ChatGPT, snovi i heptapodi

Objavljeno autor
Odgovori

ChatGPT radi tako da ponavlja sljedeću operaciju: na osnovi prethodno napisanih riječi ispiši statistički najvjerojatniju iduću riječ. (Ove prethodno napisane riječi uključuju sav razgovor do tog trenutka, uključujući pitanja sugovornika i riječi koje je ChatGPT već generirao kao dio odgovora.) I tako za svaku novu riječ. Dakle, fokus je samo na idućoj riječi, a ne na cijelom tekstu – kada počne generirati tekst, ne zna kako će završiti.

Primijetio sam da na isti način funkcioniraju i naši snovi.

San nije unaprijed osmišljen kao potpuna cjelina (iako se ponekad tako čini), nego mozak samo luta i stvara jednu po jednu sliku ili scenu, nadovezujući se na prethodnu. San (kao i tekst GPT-a) nije drugo nego Markovljev lanac.

Ovdje sam se sjetio heptapoda – vanzemaljaca iz SF priče Story of Your Life Teda Chianga. Oni, za razliku od ljudi, čak ni jezik ne vide sekvencijalno – njihova je rečenica geometrijski oblik koji u svakom dijelu sadrži sve svoje sastavne riječi; oni u isti mah znaju i početak i kraj. Za razliku od ljudi koji događaje vide kauzalno, heptapodi ih vide teleološki, sve odjednom, u skladu s B-teorijom vremena u filozofiji. Nju podupire i fizika, čiji su zakoni vremenski reverzibilni: ne samo da prošlost određuje budućnost, nego i budućnost određuje prošlost, sve je simetrično (jedina bitna razlika između “naše” prošlosti i budućnosti je količina entropije). Heptapodi znaju budućnost, za razliku od nas (i ChatGPT-a) koji ne znamo ni što ćemo iduće pomisliti ni kako će ta misao završiti.

Glazba je NP-potpun problem

Objavljeno autor
Odgovori

A few years ago someone asked Steven Rudich, a complexity theorist at Carnegie-Mellon, why he thought P is different than NP. He replied “I can recognize great music but I can’t create great music,” the implication being that it’s much harder to find a solution than to verify one.

– Lance Fortnow, stručnjak za teorijsko računarstvo

Najvažniji i najpoznatiji neriješeni matematički problem glasi: je li P = NP? Problem se, grubo rečeno, svodi na sljedeće: ako je u nekom kombinatornom zadatku moguće brzo provjeriti rješenje (NP), je li ga moguće brzo i pronaći (P)? Primjer je, recimo, problem trgovačkog putnika: ako je zadan popis od stotinu gradova i cijene putovanja između svakog para gradova, je li moguće s ukupno C eura obići sve gradove? Za bilo koju odabranu rutu (redoslijed posjećivanja gradova) moguće je lako provjeriti je li cijena zadovoljavajuća, ali jako je teško pronaći jeftinu rutu jer broj mogućih redoslijeda daleko premašuje broj atoma u svemiru. Zato vjerujemo da je P ≠ NP.

Kakve to veze ima s glazbom? Grubo rečeno, melodija je ruta, redoslijed tonova. Za dobru melodiju u dobroj pjesmi lako čujemo da je dobra: uvlači nas i čini da se dobro osjećamo. Evaluacija je vrlo izravna i primitivna, nema promišljanja ili traženja razloga zašto je neka glazba dobra, to prepoznajemo instinktivno. (Taj instinkt nije jednak kod svakog, pa ni ista pjesma neće svakom biti dobra, ali nema veze: dovoljno je promatrati sebe, tj. samo vlastiti ukus.) Moj mozak može, dakle, “provjeriti” vrhunsku pjesmu – uz dovoljno vremena mogu je i odsvirati, razumjeti akorde i ostale komponente od kojih je sastavljena, tako da u njoj ne ostane ništa skriveno – ali ne mogu obrnuti taj proces, ne mogu skladati vrhunsku pjesmu. Neki mogu, ali rijetko, i ne kad im se prohtije: svi imaju neki vrhunac koji poslije ne mogu ponoviti. Evo što je rekao najveći:

“I tell students all the time, ‘Look, I don’t know how to do this,’” he said, mentioning that “Yesterday” came to him in a dream. “Every time I approach a song, there’s no rules. Sometimes the music comes first, sometimes the words – and if you’re lucky, it all comes together.”

– Paul McCartney (za rollingstone.com)

A riječ je o kombinatornom problemu, jer melodije (a i tekstovi) samo su nizovi koji se slažu od nekoliko osnovnih kockica, dakle, ima ih konačno mnogo i teoretski, uz neograničeno mnogo vremena, mogli bismo ih sve generirati i isprobati. Dobar skladatelj, dakle, pronalazi dobre vektore u višedimenzionalnom prostoru mogućih skladbi. Tehnike kojima to radi očito su heuristike: rijetko daju optimalno rješenje, ali ponekad – ne uvijek – daju dobra rješenja. Upravo tako u praksi rješavamo i NP-potpune probleme poput gore spomenutog trgovačkog putnika.

Ovaj argument – grub i neformalan, ovo je ionako poetičan blog – može ići u oba smjera:

  1. Težina skladanja sugerira da je P ≠ NP.
  2. Budući da (neovisno o glazbi) imamo dobre razloge vjerovati da je P ≠ NP, skladanje je vjerojatno teško.

Neki će ovdje pomisliti na umjetnu inteligenciju koja sklada. Ne znam… Kad me to dotakne kao prava glazba, možemo razgovarati. Sumnjam da će se to dogoditi.

Šta je iduće?

Objavljeno autor
Odgovori

Već dugo želim napisati jednu pametnu objavu, ali evo, ne pišem je. S druge strane, čim dobijem neku glupavu ideju, poput ove, odmah je idem ispisati. Zrelost na maksimumu! (Mangupi imaju prednost, znamo već.)

Nego, sjećate li se HRT-ove emisije Globalno sijelo? Bila je to legendarna WTF emisija o neobičnim ljudima koji, recimo, piju gemišt stojeći na glavi, ribicama liječe psorijazu ili dokazuju da se Sunce vrti oko Zemlje. Usput budi rečeno, nekad u srednjoj školi i ja sam gostovao u tom studiju kod Joška Martinovića kao egzotična vrsta “mladi matematičar”. A prijatelj se sjeća jedne epizode u kojoj neko dijete pili, kao mali drvosječa, ima neku motornu pilu s kojom barata i sve živo pili, a prilog koji su snimili nije djelovalo sigurno ni za malog ni za ikoga u okolici. Onda su u studiju bile neke žene s nekim psima. Ta je epizoda, kaže, bila posebno čudna, a možda su i sve epizode bile posebno čudne, što znači da nijedna nije bila posebno čudna.

Ja se pak sjećam spomenutog geocentrika, i pamtim jednu rečenicu koju je izrekao u studiju iznoseći nekakav argument za statičnost Zemlje na osnovi gibanja zvijezda:

“Ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć!“

Ta rečenica, koje se ni Aristotel ne bi posramio, istodobno znači i mnogo i ništa. Mnogo, jer se može shvatiti na još mnogo mudrih načina. Recimo, ako imaš neki cilj, moraš zanemariti (proći pokraj) nekih drugih ciljeva. Ili, za veliki pomak potrebni su mali, mjerljivi pomaci – prolasci pokraj oznaka udaljenosti (milestones). Ili, ako hoćeš do placa, moraš proći kraj kebabdžinice. Značenja je milijun!

Ma ta rečenica u biti ne znači ništa, ali ima tu energiju prolaska. Baš kao i nova velika pjesma hrvatskog hip-hopa – Tour Life Vojka V, puštena prije tri dana – koja teče na melodiju iz još jedne HRT-ove emisije, Plodovi zemlje. U pjesmi Vojko sve živo prolazi, a u pauzama između nabrijanih igri riječima, nešto tiše izgovara rečenicu koja je zapravo najvažnija i glasi: Šta je iduće?

Vojko dobro zna: ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć. Ta pjesma, pored svojih tisuću riječi – kao i mnoge njegove pjesme, poput Ne može – ne govori ni o čemu, ali poanta je u atmosferi, njezin duh nešto govori. Da bismo danas rekli nešto novo, moramo kraj nečeg proć – i to pokraj teme u klasičnom smislu riječi, koja ne postoji. Tako ni ja ovdje nemam baš nikakvu poruku. Samo prolazim, nabrijavam se i pitam – šta je iduće?

Mi imamo takve kišobrane

Objavljeno autor
Odgovori

Kad sam pitao prijateljicu o čemu da napišem novi blog post (ili, hrvatski rečeno: novu bložnu objavu), rekla mi je:

“Nešto pozitivno. Da pršti od života.”

(Zapravo, rekla je samo “nešto pozitivno”. Ali ovako bolje zvuči.)

I tako sam došao do iduće priče, koja je doduše izmišljena, ali mogla se dogoditi i možda će se i dogoditi.

Kao i mnoge priče, i ova priča ima svoju ključnu rečenicu, a to je rečenica koju sam izgovorio nakon što sam na nekom eventu nepoznatoj djevojci dvaput kucnuo na rame da se okrene i onda ispalio:

“Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

Djevojka je prvo pogledala u svoj kišobran, onda u mene, blago začuđena.

Pa je pitala:

“Šta da?”

“Da.”

“Ok”, uz osmijeh.

Sekunda tišine, a onda opet ja:

“Otkud ti ovdje?”

I tako smo nastavili. Poslije smo se našli na kavi, pa onda još jednom. Ali ima jedan problem.

Ja uopće nisam iz Bjelovara, niti s tim gradom imam ikakve veze. A bogami ni s kišobranima.

Kako se to dogodilo? Krivac je bio jedan prethodni razgovor s Juricom. “U toj situaciji, samo počni pričati”, savjetovao mi je. “Nikakvi uleti. Reci joj BILO ŠTO. Što gluplje to bolje, da isključiš taj mozak koji te jebe. Reci joj da ima dobru torbu, da si takvu vidio, šta ja znam, u Koprivnici. Nije bitno. Ne razmišljaj. Budi malo glup. Dođi do nje, ako gleda u drugom smjeru uzmi kažiprst i pokucaj joj dvaput na rame, ovako: kuc-kuc! I onda ćeš morati nešto izvaliti. Reci da u Koprivnici imaju dobre torbe. Nema veze, nije bitno, kužiš.”

I eto, ispalo je da mi je u “toj situaciji” – nakon kuc-kuc po ramenu – odnekud, bog zna odakle, pala na pamet ta spasonosna, besmislena rečenica: “Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

“I sad joj moram nekako reći da, eto, ipak nisam iz Bjelovara”, govorim poslije Jurici. “Ispast ću teški kreten.”

“Pa samo joj objasni.”

“Šta da joj objasnim?”

“Pa ovo.”

“Hm…” zastao sam. “Jel ovako? Vidi, moram ti nešto reći, zvučat će malo glupo, ali zapravo, kad razmisliš je sasvim normalno… Ja sam ti totalno iskren, nisam ti ništa slagao, jedino ona rečenica na početku… Ja ti zapravo nisam iz Bjelovara, uopće, samo sam iz Zagreba, ali kužiš, ta situacija, ti si imala taj kišobran, a ja sam bio nervozan, kužiš, a prijatelj mi je rekao da kažem…”

“Može”, prekine me Jurica. “To je to. Dobro je.”

“Dobro je?”

“Da.”

Poslije sam počeo i drugima propovijedati što treba reći. “Vidi, frende, što gluplje to bolje”, govorio sam entuzijastično. “Samo joj reci ovako: Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.“

“Ali ja nisam iz Bjelovara.”

“Nema veze. Još bolje!”

“Zašto je to bolje?”

“Ne znam. Ali je bolje, vidjet ćeš.”

“Hm… A što ako nema kišobran? Ako ne pada kiša?”

Zastao sam na trenutak. Činilo se da mi teorija pada u vodu.

Ali onda sam rekao: “Nema veze. Još bolje. JOŠ BOLJE! Pitat će te – koje kišobrane? I onda ćeš morati opet nešto reći. Savršeno.”

Frend je zadovoljno kimao glavom.

Nekoliko suvišnih misli o porukama

Objavljeno autor
Odgovori

Imam foru da nekad, iz zajebancije, odgovorim na mail star pet-šest godina. Ne na neki važan mail, nego nešto sasvim nebitno – napišem “OK!” ili “Hvala!”, ili se ponašam kao da je mail jučer stigao pa, recimo, komentiram zadatak koji je sugovornik (a i ja) odavno zaboravio. Poanta je izazvati čuđenje. (Je li ovaj normalan?) Mailovi su čuđenje u svijetu.

A nekad su se ljudi pozivali. “Dobar-dan-ovdje-Satja-mogu-dobit-Domagoja”, izbiflao bih automatiziranu rečenicu kad bi se na telefon mog prijatelja javila njegova mama. Naravno, pričam o osnovnoj školi kad još nismo imali mobitele. Kad smo ih dobili, poruke su postale popularnije od poziva – a tako je i ostalo. Danas se pozivi, ako nisu dogovoreni ili očekivani, smatraju invazivnom metodom. Tek tako nazvati, nekoga iznenaditi, to je rubno i sklisko, kako se usuditi, hoću li uznemiriti, je li pristojno? Hoće li misliti da sam bahat i napadan? Ma prvo ću napisati poruku. Je li to dobro ili loše?

Ipak, pisanjem SMS i WhatsApp poruka ljudi su nesvjesno naučili stihovati misli, razbijati ih u lego kockice. Neki napišu deset kratkih poruka, a neki jednu dugu. Kao kavu, produženu ili s mlijekom, toplim ili hladnim porukama šapuću sebe. Kad već nećeš nazvati, čekam te da zavibriraš. Notificiraj mi sebe, znaš da osluškujem! Stavi mi u džep još malo svojih stihova.

Znate one kvačice u donjem-desnom uglu WhatsApp poruke, koje postanu plave kad sugovornik pročita poruku? Jednom, jedna mi je djevojka dopisujući se sa mnom napisala: “Srce mi zaigra kad kvačice poplave.” Točno znam taj osjećaj.

A danas sam – znate li da se i to može? – sam sebi poslao poruku na WhatsAppu. Kvačice su istog časa poplavjele! Opet ta mala doza dopamina: srce mi je na trenutak zaigralo, misleći da je voljeni sugovornik upravo pročitao moju poruku. Ali i jest, jer to sam bio ja. Odmah je potvrđeno da sam zaista primio i pročitao vlastitu poruku. Dopisivanje sa samim sobom dobro funkcionira. Poručit ću si još ponešto danas.

Teško je stati

Objavljeno autor
1

Ja sam odlomak teksta. Mnogo nas je. Toliko je objava, slika, članaka, videa i tko zna čega posvuda da je prava sreća kad netko naleti na mene. Od onih koji nalete, većina ih preleti, kao što nad svima prelijeću. Ponekad, rijetko, netko ipak zastane. Ne onako usput, s nogu, nego zbilja sjedne pored mene. Posluša, nešto i priupita. I ostane, ne žureći nikamo.

Kad možeš vidjeti sve, teško je stati. Tako i ja često čitam, recimo, poeziju. Stihove, kao izloge uz cestu, mimoilazim, jurcam, preskačem, previše ih je. Malo kojemu zaronim u oči. Vidim prvi, zadnji, ponešto između, ostanu vodena para. Ali eto, ponekad, u tom razlivenom trku – jedna me uhvati, lasom zaustavi. I ja se pokorim! Zadihan sjednem kraj pjesme i jasno mi je: nema mi dalje. Trk je završio i nešto drugo je počelo. Polako nalijemo vodu u čajnik i stavimo ga na vatru. Predstavim se, upitam za ime. I tada tek počinje dugo upoznavanje.

Koliko pjesama mogu tako upoznati? Vrlo malo. Mogao bih, recimo, sljedeći put na Booksinom književnom klubu reći da sam od zbirke koju smo trebali pročitati pročitao samo jednu pjesmu. Neki, koji su čitali pažljivo, čitali su jednu ili dvije pjesme dnevno, ponekad više – a ja sam čitao jednu, uvijek istu, svaki dan istu pjesmu. Ima nešto tako poetično u tome. Onda idućeg mjeseca mogu sljedeću pjesmu, i tako dalje. Za cijelu zbirku trebat će mi nekoliko godina i jedva čekam, tako se radujem!

(Lana Del Rey razumjela bi ovo o čemu pričam. Njene su pjesme spore, ne mogu se slušati usput i ne može ih se mnogo doživjeti odjednom. Ovih sam dana sjeo i ostao uz dvije: Blue Banisters i Arcadia, obje uz spotove, ajme, kako su im divni spotovi.)

“Umrijet ću nenačitan”, rekao je jedan naš književnik. O istoj spoznaji govori uvodna pjesma za Kralja lavova, Circle of life:

There’s more to see than can ever be seen
More to do than can ever be done
There’s far too much to take in here
More to find than can ever be found

Kad već ne možemo sve, najbolje je samo jedno.

U jednoj pjesmi uživati danima. U jednom albumu mjesecima. U jednoj riječi, u jednoj ideji godinama. U jednoj osobi dugo, mnogo dulje – ako stane, ako zastane, sjedne pored nas i ostane, ako joj neki od milijardu linkova ne odvuče pažnju.

Klinika Denisa Kataneca

Objavljeno autor
1

Ovo je tekst o jednom manje poznatom hrvatskom glazbeniku. Da bih objasnio tko on jest, možda je dobra strategija objasniti tko on nije. Stoga počnimo sa sljedećom tvrdnjom: on nije Petar Grašo.

Prije nekih tjedan dana gledam na TV-u koncert Petra Graše. Arena Zagreb, gomila ljudi, hit do hita. On obučen elegantno i višeslojno, lijep sako i nekoliko malih oku ugodnih detalja, sunčane naočale, mekan i baršunast glas kao da ga je radio sam gospodin Bog. Najbolji hrvatski pjevač, uz njega sveprisutni gitarist Ante Gelo, a pjesme mu piše najuspješniji hrvatski autor (Huljić) koji je u životu napisao više pjesama nego što ih je čuo. Ispolirane su toliko da ne znaš je li pjesmu napisao lijevom ili desnom rukom, za ručak ili za večeru. Top produkcija, ljudi dižu ruke i njišu se, sve je tako savršeno. Grašo je na pozornici teški profesionalac, vidi se da ima potpunu kontrolu, ništa ga ne može iznenaditi, odrađuje koncert tako lako, bez imalo truda, kao da to radi svaki dan poslije doručka. Imaš dojam da može bez problema tako pjevati još deset sati i onda normalno otići u teretanu pa na picigin. Ne vidiš kroz njega, previše je slojeva, ranjivost nula bodova. Zapravo ga ondje nema, jer ne možeš doprijeti do njega ni on do tebe. Grašo je toliko mainstream da ga nitko zapravo ne čuje.

A što je s druge strane?

Dva dana prije Božića, na nekom eventu u Tvornici Kulture, malo iza ponoći, nakon tri manje zanimljiva benda – na pozornicu napokon stupa Klinika Denisa Kataneca. Publike je možda stotinu puta manje nego kod Graše, ali svi jedva čekamo. Denis je u običnoj bijeloj majici kratkih rukava, neobrijan i nabrijan na glazbu. I što se tada događa? Sve. On postaje svoja glazba, daje svoje pjesme, daje nam sebe. Guramo se naprijed, drogiramo se gitarom i Denisovim sirovim, nesputanim glasom, gutamo energiju benda i isijavamo je natrag. Dečki ne štede ni glas ni prste ni gitare, uživaju, nema tu poliranja, smije se i pogriješiti – jer to je iskonska, neiskvarena glazba, ravno s izvora. Nekog koji je Denis pronašao i njegovom nekontroliranom bujicom ispunio fantastični album Jada Jada.

Zašto za Kliniku nitko ne zna? Možda zbog sirovosti glasa i izričaja, a možda i zbog Denisa koji ponekad odaje dojam da se ne voli prilagođavati. Razumijem – ali, da je prodao dušu vragu i napravio neku pjesmu onako baš za radio, možda bih za njega čuo mnogo prije. Biti autentičan i biti komercijalan u suštini su kontradiktorne težnje. Komercijala = prilagodba. Koliko god želim sirovog Denisa, toliko ga želim i u Areni – jer želim da svi čuju ono što ja čujem. Osim toga, publika hrani – ne mislim financijski, nego ono, ako te slušaju, onda si živ, življi nego ikad.

Slika 1 i slika 2

Objavljeno autor
Odgovori

Ponekad doživiš neku pjesmu tek kad vidiš odgovarajuću sliku.

Kad sam bio na koncertu U2-a u Zagrebu 2009. godine, neposredno prije njihova izlaska na pozornicu, stadionski zvučnici odsvirali su Bowievu Space Oddity. Zašto je Bono (ili Edge) izabrao baš tu pjesmu? Je li to zbog dizajna pozornice koja podsjeća na svemirski brod? Na površini, da, naravno. Ali svaki je njihov detalj promišljen – a Bowieva pjesma, ako je poslušate pažljivo, govori o usamljenosti. U tom kontekstu, njezino puštanje prije izlaska na stadion gdje te ovacijama dočekuje sto dvadeset tisuća ljudi dobiva sasvim drugu dimenziju, koje tada možda nitko od publike nije bio svjestan. Bowieva “svemirska” pjesma – baš kao i, recimo, Rocket Man Eltona Johna – za mene sada odgovara slici tog stadiona.

Pjesme o životu i ljubavi često poistovjećujemo s nekim vlastitim doživljajima. No slika koja će meni uvijek opisivati jednu pjesmu Beatlesa zapravo je tuđi doživljaj. Jednog toplog dana prije mnogo godina – bio sam možda još srednjoškolac – vraćao sam se doma s trčanja. Hodao sam uz svoju zgradu u Novom Zagrebu kad se ispred nje parkirao automobil. U njemu je nepoznati mladić spustio prozore i glasno pustio – pogodite što? Ne, nije ni Thompson ni Seka Aleksić. Pustio je pjesmu Girl, koju sam – budući da sam odrastao uz Beatlese – jako dobro znao, ali tada sam se od nje naježio, kao da sam je prvi put čuo. Mladić u autu kojim je odzvanjao Lennonov glas sigurno je čekao djevojku. Mogao sam zamisliti što mu je u glavi i tada sam shvatio tu pjesmu. Ono što je Lennon njome htio reći vjerojatno nije identično mom doživljaju, ali to je uvijek tako. Za mene ta pjesma odgovara slici koju sam ugledao i svim njezinim implikacijama.

Boogie Street

Objavljeno autor
Odgovori

Though all the maps of blood and flesh are posted on the door
There’s no one who has told us yet what Boogie Street is for

Leonard Cohen, “Boogie Street”

Kad je 2013. završio Cohenov koncert u Zürichu, ja sam znao: sad se moram vratiti u Boogie Street. Baš kao i Cohen u istoimenoj pjesmi, gdje se nakon zanosnih doživljaja svjetla i mraka svaki put vraća u nekakav Boogie Street, pitajući se čemu on služi.

Mnogo je interpretacija Cohenova Boogie Streeta. Ja ga tumačim kao dosadu svakodnevice, kao sve one naoko beznačajne trenutke koji zapravo čine 99% života. Bjesomučno hodanje po stanu u potrazi za mobitelom, namještanje kreveta ujutro, stajanje u tramvaju, red u dućanu, usisavanje, liječnička čekaonica, kruženje po ulicama u potrazi za parkingom, spremanje za izlazak, posao ovaj ili onaj, dosadni društveni događaji, hodanje nekamo ili odnekud, sve ono što moramo ili trebamo, sve što radimo da bismo obavili, da bismo došli u neki drugi trenutak. Možda u neki od onih 1% veličanstvenih trenutaka, u rijeke i vodopade iz Cohenove pjesme.

Lako ćemo za rijeke i vodopade, pa čak i za Darkened One koji je valjda suprotnost tome: vrhovi i doline čine mapu života iz stiha koji sam uvodno citirao. Ono što se tu ne uklapa jest Boogie Street, baš kao što, recimo, tamna materija sačinjava 85% svemira ali o njoj ne znamo ništa. Da, Boogie Street je stalno s nama, ali u suštini mi o njemu ne znamo ništa jer ga ne doživljavamo, nego samo čekamo da prođe.

A što bi bilo ako bismo, nekom ludom sposobnošću, zamijenili ono što doživljavamo i ne doživljavamo? Zamišljam Cohena kako mi se javlja iz onostranog gdje je napokon shvatio tajnu života koju je kroz svoje tekstove toliko tražio. “Dragi Satja”, kaže on meni, “umro sam od smijeha. Nije ovo, nego ono. Smisao je usrani Boogie street! Hahahaha!”

Ultimativni test bivanja je Boogie Street: kako hodam, kako jedem, kako perem suđe, kako motam kabel oko punjača za laptop, može li me taj posao obuzeti i zaokupiti svu moju pažnju – ili će mi misli lutati pa ću biti negdje drugdje i propustiti taj čin sadašnjosti. Jedna stara duhovna priča govori o učeniku koji je svog učitelja odabrao na sljedeći način: “Nisam došao čuti njegovu mudrost, nego gledati kako veže vezice na obući.” U jednoj drugoj priči, neki je istočnjak komentirao zapadnjake: “Oni znaju sve o svemiru i medicini, ali ne znaju jesti, ne znaju hodati, sve nešto brzo…”

Daleko sam od sadašnjosti, pišem o onome što i sam tražim, nije to lako, misli uvijek lutaju. No čini mi se da postoji dobar hint: sporost. Čak i najtrivijalniji postupak, poput pranja zuba, doživjeti kao ritual. I u svemu biti jako, jako spor.

Tko još vjeruje u Djeda Božićnjaka?

Objavljeno autor
Odgovori

Knjiga Novi dio grada Andrije Škare hvalospjev je Novom Zagrebu. Uživao sam u njoj jer se najveći dio radnje tih priča odvija u Utrini, kvartu u kojemu sam odrastao, pa sam dobro znao sva mjesta koja opisuje i prepoznao sam duh tih likova na svojim igralištima i kafićima. Dok Andrijini likovi gravitiraju tržnici i zapadnom igralištu (tzv. Centru), ja sam češće išao na školsko igralište, a ponajviše (i ponajpače) u južni park između dviju “plavih” zgrada od kojih sam u jednoj i živio. Adventski prigodno, prisjećam se jedne priče s temom Djeda Božićnjaka, koja se odigrala baš na mojoj klupi u mom parku.

Jedan od mojih drugara iz parka bio je godinu mlađi od mene, a ovdje ćemo ga zvati Jakov. Za njega mi je, naime, netko bio rekao da vjeruje u Djeda Božićnjaka. A bila je to dob kad smo svi već odavno znali da Djed Božićnjak ne postoji, da poklone dobivamo od roditelja itd. Možda negdje četvrti razred? U svakom slučaju, morao je to znati i Jakov. Sigurno je znao i da nitko drugi ne vjeruje u Djeda Božićnjaka – pa svi u školi znali su, recimo, da se na školskoj priredbi u Djeda Božićnjaka oblači naš domar.

Jakov je bio simpatičan, nenametljiv, barem prosječno bistar i svakako ne glup. Ponekad bi u park donio Autoklub ili neki drugi časopis o autima: volio je aute, to je bila njegova brija. Stoga sam pretpostavio da je i Djed Božićnjak samo neka furka, nešto u što je odlučio “vjerovati” da bi po tome bio zanimljiv, kao što smo tada svi imali svoje male, nevjerojatno površne brije. Netko je “navijao” za Manchester, netko drugi za Juventus, a znali su nabrojiti možda jednog igrača. Netko je htio biti Rambo a netko Bruce Lee. Netko je pričao da zna sve o kompjutorima (kad smo krenuli na informatiku, ta je spika misteriozno utihnula). Jedan je stalno nešto pametovao, malo o filmovima a malo o politici. Ja sam bio “zaljubljen” u Shakiru iako sam jedva znao i kako izgleda i što pjeva. I tako dalje. Bilo je to ono divno vrijeme kad si svoja životna uvjerenja mijenjao na tjednoj ili dnevnoj bazi, uglavnom prema nesvjesnoj predikciji o tome kako će drugi reagirati. Bilo je to, zapravo, dragocjeno brušenje društvene inteligencije koju upravo tada treba brusiti. Ne forsirajte autentičnost, ona dolazi mnogo poslije, ako ikada i dođe (možda se i sada pretvaram, možda se svi pretvaraju, možda je sve laž).

Jakov je dakle “vjerovao u Djeda Božićnjaka” i ja sam ga odlučio o tome malo priupitati da shvatim što to znači, je li to neki njegov ideal, kao što ljudi vjeruju u “ljubav” ili “dobrotu”. Bilo je to na klupi najbližoj našim zgradama. Naše zgrade bile su prvi susjedi: moja velika, a njegova mala.

“E, Jakov… Jel vjeruješ ti u Djeda Božićnjaka?”

“Pa vjerujem.”

Njegov je odgovor bio neobično čist. Što to znači, čist? U ono vrijeme, pogotovo kad bi se povela neka rasprava, nitko od nas klinaca nije govorio jednostavnim i opuštenim tonom. U glasu bi bila neka tenzija, nijanse drskosti ili defenzivnosti, fasada uvjerenosti ili straha (ili oboje). Sve je bilo neko pokazivanje i dokazivanje, lagali smo i kad smo govorili istinu. Zato sam od Jakova očekivao “tvrđi” odgovor – ali ovaj je bio mekan i jednostavan.

(Neki drugi, gluplji klinac možda bi upotrijebio čestu foru koja se u to vrijeme upotrebljavala prilikom odlučivanja tko će dobiti prvu loptu u nogometu, koji će tim biti “Brazil”, tko će biti Ronaldo i slično. Takav bi brže-bolje viknuo: “Djed Božićnjak postoji!”, pljunuo na tlo i pokazao prstom na tu pljuvačku uz dodatak: “Poliži!” Podrazumijevalo se da sugovornik, ako želi da bude drugačije, mora polizati pljuvačku s tla. To se, naravno, ne bi dogodilo i tako bi onaj tko se prvi sjetio pljunuti uglavnom dobio što je htio. Užasno glupo, znam, ali iz nekog razloga je funkcioniralo. Do određene dobi.)

Vratimo se na Djeda Božićnjaka. “A kako on sam obiđe sve te države i zgrade?” pitao sam dalje Jakova.

“Ne ide baš on. Ima pomagače.”

“Koje pomagače?”

“Pa ljude. Oni se preobuku u njega. Ili umjesto njega kupe poklone i stave ih pod bor. Ko moji mama i tata.”

“A… Tako dakle.”

Nisam više ništa pitao. Bio sam u čudu: on ipak vjeruje! Pritom je radio ono što religije rade kroz cijelu povijest: prilagođavaju se znanstvenim spoznajama ublažavajući i razvodnjavajući svoje dogme. Ali naravno da ondje na klupi, kao klinac, nisam tako razmišljao. Bio sam sretan, drag mi je bio taj Jakov. Netko je stvarno vjerovao u Djeda Božićnjaka i svijet je postao još malo bolje mjesto.