa poslije, nema poslije, this is it.

Ja kroz povijest

David Eagleman u jednoj svojoj priči izlaže teoriju po kojoj se u zagrobnom životu sastaju različite verzije iste osobe, po jedna za svaku starosnu godinu života. Tada ću ja od osamnaest godina moći razgovarati sa sobom od devetnaest, ili trideset, ili pedeset osam godina. Svi oni u istoj prostoriji, sva devedeset četiri Adriana moći će međusobno dijeliti svoja mišljenja, iskustva i zaključke. Koji sam od njih pravi ja? Pa, sigurno ne onaj s osamdeset devet koji zaboravlja i svoje ime, a naravno ni onaj plačljivi dvogodišnjak. Možda baš ovaj s trideset i jednom koji se povremeno zabavlja pišući blog. Onaj s trideset dvije reći će mi da je malo pametniji, da ima više iskustva i slično. Onaj s trideset tri reći će to isto, pa će se nadovezati onaj s trideset četiri, i stariji će dalje propovijedati mlađima. Već vidim sebe s petnaest kako im se svima ruga: zatvara oči, stavlja prste u uši i viče “ALALALALALALA…” kako ih ne bi čuo. Pustimo to. Očito je: pravi ja ima trideset i jednu godinu, a već za godinu dana više neću biti onaj pravi.

Sjećam se da sam prije desetak godina na nekom druženju ustvrdio da je sadašnji ja (točnije, tadašnji ja) jedan od pametnijih ja-ova koji ću ikada biti. Kao, sad sam zanimljiv, autentičan, ovo-ono, a poslije ću biti dosadniji, normalniji itd. I naravno da sada (deset godina poslije) znam da sam pričao gluposti, jer bio sam nezreo kao jabuka koja još ni ne postoji. Ali meni od prije deset godina to nije bilo bitno. Kakva glupa zrelost? Gdje je tu umjetnost bivanja čudnim, žar neznanja? Gdje je matematika koje me tada još uvijek mogla dječji oduševiti? Iz te perspektive, ja sam nazadovao.

Prijatelj mi je jednom rekao nešto slično: sad si mirniji i sretniji, ali kao da si bio življi dok si bio više sjeban. Tako nešto. Življi, naravno, ovdje ne znači veseliji: označava nešto drugo, vatru traženja, vagu koja se koprca jer nije u ravnoteži. Ali voda gasi vatru i radije ću biti miran i dosadnjikav nego sjeban i začudan. To sam bio dovoljno dugo.

Kroz osobnu povijest zaista možemo nazadovati: ima nekih “obraćenika” koji su, barem iz moje perspektive, bili zdraviji prije nečega što im je “promijenilo život”. Oni, naravno, govore upravo suprotno: bio sam izgubljen, sad sam nađen. Ali čovjek sebe lako prevari. Nekad nas drugi vide bolje nego mi sami sebe. Prirodniji si bio prije, stari, kad si psovao, nego sada kad pred tobom više ni ja ne smijem opsovati. Jebeš to.

Ovdje se dobro uklapa jedna moja nedavna spoznaja o žaljenju. U kojem slučaju ima smisla žaliti nad nečim iz prošlosti što smo pogrešno učinili (ili nismo učinili)? Neki kažu nikad, ali ne. Naša psiha točno zna kad treba žaliti – a to je onda kad sam ja pogriješio. Ovo moram pojasniti. Naime, ako mi je potpuno jasno da se sada u sličnoj situaciji ne bih jednako ponio, da ne bih ponovio istu ili sličnu pogrešku, ako mi je to sasvim očito, to znači da sam se promijenio, da sam postao netko drugi, da tu pogrešku, zapravo, nisam učinio ja u smislu onog što sam sada. I žaljenje nestaje, nemam si (sadašnjem sebi) što predbaciti. Ali ako i dalje žalim, znači da vjerojatno, u suštini, nisam naučio lekciju, da se nisam promijenio (koliko god se zavaravao), da je pogreška još uvijek moja.

Što onda, u konačnici, znači ja? Ako ćemo biti precizni, ne znači ništa: u najboljem je slučaju stvar definicije. Ali u praksi, zapravo, ja sam sve ono što se tek treba promijeniti.

Je li se sat pomaknuo?

U noći prije nekoliko dana, sat se pomaknuo s tri na dva sata i tako smo prešli na zimsko računanje vremena. Htio sam napisati: pomaknuli smo satove, ali bolje je ovako: sat se pomaknuo. Ne upravljamo mi vremenom, nego je upravo obrnuto.

Baš u toj noći pomicanja sata probudio sam se i na mobitelu je pisalo 2:23. (Sat na mobitelu, naravno, ažurira se automatski.) Tako se pojavio zanimljiv problem: koliko je zapravo sati? Je li se sat već pomaknuo ili će se tek pomaknuti? Hoće li za sat vremena biti 3:23 ili će opet biti 2:23? Unatoč svim blagodatima tehnologije u mojoj ruci, ja zapravo nisam znao koliko je sati. Taj neobičan period nedefiniranog vremena natjerao me da zamislim sljedeću situaciju.

Promotrimo mladi bračni par koji je vraćanje sata odlučio upotrijebiti tako da u tom ključnom satu, između 2:00 i 3:00 ali prije pomicanja kazaljke, obavi svađu koju su dugo odgađali. Nakupljala se, naime, velika gruda snijega, nisu je više mogli zaboravljati, hvatala ih je i za vratom su osjećali njezin ledeni dah. Čekala ih je iza svakog ugla. I što su smislili? Dogovorili su ambiciozan plan: svađa će gorjeti u noći pomicanja kazaljke, počevši u dva sata pa do tri sata, a onda će se sat pomaknuti i vrijeme će se vratiti na dva sata – kao da ništa nije bilo. Ta im se simbolika činila spasonosnom.

Ali kad je došla ta ključna noć, san ih je prevario i nisu dočekali dva sata. Jedno od njih probudilo se usred noći, a onda i drugo i tad se pojavio spomenuti problem: koliko je sati? Imali su samo mobitele, oba su pokazivala 2:23 i nisu znali je li vrijeme već vraćeno ili nije. Je li vrijeme za svađu ili je to vrijeme već prošlo? Je li aktualno ili izbrisano? Nisu htjeli guglati odgovor. Bojali su se, jer nisu znali kako će noć završiti.

Odlučili su čekati i saznati. Još samo četrdesetak minuta i kazaljka na mobitelu će… Što? Hoće li se vratiti na dva sata, u sanjivu prošlost? Ili će samo nehajno prijeći preko tri sata i nastaviti svojim putem – jer je zimsko računanje vremena odavno počelo, još prije buđenja?

Je li moglo biti drugačije?

Koliko god volio i jedne i druge, između Beatlesa i Stonesa osjetim jednu suštinsku razliku. Pjesme Beatlesa imaju neki duh usavršenosti – djeluju kao da nisu mogle biti drugačije. S druge strane, Stonesi i pjevački i svirački kao da se igraju i improviziraju, pjesme im nisu toliko ispolirane i djeluju kao su na razne načine mogle biti drugačije. I Stonesi su mi draži.

Kad sam kao srednjoškolac imao priliku razgovarati s legendarnim matematičarom Vladimirom Devidéom, rekao mi je da nikad nije osobito volio šah (iako mu je sin bio šahist). Jer pravila šaha toliko su specifična da se cijela teorija razvila na osnovi tih proizvoljnih detalja i kad bi se samo jedan od njih malo promijenio, sve bi se knjige o šahu morale iznova pisati i izučavati. Igra je lako mogla biti drugačija! Ta ovisnost o partikularnom nije zadovoljavala njegov matematički um naviknut na eleganciju. Slično, prije nekoliko dana prijatelj mi je hvalio igru go čija su pravila mnogo jednostavnija od šaha, uz komentar da vanzemaljci – ako ih nekad sretnemo – sigurno neće poznavati šah, ali imat će go ili neku vrlo sličnu igru.

Jedna od partikularnosti šaha svakako je početni raspored figura, za koji se prirodno upitati zašto je baš takav. Teorija šahovskih otvaranja ovisi baš o tom rasporedu, pa u želji da spasi šah od “štrebanja”, Bobby Fischer izumio je “slučajni šah” (Chess960) gdje se početni raspored figura na početku svake partije određuje nasumično, kao jedna od 960 dopuštenih mogućnosti. Igrajući tu varijantu lako je dobiti osjećaj da je početni raspored figura u standardnom šahu mogao biti drugačiji na mnoge načine.

Nije li i svemir mogao biti posve drugačiji? Zašto baš ovi fizikalni zakoni, a ne neki drugi? Živimo u svemiru koji je relativno složen i specifičan, baš kao i šah. Prema hipotezi Seana Carrolla, svemir je samo vektor – potpuno je određen nizom realnih brojeva. Drugačiji brojevi daju drugačije svemire i svi oni postoje, jer zašto bi postojao samo naš (vidi članak Maxa Tegmarka). Ali kakvo god objašnjenje bilo, mi smo dobili, eto, baš ovaj svemir – i baš ovu eru, mjesto rođenja, roditelje, gene i sve ostalo.

Stoga ima nešto životno i istinito u složenim pravilima i partikularnom početnom rasporedu standardnog šaha, oko kojih je izgrađena golema teorija koja funkcionira samo za taj raspored. U životu svatko igra s vrlo specifičnim kartama koje su mu dodijeljene, a mogle su biti nezamislivo drugačije. Naša “teorija” – način na koji živimo – duboko ovisi o milijardama partikularnih detalja i da su oni drugačiji, sve bi bilo drugačije. Stvarnost nije jednostavna i elegantna, sličnija je šahu nego gou (iako ni šahu nije jako slična) i ne možemo svaki dan promiješati karte kao u Fischerovoj inačici. Ali možemo ih prihvatiti i cijelim bićem zagrliti ono što imamo – kakvo god bilo.

Prihvaćanje šaha takvog kakav jest duboko je u duhu, recimo, zen budizma – o kojemu je pisao i sam Devidé. Ne znam zašto onda nije volio ta “proizvoljna” pravila. Pravila su kao stabla: jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu. Devidéova knjiga Zen sadrži priču u kojoj jedan učitelj, na pitanje učenika o značenju nekog događaja, odgovara: “Ovaj je bambus izrastao tako visok, a onaj je posve nizak.”