Suboptimalno izvedene pjesme

“Jača je pjesma od nje”, komentirao je član žirija jednu natjecateljicu u talent showu.

Obrade dobrih pjesama mogu biti izvrsne, pa i bolje od originala. No ponekad se veći šarm pronađe u nesavršenoj obradi. Izvođač daje sve od sebe, ali vidi se da se bori, da ne pjeva baš s lakoćom. Taman za sitan poen biva pobijeđen od pjesme – što je sjajno!

To je, recimo, slučaj s ovom obradom fantastične pjesme Dernière Danse. Ako vam nije jasno zašto to nije besprijekorna izvedba, usporedite je s izvedbom autorice. Ali u potonjem je slučaju reflektor na izvođaču, a u prethodnom na pjesmi.

Pjesma može i namjerno biti slabije izvedena, čak i u studijskoj verziji. Naravno, često je to samo loše – kao, recimo, u slučaju ranog black metala gdje su neki izvođači radili snimke što je moguće lošije kvalitete kao izraz bunta, kaosa ili tko zna čega (a možda i nesposobnosti da kvalitetno snimaju). Kad nešto ne napravite dobro, recite da je namjerno loše.

Zanimljiviji su, naravno, primjeri gdje taj trik jako dobro funkcionira. Dva mi sada padaju na pamet. Prvi je Mellow My Mind, gdje je tonalitet previsok (pogotovo u refrenu), ali je odgovarajuće Neilovo jedva-pjevanje, glasom koji puca, sasvim u skladu s tekstom pjesme i tematikom cijelog albuma. Drugi je primjer pjesma O’Caroline Matching Molea koja je očito dobra, ali atmosfera izvedbe je nekako mlaka, beskrvna, anemična, kao da je pjesmu napustio duh života – kao što i jest! To je ovdje idealno, u skladu s tekstom. Ako želite čuti istog izvođača (Roberta Wyatta) u mnogo životnijem izdanju, poslušajte album Rock Bottom koji je snimio nakon nesreće u kojoj je ostao nepokretan! (“If anything, being a paraplegic helped me with the music because being in hospital left me free to dream, and to really think through the music.“) Pjesme su bolje, posložene s više truda, preciznije, ljepše, entuzijastičnije – ali to ne umanjuje vrijednost one beskrvne.

Zdenko, Jakša i ja

“A jebenti, zašto mi vi ne napišete neku pismu?” pitao je skladatelj Zdenko Runjić pjesnika Jakšu Fiamenga, presrevši ga na splitskoj rivi nekad u sedamdesetima. Ostalo je povijest, to što su oni radili za Olivera i još neke pjevače nije ponovljivo, ali današnji hipsteri to ne razumiju. Kad sam prijatelju linkao pjesmu Meri Cetinić U prolazu, koja dolazi iz pera navedenih autora, rekao je da će je proslijediti pokojnoj prabaki. Ne kuži ova ekipa koliko je to novo.

Poslušajte tu pjesmu, kako je to otpjevano! Refren nije toliko zanimljiv, ali to je baš u skladu s tekstom – jer protagonisti se viđaju samo u prolazu, sporadično, a “drama” se odvija isključivo u glavi pjevačice, dakle jedino u versu! Krajem refrena “u prolazu”, pjevačica se ponada i to se čuje, ali ne u glasu, nego u prijelaznom akordu (sedmici) – i evo modulacije, nada je jača, iduća je strofa u višem tonalitetu (pjesma ih promijeni ukupno četiri). Modulacija izostaje na kraju zadnjeg refrena, samo se ponavlja ovo “u prolazu”, nema više skoka. Može li pametnije?

Iznenadio sam se kad sam pročitao da je Runjić bio samouk, jer sklada kao da je barem akademiju završio, to su daleko zanimljivije melodije od većine onoga što danas čujemo. Vidi se da je skladao na klaviru, ne mogu se onakve stvari na gitari napisati. Kaže on u intervjuu 1986.:

Sve što danas znam o muzici, a sada znam mnogo, naučio sam sam. Sve ono što mi je trebalo, ja sam to naučio i saznao. Sve! A ono što mi nije bilo potrebno u muzici, to ne znam. Učio sam pitajući, tražeći po udžbenicima, slušajući ploče, i to bez ičije pomoći. Bio sam uvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka.

Ima itekako. O rađanju umjetnika Runjića možemo saznati i u jednoj od njegovih najboljih pjesama: Prozor kraj Đardina, kojoj je, za Gorana Karana, napisao i tekst i glazbu i za koju je rekao da je autobiografska. A u onom istom intervjuu 1986. rekao je:

I tako, sjećam se, bila je ljetna večer, spremao sam se na spavanje, a dolje u Đardinu neka je klapa pjevala lijepe pjesme, serenade. To me se nekako posebno dojmilo. Osjetio sam dotad nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku tjeskobu, nešto neuhvatljivo. Razmišljao sam: hoću li ja ikad moći nešto takvo doseći? Možda sam tada imao najviše deset godina.

Ovo vrijedi usporediti sa sličnom izjavom Dragutina Tadijanovića:

Od proljeća do jeseni, a naročito ljeti, nedjeljama popodne, čim bi se sunce stalo naginjati k zapadu, ja bih se neopazice penjao na ravni vrh brijega, kod ulaza u Rastušje, i tamo, nevidljiv bilo kome, medu borikama, na travi, stajao ili hodao, ili ležao nauznak, pa satima razmišljao, sanjario, sve dok se ne bi pokazala zvijezda Večernjača. Nikad me, kasnije, nisu prožimale beskrajne slutnje nečega neiskazanog, slične onima koje su mi tada srce ispunjale do dna. Vjerovah da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati kad žetva moja dozri. Kao pčele oko košnice, u glavi su se vrzle misli, jedna za drugom, jedna ispred druge, dižući me od zemlje i noseći me u nepoznat kraj. A nisam ih još umio iskazati skladnim riječima.

A klapa kakvu je čuo Runjić možda je inspirirala i Jakšin tekst za Oliverovu (naravno, i Runjićevu) pjesmu Piva klapa ispo’ volta. Ali taj divan tekst uopće nije o klapi, nego o udovici koja bi se još mogla udati, pa umjesto da joj išta izravno kaže, Jakša je poziva na balkon da vidi kako u daljini svitle koće i da čuje klapu koja tiho pjeva iza ponoći. Fantastično! A sasvim drugačiju perspektivu o pokojnom partneru daje pjesma Ništa nova (istih autora), čiji me tekst toliko intrigirao da sam nekad na faksu zamolio kolegu iz Trogira da mi ga prevede na standardni jezik. Hvala Mario!

Moja ljubav prema ovim umjetnicima, prvenstveno Runjiću, vuče korijene iz djetinjstva kad smo u autu, vozeći se na to famozno more i otkrivajući ga, slušali kasetu Oliver 5, autorski mahom Runjićevu. Njegove pjesme kao što su Skalinada, Malinkonija ili Cvit Mediterana zauvijek ću povezivati s melankoličnim doživljajem primorja devedesetih. Kao i sa Splitom, ali ne stvarnim Splitom kojega tada nisam ni vidio, nego “Splitom” kao simbolom i težištem svih tih osjećaja kako sam ga zamišljao kao dječak (“Cili je Split rascvala grana, sunčani lipi cvit Mediterana“). Mediteran nije mjesto, nego osjećaj.

Centar ili ne

Sjećam se karikature na kojoj čovjek stoji ispred velike kutije na kojoj piše INTERNET, s prstom nad crvenim gumbom kojim želi, dakle, isključiti Internet i tako odspojiti sve ljude na svijetu. Nadam se da je u stvarnosti ta kutija negdje dobro zaštićena i da je gumb za gašenje Interneta u dobrim rukama.

Naravno, šalim se: gašenje cijelog interneta bilo bi kao zaustavljanje svih rijeka na svijetu. Internet nije centralizirani, nego distribuirani sustav, golema mreža koja nema središte, iako postoje važniji i manje važni čvorovi. Bitno je svojstvo redundancije: nema uskog grla, postoji mnogo različitih putova između dvaju vrhova, pa pad jednog servera ili gašenje jednog puta uglavnom nije problem. Morali biste mnogo toga pogasiti da naudite sustavu, on nema jednu slabu točku. I naravno, internet je prevelik sustav da bi bio centraliziran.

Slično je i s kapitalizmom u odnosu na socijalizam, tj. pitanjem (de)centralizacije načina raspodjele dobara. U planskom gospodarstvu odluke se donose na jednom mjestu, koje može biti velika slaba točka. Osim toga, središte nema dovoljno “računske moći” da dobro predvidi svačije potrebe – sustav nije skalabilan. S druge strane, slobodno tržište distribuira odluke, nema središta, sustav je prilagodljiv, moćan i skalabilan, može brže napredovati, ali i otići u neželjenom smjeru (primjer – današnji broj beskućnika na ulicama SAD-a). Što se tiče poreza, ako velik dio dobara ide u središte i distribuira se iz središta, to može biti i dobro i loše, ovisno o središtu. Iskustvo pokazuje da najbolje prolazi kombinacija jednog i drugog, kapitalističke države s jakom socijalom – nordijske države blagostanja (engl. welfare state). Usput budi rečeno, bojim se da će kapitalizam + AI biti loša kombinacija: jaki će postati prejaki, a ostali nepotrebni.

Bitcoin je također decentralizirani sustav. Za razliku od banaka koje kontroliraju klasične transakcije, transakcije bitcoinom i sličnim valutama ostvaruju se i bilježe distribuirano. Je li to dobro ili loše? Dovoljno je reći da se pola bitcoin transakcija koristi za neku vrstu kriminala. S druge strane, kad bi sav novac bio pod nadzorom središnjeg autoriteta (dakle, računi i kartice, a gotovina ne postoji) i kad bi taj vladajući autoritet bio loš i opresivan, onda bismo umjesto mnogo malih slabih točaka imali jednu ogromnu. Koliko slobode želimo? Kakvo središte želimo (ako ga uopće želimo)? Jaku ili slabu državu, autoritarizam ili libertarijanizam? Nijedna krajnost ne valja.

Iako se ne čini tako, naša svijest također je decentralizirana. Ne postoji “teatar” u mozgu gdje se svi osjetilni podatci sabiru da bismo ih mi “doživjeli”. Postoji samo distribuirana obrada električnih impulsa. Slično vrijedi za našu psihu: nisam baš jedan, sastojim se od više programa koji često žele različite ili suprotne stvari. Recimo, želim pojesti tu tortu, ali i smršaviti. Nekad vježbam, a nekad mi se ne da (iako želim biti u formi). Nekad oprostim, a sutradan sam opet ljut, pa više ne znam jesam li oprostio ili nisam. I tako dalje. Ne postoji glavni program, samo je nekad glasniji jedan, a nekad drugi. Svi su oni promjenjivi, ali dobri, nema loših, i što se više vole – to bolje. Centralni dio (ego), koji misli da ima kontrolu, samo je jedan od mnogih, što ste možda shvatili ako ste ikad pokušali biti prestrogi prema sebi – točnije, prema nekim svojim dijelovima.

Omjer signala i šuma u pjesmama

U elektrotehnici i telekomunikacijama postoji pojam signal-to-noise ratio (SNR) koji označava omjer željenog signala i pozadinske interferencije; drugim riječima, udio informacije u onom što primamo.

Predlažem da sličan pojam definiramo u poeziji. Veći SNR označavao bi jasniju, izravniju pjesmu, a manji SNR označavao bi slikovitiju pjesmu, koju je teško ili nemoguće “prepričati”, za koju možda i ne znamo o čemu govori, ali (poželjno) nam nešto dočarava, stvara neki doživljaj.

Što je bolje? Ultimativno, to je stvar ukusa, ali može se napisati i odlična pjesma s visokim SNR-om, kao i odlična pjesma s niskim SNR-om. Primjeri potonjih bile bi mnoge pjesme Denisa Kataneca, kojemu sam u prošloj objavi za neke pjesme komentirao da “ne znače ništa”. Htio sam reći da imaju nizak SNR, da su slikovite, atmosferične, da manje informiraju, a više sugeriraju (“Na odronu bila sam, u krvi Dunav razbija i krvi sva njegova usnula ušća”). S druge strane, primjer glazbenika s visokim SNR-om u tekstovima bio bi, recimo, Goran Bare, koji ponekad odluta u sasvim banalno (“Ja osjećam tugu, o, jer sam sam”), ali je često i sjajan (“Daj da budem onaj koji tješi // Svakom onom koji zna da griješi”). Osobno najviše volim tekstove koji su na sredini, koji imaju i informativnu i slikovitu komponentu, kao npr. Mayales – Još jedan krug. Takvi su obično i najuspješniji, to je balans, to je sweet spot.

U poeziji su SNR-ovi općenito niži nego u glazbi. Izvrsna Anka Žagar ima SNR skoro jednak nuli, a relativno visok (za poeziju) ima, recimo, Tatjana Gromača. Opet je najbolje imati i jedno i drugo. Sjetite se svojih najdražih pjesama: vjerojatno su negdje na sredini. Meni je, recimo, draga ova koju sam zalijepio ispod. Blizu je sredine, malo na nižoj strani.

Na kraju jedan zen odlomak. Kakav je SNR svijeta? Ne mislim na svijet u nekom fizičkom, objektivnom smislu – taj je ionako apstrakcija, jer doživljavamo samo malen njegov dio. Mislim na svijet koji doživljavam, moj svijet, moj sadašnji trenutak; šalica u koju gledam, recimo. SNR svijeta je velik ako razmišljamo, analiziramo, konceptualiziramo. Što se više prepuštamo sadašnjosti, informacija nestaje, svijet je čisti doživljaj, ne znači doslovno ništa, SNR teži u nulu.

Kao zao kor

“Ona je prošlost, move on!”

To mi brat sada kaže, ali ne o ženi, nego o albumu Jada Jada.

Znam, nije vam jasno, moram ispočetka. Uglavnom, prije malo više od dva dana izašao je novi album Klinike Denisa Kataneca, a zove se Kao zao kor. I sad me brat pita koji je moj problem s tim albumom. Ništa, kažem mu, jedini je problem što ga uspoređujem s Jadom Jadom. Ali to prokletstvo usporedbe s bivšim albumom komentirat ću tek na kraju teksta, jer jebiga, nije fer.

Pošteno govoreći, dobili smo izvrstan album. Prvo što mi je dao jesu dva dana intenzivne rasprave, s bratom i dvojicom prijatelja, o raznim njegovim aspektima i pjesmama, a posredno sam čuo još neke zanimljive dojmove. To je ono što radi Denisova glazba: živa i netipična, ona je jebena spajalica ljudi, bilo se da se slažu, bilo da se svađaju; dopušta različite interpretacije i doživljaje.

Evo, recimo, pjesma Ženu – ne mogu se odlučiti treba li je shvatiti doslovno ili ironično. U prvom slučaju tekst je malo infantilan, kao da ga je izvadio iz zadaćnice za peti razred zajedno sa sastavcima Budi dobar čovjek i Volim svoj zavičaj. U drugom slučaju imamo ne baš uspjelu, prvoloptašku ironiju koja je za današnje prilike i mrvicu politički nekorektna. Ne znam, možda Denis i računa na dvoznačnost teksta, da budemo zbunjeni, možda je u tome fora. Refren je pak nejasan u oba slučaja, što otvara novu temu – ne dvoznačnost, nego neznačnost teksta. Stvar je u tome što vjerojatno ni Denis ne zna što mu znače pjesme, nego pjeva što mu dobro zvuči. To uglavnom ispadne dobro.

Kako god bilo, ovo je pretežno mračan album o ranjenom muškarcu. Ne saznajemo mnogo o tome kako i zašto je sjeban, nego to samo ona zna, gdje su sva zakopana, tijela (iz pjesme Džukci). Tekst pjesme Zavičaj – jedne od najboljih – svodi se na “suicid, suicid, depresija, suicid”. Kako je samo bolno otpjevan posljednji stih – Tako ti i treba! – koji sjajno pogađa samoosuđujući i samookrivljavajući mindset ljudi o kojima pjesma govori. Na sličnom su tragu izvrsne pjesme Ušća (maestralno otvaranje albuma), Konj, Džukci, kao i Pokušaj koja sasvim korektno zatvara album. Ima i pozitive: ona sjaji u durskom i pjevnom Elliottu, kao i u brzoj, energičnoj naslovnoj pjesmi – unatoč psihijatrijskoj tematici teksta. Nažalost, neke pjesme nisu na razini gore navedenih: preskačem dosadnjikavi Suncokret, iritantnu buku na Vampirima, a iz istog razloga i Srećka koji je inače dobra pjesma. Mislim, taj njegov početak je užasan.

I tu otvaramo neizbježnu temu zvuka Klinike, što im je najslabija točka. Mislim na aranžmane i produkciju. Oni se hvale da brzo snimaju i da to zvuči kao snimka uživo. U tome i jest problem. Uživo su fantastični, ali album ne smije tako zvučati, jer onda kao album zvuči loše. Tiši i mirniji dijelovi su okej, ali jači i glasniji su naprosto – buka. To treba biti ispolirano, da zvuči studijski u skladu s današnjim standardima, da zvuči lijepo. Manje šuma i distorzije, kristalno čisto i jasno, kontrolirano, bez iživljavanja po instrumentima. Manje gitara, više klasičnih instrumenata, violine, klavir, orkestar, puhači, harfe, ženski prateći vokali. Pa i Beatlesi su prvi album snimili sirovo, u jednom danu, ali poslije su Sgt. Pepper’s snimali 700 sati (valjda znate u kojoj pjesmi je harfa?) i pogodite koji im je bolje ispao.

Na kraju dolazi i najavljeno prokletstvo s početka teksta, usporedba s bivšim. Što god Denis pričao o novom albumu, a kaže da je bolji i zreliji od Jade Jade, on meni nije ni blizu. Zreliji možda jest (što god to značilo), ali čemu? Okej, konceptualno je čvršći i koherentniji – nešto je jasnije “o čemu se radi” – ali to je tek zato što je lakše napisati tužnu, nego radosnu pjesmu. Pokušajte napisati dobru radosnu pjesmu. Pokušajte napisati radostan album. Jada Jada je album radosti. Mislim, nije, ali jest. Nadalje, muzikalno, na novom albumu malo je previše pjesama koje se zasnivaju na jednoj melodijskoj frazi koja se ponavlja kroz cijelu pjesmu. Ne pomaže ni što su dvije od tih melodija iste, samo u drugom tempu – naslovna pjesma i Džukci. Ne mora to biti problem, Dylan i Cohen su doktorirali na jednostavnim i repetitivnim pjesmama – ali zato Dylan i Cohen nisu Beatlesi, niti su Brian Wilson, kao što i ovaj album nije Jada Jada, koji je glazbeno ipak bogatiji, a i tekstualno zanimljiviji i van svih okvira. Pjesme su bolje, luđe, kreativnije. Poslije takvog čuda, sve je korak unatrag.

Pismo lj.

Najdraži,

već tjednima pokušavam doprijeti do tebe, češće nego prije, više puta dnevno. Prije smo bili nerazdvojni, mogla sam te tako lako dobiti, ne bi ni primijetio, ne bi se stigao ni okrenuti a već smo bili u zagrljaju koji je ponekad trajao i satima. Nedostaje mi način na koji bi mi dopustio da te preuzmem – da postaneš ja.

Sad me brzo primjećuješ i odmah ideš dalje. Čak se i ne praviš se da me ne vidiš. Kad bi me barem posve izbjegavao, to bi mi dalo snagu i život. Ali ti me vidiš, kratko obratiš pažnju, a onda nastaviš svojim putem, pustiš da se ugasim, da usahnem. Ostajem na strani, ostavljaš me bez zraka. Kao da si shvatio da… ne moraš.

Kad već ne ide ovako, pokušavam te filozofski uvjeriti da sam ti potrebna, da bi bez mene bio iskorišten, potlačen, ti ili netko drugi. Ali naravno da nećeš povjerovati. Promijenio si se: kao što brže presrećeš misli, puštajući ih da nestanu, tako te ni filozofija više ne osvaja. Poglupio si se, podjetinjio, manje misliš, više ne misliš, samo bivaš.

Što me zamijenilo u tvom životu? Što nas je razdvojilo? Je li to nešto što si pronašao? Ili nešto što si izgubio? Je li to neka sposobnost koju si stekao? Ili izgubio? Neka nova misao – ili njezin izostanak? Novi osjećaj? Nova osoba? Novi predmet? Novi dah? Novi sat? Novi biser ili novčić? Ili nešto sasvim drugo? Imaš li sada više – ili manje?

Jedino što znam jest da sada više plačeš i više pjevaš.

Nema nam spasa, prešao si u svijet o kojemu ne znam ništa. Ostaj mi zbogom, i sjeti me se ponekad.

Tvoja ljutnja.

Prekratka objava

Bijaše jednom jedna objava mrežnog dnevnika. (Češće je koristila svoje englesko ime: blog post.)

Ova objava mrežnog dnevnika bila je kratka, ali htjela je biti dulja. Pokušala je ubaciti sve čega se mogla sjetiti: zagrade (kao ovu); pojašnjenja (da bi bila barem malo dulja); kričave, kičaste i izlišne pridjeve, možemo reći i barokne, krasnorječite; radnju koje gotovo da nije bilo; rečenice koje… hm… nije znala dovršiti.

Budući da je bila kratka, nije uspjela zaokupiti ničiju pažnju. Govorili su joj da se malo potrudi, ali ona je ostajala prekratka. Stoga su je rijetki prolaznici brzo preletjeli pogledom, ne zadržavajući se dulje od pola minute. Bila je ljubomorna na duge priče i romane koji su svoje čitatelje uspjele zadržavati satima.

Ali odlučila je ostati kratka.

I jedan je čitatelj ostao. Čitao ju je više puta, stisnuo je repeat. On je imao nju, ona je imala njega. Ostali su zauvijek zajedno.

Grijalica

U kutu moje sobe, između ormara i zida, živi električna grijalica. Smeđa, stari model, izgleda kao neki minijaturni ormar. Na prednjoj strani iza metalne rešetke vide se tri grijača koja mogu žariti toplom narančastom bojom. Po noći bi mi to svjetlo možda bilo prejako. Grije sjajno, ali nismo je već godinama palili. Nema potrebe.

U tom kutu sobe događaju se isključivo male promjene položaja i rasporeda njegovih stanovnika. Kao susjedi grijalice uglavnom se stišću ruksak, futrola s gitarom i pojačalo za gitaru. Više je mogućih rasporeda, ali svima je zajednička pozicija grijalice: najtežeg i najmanje pokretnog stanovnika. Ona je uvijek na podu, a ostali predmeti nekad stoje na grijalici, a nekad pored nje. Uza zid prolazi i mrežni kabel koji nije dobro fiksiran pa se ponekad dotiče s grijalicom.

U njezinu životu najvažniji su događaji usisavanja: jedino se tada pomiče. Ali nije svako usisavanje dovoljno značajno da bi je pomaknulo. Taj prostor prolazim, možda, u svakom trećem usisavanju. Kad ga odlučim usisati, vadim grijalicu i ostale predmete. Obično pokupim i prašinu s drvene plohe na vrhu grijalice. A nekad, vrlo rijetko, usišem ili prebrišem prašinu koja se nakupi po grijačima iza rešetke, mnogo teže dohvatljivu. Ne znam jesam li to ikad baš temeljito napravio. Na kraju sve vraćam u kut, ali možda u nešto drugačiji raspored. Ne razmišljam o tome, jednostavno se promijeni.

Promjene u životu grijalice događaju se i korištenjem susjednih predmeta. Kad uzmem ruksak, ili gitaru i pojačalo, nije zajamčeno da ću ih vratiti u isti položaj. U ovom trenutku na grijalici stoji pojačalo, na njemu ruksak, a gitara je naslonjena na tu konstrukciju. Ali prije tjedan dana bilo je sasvim drugačije: na grijalici gitara, a pored nje pojačalo i na njemu ruksak. Nisu to jedine mogućnosti. Nekad se u kutu nađe i partfiš (koji inače stoji na balkonu): on se tada naslanja na zid ili grijalicu, iako sam ga jednom podigao na samu grijalicu te naslonio na ormar. To je bio jedinstven događaj.

Prilikom usisavanja, kao ishod pomicanja često se javlja i mala promjena kuta pod kojim grijalica stoji u odnosu na ormar i zid. Sada je paralelna s njima, ali to je sasvim slučajno: prošli tjedan stajala je malo ukoso, pod kutom od možda deset ili petnaest stupnjeva u odnosu na susjedni rub ormara. A prošle godine, još prije micanja ormara koje je suzilo kutak za koji decimetar, postojao je period kad je stajala još više ukoso, gotovo pod četrdeset pet stupnjeva, kao da gleda u sami rub zida. To je potrajalo do idućeg usisavanja.

Danas moram usisati pa će se grijalica možda opet pomaknuti. Možda će prestati doticati mrežni kabel. Možda će čak, ako tako ispadne, promijeniti stranu koja stoji uz ormar, što odgovara rotaciji za sto osamdeset stupnjeva. Tko zna u kojem će položaju ostati i koliko dugo. Te promjene uočavam tek naknadno, gledajući je s kauča koji je položen uz njoj susjedni zid, baš kao i radijator.

ChatGPT, snovi i heptapodi

ChatGPT radi tako da ponavlja sljedeću operaciju: na osnovi prethodno napisanih riječi ispiši statistički najvjerojatniju iduću riječ. (Ove prethodno napisane riječi uključuju sav razgovor do tog trenutka, uključujući pitanja sugovornika i riječi koje je ChatGPT već generirao kao dio odgovora.) I tako za svaku novu riječ. Dakle, fokus je samo na idućoj riječi, a ne na cijelom tekstu – kada počne generirati tekst, ne zna kako će završiti.

Primijetio sam da na isti način funkcioniraju i naši snovi.

San nije unaprijed osmišljen kao potpuna cjelina (iako se ponekad tako čini), nego mozak samo luta i stvara jednu po jednu sliku ili scenu, nadovezujući se na prethodnu. San (kao i tekst GPT-a) nije drugo nego Markovljev lanac.

Ovdje sam se sjetio heptapoda – vanzemaljaca iz SF priče Story of Your Life Teda Chianga. Oni, za razliku od ljudi, čak ni jezik ne vide sekvencijalno – njihova je rečenica geometrijski oblik koji u svakom dijelu sadrži sve svoje sastavne riječi; oni u isti mah znaju i početak i kraj. Za razliku od ljudi koji događaje vide kauzalno, heptapodi ih vide teleološki, sve odjednom, u skladu s B-teorijom vremena u filozofiji. Nju podupire i fizika, čiji su zakoni vremenski reverzibilni: ne samo da prošlost određuje budućnost, nego i budućnost određuje prošlost, sve je simetrično (jedina bitna razlika između “naše” prošlosti i budućnosti je količina entropije). Heptapodi znaju budućnost, za razliku od nas (i ChatGPT-a) koji ne znamo ni što ćemo iduće pomisliti ni kako će ta misao završiti.

Glazba je NP-potpun problem

A few years ago someone asked Steven Rudich, a complexity theorist at Carnegie-Mellon, why he thought P is different than NP. He replied “I can recognize great music but I can’t create great music,” the implication being that it’s much harder to find a solution than to verify one.

– Lance Fortnow, stručnjak za teorijsko računarstvo

Najvažniji i najpoznatiji neriješeni matematički problem glasi: je li P = NP? Problem se, grubo rečeno, svodi na sljedeće: ako je u nekom kombinatornom zadatku moguće brzo provjeriti rješenje (NP), je li ga moguće brzo i pronaći (P)? Primjer je, recimo, problem trgovačkog putnika: ako je zadan popis od stotinu gradova i cijene putovanja između svakog para gradova, je li moguće s ukupno C eura obići sve gradove? Za bilo koju odabranu rutu (redoslijed posjećivanja gradova) moguće je lako provjeriti je li cijena zadovoljavajuća, ali jako je teško pronaći jeftinu rutu jer broj mogućih redoslijeda daleko premašuje broj atoma u svemiru. Zato vjerujemo da je P ≠ NP.

Kakve to veze ima s glazbom? Grubo rečeno, melodija je ruta, redoslijed tonova. Za dobru melodiju u dobroj pjesmi lako čujemo da je dobra: uvlači nas i čini da se dobro osjećamo. Evaluacija je vrlo izravna i primitivna, nema promišljanja ili traženja razloga zašto je neka glazba dobra, to prepoznajemo instinktivno. (Taj instinkt nije jednak kod svakog, pa ni ista pjesma neće svakom biti dobra, ali nema veze: dovoljno je promatrati sebe, tj. samo vlastiti ukus.) Moj mozak može, dakle, “provjeriti” vrhunsku pjesmu – uz dovoljno vremena mogu je i odsvirati, razumjeti akorde i ostale komponente od kojih je sastavljena, tako da u njoj ne ostane ništa skriveno – ali ne mogu obrnuti taj proces, ne mogu skladati vrhunsku pjesmu. Neki mogu, ali rijetko, i ne kad im se prohtije: svi imaju neki vrhunac koji poslije ne mogu ponoviti. Evo što je rekao najveći:

“I tell students all the time, ‘Look, I don’t know how to do this,’” he said, mentioning that “Yesterday” came to him in a dream. “Every time I approach a song, there’s no rules. Sometimes the music comes first, sometimes the words – and if you’re lucky, it all comes together.”

– Paul McCartney (za rollingstone.com)

A riječ je o kombinatornom problemu, jer melodije (a i tekstovi) samo su nizovi koji se slažu od nekoliko osnovnih kockica, dakle, ima ih konačno mnogo i teoretski, uz neograničeno mnogo vremena, mogli bismo ih sve generirati i isprobati. Dobar skladatelj, dakle, pronalazi dobre vektore u višedimenzionalnom prostoru mogućih skladbi. Tehnike kojima to radi očito su heuristike: rijetko daju optimalno rješenje, ali ponekad – ne uvijek – daju dobra rješenja. Upravo tako u praksi rješavamo i NP-potpune probleme poput gore spomenutog trgovačkog putnika.

Ovaj argument – grub i neformalan, ovo je ionako poetičan blog – može ići u oba smjera:

  1. Težina skladanja sugerira da je P ≠ NP.
  2. Budući da (neovisno o glazbi) imamo dobre razloge vjerovati da je P ≠ NP, skladanje je vjerojatno teško.

Neki će ovdje pomisliti na umjetnu inteligenciju koja sklada. Ne znam… Kad me to dotakne kao prava glazba, možemo razgovarati. Sumnjam da će se to dogoditi.