Raspravljali smo o čarapama…

Objavljeno autor
Odgovori

Vanjština nije bezveze, ona govori. Odjeća je energija, simbol tvog pogleda na život. Taj pogled, naš duh, svake sekunde komuniciramo sebi i drugima. Svakim malim pokretom, svakom riječi, činom ili sitnom odlukom, tonom glasa, pogledom i govorom tijela, cjelokupnom vibrom – ali i, naravno, odjećom.

Moji odjevni izbori nisu uvijek jako promišljeni – uglavnom mi je bitno da sam uredan i skladan – ali neke stvari i ne treba suviše promišljati. Samo odeš u dućan i kupiš si, recimo, deset crvenih gaća. Da ne zafali, da ih imaš i prije i poslije pranja, da se od silnog crvenila u pravo srce pretvoriš. Ali danas nisam mislio pisati o gaćama (to ćemo drugi put), nego o čarapama.

“Joj… Opet crvene čarape?” To je komentar koji ponekad čujem. Nekima je neobično vidjeti moje crvene čarape. Ali oni ne znaju ništa o modi. Ja kad gledam njihove čarape, a često gledam kakve ljudi imaju čarape, vidim samo dosadu: sivo, crno, tamnoplavo, bijelo… Pustoš i pustopoljina! Halo, stari, jesi li onda i ti dosadan ili su ti samo čarape dosadne, neupečatljive i bez ikakve osobnosti? Ljudi danas nemaju karaktera. A crvena je kraljevska boja, boja izobilja i ekspanzije. Crvene cipelice ima i sam papa, a ja sam već rekao: budući da prema kanonskom pravu čak i laik (ne-svećenik) može postati papom, ja ću se kandidirati za idućeg papu. Jer evo, već nosim crvene čarape kao i kardinali. Sjajno pašu uz one lijepe crvene stolice i fotelje, kao i uz crveni tepih u kazalištu i na drugim finim mjestima: to je potpuni sklad čovjeka s njegovim prirodnim okruženjem. A duh kojim zrače jasan je iz ovog teksta.

Crveno je radost, ljubav i strast. Treba dobro živjeti i kupovati crvene čarape i gaće.

Moja ljubav prema crvenim čarapama ne sviđa se Sari Š. Zato je, u nadi da će me uvjeriti da ladicu napunim drugačijim čarapama, napisala komparativan tekst na istu temu. Iako zna da je to već izgubljena bitka.

U dućane se uvukao pijesak i sivilo. U moru bezbojnih širokih komada, sve je teže naći nešto upečatljivo, a svaki iole obojeni komad pod prstima se skliže poput plastične vrećice. Odjeća je naizgled postala samo sredstvo da se stopimo s masom, postanemo nevidljivi, kulisa iza koje skrivamo sebe, svoju originalnost i (ne)ukus. Ipak, dok priželjkujem potpuni modni obrat prepun šarenila i čudnih krojeva, u trenutnom modnom sivilu ipak pronalazim nešto za sebe – obične crne čarape.

Ono što sivilo u svijetu čarapa čini opravdanim, upravo je diskrecija tog odjevnog predmeta, koji je najčešće djelomično a nekad i potpuno skriven u obući. Crna boja čarape čini gotovo nevidljivima, ostavljajući tako prostora važnijim i većim odjevnim komadima da zasjaju. Takve čarape, upravo zbog svoje tendencije da ne privlače pozornost, odličan su izbor za osobe nesigurne u izgled svojih gležnjeva i stopala. Nadalje, crne čarape lako se kombiniraju što omogućuje veću odvažnost u odabiru glavnih odjevnih komada. Odlično pristaju i uz ekscentrične i uz dosadne sive kombinacije (budući da ste i takve, nažalost, ponekad prisiljeni obući za posao). S njima se lako sakriti u mraku. Ali to nije sve. Crne čarape posebne su i jer ostavljaju dojam čistoće – na njima se ne vide mrlje pa će ljudi rjeđe preispitivati Vaše higijenske navike. Dodatna prednost njihovo je jednostavno uparivanje koje štedi vrijeme i živce, čineći Vas tako boljim i prisutnijim članom obitelji, tvrtke i društva općenito. Slobodno napunite cijelu ladicu! U slučaju da neka čarapa nestane u pranju, nema veze, preostala čarapa i dalje ima svoj par! I za kraj, crna boja vizualno izdužuje nogu. Možda ne puno, ali dovoljno da se osjećate kao model s modnih pista.

I zato, dok čekam dan kada će izlozi ponovno eksplodirati bojama, a modna industrija prestati proizvoditi odjeću za konformiste i modne ljenčine, nastavit ću birati crne čarape. Tihe, nenametljive i ono najvažnije – uvijek u paru.

I što mislite, tko vas je uvjerio?

Dovršeno i nedovršeno

Objavljeno autor
Odgovori

Ponekad si neke ideje ostvariš tek nakon četrnaest godina.

Zadatak sastavljanja prve hrvatske kvinijske križaljke postavio sam si (i nekim prijateljima, bok Saša i Vilime) davne 2012. godine. Tada sam ga pokušavao riješiti skupljajući što veći popis četveroslovnih “sinonima”, tj. parova riječi koje bi – makar vrlo nategnuto – mogle odgovarati na isti opis iz križaljke. Takav ručni popis bio je prekratak i nedovoljan, pa sam o zadatku pisao na Blogaritmu sedam godina poslije, 2019. Tada sam ga pokušavao riješiti na drugi način, tražeći slične riječi koristeći vekorske reprezentacije. I nakon još sedam godina – prije tri mjeseca – riješio sam ga.

Matematički radio pao mi je na pamet također 2012. dok sam pisao tekst za zadatak iz natjecateljskog programiranja:

Poslije sam promotivni skeč o Matematičkom radiju htio snimiti s jednom glumicom, pa stavljao na fejs neke objave (više o tome ovdje) – to je bilo, kao što možete vidjeti, opet sedam godina poslije, iste one 2019. kad sam pisao i o kvinijskoj križaljci. Od skeča – kao ni od križaljke – tada ipak nije bilo ništa, pa sam čekao još sedam godina da mi renovacija omogući poštene uvjete za snimanje vlastitog glasa (mali kućni studio) i da mi Claude Opus u Pythonu isprogramira video. Tako smo dobili ovo:

Imam ja još mnogo nedovršenih stvari o kojima pričam okolo. O nekima sam ponešto i pisao na ovom blogu. Naći ćete ih u starijih tekstovima, ili pričekajte da završim, jer onda ću sigurno opet pisati o njima.

E sad, postoje ljudi koji nikad ne bi ni prijateljima, a kamoli javno pričali o nečemu o čemu tek sanjaju ili ne znaju hoće li im uspjeti. Bilo da je to simpatija, posao, umjetnički projekt ili nešto četvrto. To je bezveze. U pjesmi Acrobat, U2 kaže:

And you can dream, so dream out loud
(…)
In dreams begin responsibilities

Iz malo drugačijeg ugla, Sara Š. govori o ranjivom dijeljenju nedovršenih, neispečenih misli:

kuzis ti kak je dobro izbacivat u razgovorima sirove misli umjesto zakljucaka
to je kao da zoves drugu osobu da sudjeluje u tvojoj ranjivoj nepripremljenosti, da se angazira i utjece na misao koja se tek formira

Urediti ove citirane poruke (interpunkcijom i sl.) bilo bi upravo suprotno njihovom duhu!

Za kraj ću citirati Marka Kosmičkog iz serije Odmori se, zaslužio si (po sjećanju i sigurno ne posve točno, jer tko zna u kojoj je to bilo epizodi). Ruža mu je entuzijastično rekla da u nekom lokalnom klubu trče “mlade nade” i da jedan od njih ima pedeset godina, a trči tek zadnje dvije ili tri godine. Marko joj je odvratio: “Evo onaj naš susjed ima devedeset godina, a nije još ni počeo trčati. Možda bi i on za koju godinu mogao biti mlada nada.”

Dakle, ako nešto ne možeš sad, pričekaj još sedam godina. Može i četrnaest.

Da 2

Objavljeno autor
1

Kad sam bio na faksu, nabrijavao sam se na život slušajući, primjerice, Kanyea Westa i njegov album My Beautiful Dark Twisted Fantasy, ili hodajući gradom uz Bamboo Banga. Bio sam U GASU prije gasera. Pišem o apetitu, osjećaju ekspanzije. Moj prošlogodišnji tekst Da ukazao je na unutarnje pristajanje, prihvaćanje, otpuštanje – dubinsko, primitivno, početno. Da 2 poziv je u vanjsko, ako možemo.

Taj divni duh ekspanzije i izobilja pronalazim, primjerice, u najboljim albumima Beach Boysa i Beatlesa ili pjesmama kao što su Bus Stop ili White Sky. Riječ je jednostavno o – igri! Ima ga i u klasičnoj glazbi koliko hoćete. Ima ga i u nekim mojim tekstovima, primjerice: Bilješke s renovacije: treći dio, Jednostavna igra na utvrdi i izvan nje, Mama, Šta je iduće, Mi imamo takve kišobrane, Suvišnost matematike i jedna nova igra… Ima i tamnijih duhova, naravno, ali ovaj je baš nekako svijetao.

Čuvaj ga dok možeš, jer tama brzo dolazi. Jer sve ima svoje doba, kaže starozavjetni Propovjednik. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja, vrijeme ovoga i onoga. Gas je nemoguće forsirati. Ne možeš jesti bez apetita. Postoji vrijeme kad se ne događamo, kad ne možemo – poput Barea – pljesnuti i reći: Događa se! A postoji i vrijeme kad osjećamo da možemo, da trebamo, ili da želimo unatoč tome što nam život spušta – inatimo se. Kako razlikovati sveti inat od forsiranja, kako razlikovati unutarnje da i ne? Ne znam, teško je: život je ples i samo ako nađeš pravi ritam, to si ti (Rundekov stih). Ili, kako kaže Denis Katanec u Digresiji na zeku: Sve u svoje vrijeme, al kooo… KOJE MOJE VRIJEME? Srećom, postoje trenutci kad je to jasno. Ako nije, uzmi još jedan zaron i pričekaj da se dogodiš.

HAJDE

vodim te da vidiš kako govore svjetla
bubnjevi i želje zakrivaju sunce
žene otvaraju vrtove u sumrak
oko svijeta lebde haljine

kažeš kiša će? ne brini, ako padne
pogledaj kakva je kiša:
ona se predaje
pušta se i rasipa

kucam ti opet, poslušaj:
gitare s crnih gradskih jezera
u transu jednoglasno pjevaju
rastvaraju i svlače prozore

ali kažeš kiša će
tvoje cvijeće na oblaku šuti
vjetar bježi iz grada obezglavljen
udaraš mu ritam

boli te glava
i noć ne uspijeva leći na tvoj usamljeni grad

Izvor šutnje

Objavljeno autor
1

Možda sad malo rjeđe pišem. Pa ako sam pisao o izvoru pisanja, zašto ne bih i o izvoru nepisanja? Opet o praznini, o ničemu, ali već znamo da je iz ničega svijet. (Prastari ribnjak… Jedna žaba uskoči: zvuk vode.)

Tko piše, ima; tko ne piše, nema, a možda i ima. Toma Akvinski, čovjek koji je napisao milijune riječi pokušavajući objasniti Boga, svemir i vjeru, nakon mističnog iskustva prestao je diktirati svoja djela. Reginalde, ne mogu jer sve što sam napisao čini mi se kao slama. Zašutio je, čini se, od sreće.

Baš sam nedavno pronašao knjigu koju sam bio zagubio, a jako mi je draga: Minuta mudrosti Antonyja de Mella. (Ratzinger i tadašnja Kongregacija za nauk vjere njegove su knjige proglasile krivovjernima i štetnima, što znači da ih trebate čitati.) Njoj u Uvodu piše: Kad budete postigli šutnju, ova će knjiga biti vaš neprijatelj. Stavite je na stranu. Nešto slično možda je učinio i Akvinski.

Ali zašto? Što je izvor takve šutnje? Pa gledajte, kad nađem unutarnji mir reći ću vam; do tada se zadovoljite ovim nekim mojim mislima. Šutnja u De Mellovom smislu nije samo šutnja, nego ima šire značenje koje bi se moglo aproksimirati riječima kao što su mir, prisutnost, manjak distrakcija i mentalnog žamora. Meditacija u širem smislu.

Nije da baš meditiram, ali kad me Sara pitala kamo volim putovati, shvatio sam da me privlače low-key mjesta tipa Kutina, Virovitica, ili, šta ja znam, Daruvar: mjesta gdje se nema mnogo vidjeti pa na jedinom trgu lijepo sjediš na kavi i šutiš. Trg uopće ne mora biti lijep da bi mi bio zanimljiv; može biti i ružan. Pa onda nađeš drugi kafić pa opet sjedneš na kavu, uživaš u pustoši, kao što činim, uostalom, i u Zagrebu.

Jer ja vidim sjaj u najobičnijem putu do svog kafića: svakoga dana nešto je drugačije, kontejner je malo pomaknut u odnosu na jučer, travke su nagnute lijevo ili možda desno, oblaci su ovdje, a ne ondje. Zar uvijek isti puteljak ne dosadi? Ne! Kako bi mogao dosaditi kad ima toliko stvari, na primjer, kamenčića? Riječima Mire Gavrana: Ne traži tajnu u velikim stvarima. Ona se skriva u beznačajnostima na koje se ne obazireš. Možda je u običnom kamenu. Promotri sve kamenčiće vjerujući da je tajna u svakome od njih. Dodajem: tajna ne može biti ništa dubokoumno, to sam barem shvatio. Vjerojatno je ovo o čemu pričam: naprosto, poslagani su ovako ili onako. Danas je list ili opušak pao baš ovdje. Riječima zen koana: Ovaj je bambus izrastao tako visok, a onaj je posve nizak.

Put kojim svakodnevno prolazim ne dosađuje: što ga češće vidim, sve je bogatiji i više ga volim – baš kao što nam ni najdraži ljudi ne mogu dosaditi. Jer evo, na primjer, jako je važno kojom stranom ulice hodam: nije svejedno, drukčije je! I je li kafić prazan (bolje je kad jest), je li Jarun prazan (bolje je kad jest) i slično. Gdje je tu izvor šutnje? Posvuda.

Tell

Objavljeno autor
Odgovori

“Ne znam što znači lijepa žena”, pričao mi je jedan pjesnik, pokušavajući mi objasniti kako u poeziji ne funkcioniraju pridjevi: treba dočarati opisom, a ne otrcanim, apstraktnim riječima. Show, don’t tell! Možda, možda, ali pitam se je li on čuo i razumio, recimo, onaj Štulićev stih: “Lijepe žene prolaze kroz grad”? Jer u njemu, zapravo, nije važno kako te žene izgledaju i na koji su način lijepe; bitno je da su njemu lijepe, autor time dočarava svoj osjećaj. On je još jasniji iz idućeg stiha: “Ja na uglu stojim sasvim sam.”

U jednoj sam svojoj, još neobjavljenoj pjesmi napisao stih: “i dan je bio lijep”. I ja sam prekršio poetsko pravilo, ali mislim da sam bio u pravu i da se može osjetiti što želim reći. Ima, naravno, situacija kada pridjev ne funkcionira. Ali čovjek se često izgubi u opisima, dok je dovoljna samo riječ ili dvije.

Tako sam znao napisati cijelu pjesmu – primjerice, Kip – mučeći se s različitim verzijama, a tek sam nedavno shvatio da sam htio reći samo: taj Krležin kip na Dubravkinom putu meni je jako tužan. Krleža je ondje širok, velik, a ipak tužan, zaista tužan, i to me dirnulo. Debeo i nadasve ljudski. Kako divan kip! I zaista, vjerujem da sam se tek sad – u ovih nekoliko izravnih rečenica, uključujući i zabranjenu riječ divan – o njemu izrazio kako sam htio.

Sjećam se nečega što je jednom, tko zna gdje, izgovorio Edo Maajka, a išlo je možda ovako nekako: “Gibonni može napisati cijelu pjesmu o tome kako je on sjeban. I ta pjesma može biti veliki hit. A ja ću u svojoj pjesmi jednostavno reći ja sam sjeban. I svatko će me razumjeti.”

Tako i ja mogu, u slučaju Krležinog kipa, jednostavno reći: tužan sam. Naravno, nije kip tužan. Mislim, tužan je i kip, ali ja to ne bih na taj način doživio i poslije pričao o tome da nisam tu tugu, svoju staru prijateljicu, prepoznao. U nekoj drugoj situaciji reći ću: sretan sam! Moj brat, kad je bio mali i pričao o nečemu što ga je obradovalo, znao je reći: “I onda sam bio veseo…” Divan pjesnik koji krši pravila.

A što znači: sretan sam? Kad sam radio na zamjeni u osnovnoj školi, tijekom sata matematike jedna djevojčica pitala me: “Što je sreća?” Ali tko bi na to znao dobro odgovoriti? Stoga sam rekao, bez mnogo razmišljanja: “Slušati kišu…” Jedan dječak rekao je: “Sreća su prijatelji!” Bilo je još mišljenja; bio je to lijep razgovor.

Ne znamo, dakle, uvijek što znače riječi, stoga je pjesnik s početka ovog teksta bio u pravu; ali to ne znači da nam one ništa ne govore, dapače.

Zašto vjerojatno postoji sve

Objavljeno autor
1

U tekstovima Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi i Ništa ili sve: o postojanju nagađao sam da svemir nije ništa drugo nego matematička struktura i da jednako tako postoje i sve ostale matematičke strukture. Za tu Tegmarkovu MUH – mathematical universe hipotezu – nedavno sam otkrio još jedan argument, tj. pretpostavku koja je podupire. I ona je donekle kontroverzna, iako daleko manje nego MUH, a zove se SIA: self-indication assumption. Ovdje je paper koji je brani, a ovdje je bloger koji je o njoj mnogo pisao.

Ugrubo, SIA kaže da moje postojanje statistički implicira postojanje mnogih. Ako je moje opažanje “ulovljeno” iz mora svih mogućih opažanja, slijedi da vjerojatno ima još sličnih opažanja i da je mala šansa da je moje malobrojno. Pokušat ću demonstrirati zašto tvrdim da je SIA točna i to upravo na primjeru koji ljudi koriste kako bi je pobili (tzv. Presumptuous Philosopher), a iz istog primjera bit će jasno zašto SIA podupire MUH.

Pretpostavimo da postoje samo dvije moguće fizikalne teorije svemira: A i B. Fizikalni eksperimenti ne daju prednost ni jednoj ni drugoj. Ako je A točna, svemir sadrži trilijun-trilijuna promatrača. Ako je B točna, svemir sadrži trilijun-trilijuna-trilijuna promatrača (dakle, trilijun puta više). Pretenciozni filozof ulazi u fizikalni laboratorij i kaže: s obzirom na SIA, možemo biti gotovo sigurni u točnost teorije B! Preciznije, vjerojatnost za A je zanemariva: jedan naprama trilijun.

I meni je ovo na prvi pogled pogrešno – kako filozofija može rješavati fizikalna pitanja? – ali evo zašto je točno. S obzirom na pretpostavljeno fizikalno znanje, možemo zamisliti da je Bog (ili neki slučajni generator) bacio pravedan novčić i s obzirom na ishod stvorio svemir A ili svemir B. (Netko bi ovdje odmah stao i rekao: evo, očito je šansa 50-50! Ali iz naše perspektive, iz činjenice našeg postojanja, vjerojatnosti se mijenjaju.) Zamislimo da je Bog to učinio sto puta, čime je nastalo otprilike 50 svemira A i otprilike 50 svemira B. To znači da je nastalo ukupno 50 trilijuna-trilijuna A-opažača i 50 trilijuna-trilijuna-trilijuna B-opažača. Budući da je B-opažača trilijun puta više nego A-opažača, mi smo gotovo sigurno B-opažači, a ne A-opažači. SIA – po definiciji Nicka Bostroma – kaže upravo: All other things equal, an observer should reason as if they are randomly selected from the set of all possible observers.

Ako ne prihvaćate ovakvo razmišljanje, možda vas uvjeri neki od ovih argumenata. Između ostalog, SIA elegantno izbjegava poznati doomsday argument i mnoge druge paradokse.

U svakom slučaju, sada je jasno zašto SIA podupire MUH: jer on implicira postojanje nezamislivo beskonačnog broja promatrača. SIA na sličan način podupire i Lewisov modalni realizam (postoje svi mogući svjetovi), mnogo širu ali vrlo nepreciznu verziju ultimativnog ansambla. SIA također, prema autorima nedavno objavljenog članka, podupire i – teizam! Jer ako je Bog dobar i ako je dobro stvarati (sretne) ljude, onda Bog vjerojatno stvara nezamislivo beskonačan broj ljudi (ne nužno u ovom svemiru), što naše postojanje čini mnogo vjerojatnijim pa Bayesovsko zaključivanje (kao i u slučaju MUH-a) diže vjerojatnost pretpostavke.

Valja biti pošten pa navesti i glavnu manu MUH-a (a tako i modalnog realizma): neriješeni measure problem iz kojeg (ne) slijede dobre predikcije. Primjerice, čini se da ima mnogo više složenih i nepravilnih matematičkih struktura, nego jednostavnih i pravilnih; zašto onda vrijedi indukcija, zašto se moje iskustvo (kao Boltzmannov mozak) već u idućoj sekundi neće raspasti?

Ništa

Objavljeno autor
2

Neki dan u Crnom mačku, okružen društvenim (board) igrama koje nisam ni igrao, rekao sam društvu: meni je najbolja ona igra gdje ne igramo ništa. Samo sjedimo. (I pričamo.)

O ničemu mi je, dakle, opet pisati. Zašto opet? Jer kao što sam u prethodnom tekstu objavio križaljku, tako je cijeli ovaj blog jedna velika križaljka kojom se provlače ideje. Pregledavajući što sam kroz godine pisao, shvatio sam o čemu sam pisao najviše. Budući da – srećom – nisam morao pisati ni o čemu, ispalo je da najviše pišem o ničemu. Evo, čitajte dalje pa sami prosudite, riješite križaljku…

Ja jako volim ništa. Filozofski, prije opažanja svijeta bio sam uvjeren da ne postoji ništa, a možda u određenom smislu i ne postoji: o tome sam pisao u objavi Ništa ili sve? O postojanju, gdje sam nagađao da stvari nemaju bit i postoje samo relacijski. Ali to je samo teorija. U praksi sam rekao da Ne idem na Interliber (“Što sam stariji, to više prelazim iz svega u ništa“) i zagovarao novogodišnje eliminacije. Na kraju teksta Male tajne velikih brojeva zaključio sam da je najbolja ona stvar za koju uopće ne znamo da postoji, a Priča koja nije potrebna zapravo nije potrebna i govori o čovjeku koji se htio riješiti svih nepotrebnih stvari, uključujući sebe. U Poklanjam dajem zlatnu ribicu koja ne ispunjava, nego ispražnjava želje. U potpunoj praznoj sobi bio sam u Četvrtom dijelu bilježaka s renovacije: ništa ne činim, ništa ne nastojim, ništa ne moram. A u tekstu Ovo nisu bilješke s renovacije opisao sam ritual u kojemu, ako već niste shvatili, ne moram – ništa.

Ali priča o ničemu ne završava u ništavilu. Kao što sam pisao u objavi I nula je broj, nula je potentna srž matematike. Uostalom, najstarija priča na ovom blogu govori o čovjeku koji eonima ispunjava prazan papir nulama. Životni potencijal nule navodim u Malim tajnama velikih brojeva, a u tekstu Tko me čita dijelio sam prazne letke. A čime popuniti tu prazninu? Time se bavim u omiljenim bilješkama s renovacije (Šesti dio), gdje sam predložio prazninu ispuniti suvišnim. S druge strane, suvišnost (Zamjenjivost) je predvorje praznine. Praznina kao pravi početak opisana je u priči Kad se ugase svjetla.

Ovdje se prikladno prisjetiti Tao Te Chinga u jedanaestom poglavlju: trideset žbica čini kotač, ali tek ga središnja praznina čini upotrebljivim. Od gline je posuda, ali tek je praznina čini korisnom. Soba ima prozore i vrata, i tek je njezini otvori čine životnom.

Ništa nije samo tema, nego ponekad i metoda. Napisao sam priču o Grijalici u kojoj, kako je primijetio Bruno, “u suštini nema ničeg”, kao ni u tekstu Moje sunčane.

Ipak, najljepša se uloga ničega nalazi u idealu. O tome imam barem dva teksta. Jordo Querdo uopće ne postoji i nema nikakva svojstva, a ja sam ga i dalje sanjao – baš zato što ga nema, što je apstraktan i neizreciv. A Projekt Madison konačni je cilj koji je potpuno nepoznat, ne znam gdje je, ne znam što je, možda ga i nema; poznat je samo trenutni, približan smjer – pa idem, evo, idem.

Prva hrvatska 4 x 4 kvinijska križaljka

Objavljeno autor
2

Početkom davne 2019. godine sebi i ostatku hrvatskih enigmatičara zadao sam izazov: sastaviti 4 x 4 kvinijsku križaljku na hrvatskom jeziku. To je križaljka koja ima dva različita rješenja – dakle, može se ispuniti na dva potpuno različita načina a da svi pojmovi pašu uz opise. O tome sam više pisao u već spomenutom tekstu, gdje sam objavio i Dennettovu kvinijsku križaljku na engleskom. U međuvremenu, prije nekoliko godina, genijalni enigmatičar Will Nediger sastavio je kvinijsku 15 x 15 križaljku na engleskom, doduše s crnim poljima; njegov je rezultat svakako još impresivniji od mog i Dennettovog.

I tako sam prije nekoliko dana, sedam godina nakon zadavanja svog, “hrvatskog” izazova, sjeo uz Claude Code u pokušaju da taj problem napokon programerski riješim. Claude nije baš uspio. Točnije, generirao je križaljke s različitim manama (često je to bila simetrija – pojedino rješenje imalo je iste retke i stupce, što smanjuje broj pojmova a time i kvalitetu križaljke, ili je povezivao riječi koje nisu baš povezive). Na kraju sam odustao od programiranja, ručno krenuo od jednog para povezanih riječi koji mi je bio zgodan i nakon nekoliko sati kombinatorike došao do rješenja. Bilo je nešto lakše nego što sam mislio, iako mi je Claude pomogao našavši manje poznatu riječ amam u trenutku kad sam zapeo. (To vam je sada hint.) Vidjet ćete, križaljka nije savršena – sadrži tuđicu, glagol koji nije u infinitivu i možda pokoji nategnut opis – ali mislim da je dovoljno dobra. Možda će uskoro slijediti i bolje, od boljih enigmatičara.

Dosta filozofije, evo vam poslastice! Zadatak je, naravno, naći ne samo jedno, nego oba rješenja.

Screenshot_2019-03-09 Intuition Pumps And Other Tools for Thinking - Dennett - Intuition Pumps pdf

Vodoravno:

1. Mjesto bez sunca; sjenovito mjesto
5. Rekreativno prijevozno sredstvo
6. Mjesto za odmor i kupanje
7. Sredstvo podmićivanja

    Okomito:

    1. Korišten za dar bogovima u antičkoj Grčkoj
    2. Razdvaja
    3. Predmet iz kovačnice
    4. Sekundarna verzija zvučne izvedbe

    Ununaaani

    Objavljeno autor
    Odgovori

    Klinika Denisa Kataneca objavila je novi album pa sam odlučio igrati najnoviju igru “Tko je tko?” na coveru albuma, koji izgleda ovako:

    Dizajn: Sven Sorić i Clara Lunay

    Prvi član benda kojega sam uočio na coveru gitarist je Branimir. Pogodite gdje se nalazi? Poslušamo li album, jasno je da je Brane ovaj skup šarenih linija, pravilnih i nepravilnih, koje začinjavaju, ukrašavaju ili nagrđuju sliku. Meni je sjajan kad je melodičan, a iritantan kad stvara distorziju, buku, šum i kad se ponavlja (trlulululultrlululutrlululu). Idemo dalje.

    Idućeg člana benda kojeg vidimo na slici su demoni. To su ove kreature u sredini. Mislim, poslušajte album pa ćete vidjeti da je pun demona, eona, šahista i separiranih kornjača.

    A gdje je ritam sekcija? To je ekipa koja procesiji na slici udara ritam. Vinko bubnja tudum tudum tudum i daje okvir, znači on je okvir, on je ovaj rub pravokutnika u sredini. A basist Karlo je mišić i meso glazbene koračnice, znači, on je očito ova crna podloga pravokutnika po kojoj koračaju demoni u turobnoj procesiji.

    Ali čekaj. Gdje je Denis? Nema Denisa…

    Denis je, naravno, bjelina oko toga. Svjetlo i radost. Djetinji glas iz duše. “Napravimo oko groblja kruuuuug, i spustimo se uz crrrrkvuuuu… Ispred nas izlete fazana dva, leti Srećko, letim ja… NIJE RUŽAN CVIJET”

    Is = does

    Objavljeno autor
    1

    Znate onu rečenicu iz Forresta Gumpa, stupid is as stupid does? Glup si ako se glupo ponašaš. Ista bi se logika mogla primijeniti i šire. Primjerice, na inteligenciju ili svijest: entitet je svjestan u onoj mjeri u kojoj se ponaša svjesno. Ili na ljubav: volim ako se ponašam kao da volim. Osjećaji su jeftini i promjenjivi; bitne su navike, djela, ponašanje.

    Na istom tragu mi se čini: vjera je jeftina, i to ne samo iz ateističke perspektive. Često sam pomišljao da Bog, ako postoji, najviše voli vjernike koji su ustrajni u prakticiranju vjere čak i bez ikakve emocionalne potvrde. Ustrajni unatoč duhovnoj suhoći. Ustrajni ne zato što vjeruju, nego zato što žele vjerovati. Provedemo li dosljedno ovu logiku do kraja, slijedi da najustrajniji zapravo ne vjeruju. Takav je bio i sveti Alvinije. Još u dvadesetima pomislio je da Bog vjerojatno ne postoji, ali to je rekao samo najboljem prijatelju i sve do smrti nastavio se moliti, propovijedati i pomagati siromašnima. Ni na samrtnoj postelji nije vjerovao. Ipak, iako je u duši bio ateist, smatra se svetim – jer vjera je dar, milost, Bog je Alviniju taj dar uskratio, a on je unatoč tome činio dobro. Možemo li biti kao sveti Alvinije? Ponašati se kao da Bog postoji, čak i ako ne postoji?

    Izvinjavam se, ja sam ovog Alvinija u potpunosti izmislio. Čak i ime sam konstruirao… Ali priča mi je uvjerljiva. I znam da je ovo hereza (npr. Hebrejima 11,6 kaže: bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu), ali pravovjerje je možda još veća izmišljotina. Poanta je bila dati primjer koji bi nekoga mogao inspirirati. Predložiti da se ne oslanjamo na vjeru, nego da – ako nam se sviđa predmet tog vjerovanja i ako ga želimo ostvarivati – možemo to kraljevstvo graditi neovisno o vjeri. Reći u nebo: ne vjerujem, ali odlučujem živjeti kao da Bog postoji.

    Postoje pametni ljudi koji žele biti vjernici jer im neki oblik vjere emocionalno odgovara, ali ne mogu povjerovati u dogme kršćanstva ili neke druge religije jer im nemaju smisla i djeluju kao izmišljotine. Ateizam ih, s druge strane, plaši ili silno rastužuje. Vjera im daje smisao, ili se boje nevjere, smrti, patnje, besmisla, samoće, kaosa, neizvjesnosti i sličnih životu inherentnih postavki. Većina takvih ljudi, čini mi se, iskonvergira u neki apstraktan oblik vjere, bez one prakse koja bi zaista zadovoljila njihov tinjajući žar. Izjašnjavaju se kao vjernici, ali dio njihove duše ostaje neispunjen.

    Ono što bi ih moglo ispuniti nije vjera. Biblija sugerira da bismo trebali moliti za (veću) vjeru, ali meni se to čini beznadno – razum, osjećaji i sumnje i dalje će nas valjati vamo-tamo i to će nas frustrirati. Bolje je ne tražiti vjeru, prihvatiti da možda nikad nećemo vjerovati i onda se zapitati: mogu li unatoč tome graditi kraljevstvo nebesko na onaj način koji me ispunjava ili koji smatram dobrim? Ako to znači moliti za vjeru, idi i moli za vjeru. Meni je to nekako previše self-centered, ne želim se toliko vrtjeti oko sebe i svojih osjećaja. It’s not about me. Ljepše je, možda, sudjelovati u bogoslužjima, podrediti se misteriju.

    Ili, ne daj Bože, zaviriti u evanđelje – gdje piše: Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako. Tko od nas zaista ljubi bližnjega kao sebe samoga? Nitko. Koliki postotak onoga što imamo dajemo onima koji nemaju? Ponašati se kao da Bog postoji nije nimalo jednostavno. Zato golema većina vjernika jednostavno ignorira ili ublažava njegove radikalne zahtjeve za altruizam. Ja želim činiti dobro, postojao Bog ili ne, rekao to Isus ili ne, i taj me smisao može obuzeti toliko da vjerska pitanja zvuče nebitno. Psihološki to odgovara prijelazu iz modusa reakcije (kako doživljavam svijet, Bog/nada ili ateizam/kaos) u modus akcije koja nas sama po sebi određuje, smanjuje strah i iz glave briše suvišna pitanja.