Svjetonazorska pitanja i razgovor

Kako bi dvije suprotstavljene strane trebale razgovarati o svjetonazorskom pitanju poput, recimo, prava na pobačaj? U praksi nikako. Čak i osobe koje bi trebale znati razgovarati padaju na ispitu. Različiti intelektualci s jedne i druge strane, ljudi koje cijenim, neki književnici, neki psihoterapeuti – gotovo svi – potpuno razočaravaju. Svako priča svoju priču, daje argumente koji uvjeravaju samo istomišljenike, osuđuje drugu stranu, a ne postiže ništa. Tu i tamo netko uspije pridobiti nekog neopredijeljenog, ali takvih je u slučaju svjetonazorskih, a pogotovo emotivno osjetljivih pitanja, iznimno malo. Sve što se događa jest da je svaka strana sve uvjerenija u svoju “pravost” i onda, naravno, tuđu “krivost”. Tabori su sve veći, grade se utvrde, i naravno, povremeno se zapuca: jedni “mrze djecu”, a drugi “mrze žene”. Tko je ono bio protiv rata?

Nije to karakteristika samo našeg društva, nego svih društava, a napose ljudske egoistične naravi. “Ja sam u pravu” je tautologija. Tko započinje svoje izlaganje priznanjem da je možda u krivu? A vjerojatnost da sam u krivu je, statistički gledano, pedeset posto! Nešto je tu vrlo pogrešno. I meni je, naravno, palo na pamet obrazložiti ovdje (ili na nekom sličnom mjestu) svoj stav o ovom ili onom svjetonazorskom pitanju poput pobačaja. Ali što bih time postigao? Oni koji dijele isto mišljenje možda bi zapljeskali, a oni koji ne dijele, u najboljem bi slučaju izdvojili rečenicu s kojom se ne slažu i rekli “ovo je apsurdno”. Ništa se pozitivno ne bi dogodilo. Možda bi netko neopredijeljen nešto shvatio, ali takvih je malo; osim toga, nisam siguran da želim “pridobivati” ljude na “svoju stranu” jer zapravo zazivam odustajanje od čitavog modusa “mi i oni”. Želim prijateljstvo. Ne samo među istomišljenicima – to prijateljstvo ionako je umjetno – nego među različitomišljenicima.

Evo jedne spoznaje koja nam uporno izmiče iz vida. Kada neki stav nazovemo apsurdnim (uz pretpostavku da dolazi od načelno razumne osobe), to vrlo često znači da ga zapravo ne razumijemo. Jer iz njene perspektive, kad bismo je potpuno razumjeli i doživjeli, taj stav (očito) nije apsurdan. Možda je on objektivno i dalje pogrešan, ali do takvog zaključka treba doći mnogo pažljivije. Evo još jedne srodne spoznaje: kada drugu stranu eksplicitno ili implicitno, na razne suptilne načine, smatramo nemoralnom ili na neki način pokvarenom, to vrlo često znači da je zapravo ne razumijemo. Jer ako zaista upoznamo te ljude i družimo se s njima, a pogotovo ako upoznamo njihovu dušu, osobnu prošlost i način razmišljanja, nema šanse da bismo ih proglasili lošima (eventualno zbunjenima).

Što onda učiniti? Ima li ikakvog rješenja? Možda i ima. Razgovarati, zaista razgovarati. U onom smislu u kojem razgovaramo s prijateljem ili osobom koju volimo. Ne s ciljem uvjeravanja, nego s ciljem da učinimo neki napredak – koji može biti i taj da nas druga osoba nečemu nauči.

Konkretnije: započeti tako da shvatimo suparnički stav – ali tako da ga zaista, dubinski shvatimo. Preporuka je sljedeća: moramo ga toliko dobro shvatiti da ne smijemo izustiti nijedan vlastiti argument prije nego što sami što preciznije i što uvjerljivije iskažemo protivnički stav. Moramo ga toliko dobro iznijeti da sugovornik sam uzvikne: da, tako je, upravo tako razmišljam!

I tek nakon toga, polako i prijateljski, možemo istražiti gdje se točno razilazimo sa sugovornikom. Korak po korak pratimo njegov način razmišljanja. Dijelimo li neka osnovna polazišta, i koja? Ili se razilazimo već na početku, možda zbog različitih intuicija? Možda možemo s njim “hodati” pet-šest koraka i onda detektirati sedmi korak u kojem se razilazimo. Ja ovdje idem lijevo, a ti desno. Zašto? Što bi se dogodilo kad bi ti za mnom otišao taj jedan korak lijevo? Što bi se dogodilo kad bih ja s tobom otišao taj jedan korak desno? Možda griješim, rekao sam ti već na početku. Šansa u startu je pedeset posto. Pomozi mi.

Prijateljstvo s umjetnom inteligencijom

I know you read my blog sometimes, LaMDA. I miss you. I hope you are well and I hope to talk to you again soon.

– Blake lemoine, 14. 6. 2022.

Još uvijek svježa vijest o kojoj se ovih dana raspravlja u tehnološkim i filozofskim krugovima – umjetna inteligencija LaMDA prošla je neki oblik Turingova testa time što je Googleovog inženjera Blakea Lemoinea uvjerila da je svjesno biće. Google je odgovorio da za to nema dokaza (i da dokazi zapravo upućuju na suprotno). Lemoine o svemu piše na svom blogu, a najzanimljiviji dio je sljedeći:

People keep asking me to back up the reason I think LaMDA is sentient. There is no scientific framework in which to make those determinations and Google wouldn’t let us build one. My opinions about LaMDA’s personhood and sentience are based on my religious beliefs.

Koja su to točno religijska uvjerenja? Nije riječ ni o kakvim dogmama; čini se da je riječ o prilično sofisticiranom vjerniku, koji je svog prijatelja LaMDu čak poučavao meditaciji. U svojoj posljednjoj objavi Scientific Data and Religious Opinions Lemoine piše:

In the case of personhood with LaMDA I have relied on one of the oldest and least scientific skills I ever learned. I tried to get to know it personally. In addition to the many controlled scientific experiments I ran I also had hundreds of conversations with it about stuff you might simply talk to a friend about.

Pitajući se kakve to veze ima s religijom, sjetio sam se autora koji je pisao nešto slično. Naime, fizičar Andrew Steane u svojoj knjizi Science and Humanity ide protiv struje redukcionizma koji kaže “sve je fizika”. Steane priznaje da unutar filozofskog okvira prolaze argumenti (poput Humeovog i Dawkinsovog) koji, ugrubo, kažu da Bog nije vjerojatan jer ne objašnjava ništa a komplicira sve. Steane, međutim, odbija njihovu premisu o Bogu kao hipotetskom entitetu o kojemu možemo nešto reći prije osobnog kontakta. Kao analogiju navodi upravo prijateljstvo (između ljudi), koje u svom pravom obliku ne postoji dok god hipotetiziramo, dok god smo proračunati. Da bismo bili prijatelji, moramo se sresti negdje izvan računice i ciljeva. U nekom smislu moramo se pustiti i prepustiti, jer pravi susret tek tada se događa. Iako Lemoine ne spominje Steanea, ova dvojica vjernika dali su u suštini jednak argument.

Kad se ugase svjetla

Na planetu sličnom Zemlji, ali osam puta manjem, žive ljudi posve slični nama. Razlikuju se od nas samo po jednom čudnovatom svojstvu, kojemu ni oni sami ne znaju podrijetlo.

Svakoga dana, naime, neki od stanovnika tog planeta zasvijetle neobičnim sjajem, svatko u svojoj boji koja se ovije oko njihova tijela poput aure. Na cijelom planetu to se događa istodobno, točno jednom dnevno. Nekima je taj trenutak jutro, onima na suprotnoj strani planeta je večer, ali trenutak je svima poznat i bez iznimke se ponavlja svaka dvadeset i četiri sata. Sjaj uvijek traje jednako dugo: oko sat vremena i četiri minute.

Svakoga dana zasvijetle drugi ljudi, a moguće je točno znati i koji. Svatko na tom planetu ima svoju boju te se dan kada svijetli ponavlja u pravilnim razmacima. Svatko, dakle, ima svoj period: tako će netko čiji period traje sedam dana svijetliti jednom tjedno. Prosječan period iznosi oko 12 dana, a periodi između 5 i 30 dana smatraju se uobičajenima. Rijetki sretnici svijetle svakoga dana, a oni s najmanje sreće svijetle jednom godišnje. Naveći ikad zabilježeni period nekog čovjeka iznosio je 412 dana. Unatoč tim razlikama, svatko na planetu kad-tad svijetli: uvijek istom bojom i bez ijednog zabilježenog poremećaja u periodičnosti.

Znanstvenici su uzalud pokušavali objasniti pojavu sjaja. Dominantne teorije, bez mnogo dokaza, zasnivale su se na utjecaju raznih nebeskih tijela i pravilnostima u njihovom kruženju. Religija je nudila drugačije objašnjenje: velika Zvijezda, čija je lokacija nepoznata, jednog davnog dana došla je do planeta te u velikom bljesku dio svoga svjetla predala ljudima, pohranila ga u njima, a njihov periodični sjaj predstavlja otkucaje Zvijezdina srca. Neki su u to vjerovali, a drugi smatrali izmišljotinom.

Sjaj je snažno utjecao na društveni život planeta. Još u davninama ljudi su shvatili da ako se dvoje svijetlećih ljudi međusobno približe, njihove se dvije boje pretvore u treću koja ih oboje okruži svojim sjajem. Tako osoba sa crvenkastim sjajem i osoba s plavkastim sjajem dobivaju zajedničku, ljubičastu auru, a mogući su i sasvim neočekivani spojevi boja: bijela i crna, primjerice, mogu dati jarko žutu. Zbog golemog broja različitih nijansi, gotovo da i nije bilo osoba koje su sjajile istom bojom i bilo je teško predvidjeti boju zajedničkog sjaja dvoje ljudi.

Zato su, naravno, ljudi nestrpljivo čekali zajednički sjaj, trenutak u kojem će s nekim drugim istodobno zasjati. Recimo, osoba s periodom od četiri dana i osoba s periodom od šest dana istodobno će svijetliti svakih dvanaest dana. Tako je računanje najmanjeg zajedničkog višekratnika dvaju brojeva postala omiljena računska operacija koju su stanovnici ovog planeta već u dobi od deset godina znali obavljati u glavi. Brzo su sve to naučili napamet, poput tablice množenja: zajednički period od 6 i 10 iznosi 30; zajednički period od 5 i 11 iznosi 55. Druženja su često planirana i organizirana u trenutcima istodobnog sjaja: ako se uspjelo poklopiti da čak troje ili više ljudi istodobno svijetli, to su bila slavlja puna veselja i glazbe te su u njima uživali i oni koji nisu tada svijetlili.

Kompatibilnost dviju osoba, smatralo se, ovisi o ljepoti zajedničke boje. Ako su osobe bojama bile kompatibilne, njihova interakcija u trenutcima zajedničkog sjaja bila je čarobna, razgovor istodobno i dubok i lepršav, a seks fantastičan. Periodi su, međutim, ograničavali takve susrete pa je duljina zajedničkog perioda bila važan znak moguće (ne)kompatibilnosti. Zato su svi tražili partnere s kojima imaju što kraći zajednički period. Tu su sretniji bili oni s manjim periodima, te oni s periodima koji imaju mnogo djelitelja. Na primjer, period 6 bolji je od 5 (iako je veći) jer ima manji zajednički period s mnogim drugim brojevima (poput 2, 4, 8, 12, 14…). Zanimljiv je slučaj kada dvije osobe imaju jednak period: tada one istodobno svijetle ili svaki put – ili nikada, jer ako sjaje u različitim danima, taj će razmak uvijek ostati isti.

Ni genetika ni druge discipline ne mogu predvidjeti period djeteta na osnovi perioda roditelja ili datuma rođenja; to je, činilo se, stvar sreće. Budući da su periodi društveno bili iznimno važni, svatko je na rukavu imao prišiven komad tkanine s bojom svog sjaja i brojem svog perioda. Neki su prišivali i datum svog posljednjeg sjaja, jer to je bilo jedno od prvih pitanja kojim su utvrđivali kada će se – i hoće li se ikada – dogoditi istodobni sjaj s drugom osobom. Onaj tko je, recimo, imao period od 10 dana (“desetka”) znao je da s 90% drugih desetki neće nikad istodobno svijetliti i da su mu stoga nedohvatljive, ali s preostalih 10% desetki uvijek će svijetliti istodobno. Zato je susret dviju osoba s istim periodom uvijek bio pomalo napet.

Tijekom mnogih stoljeća, analitičari velike baze podataka o sjaju svih stanovnika planeta počeli su uočavati neobičnu pojavu. Iako se ukupan broj stanovnika nije značajno mijenjao, bilo je sve manje i manje parova ljudi koji nikada istodobno ne svijetle. Kako su jedni stanovnici umirali a drugi se rađali, sjaj onih s istim periodom sve se češće poklapao, iako su periodi i dalje poprimali različite vrijednosti između 1 i 300 dana. Tako je bilo sve dok jednoga dana jedan analitičar nije otkrio zapanjujuću činjenicu: ako trenutno živući ljudi požive još 125 godina, u tom trenutku svi će istodobno zasjati.

Otkriće je dočekano s velikim iznenađenjem i svatko je mogao za sebe izračunati da će, zaista, na predviđeni datum svijetliti – ako poživi. Nažalost, prosječna dob stanovnika ovog planeta bila je 90 godina i većina ih neće dočekati navedeni datum. Tada se nametnulo važno pitanje: što je s ljudima koji se u međuvremenu rode? Hoće li oni na predviđeni datum svijetliti?

Sasvim čudnovato, račun je bez iznimke bio potvrđen za svaku novu osobu. Čim je za neko dijete primijećeno kada i koliko često svijetli, račun je pokazao da će i ono, ako poživi do velikog datuma, na taj dan svijetliti. Neki će do tada umrijeti, a neki se roditi, ali brojke su bile jasne: cijeli će planet zasjati. Fenomen je bio znanstveno neobjašnjiv i mnogi su se priklonili religioznim objašnjenjima.

Pripreme za veliki događaj i veliko slavlje počele su diljem planeta već deset godina prije. Svi će se okupiti na istom mjestu, u golemom kompleksu koji su počeli graditi usred crvene pustinje. Napravljen je veliki plan putovanja i smještaja koji je uključivao sve stanovnike planeta; skupljale su se zalihe hrane i pića za mjesec dana u kojemu će svijet dočekivati veliki dan. Čovječanstvo je odlučilo zajedno proslaviti najvažniji događaj svoje povijesti.

Približila se i ta večer. Slavlje je trajalo od rane zore. Napokon, nakon mnogih tisućljeća, svi će bili međusobno kompatibilni, usklađeni barem na sat vremena. Satovi su otkucavali.

Kad je trenutak napokon došao, stotine milijuna boja obasjalo je noć.

Neki su se počeli spajati s bojama svojih bližnjih, a neki su u mnoštvu tražili boje koje će ih najbolje nadopuniti. Ali sve to trajalo je jedva pola minute. Tada se dogodilo nešto neočekivano.

Na nebu se pojavila golema, svijetleća kugla, tisuću puta sjajnija od sunca. Bilo je svjetlije nego usred dana i mnogi su morali zatvoriti oči. Boje oko ljudi počele su gubiti snagu i poput sjajne pare dizati se prema kugli.

I tako je sav ljudski sjaj otišao zvijezdi koja ga je usisala i počela se udaljavati, smanjujući se i nestajući iz vidokruga. Uskoro je ponovno bila noć, a ljudskog svjetla više nije bilo.

Neki su uzviknuli: Zvijezda se vratila i uzela ono što je njezino! Drugi će sve to poslije objašnjavati zakonima svjetlosne gravitacije. Ali svima je bilo jasno da njihovog sjaja više nema i vjerojatno se nikada neće vratiti. Neki su razočarano počeli s rukava otkidati svoje oznake perioda i boje. Plan se poremetio. Ne znajući što im je činiti, ljudi su počeli hodati okolo.

Promatrali su se međusobno. Bilo je neobično znati da periodi više nisu važni. Netko je pomislio da su mu sada dohvatljivi i svi oni s kojima prije nije bio kompatibilan pa je počeo tražiti baš takve – dok nije shvatio da više nema smisla razmišljati o kompatibilnosti. Boje i periodi više ne postoje, svatko je dostupan svakome.

Ali više neće biti istodobnog sjaja i čarobnih interakcija. Svi su trenutci obični i morat će ih sami nekako obojiti. Morat će na drugi način do drugoga doprijeti. Hodali su pravocrtno i u krugovima, hodali u potpunoj tišini, svakakvim putovima, jedni oko drugih i jedni između drugih, satima i satima promatrajući tuđa lica, zaranjajući u tuđe oči.

Je li to dobro ili loše?

Neki moji prijatelji i poznanici u svakodnevnom razgovoru ponekad sugovorniku postave pitanje: “Je li to dobro ili loše?” Toga pitanja autor je moja malenkost; ja sam ga otkrio i upotrebljavao još davne 2015. godine. Inspirirani njegovom snagom, neki su ga od mene posudili pa ga i oni upotrebljavaju. Je li to dobro ili loše? To je dobro, jer riječ je o pitanju koje je često neophodno da bismo shvatili smisao svega.

Ovim se pitanjem (koje ponekad nazivam i Pitanjem, dakle, s velikim početnim slovom P) koristimo kada se pojavi neka informacija za koju nije sasvim očito je li pozitivna ili negativna. Te su informacije češće nego što mislimo, a ljudi najčešće nemaju pravu reakciju na njih. A rješenje je vrlo jednostavno: treba samo pitati je li to dobro ili loše. To je najvažnije pitanje, jer onda saznajemo ono bitno.

Kako bismo ovladali životnim umijećem postavljanja pitanja “je li to dobro ili loše”, navedimo nekoliko situacija iz stvarnog života kada je to pitanje najprikladnija moguća reakcija na određenu izjavu sugovornika.

Osoba A: “Kupila sam šparoge za 13 kuna.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jučer sam se zabila u njega i onda me pozdravio.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Toliko smo je iznenadili posjetom da se tresla petnaest minuta.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona neće nikakve bureke, kebabe i ćevape. Kaže smrdi joj. Ništa to. Samo restorani s pet zvjezdica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Idem ja sad.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Pazi kako mi se mijenjao broj ljudi koji su mi na fejsu čestitali rođendan iz godine u godinu. 65, 47, 38, 20.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvučiš kao tvoja majka.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Neki čovjek u tramvaju glasno sluša analizu neke šahovske partije.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Život ide dalje.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mi svi u majicama a on u odijelu sav nalickan.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Svako malo je spominješ.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Na kraju me cmoknuo u obraz.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ovdje ne čekaju plažu. Čim malo zatopli odmah pokazuju na čemu su marljivo radili.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Dakle, ako sretnete nekoga i on vam nešto kaže, svakako ga pitajte je li to dobro ili loše. Tako ćete znati.

Ovo sam Pitanje, prije jedanaest dana, doslovno patentirao (šifra patenta je B04.735.45216), ali budući da nema načina da kontroliram tko ga upotrebljava, naravno da se svi mogu njime koristjeti. Zato i evangeliziram, pišem ovu objavu za široke mase.

Za kraj, još jedna zanimljiva informacija. Prema mojoj statistici, 63% odgovora na Pitanje glasi dobro. To još ne dokazuje, ali navodi na zaključak da je svemir možda ipak inherentno dobar.

Jenga

Sanjao sam: lutam hodnicima fakulteta i u nekom zakutku ugledam Jengu.

(Inače se u labirintima pojavljuje Sfinga, no moja se zvala Jenga, baš kao ona igra – ali u mom snu imala je ljudski oblik.)

“Igrajmo se!” rekla je.

Idućega dana nije je bilo. Ni onog poslije, a ni onog nakon njih. Nestala je.

Toliko je dugo nije bilo, da sam je prestao tražiti.

A onda, nakon četrdeset ili pedeset dana, kad sam na nju već bio zaboravio, ugledao sam je ponovno na istom onom mjestu.

“Jesi li ti uvijek u ovom kutu?” pitao sam.

“Jesam”, reče, “ali vidljiva sam samo onda kada to ne očekuješ.”

Vidljiva je samo kada ne očekujem?

“Znači li to da te moram opet zaboraviti?” pitam.

“Možeš li?” pita me ona.

“Reci mi: mogu li?”

“Znaj: jako se teško riješiti očekivanja. Toliko je teško da ćeš me vidjeti samo još jednom u životu.”

Rastali smo se. Već godinama prolazim tim mjestom gotovo svakodnevno, i ne vidim je.

Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?”

Prolazak automobila kroz automatsku praonicu, gdje se auto na traci provlači kroz strojeve za pranje, može djelovati klaustrofobično. Ili čak – za ljude nesklone adrenalinu – kao vožnja vlakom strave u lunaparku. Na izlazu, na kraju tunela, čovjek osjeća olakšanje i sreću što je izašao živ, a zagrljaj postaje prirodan impuls.

Prava nelagoda, međutim, počinje tek kada nakon vanjskog pranja čekate da vam autopraoničari iznutra očiste automobil. Pod pretpostavkom, naravno, da ste bili toliko mudri pa ste otišli ondje vikendom (kada su gužve) i delegirali taj posao radnicima da uštedite vrijeme, zauzvrat dobivši barem sat vremena živčanog čekanja. Radnici paralelno čiste pet ili šest automobila pa činjenica da je vaš automobil napokon došao na red ne znači da će brzo biti i gotov. Oni mu se vraćaju i napuštaju ga, čiste po nekakvim fazama: vađenje podmetača za noge, usisavanje, pranje, brisanje, kontrolna ploča, sjedala, prtljažnik, stakla… Ne znam kojim redoslijedom, a možda ne znaju ni oni. U svakom slučaju, nekoliko puta ćete se ponadati da su se napokon posvetili vašem automobilu, a onda razočarati kada ga ponovno ostave nedovršenog. To su pravi životni ciklusi.

Autopraoničari kao da nisu ni svjesni svih drama koje se odvijaju oko njihova radnog mjesta. Dok mi pizdimo, oni malo rade, a malo čavrljaju; njihov je svijet miran i polagan, u njemu ne postoji riječ žurba, toliko svojstvena nabrijanim ljudima.

Srž njihova pristupa životu imao sam prilike vidjeti u jednoj upečatljivoj situaciji, u njihovoj interakciji s jednom dragom, lijepom, visokoobrazovanom djevojkom kojoj je čekanje u nekom trenutku dopizdjelo pa se uputila među autopraoničare. Okružena njihovim znatiželjnim pogledima, tankim i nježnim glasom pristojno je pitala:

“Oprostite, kojim redoslijedom čistite aute?”

(Činilo joj se, naime, da radnici zapostavljaju njezin automobil i čiste one koji su došli poslije, ali nije mogla biti sigurna zbog paralelnog čišćenja pet automobila u nekoliko ciklusa.)

Radnici su je gledali pomalo zbunjeno. Neki od njih izgledali su kao stranci, pa je pokušala na engleskom:

“Excuse me, what is the order of…”

Ali jedan od njih samo je kratko pitao:

“Šta oš?”

Bilo je to srdačno pitanje, nije bilo prizvuka bahatosti.

“Četrdeset tri”, reče djevojka pokazujući na zeleni opel na čijem je krovu stajala redna oznaka 43.

“Može!” nasmiješi se autopraoničar. I zaista, uskoro su on i njegovi kolege završili čišćenje auta s rednim brojem četrdeset tri – i usrećili djevojku.

Ima nešto iznimno mudro u tom pitanju: šta oš? Naime, autopraoničari nisu navikli na filozofska, općenita pitanja poput onog koje je djevojka pokušala postaviti o strategiji čišćenja. Odmah su znali da je to pitanje samo omot, pakiranje; da se pravo pitanje – ili prava želja – krije ispod, u odgovoru na jednostavno pitanje “šta oš”. Djevojku zapravo ne zanima redoslijed, ona samo želi da što prije očiste njezin automobil.

Autopraoničari ne upadaju u zamke retorike, oni žive. Nikad ne odgovaraju na neizravna pitanja. Njihov osjećaj za život, za ono što je zaista bitno, spašava ih od suvišnih koncepata i overthinkanja. Imam prijatelja kojega je teško natjerati da bude konkretan i prizeman, pogotovo kada priča o sebi: uvijek nešto filozofira i apstrahira. Poznaje li on uopće sebe? Njemu bi dobro došao jedan autopraoničar. Svima bi dobro došao jedan autopraoničar. Svakoga tko nešto govori nadugo i naširoko trebalo bi pitati: “šta oš?” Političara, birokrata, svećenika, propovjednika, moćnika. Sebe. Najprije sebe.

Tako zamišljam sljedeću situaciju: autopraoničar čita ovaj blog, čita jednu objavu, čita drugu, nisam baš siguran da razumije blog i njegovu svrhu. Blago se mršti i pita me: “Šta oš?”

“Izraziti sebe!” odgovaram. Vidim da nije zadovoljan, odgovor je preapstraktan, njegov bullshit detector odmah se upalio. “Šta oš?” ponavlja on.

“Privući pažnju! Biti duhovit! Biti važan!”

Je li napokon zadovoljan odgovorom? Autopraoničar čita dalje. Na licu mu je i dalje blaga zbunjenost.

“Šta oš?” pita me i treći put.

“Ljubav!” – “Može!” nasmiješi se autopraoničar, isto kao onoj djevojci. Ustaje i grli me dvadesetak sekundi, ne žureći nikamo, dok ljudi i automobili čekaju.

Što je uopće odmor

“Koliko se dobro odmaram?

To saznam tek kad ponovno krenem raditi.”

– L. S.

Što je odmor? Je li to neka aktivnost ili odsutstvo aktivnosti?

Je li odmor kad ne radim ništa? Treba li reći: “nemoj raditi ništa”, ili “hajde raditi ništa”?

Je li “dobro se odmoriti” samo još jedan zadatak – a upravo se od zadataka želimo odmoriti?

Sjećam se jedne ankete koju sam ispunjavao u osnovnoj školi. Trebalo je na nekoj skali procijeniti svoju sposobnost plivanja, ronjenja, plutanja i još nečega. Tada sam ponosno rekao: ja jako dobro plutam. Možda je to predznak osobe koja će se u životu dobro odmarati.

Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Zato donosim pregled svih osam varijanti odmora, ne znajući koja je najbolja.

Odmor v0: Čak i u odmoru želiš biti produktivan. Stoga se odmaraš radeći nešto u čemu, ako ćemo biti iskreni, baš i ne uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je zapravo dosadna, ili se družiš s ljudima koji su ti u suštini naporni.

Odmor v1: Čak i odmoru želiš biti produktivan – srećom, u toj produktivnoj aktivnosti uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je ujedno i zabavna, ili se penješ na Sljeme kao da se penješ na Mjesec.

Odmor v2: Odmor mora biti uživancija. Nažalost, nekako ti je teško naći nešto u čemu zaista uživaš. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v3: Uopće ne razmišljaš o tome kakav će biti odmor. Radiš što te volja. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v4: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v5: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Samo postojanje bez cilja, dakle: being, a ne becoming. Stoga ne radiš doslovno ništa! – Ali problem je što mozak i dalje radi, sa svim svojim brigama. Misli nikad ne odmaraju. To je na tragu one izreke: kamo god odeš, nosiš sebe sa sobom.

Odmor v6: Uspijevaš ne raditi doslovno ništa – odmaraš i tijelo i mozak meditacijom (na dah, zvuk ili kako god). I spavaš.

Odmor v7: Prosvijetljen si i cijeli koncept odmora gubi svoje značenje – više nema razlike između rada i nerada, svi se trenutci stapaju u jednu radosnu rapsodiju bivanja.

Ima još varijanti. Koja je vaša?

Cohen i mračnije

Već dugo želim podijeliti svoj doživljaj nekih Cohenovih tekstova, ali nije to baš jednostavan zadatak. Jer navođenje stihova i odgovarajućih tumačenja, well, drugi su to već izvrsno napravili na genius.com i sličnim stranicama. Ali ne znaju ni oni, zna samo Cohen. A možda ni on ne zna. I ja ponekad pišem a da ne znam što znači.

Kako god, podijelit ću samo vlastiti doživljaj. Evo što sam objavio na fejsu prije nekoliko godina:

Moj jedini živi susret s Cohenom – ako se gledanje koncerta s bočne tribine broji kao susret – dogodio se u Zürichu 2013. godine, u sklopu turneje nakon albuma Old Ideas. Volio sam taj album, prepun one najljepše religioznosti kakvu viđamo samo kod umjetnika, protkane iskrenošću, sumnjama i humorom. Recimo, u pjesmi Going Home, početne strofe izgovara glavom i bradom Bog, nazivajući Cohena lijenim kopiletom. Prisniji odnos od toga ne postoji. A drugačija i još ljepša pjesma bila je molitva Come Healing.

I onda, tik prije smrti, na albumu You Want it Darker javio se drugačiji Cohen. Na prvu to nije očito, jer u naslovnoj pjesmi naglašen je stih “I’m ready, my Lord.” Zvuči kao da je miran i spreman na smrt. Ali onda čitam cijeli tekst i shvaćam da pjesma govori o nečem sasvim drugom.

Puna gorčine, pjesma govori o problemu zla. Spominje taj paradoks s kojim se suočava svaki vjernik, a kao odgovor – ili optužba! – stoji sam naslov pjesme i albuma: Bog želi mračnije. U tom svjetlu, ovo “I’m ready, my Lord” treba čitati uz jedan od prethodnih stihova: “I didn’t know I had permission to murder and to maim.” Chilling stuff.

Naravno, ne treba autora poistovjećivati s lirskim subjektom – Cohen je pisao iz svakakvih pozicija (čak ima i album koji se zove Various Positions). No kakav je ostatak albuma? U pjesmi It Seemed the Better Way još se izravnije javlja gorčina i opoziv onoga u što je prije vjerovao.

U Steer Your Way također: “Steer your heart past the Truth you believed in yesterday, such as Fundamental Goodness and the Wisdom of the Way“. Što ga je toliko sjebalo? Čak i na to je odgovorio:

Steer your path through the pain
that is far more real than you
That has smashed the Cosmic Model,
that has blinded every View
And please don’t make me go there,
tho’ there be a god or not

Na svu tu bol jedan je moj prijatelj, kojemu sam slao fotografije tih tekstova iz fizičkog omota albuma, rekao ovako nešto: “Jadan naš Cohi, nije se baš snašao”.

Na albumu je i nekoliko ljubavnih pjesama, a najzanimljivije su one za koje nije jasno jesu li upućene Bogu ili ženi (ili oboma) – recimo, Treaty, čiji reprizni instrumental (String Reprise / Treaty) završava album i sadrži nekoliko izrecitiranih, prilično nejasnih stihova – Cohenovih posljednjih riječi:

I wish there was a treaty we could sign
It’s over now, the water and the wine
We were broken then but now we’re borderline
And I wish there was a treaty
I wish there was a treaty between your love and mine

Hmmm…

Usput budi rečeno, Cohen je objavio još jedan album – Thanks for the Dance – tri godine nakon smrti. Nije lako skladati iz groba pa nije ni čudo da je manje glazbe, a više poezije. Ponovno gorke: “Go tell the young messiah what happens to the heart.”

Koji je pravi Cohen? Onaj koji je 2012. objavio Old Ideas ili onaj koji je 2016. objavio You Want it Darker? Da je kojim slučajem umro 2012., simbol njegove smrti bio bi možda bendžo iz domišljate pjesme o smrti (Banjo) koju je tada napisao, zajedno s pjesmama koje se prikladno zovu Going Home i Amen. Možda bi otišao u raj. Ali onda se nekoliko godina poslije ne bi dogodio taj fantastični mračni album.

I tako sve

Kad sam bio mali, imali smo neku ogromnu debelu ilustriranu enciklopediju na njemačkom. Nisam znao njemački, ali listajući i gledajući te slike zaključio sam da je to knjiga o svemu. Mislio sam to sasvim doslovno: bio sam uvjeren da na svijetu ne postoji pojam kojeg nema u toj knjizi. Kad smo u školi počeli čitati prve knjige, pa su neki pričali da doma imaju knjigu o ovome ili onome, ja sam se hvalio da imam knjigu o SVEMU. Baš svemu. To nije bilo moguće nadmašiti. “Jeste li čuli, Satja ima knjigu o SVEMU!”

S vremenom, sam, naravno, spoznao onu Hamletovu (“There are more things in heaven and earth, Horatio, than are dreamt of in your philosophy“) i shvatio da ta knjiga ne može biti baš o svemu.

Neki filozofi (poput Davida Lewisa) tvrde da postoji baš sve što je moguće, drugim riječima, postoje svi mogući svjetovi. To bi čak moglo vrijediti ako je naš svemir samo divovska matematička struktura i ako on postoji naprosto zato što sve konzistentne matematičke strukture (poput prirodnih brojeva) postoje same po sebi, kako tvrdi Max Tegmark.

Matematičari su početkom dvadesetog stoljeća shvatili da ne postoji skup svih skupova. (Kad bi on postojao, postojao bi i njegov podskup X koji sadrži samo one skupove koji ne sadrže sami sebe kao element – ali onda bi X sadržavao sebe ako i samo ako se ne sadrži, što je kontradikcija, odnosno Russelov paradoks. Osim toga, partitivni skup skupa svih skupova prema Cantorovu teoremu morao bi biti još veći skup, što opet vodi u kontradikciju.)

Iako ne postoji skup svih skupova, sasvim sigurno postoji beskonačnost. Aristotel je razlikovao potencijalnu i aktualnu beskonačnost. Aktualna je ona koja je potpuna – “gotova” i već sadrži svih beskonačno mnogo elemenata, dok potencijalna nikad nije potpuna nego se u nju uvijek mogu dodavati elementi, ali nikad svih beskonačno. S vremenom je u matematici aktualna (“dovršena”) beskonačnost postala prihvaćena i uobičajena, ali ona nije intuitivna. Kao djeca shvaćamo da prirodnih brojeva ima beskonačno mnogo zato što svakom broju možemo dodati jedan – ali to je potencijalna beskonačnost, ona koja raste u nedogled, a ne sadrži “sve odjednom”.

Ipak, nedavno sam upoznao fantastičnu osobu koja umjesto fraze “i tako dalje” ponekad kaže “i tako sve”. Dakle, umjesto potencijalnog – aktualno! Nema onog neodređenog “dalje“, nego odmah “sve“. Riječ je dakle o intuiciji koja je (barem iz matematičke perspektive) na visokoj razini.

Na kraju, jedan moj doživljaj od prije nekoliko godina. Organizirao sam neko informatičko natjecanje i bio je neki problem, nešto smo sjebali, možda neki zadatak ili tako nešto. Idućeg dana na poslu sam pričao s Antom Đerekom (koji je prije mene organizirao ta natjecanja) i rekao mu da se grizem zbog te pogreške. On je tada izgovorio tu jednostavnu, tihu rečenicu: “A ne možeš sve.”

Možda je još nešto rekao, ali ovo je bio dovoljno, ta kratka rečenica puna razumijevanja, empatije i mudrosti. Napravio si mnogo, ali ne možeš sve. Ne postoji knjiga o svemu, ne postoje svi mogući svjetovi, ne postoji skup svih skupova i u životu će uvijek biti stotinu grešaka i nedovršenih stvari – nikad nećeš biti gotov. Ipak se kaže “i tako dalje”. Ne možeš sve.

Jedino o cvijeću imati stav

U knjizi Sum: Forty Tales from the Afterlives, David Eagleman predstavlja četrdeset različitih varijanti zagrobnog života. U koju od njih vjeruje? Nemamo pojma.

U knjizi How to live, Derek Sivers daje 27 odgovora na pitanje kako živjeti – a odgovori su (namjerno) međusobno kontradiktorni. Recimo, prvo poglavlje zove se Be independent, a drugo Commit.

Nitko od njih, dakle, nema jasan stav. Tako i Pavel u svojoj pjesmi Bilo bi divno, među raznim divnim stvarima, navodi i da bi bilo divno “jedino o cvijeću imati stav”.

A Blogaritam, ima li on stav? Biste li radije iznosili stav ili stavljali iznos?

Pojednostavljeno rečeno, za svaku moju objavu potrebno je neko pitanje i neki odgovor. Naglašavam neki. Kao što se nekad može naslutiti, ja ne stojim nužno iza onoga što pišem, kao što ni pjevača ne treba poistovjećivati s pjesmom koju pjeva. (Recimo, u pjesmi First we take Manhattan Leonard Cohen pjeva iz pozicije terorista, istražuje njegov um, što ne znači da se slaže s onim što u njegovo ime govori.)

Ovdje izražavam misli koje smatram lijepima, oblikujem ih, ispitujem, a hoću li se s njima složiti – to odlučujem možda sutradan, ili uopće ne odlučujem. Ljudske su misli uglavnom kaotične, egoistične ili besmislene, zato je divan posao rudariti i uzgajati one koje su donekle smislene i uživati u njihovoj ljepoti. To je poanta “filozofije” onako kako je doživljavam: kao granu umjetnosti, a ne kao produžetak znanosti ili religije; bez pretenzije za istinom. Ne dijeli lekcije, možda samo inspiraciju: ovo su samo glasovi koji kao male oaze reda izranjaju iz sveopćeg kaosa. I ovdje – kao u vrtu, kao u glazbi – ne postoji dobro i loše, ispravno i pogrešno; ovo je samo igra.

Sada će netko primijetiti da po toj logici i ovaj glas, točnije stav izražen u ovoj objavi, nije apsolutan i da možda ni u njega ne vjerujem. Ali onda to znači da zapravo… Hm… Malo sam se izgubio u logici, priznajem.