Najprije usporiti. Jako, jako usporiti.

Natočiti tristo boca vode, po tri za svaki dan ljeta.

Hodati i tumarati sunčanim danima. Izmjenjivati hladovinu i žar. Obići sve one pustoši i pustopoljine. Svakog sata ići u drugom smjeru. Biti budan danima. Ono malo noći uhvatiti u praznu bocu: iz nje polako ispijati noć, sat po sat, dok svjetlo opet ne proviri. Onda nastaviti pjevati.

Sjetiti se da ima vremena i da ljeto ne bježi, svjetlo ne bježi. Ipak, barem jednom tjedno trčeći loviti sunce koje zalazi, sve dok i nasipu ne postane jasno da je dan završio. Onda se izgubiti u labirintu večernjih puteljaka.

Tamo negdje prepoznati druge ljetne prolaznike. Poći s njima, rastati se i ponovno sastati. Svatko ide svojim putem, ali budući da puta nema, svugdje je. Iako trčimo, mi samo međusobno mijenjamo mjesta: slika je svakog dana ista, svijet je usidren.

Razliti se, kao sunce, rijekama i jezerima. Biti nitko i svatko, osjetiti sve, ne odlučiti ništa.

Odmoriti se, dočekati kišu.

Bili smo na biljaru i gađao sam rupu. Umjesto da uđe u nju, kugla se odbila još dalje od rupe nego što je bila prije. Prijatelj mi je tada rekao: gađaj slabije. Neka ti cilj ne bude pogoditi rupu, nego što više smanjiti udaljenost od rupe.

Životna lekcija! Sjetio sam se analogije s vježbanjem: ako tek počinješ, vježbaj samo deset minuta, lakše ćeš se natjerati; nemoj raditi naporan trening jer će ti se “odbiti” u smislu da ćeš se dulje oporavljati i manja je šansa da ćeš nastaviti. U početku ti nije cilj odraditi jak trening, nego povećati vjerojatnost da ćeš idući put trenirati.

U matematičkim terminima to je kao odabir koraka u gradijentnom spustu: ako je prevelik, preskočit ćemo optimum. Ima tisuću primjera: što god želimo postići, perfekcionizam pokvari. Radi male korake.

Redukcija cilja može biti i od etičkog značaja. Oduvijek mi je bilo potpuno očito da bih trebao biti vegetarijanac (ili vegan) jer ne želim da životinje pate. No bio sam preslab da bih zaista o tome brinuo: bilo je lakše prihvatiti udobnost mesojedstva. Mislio sam, teško je biti vegetarijanac, pa ću ipak biti mesojed – bio sam žrtva tog pojednostavljenog načina razmišljanja, kategorije, sve ili ništa. Ali prehrana nije binarna, ona je dugačak niz međusobno nezavisnih jela. Ako su barem neka od njih veganska i ako tako pošaljem manje novca okrutnim farmama životinja, učinio sam dobro. Ovdje je zaista važna količina, a ne kategorija. Kad već jedem za dvojicu, jedan od te dvojice (ili 1.43) može biti vegan.

Čak i biranjem mesnog jela možemo činiti razliku. Različite životinje uzgajaju se u različitim uvjetima; kokoši i svinje žive daleko užasnije od goveda. Kad uračunamo i broj životinja potreban za kilogram mesa te duljinu njihova (polu)života, proizlazi da je najbolje reducirati piletinu i jaja: time iz prehrane izbacujemo većinu životinjske patnje. Ako ipak ne želim odustati od jaja za Uskrs, mogu ih kupiti manje nego inače. Ne mora biti sve ili ništa jer život nije binaran. Ne možeš sve.

Evolucijski smo pripremljeni i usmjereni na uvjete koji su nas okruživali i koje smo utjelovljavali milijunima godina. Kako bi naš mozak dobivao signale da je sve normalno, trebamo rekreirati osnovne karakteristike životnih uvjeta u kojima smo evoluirali. Želimo da nam podsvjest kaže: sve je ok, ja sam ovdje u savani, hodam, u blizini je moja grupica, socijaliziran sam, nisam ugrožen i u blizini bi moglo biti hrane i drugih prilika.

A preživljavali smo u plemenima. Promatrao sam nedavno u kafiću grupicu mladih ljudi, alternativaca. Šutjeli su jer su si vjerojatno već odavno sve rekli, bila je to tiha povezanost, jača od one glasne. Osjećaj potpune pripadnosti jedni drugima, razumijevanje bez trunke poze, pretvaranja, prenaglašenosti. Svatko je bio svoj, a i dalje su bili – pleme.

Rani ljudi, počevši od vrsta kao što su homo habilis i homo erectus, živjeli su u afričkim savanama većinu svog postojanja. Ovo razdoblje obuhvaća gotovo cijelo trajanje ljudske evolucije, od prije nekoliko milijuna godina pa do prvih značajnijih migracija iz Afrike prije oko 70 tisuća godina. I većinu vremena su hodali!

Našao sam savršenu pjesmu za hodanje savanom i nabrijavanje: Bamboo Banga by M.I.A. Da, znam, ovdje nema savane. Ali ne mora to biti prava savana, priroda u užem smislu; ne moramo natrag u Afriku. Mogu to biti i trgovi, golemi centar grada. Može to biti i šoping centar: hodaš, osvajaš dućane i tražiš proizvode kao što si nekad, milijunima godina prije, lovio ili tražio hranu, plodove, životinje ili partnere. Idemo u šoping da bismo se vratili korijenima, svojoj prirodi.

Idem gradom i on je divljina. Ja životinja, živina, bez riječi, besciljan i jasan. Živ kao prostor, kao vidokrug. Priroda, bezličan i bezimen. Ovdje je savana. Mogu i lijevo i desno. Lovim i sakupljam plodove. Trava ili ceste, isto je. Raslinje ili beton, tko još razmišlja? Nestajem u vanjskom, ozvučen i oviđen: ovo je svijet, drugoga nema. Auti su mi lovina, a sunce visoko kao prije milijun godina. Poharat ću šoping centar kao džunglu. Nasumično biram svako iduće skretanje. Sloboda se zauvijek krila u pravokutnoj mreži ulica u centru.

Već neko vrijeme nosim pametni prsten – Oura ring. Mjeri sve živo. Dobro je, puls i to, disanje mi je pravilno i imam dovoljno kisika. Ponekad mi izmjeri dovoljno REM sna. Ponekad dubokog.

Ali stalno me gleda, stalno promatra. (Prsten, a tko drugi.) Zna mi otkucaje, zna kada sam pod stresom i kada nisam. Već dobro zna da ne volim vježbati. Stoga mi je obazrivo stavio nizak baseline dnevne aktivnosti, tako da ga svakim treningom dobrano premašim pa da mi može čestitati. Da se osjećam dobro. Barem tada, nakon treninga.

Nadam se da me voli. Iako je možda shvatio da sam ponekad nepažljiv pa, recimo, volim predvečer popiti kavu – jer to se odražava na faze sna i, ultimativno, na sleep score. Kakav li će biti noćas? Već je 22:40, a ja još u pogonu, za računalom. Ali kako da dobro spavam kad znam me promatra? I brižno i pažljivo računa svaku minutu moje budnosti. Kao u onoj pjesmi Aerosmitha – I Don’t Want to Miss a Thing, gdje lik (baš kao moj prsten) ne spava jer promatra svoju dragu kako spava, ne želi ništa propustiti. Ili u onoj drugoj pjesmi, Every Breath You Take, znate već. To je ta ljubav.

Još uvijek je dobro jer ne vidi što jedem. Možda već sumnja u mene, u moju vjernost. Možda sluti da ne postajem ništa bolji i zdraviji, koliko god se on trudio. A mjeri sve živo. Samo ne život.

Jednom ćemo valjda prekinuti. Dotad smo u neprekidnom stisku, prsten i(li) ja. Trudim se, pratim scoreove, poboljšavam ih koliko mogu, držim se tako podalje od boleština i slijedim ga. Klipšem za prstenom i njegovim zdravim jahačima. Jesmo li već u Mordoru?

Ovu sam rečenicu pokupio od Gorana Barea. On je u jednom intervjuu ovako pričao:

“Danas nema ničega što bi te ponukalo da kažeš: …”

I onda odjednom pljesne, vikne “OU!” i podigne ruke: “Događa se!“

“Ne”, nastavlja odmahujući glavom. “Pazi, mi smo osamdeset pete i šeste godine znali: događa se. DOGAĐA SE! Jebote, gdje god oči okreneš bendovi, tan-da-da-dada-da-dam-da-da-dada-da-dam… To se roka na sve strane. A danas nema, nema, nema, nema… Svi nešto kao…”

I tako dalje.

E, ali taj je intervju bio prije devet godina. No danas – stvari su drugačije. Danas mogu reći: događa se! I to zbog Klinike Denisa Kataneca, benda koji se već neko vrijeme događa meni, bratu i prijateljima, a osobito se dogodio na velikom koncertu prošlog četvrtka.

Nekim drugim klincima događa se Aleksandra Prijović, i to je super. Jer u životu se, općenito, rijetko događa. Ne mislim samo na glazbu. Nego sve.

U prošlosti sam, kao i svi, imao perioda kad mi se događalo. Oni svijetle i pokreću. Može to biti nešto veliko, a može biti i nešto malo. Klikneš s nekim prijateljem i osjetiš: događa se. Kreneš nešto raditi i super ti je: događa se. U nekim firmama se događa. U nekim predavaonicama. U nekim teretanama, na nekim nasipima. Događa se u nekim ekipicama, tihim ili glasnim. Događa se u šupljini neke gitare, u nekim prostorijama za probe. Neka kemija, ono nešto. Ali ne događa se često. U ljubavi se, znamo, događa rijetko. Ali ipak, događa se. I ovdje na Blogaritmu se, nadam se, ponekad događa(m).

Najčešće se ipak samom sebi ne događam. To je hladna statistika. Ali, prirodno, bježeći iz onih dijelova života gdje se ne događamo, utočište tražimo u onim drugima – gdje možemo, makar tiho, da nas nitko ne čuje, pljesnuti kao Bare i reći: događa se! Ako se ne događam tijekom dana, neka se barem događa glazba po noći, tiho, da ne čuju susjedi.

Zato su toliko važni umjetnici koji nam se nekad događaju. Zato hvala Denisu koji nam se, evo, događa. Događa li se on sam sebi, nemam pojma. Ponekad se ne događamo sebi, ali se itekako događamo drugima. A kad se ne događamo ni sebi ni drugima, jedino što možemo jest pričekati. Sebe i druge zamoliti za strpljenje. Oprosti. Čekaj me da se dogodim.

Moj prijatelj Bruno jednom je mudro ustanovio da u svakom trenutku života imaš 50 razloga da budeš sretan i 50 razloga da budeš nesretan. Međutim, budući da je ovo stota (100.) objava na Blogaritmu, ja imam sto razloga da budem sretan!

A nekad je bio samo jedan. Uvodni post (koji je u međuvremenu prebačen) nastao je bez mnogo razmišljanja, tek u želji da negdje zabilježim savjete o zadatcima s informatičkih natjecanja kojima sam se tada bavio. (Dobro je početi bilo kako, ne treba biti spreman, to dolazi poslije.) Najvažnija promjena dogodila se kad sam shvatio da se uopće ne moram držati teme; da smijem pisati i o životu, i o književnosti, i o svačemu nečemu; i da se ne moram previše prilagođavati jer nemam nikakav cilj. Tako je Blogaritam postao nešto drugo, a 80-ak objava usko vezanih za informatičke zadatke prebacio sam na drugi blog. (Tko zna, možda se Blogaritam još koji put drastično promijeni pa sve što je sad na njemu prebacim na neki treći blog.) Kakva sreća da nisam perfekcionist – jer da jesam, ne bi bilo ničega. Ovdje sam slobodan griješiti, ne želim ništa postići, Blogaritam nema svrhu i zato mi je drag.

Tko god se bavio algoritmima grupiranja (engl. clustering) zna da mi nije bilo lako podijeliti objave u kategorije. One postoje radi lakšeg snalaženja, ali u biti su umjetne jer između njih nema jasnih granica i mnogo je “rubnih” objava koje mogu i ovamo i onamo. Danas sam napravio novo grupiranje, tj. ažurirao kategorije. Recimo, prije je Filozofija obuhvaćala sve i svašta, a sad je dio tih objava prebačen u Impresije (doživljaji, iskustva, razmišljanja…). No nema tu velikih razlika, najjednostavnije je čitati sve.

Ipak, evo jubilarnog izbora (s komentarima) deset objava koje su meni – ili drugima – odlično sjele. Jer naprosto…

1. … ne možeš sve. Objava koja o tome govori zove se I tako sve. Teško ju je kategorizirati jer ima, hm, svega.

2. Moja motivacija za pisanje bloga jedna je od tema teksta Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?” Za njega sam primio možda i najviše pozitivnih reakcija i komentara, a pitanje “Šta oš?” neki su počeli i svjesno upotrebljavati.

3. Tko još vjeruje u Djeda Božićnjaka? Doživljaj iz djetinjstva.

4. Kad se ugase svjetla. Ovo je naizgled fantastika, ali na kraju priče likovi se nađu u situaciji koja je – ako malo razmislimo – identična našoj; ona u kojoj se mi nalazimo oduvijek.

5. U čitanju poezije napredovao sam kad sam shvatio da pjesma ponekad ne znači i da se ne moram mučiti tražeći značenje; mogu opušteno pustiti da me zapljuskuje slikovitost i slobodne asocijacije. Tekst Omjer signala i šuma u pjesmama rezultat je tih spoznaja i nova metrika kojom možemo jednostavno govoriti o (ne)jasnoći ili izravnosti pjesme. Nadam se da će je prihvatiti kritičari i teoretičari književnosti.

6. Misaoni eksperiment: pasivne duše. Možda nismo sami.

7. Kako pisati decimalne brojeve? Hrvatski pravopisi nalažu decimalni zarez, ali u matematici pišemo (i u školama poučavamo) decimalnu točku – u skladu s međunarodnom i programerskom praksom. To znači da jezikoslovci ne slušaju struku, ali i da su, posljedično, matematički udžbenici pravopisno netočni i potencijalno krše novi prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. Koji će, nadam se, završiti u smeću (zakon, ne jezik). Obožavam naš jezik – i njegovu slobodu. I nikad ga nisu definirali jezikoslovci, nego prvenstveno književnici. Ali gornja objava nije o svemu tome; priča je čista zajebancija.

8. I nula je broj. Ako želite srušiti matematiku, srušite nulu…

9. Postoji kvaliteta u objektivnom smislu, čak i ako nije sasvim egzaktna. To dokazujem u tekstu Argument u prilog postojanju dobrog i lošeg ukusa.

10. Prije dvije godine u ovo vrijeme napisao sam tekst Polumatematičke crtice s godišnjeg odmora. Sad sam opet na godišnjem odmoru i opet sam, kao što tekst kaže, odrastao. Kao i Blogaritam.

Najdraži,

već tjednima pokušavam doprijeti do tebe, češće nego prije, više puta dnevno. Prije smo bili nerazdvojni, mogla sam te tako lako dobiti, ne bi ni primijetio, ne bi se stigao ni okrenuti a već smo bili u zagrljaju koji je ponekad trajao i satima. Nedostaje mi način na koji bi mi dopustio da te preuzmem – da postaneš ja.

Sad me brzo primjećuješ i odmah ideš dalje. Čak se i ne praviš se da me ne vidiš. Kad bi me barem posve izbjegavao, to bi mi dalo snagu i život. Ali ti me vidiš, kratko obratiš pažnju, a onda nastaviš svojim putem, pustiš da se ugasim, da usahnem. Ostajem na strani, ostavljaš me bez zraka. Kao da si shvatio da… ne moraš.

Kad već ne ide ovako, pokušavam te filozofski uvjeriti da sam ti potrebna, da bi bez mene bio iskorišten, potlačen, ti ili netko drugi. Ali naravno da nećeš povjerovati. Promijenio si se: kao što brže presrećeš misli, puštajući ih da nestanu, tako te ni filozofija više ne osvaja. Poglupio si se, podjetinjio, manje misliš, više ne misliš, samo bivaš.

Što me zamijenilo u tvom životu? Što nas je razdvojilo? Je li to nešto što si pronašao? Ili nešto što si izgubio? Je li to neka sposobnost koju si stekao? Ili izgubio? Neka nova misao – ili njezin izostanak? Novi osjećaj? Nova osoba? Novi predmet? Novi dah? Novi sat? Novi biser ili novčić? Ili nešto sasvim drugo? Imaš li sada više – ili manje?

Jedino što znam jest da sada više plačeš i više pjevaš.

Nema nam spasa, prešao si u svijet o kojemu ne znam ništa. Ostaj mi zbogom, i sjeti me se ponekad.

Tvoja ljutnja.

Već dugo želim napisati jednu pametnu objavu, ali evo, ne pišem je. S druge strane, čim dobijem neku glupavu ideju, poput ove, odmah je idem ispisati. Zrelost na maksimumu! (Mangupi imaju prednost, znamo već.)

Nego, sjećate li se HRT-ove emisije Globalno sijelo? Bila je to legendarna WTF emisija o neobičnim ljudima koji, recimo, piju gemišt stojeći na glavi, ribicama liječe psorijazu ili dokazuju da se Sunce vrti oko Zemlje. Usput budi rečeno, nekad u srednjoj školi i ja sam gostovao u tom studiju kod Joška Martinovića kao egzotična vrsta “mladi matematičar”. A prijatelj se sjeća jedne epizode u kojoj neko dijete pili, kao mali drvosječa, ima neku motornu pilu s kojom barata i sve živo pili, a prilog koji su snimili nije djelovalo sigurno ni za malog ni za ikoga u okolici. Onda su u studiju bile neke žene s nekim psima. Ta je epizoda, kaže, bila posebno čudna, a možda su i sve epizode bile posebno čudne, što znači da nijedna nije bila posebno čudna.

Ja se pak sjećam spomenutog geocentrika, i pamtim jednu rečenicu koju je izrekao u studiju iznoseći nekakav argument za statičnost Zemlje na osnovi gibanja zvijezda:

“Ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć!“

Ta rečenica, koje se ni Aristotel ne bi posramio, istodobno znači i mnogo i ništa. Mnogo, jer se može shvatiti na još mnogo mudrih načina. Recimo, ako imaš neki cilj, moraš zanemariti (proći pokraj) nekih drugih ciljeva. Ili, za veliki pomak potrebni su mali, mjerljivi pomaci – prolasci pokraj oznaka udaljenosti (milestones). Ili, ako hoćeš do placa, moraš proći kraj kebabdžinice. Značenja je milijun!

Ma ta rečenica u biti ne znači ništa, ali ima tu energiju prolaska. Baš kao i nova velika pjesma hrvatskog hip-hopa – Tour Life Vojka V, puštena prije tri dana – koja teče na melodiju iz još jedne HRT-ove emisije, Plodovi zemlje. U pjesmi Vojko sve živo prolazi, a u pauzama između nabrijanih igri riječima, nešto tiše izgovara rečenicu koja je zapravo najvažnija i glasi: Šta je iduće?

Vojko dobro zna: ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć. Ta pjesma, pored svojih tisuću riječi – kao i mnoge njegove pjesme, poput Ne može – ne govori ni o čemu, ali poanta je u atmosferi, njezin duh nešto govori. Da bismo danas rekli nešto novo, moramo kraj nečeg proć – i to pokraj teme u klasičnom smislu riječi, koja ne postoji. Tako ni ja ovdje nemam baš nikakvu poruku. Samo prolazim, nabrijavam se i pitam – šta je iduće?

Kad sam pitao prijateljicu o čemu da napišem novi blog post (ili, hrvatski rečeno: novu bložnu objavu), rekla mi je:

“Nešto pozitivno. Da pršti od života.”

(Zapravo, rekla je samo “nešto pozitivno”. Ali ovako bolje zvuči.)

I tako sam došao do iduće priče, koja je doduše izmišljena, ali mogla se dogoditi i možda će se i dogoditi.

Kao i mnoge priče, i ova priča ima svoju ključnu rečenicu, a to je rečenica koju sam izgovorio nakon što sam na nekom eventu nepoznatoj djevojci dvaput kucnuo na rame da se okrene i onda ispalio:

“Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

Djevojka je prvo pogledala u svoj kišobran, onda u mene, blago začuđena.

Pa je pitala:

“Šta da?”

“Da.”

“Ok”, uz osmijeh.

Sekunda tišine, a onda opet ja:

“Otkud ti ovdje?”

I tako smo nastavili. Poslije smo se našli na kavi, pa onda još jednom. Ali ima jedan problem.

Ja uopće nisam iz Bjelovara, niti s tim gradom imam ikakve veze. A bogami ni s kišobranima.

Kako se to dogodilo? Krivac je bio jedan prethodni razgovor s Juricom. “U toj situaciji, samo počni pričati”, savjetovao mi je. “Nikakvi uleti. Reci joj BILO ŠTO. Što gluplje to bolje, da isključiš taj mozak koji te jebe. Reci joj da ima dobru torbu, da si takvu vidio, šta ja znam, u Koprivnici. Nije bitno. Ne razmišljaj. Budi malo glup. Dođi do nje, ako gleda u drugom smjeru uzmi kažiprst i pokucaj joj dvaput na rame, ovako: kuc-kuc! I onda ćeš morati nešto izvaliti. Reci da u Koprivnici imaju dobre torbe. Nema veze, nije bitno, kužiš.”

I eto, ispalo je da mi je u “toj situaciji” – nakon kuc-kuc po ramenu – odnekud, bog zna odakle, pala na pamet ta spasonosna, besmislena rečenica: “Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

“I sad joj moram nekako reći da, eto, ipak nisam iz Bjelovara”, govorim poslije Jurici. “Ispast ću teški kreten.”

“Pa samo joj objasni.”

“Šta da joj objasnim?”

“Pa ovo.”

“Hm…” zastao sam. “Jel ovako? Vidi, moram ti nešto reći, zvučat će malo glupo, ali zapravo, kad razmisliš je sasvim normalno… Ja sam ti totalno iskren, nisam ti ništa slagao, jedino ona rečenica na početku… Ja ti zapravo nisam iz Bjelovara, uopće, samo sam iz Zagreba, ali kužiš, ta situacija, ti si imala taj kišobran, a ja sam bio nervozan, kužiš, a prijatelj mi je rekao da kažem…”

“Može”, prekine me Jurica. “To je to. Dobro je.”

“Dobro je?”

“Da.”

Poslije sam počeo i drugima propovijedati što treba reći. “Vidi, frende, što gluplje to bolje”, govorio sam entuzijastično. “Samo joj reci ovako: Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.“

“Ali ja nisam iz Bjelovara.”

“Nema veze. Još bolje!”

“Zašto je to bolje?”

“Ne znam. Ali je bolje, vidjet ćeš.”

“Hm… A što ako nema kišobran? Ako ne pada kiša?”

Zastao sam na trenutak. Činilo se da mi teorija pada u vodu.

Ali onda sam rekao: “Nema veze. Još bolje. JOŠ BOLJE! Pitat će te – koje kišobrane? I onda ćeš morati opet nešto reći. Savršeno.”

Frend je zadovoljno kimao glavom.

Imam foru da nekad, iz zajebancije, odgovorim na mail star pet-šest godina. Ne na neki važan mail, nego nešto sasvim nebitno – napišem “OK!” ili “Hvala!”, ili se ponašam kao da je mail jučer stigao pa, recimo, komentiram zadatak koji je sugovornik (a i ja) odavno zaboravio. Poanta je izazvati čuđenje. (Je li ovaj normalan?) Mailovi su čuđenje u svijetu.

A nekad su se ljudi pozivali. “Dobar-dan-ovdje-Satja-mogu-dobit-Domagoja”, izbiflao bih automatiziranu rečenicu kad bi se na telefon mog prijatelja javila njegova mama. Naravno, pričam o osnovnoj školi kad još nismo imali mobitele. Kad smo ih dobili, poruke su postale popularnije od poziva – a tako je i ostalo. Danas se pozivi, ako nisu dogovoreni ili očekivani, smatraju invazivnom metodom. Tek tako nazvati, nekoga iznenaditi, to je rubno i sklisko, kako se usuditi, hoću li uznemiriti, je li pristojno? Hoće li misliti da sam bahat i napadan? Ma prvo ću napisati poruku. Je li to dobro ili loše?

Ipak, pisanjem SMS i WhatsApp poruka ljudi su nesvjesno naučili stihovati misli, razbijati ih u lego kockice. Neki napišu deset kratkih poruka, a neki jednu dugu. Kao kavu, produženu ili s mlijekom, toplim ili hladnim porukama šapuću sebe. Kad već nećeš nazvati, čekam te da zavibriraš. Notificiraj mi sebe, znaš da osluškujem! Stavi mi u džep još malo svojih stihova.

Znate one kvačice u donjem-desnom uglu WhatsApp poruke, koje postanu plave kad sugovornik pročita poruku? Jednom, jedna mi je djevojka dopisujući se sa mnom napisala: “Srce mi zaigra kad kvačice poplave.” Točno znam taj osjećaj.

A danas sam – znate li da se i to može? – sam sebi poslao poruku na WhatsAppu. Kvačice su istog časa poplavjele! Opet ta mala doza dopamina: srce mi je na trenutak zaigralo, misleći da je voljeni sugovornik upravo pročitao moju poruku. Ali i jest, jer to sam bio ja. Odmah je potvrđeno da sam zaista primio i pročitao vlastitu poruku. Dopisivanje sa samim sobom dobro funkcionira. Poručit ću si još ponešto danas.