Znate onu rečenicu iz Forresta Gumpa, stupid is as stupid does? Glup si ako se glupo ponašaš. Ista bi se logika mogla primijeniti i šire. Primjerice, na inteligenciju ili svijest: entitet je svjestan u onoj mjeri u kojoj se ponaša svjesno. Ili na ljubav: volim ako se ponašam kao da volim. Osjećaji su jeftini i promjenjivi; bitne su navike, djela, ponašanje.

Na istom tragu mi se čini: vjera je jeftina, i to ne samo iz ateističke perspektive. Često sam pomišljao da Bog, ako postoji, najviše voli vjernike koji su ustrajni u prakticiranju vjere čak i bez ikakve emocionalne potvrde. Ustrajni unatoč duhovnoj suhoći. Ustrajni ne zato što vjeruju, nego zato što žele vjerovati. Provedemo li dosljedno ovu logiku do kraja, slijedi da najustrajniji zapravo ne vjeruju. Takav je bio i sveti Alvinije. Još u dvadesetima pomislio je da Bog vjerojatno ne postoji, ali to je rekao samo najboljem prijatelju i sve do smrti nastavio se moliti, propovijedati i pomagati siromašnima. Ni na samrtnoj postelji nije vjerovao. Ipak, iako je u duši bio ateist, smatra se svetim – jer vjera je dar, milost, Bog je Alviniju taj dar uskratio, a on je unatoč tome činio dobro. Možemo li biti kao sveti Alvinije? Ponašati se kao da Bog postoji, čak i ako ne postoji?

Izvinjavam se, ja sam ovog Alvinija u potpunosti izmislio. Čak i ime sam konstruirao… Ali priča mi je uvjerljiva. I znam da je ovo hereza (npr. Hebrejima 11,6 kaže: bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu), ali pravovjerje je možda još veća izmišljotina. Poanta je bila dati primjer koji bi nekoga mogao inspirirati. Predložiti da se ne oslanjamo na vjeru, nego da – ako nam se sviđa predmet tog vjerovanja i ako ga želimo ostvarivati – možemo to kraljevstvo graditi neovisno o vjeri. Reći u nebo: ne vjerujem, ali odlučujem živjeti kao da Bog postoji.

Postoje pametni ljudi koji žele biti vjernici jer im neki oblik vjere emocionalno odgovara, ali ne mogu povjerovati u dogme kršćanstva ili neke druge religije jer im nemaju smisla i djeluju kao izmišljotine. Ateizam ih, s druge strane, plaši ili silno rastužuje. Vjera im daje smisao, ili se boje nevjere, smrti, patnje, besmisla, samoće, kaosa, neizvjesnosti i sličnih životu inherentnih postavki. Većina takvih ljudi, čini mi se, iskonvergira u neki apstraktan oblik vjere, bez one prakse koja bi zaista zadovoljila njihov tinjajući žar. Izjašnjavaju se kao vjernici, ali dio njihove duše ostaje neispunjen.

Ono što bi ih moglo ispuniti nije vjera. Biblija sugerira da bismo trebali moliti za (veću) vjeru, ali meni se to čini beznadno – razum, osjećaji i sumnje i dalje će nas valjati vamo-tamo i to će nas frustrirati. Bolje je ne tražiti vjeru, prihvatiti da možda nikad nećemo vjerovati i onda se zapitati: mogu li unatoč tome graditi kraljevstvo nebesko na onaj način koji me ispunjava ili koji smatram dobrim? Ako to znači moliti za vjeru, idi i moli za vjeru. Meni je to nekako previše self-centered, ne želim se toliko vrtjeti oko sebe i svojih osjećaja. It’s not about me. Ljepše je, možda, sudjelovati u bogoslužjima, podrediti se misteriju.

Ili, ne daj Bože, zaviriti u evanđelje – gdje piše: Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako. Tko od nas zaista ljubi bližnjega kao sebe samoga? Nitko. Koliki postotak onoga što imamo dajemo onima koji nemaju? Ponašati se kao da Bog postoji nije nimalo jednostavno. Zato golema većina vjernika jednostavno ignorira ili ublažava njegove radikalne zahtjeve za altruizam. Ja želim činiti dobro, postojao Bog ili ne, rekao to Isus ili ne, i taj me smisao može obuzeti toliko da vjerska pitanja zvuče nebitno. Psihološki to odgovara prijelazu iz modusa reakcije (kako doživljavam svijet, Bog/nada ili ateizam/kaos) u modus akcije koja nas sama po sebi određuje, smanjuje strah i iz glave briše suvišna pitanja.

Mala djeca ne govore, ali te gledaju. Kao iskonski majstori neverbalne komunikacije upijaju tvoj lik, držanje i zračenje. Na taj način uče o svijetu, doživljavaju tonove i frekvencije, od tebe preuzimaju ovo ili ono raspoloženje, ovu ili onu energiju, emocionalni stav prema životu koji imaš u tom trenutku.

Poslije, kao starija djeca ili mlađi odrasli, od ljudi učimo i na druge načine. Upoznajemo ih, pričamo s njima! Saznajemo što rade, tražimo savjete, kopiramo ih ili radimo suprotno, slijedimo ili se inatimo. “Koji je tvoj recept za sreću?” znao sam pitati prijatelje i poznanike kad sam imao dvadesetak godina. Zanimalo me kako ljudi žive i kako gledaju na život, te kako bih ja trebao živjeti.

Što sam stariji, to mi je jasnije što trebam raditi i sve tuđe perspektive već sam čuo. Ljudi su mi manje zanimljivi u tom smislu znatiželje, učenja i otkrivanja svijeta. Svoje odgovore znam, barem u teoriji. Gasi se filozofska strast koja me poticala upoznavati nove ljude i saznavati njihov svjetonazor. Mogu oni svašta reći, ali sve je to priča; ispod su neka emocionalna stanja (ili sranja) i ono bitno nije izrecivo. A očituje se u neverbalnom – i tako, u konačnici, opet konvergiramo u onu izvornu, djetinju komunikaciju iz prvog odlomka.

Dragi su mi ljudi, možda i draži nego prije, jer ih više razumijem i znam da sam im po pitanju te emocionalne baze sličniji nego što mi se na prvu čini. Misterij i mistika su manji, a što se više kužimo, otkrivanje i učenje ustupaju mjesto prihvaćanju i osjećaju da, simbolički, ne sjedimo jedno nasuprot drugome, nego smo zajedno u istom stanju (ili sranju).

Kad sam bio mlad i glup, ljudi su mi bili zanimljiviji i zato što sam se više nadao da su mi po osobnosti slični, da sadrže nešto od one teško opisive iskre koju imam i koja mi treba. Ali često je to bila iluzija, jer sam iz goleme čežnje svoje želje projicirao na druge. Većina ljudi, recimo, ne čita poeziju i u suštini ne razumije onaj dio mene koji je piše. Statistički sam kompatibilan tek s rijetkima.

Ljudi su dosadni, i uglavnom su kao ja, i uglavnom nisu kao ja.

“Stop this day and night with me
and you shall possess the origin of all poems.”

– Walt Whitman

Što je i gdje se nalazi origin of all poems? Mislim na ono mjesto (ili stanje) iz kojeg u naletima manje ili veće inspiracije izviru svi tekstovi, prošli ili budući, pjesnički ili ovi ovdje, blogaritamski. Ako se malo zanesem, tu moždanu žicu zamišljam kao ostatak nekog idealnog modusa čiste kreacije, raja koji zapravo ne postoji, osim kao težnja koju, srećom, svaki dan možemo ostvarivati pišući – bilo što! U najljepšem slučaju mislim na ono ranjivo i rijetko mjesto u interakciji sa sobom ili drugima kada se prepuštamo istinitom, manje svjesnom i iracionalnom. Skok u nesigurno: leap of faith.

Kad se malo odmaknem od ovakvog romantiziranja i počnem sabirati, vidim da ljudi pišu iz, čini mi se, četiriju različitih motivacija. Odgovor na pitanje zašto pišem (blog, poeziju, glazbu…) u mojemu, a vjerojatno i u tuđem slučaju svodi se na neku njihovu kombinaciju. A motivi su sljedeći.

1. Status, ego: želim SE pokazati. Sebe, svoje mišljenje/stavove ili svoje umijeće. Mislim da je ovo najmanje lijepa, a daleko najčešća kategorija, psihološki vrlo razumljiva. Želimo biti važni, priznati, želimo da se širi naše ime, djela, pogledi, ili sustav vrijednosti u onom plemenskom, nealtruističnom smislu. Pišući na društvenim mrežama i drugdje, često samo pokušavamo signalizirati svoju vrijednost, nesvjesni da nam je to dominantna motivacija.

2. Izražavanje sebe: želim SI nešto reći. Kada zapišem nešto jer mi je lijepo, zanimljivo ili potrebno; kao igru, radost, tugu ili dio razgovora sa samim sobom, potpuno neovisno o tome hoće li to itko ikad vidjeti. Primjer je dijete koje ne pokazuje ono što crta, jer crta za sebe. Poslije se takvo pisanje može podijeliti, i dobro je da se dijeli, ali nije nastalo iz tih razloga, nego mnogo slobodnije; u najboljem slučaju burno i nesputano, bez ikakve zadrške.

3. Iskreni aktivizam: želim VAM nešto reći. Postoje tekstovi koji su napisani iz želje da nekome bude bolje. Često ih je teško razlikovati od ovih prvih, statusnih, od aktivizma koji je sam sebi svrha, a mogu koegzistirati i obje motivacije. Ipak, postoje znakovi po kojima se prepoznaje ovaj drugi, bolji aktivizam. Iznad svega to je: racionalnost. Osoba kojoj je manje stalo da pobijedi baš njezin pogled, a više stalo da pobijedi ono što je dobro/ispravno, sklona je navoditi i vagati razloge sa svih strana rasprave (dakle, što kvalitetnije predstaviti mišljenje protivnika), služiti se empirijskim i kvantitativnim argumentima i predomišljati se. Takvim tekstovima odiše onaj čisti, “thinkerski”, nepristrani duh koji prožima i znanost, a ne “feelerska” patetika. A nigdje, baš nigdje, nisam vidio bolje aktiviste nego u zajedinici efektivnih altruista. Ni blizu! Na njihovom forumu uobičajeno je da autor bilo kojeg ozbiljnijeg teksta napiše opsežnu za-i-protiv analizu te pokuša sam pobiti svoj stav na deset različitih načina. Pa onda blogovi poput Essays on Reducing Suffering Briana Tomasika ili knjige poput Doing Good Better Williama MacAskilla; sve su to izvori koji su bitno utjecali na moj svjetonazor i doniranje.

4. Komunikacija: želim NAS povezati. Za razliku od motivacije br. 2 gdje čitatelj nije bitan, ovdje pišem upravo kako bih nešto podijelio, dio sebe dao ili pokazao drugima, ne zato da me cijene (kao u prvoj točki), nego zato da me vole i razumiju: to je u suštini želja za prijateljstvom. Slično kao kad nazovem prijatelja pa mu pričam što mi se danas dogodilo. E sad, kad je riječ o čitatelju koji nam, tehnički gledano, nije baš prijatelj nego češće samo poznanik ili potpuno nepoznata osoba, priznajem da mi je ponekad teško reći gdje prestaje prijateljska, a počinje ona prva, statusna motivacija. Ali nema veze, i egoizam je prirodan u nekoj zdravoj mjeri, a ako su tekstovi dobri, ukupni je učinak dobar. Postoje ljudi, poput jednog mog rođaka, koji su svjesni da se zapravo samo želimo povezati i voljeti, pa vrlo praktično izbacuju posrednika (poeziju i slično) i umjesto toga se izravno druže s raznim ljudima, u kafićima i restoranima, satima i danima. Možda svi koji pišemo samo trebamo više ljudskog kontakta.

Sanjao sam Jordo Querdo,
nepoznat grad u čaši vode,
riječi kojih nigdje nema,
i morao sam otići
jer ondje se okus nalazi.

Iako mi govorite
da tih rečenica nema,
da grada nikakvog nema
i da okus mogu naći
u svim jelima i svakoj čaši,
da je ovdje
i da sam ovdje,
ja moram otići u Jordo Querdo
da mu ime otopim na jeziku.

Gornju sam pjesmu napisao nakon što sam sanjao da sam na nekom aerodromu i putujem za Jordo Querdo – ne sjećam se zašto, a možda ni u snu nisam znao. Taj grad, provjerio sam, zapravo ne postoji, a ne postoje ni riječi koje mu sačinjavaju ime, iako bi po strukturi vjerojatno pripadale španjolskom govornom području. Ako bi se izgovarao po hrvatskom standardu, čitao bi se točno kako piše, s malom prilagodbom slova Q: Jordo Kuerdo ili eventualno Jordo Kverdo. Po španjolskim pravilima izgovor bi bio Hordo Kerdo, a po portugalskim Žordo Kerdu. Vi ga izgovorite kako hoćete.

Nisam znao što bih, osim same pjesme, napisao o tom gradu, a za blog sam imao u planu nešto pametnije – nešto korisno, potrebno i dobro, o doniranju. I bit će, kad-tad! Ali korisno mi danas nije toliko na srcu; to nije bit Blogaritma i onoga što najviše želim pisati. Kada želju za beskorisnim i suvišnim dovedem do ekstrema, ispada da trebam pisati o onome čega uopće nema. A to je upravo… Jordo Querdo.

Je li to bijeg od stvarnosti ili potraga za njezinom skrivenom dimenzijom? Možda ovo drugo, ali tek ako se shvati manje ozbiljno, zaigrano, umjetnički, a ne kao nekakva misija ili projekt (to je upravo ono što Jordo Querdo nije). Gdje logika prestaje, javljaju se podsvijest i duhovnost: odatle potreba za JQ. Možda je to ono što ljudi traže u crkvama i hramovima, ili u poeziji.

Kakav mu je okus, ako se našao u čaši vode, tekućine bez boje, okusa i mirisa? Ne znam. (Kažem, ne znam, jer nije da sam planirao značenja dok sam pisao pjesmu. Pišem što mi dobro zvuči, jer možda je i bolje kad ne znači ništa.) Možda se i može osjetiti samo u tom bazičnom, nevidljivom okruženju. Na praznoj stranici.

Zadnji stih ipak mogu protumačiti. Ja sam Jordo Querdo upravo otopio na jeziku jer sam ljudima izgovorio pjesmu i napisao ovaj tekst. U tom smislu jezik je alat za komunikaciju i povezivanje; moj grad može postati i tvoj. Ali jezik je i organ za okus: želimo da apstraktno i neizrecivo postane osjetilno. Odatle pričest u kršćanstvu: nepoznatog, a možda i nepostojećeg Boga kojega stalno tražimo, pokušavamo otopiti na jeziku. Jesam li u tom smislu na jeziku otopio Jordo Querdo? Nisam još.