Ja kroz povijest

David Eagleman u jednoj svojoj priči izlaže teoriju po kojoj se u zagrobnom životu sastaju različite verzije iste osobe, po jedna za svaku starosnu godinu života. Tada ću ja od osamnaest godina moći razgovarati sa sobom od devetnaest, ili trideset, ili pedeset osam godina. Svi oni u istoj prostoriji, sva devedeset četiri Adriana moći će međusobno dijeliti svoja mišljenja, iskustva i zaključke. Koji sam od njih pravi ja? Pa, sigurno ne onaj s osamdeset devet koji zaboravlja i svoje ime, a naravno ni onaj plačljivi dvogodišnjak. Možda baš ovaj s trideset i jednom koji se povremeno zabavlja pišući blog. Onaj s trideset dvije reći će mi da je malo pametniji, da ima više iskustva i slično. Onaj s trideset tri reći će to isto, pa će se nadovezati onaj s trideset četiri, i stariji će dalje propovijedati mlađima. Već vidim sebe s petnaest kako im se svima ruga: zatvara oči, stavlja prste u uši i viče “ALALALALALALA…” kako ih ne bi čuo. Pustimo to. Očito je: pravi ja ima trideset i jednu godinu, a već za godinu dana više neću biti onaj pravi.

Sjećam se da sam prije desetak godina na nekom druženju ustvrdio da je sadašnji ja (točnije, tadašnji ja) jedan od pametnijih ja-ova koji ću ikada biti. Kao, sad sam zanimljiv, autentičan, ovo-ono, a poslije ću biti dosadniji, normalniji itd. I naravno da sada (deset godina poslije) znam da sam pričao gluposti, jer bio sam nezreo kao jabuka koja još ni ne postoji. Ali meni od prije deset godina to nije bilo bitno. Kakva glupa zrelost? Gdje je tu umjetnost bivanja čudnim, žar neznanja? Gdje je matematika koje me tada još uvijek mogla dječji oduševiti? Iz te perspektive, ja sam nazadovao.

Prijatelj mi je jednom rekao nešto slično: sad si mirniji i sretniji, ali kao da si bio življi dok si bio više sjeban. Tako nešto. Življi, naravno, ovdje ne znači veseliji: označava nešto drugo, vatru traženja, vagu koja se koprca jer nije u ravnoteži. Ali voda gasi vatru i radije ću biti miran i dosadnjikav nego sjeban i začudan. To sam bio dovoljno dugo.

Kroz osobnu povijest zaista možemo nazadovati: ima nekih “obraćenika” koji su, barem iz moje perspektive, bili zdraviji prije nečega što im je “promijenilo život”. Oni, naravno, govore upravo suprotno: bio sam izgubljen, sad sam nađen. Ali čovjek sebe lako prevari. Nekad nas drugi vide bolje nego mi sami sebe. Prirodniji si bio prije, stari, kad si psovao, nego sada kad pred tobom više ni ja ne smijem opsovati. Jebeš to.

Ovdje se dobro uklapa jedna moja nedavna spoznaja o žaljenju. U kojem slučaju ima smisla žaliti nad nečim iz prošlosti što smo pogrešno učinili (ili nismo učinili)? Neki kažu nikad, ali ne. Naša psiha točno zna kad treba žaliti – a to je onda kad sam ja pogriješio. Ovo moram pojasniti. Naime, ako mi je potpuno jasno da se sada u sličnoj situaciji ne bih jednako ponio, da ne bih ponovio istu ili sličnu pogrešku, ako mi je to sasvim očito, to znači da sam se promijenio, da sam postao netko drugi, da tu pogrešku, zapravo, nisam učinio ja u smislu onog što sam sada. I žaljenje nestaje, nemam si (sadašnjem sebi) što predbaciti. Ali ako i dalje žalim, znači da vjerojatno, u suštini, nisam naučio lekciju, da se nisam promijenio (koliko god se zavaravao), da je pogreška još uvijek moja.

Što onda, u konačnici, znači ja? Ako ćemo biti precizni, ne znači ništa: u najboljem je slučaju stvar definicije. Ali u praksi, zapravo, ja sam sve ono što se tek treba promijeniti.

Je li se sat pomaknuo?

U noći prije nekoliko dana, sat se pomaknuo s tri na dva sata i tako smo prešli na zimsko računanje vremena. Htio sam napisati: pomaknuli smo satove, ali bolje je ovako: sat se pomaknuo. Ne upravljamo mi vremenom, nego je upravo obrnuto.

Baš u toj noći pomicanja sata probudio sam se i na mobitelu je pisalo 2:23. (Sat na mobitelu, naravno, ažurira se automatski.) Tako se pojavio zanimljiv problem: koliko je zapravo sati? Je li se sat već pomaknuo ili će se tek pomaknuti? Hoće li za sat vremena biti 3:23 ili će opet biti 2:23? Unatoč svim blagodatima tehnologije u mojoj ruci, ja zapravo nisam znao koliko je sati. Taj neobičan period nedefiniranog vremena natjerao me da zamislim sljedeću situaciju.

Promotrimo mladi bračni par koji je vraćanje sata odlučio upotrijebiti tako da u tom ključnom satu, između 2:00 i 3:00 ali prije pomicanja kazaljke, obavi svađu koju su dugo odgađali. Nakupljala se, naime, velika gruda snijega, nisu je više mogli zaboravljati, hvatala ih je i za vratom su osjećali njezin ledeni dah. Čekala ih je iza svakog ugla. I što su smislili? Dogovorili su ambiciozan plan: svađa će gorjeti u noći pomicanja kazaljke, počevši u dva sata pa do tri sata, a onda će se sat pomaknuti i vrijeme će se vratiti na dva sata – kao da ništa nije bilo. Ta im se simbolika činila spasonosnom.

Ali kad je došla ta ključna noć, san ih je prevario i nisu dočekali dva sata. Jedno od njih probudilo se usred noći, a onda i drugo i tad se pojavio spomenuti problem: koliko je sati? Imali su samo mobitele, oba su pokazivala 2:23 i nisu znali je li vrijeme već vraćeno ili nije. Je li vrijeme za svađu ili je to vrijeme već prošlo? Je li aktualno ili izbrisano? Nisu htjeli guglati odgovor. Bojali su se, jer nisu znali kako će noć završiti.

Odlučili su čekati i saznati. Još samo četrdesetak minuta i kazaljka na mobitelu će… Što? Hoće li se vratiti na dva sata, u sanjivu prošlost? Ili će samo nehajno prijeći preko tri sata i nastaviti svojim putem – jer je zimsko računanje vremena odavno počelo, još prije buđenja?

Je li moglo biti drugačije?

Koliko god volio i jedne i druge, između Beatlesa i Stonesa osjetim jednu suštinsku razliku. Pjesme Beatlesa imaju neki duh usavršenosti – djeluju kao da nisu mogle biti drugačije. S druge strane, Stonesi i pjevački i svirački kao da se igraju i improviziraju, pjesme im nisu toliko ispolirane i djeluju kao su na razne načine mogle biti drugačije. I Stonesi su mi draži.

Kad sam kao srednjoškolac imao priliku razgovarati s legendarnim matematičarom Vladimirom Devidéom, rekao mi je da nikad nije osobito volio šah (iako mu je sin bio šahist). Jer pravila šaha toliko su specifična da se cijela teorija razvila na osnovi tih proizvoljnih detalja i kad bi se samo jedan od njih malo promijenio, sve bi se knjige o šahu morale iznova pisati i izučavati. Igra je lako mogla biti drugačija! Ta ovisnost o partikularnom nije zadovoljavala njegov matematički um naviknut na eleganciju. Slično, prije nekoliko dana prijatelj mi je hvalio igru go čija su pravila mnogo jednostavnija od šaha, uz komentar da vanzemaljci – ako ih nekad sretnemo – sigurno neće poznavati šah, ali imat će go ili neku vrlo sličnu igru.

Jedna od partikularnosti šaha svakako je početni raspored figura, za koji se prirodno upitati zašto je baš takav. Teorija šahovskih otvaranja ovisi baš o tom rasporedu, pa u želji da spasi šah od “štrebanja”, Bobby Fischer izumio je “slučajni šah” (Chess960) gdje se početni raspored figura na početku svake partije određuje nasumično, kao jedna od 960 dopuštenih mogućnosti. Igrajući tu varijantu lako je dobiti osjećaj da je početni raspored figura u standardnom šahu mogao biti drugačiji na mnoge načine.

Nije li i svemir mogao biti posve drugačiji? Zašto baš ovi fizikalni zakoni, a ne neki drugi? Živimo u svemiru koji je relativno složen i specifičan, baš kao i šah. Prema hipotezi Seana Carrolla, svemir je samo vektor – potpuno je određen nizom realnih brojeva. Drugačiji brojevi daju drugačije svemire i svi oni postoje, jer zašto bi postojao samo naš (vidi članak Maxa Tegmarka). Ali kakvo god objašnjenje bilo, mi smo dobili, eto, baš ovaj svemir – i baš ovu eru, mjesto rođenja, roditelje, gene i sve ostalo.

Stoga ima nešto životno i istinito u složenim pravilima i partikularnom početnom rasporedu standardnog šaha, oko kojih je izgrađena golema teorija koja funkcionira samo za taj raspored. U životu svatko igra s vrlo specifičnim kartama koje su mu dodijeljene, a mogle su biti nezamislivo drugačije. Naša “teorija” – način na koji živimo – duboko ovisi o milijardama partikularnih detalja i da su oni drugačiji, sve bi bilo drugačije. Stvarnost nije jednostavna i elegantna, sličnija je šahu nego gou (iako ni šahu nije jako slična) i ne možemo svaki dan promiješati karte kao u Fischerovoj inačici. Ali možemo ih prihvatiti i cijelim bićem zagrliti ono što imamo – kakvo god bilo.

Prihvaćanje šaha takvog kakav jest duboko je u duhu, recimo, zen budizma – o kojemu je pisao i sam Devidé. Ne znam zašto onda nije volio ta “proizvoljna” pravila. Pravila su kao stabla: jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu. Devidéova knjiga Zen sadrži priču u kojoj jedan učitelj, na pitanje učenika o značenju nekog događaja, odgovara: “Ovaj je bambus izrastao tako visok, a onaj je posve nizak.”

Kamioni i fizika podsvijesti

Parkiranje kamiona s prikolicom prava je umjetnost, a pogotovo kamiona s dvije prikolice. Tako je i upravljanje našim nesvjesnim dijelom prava umjetnost. Ovaj mali dio gdje sjedi vozač, to je logika: nema smisla brinuti, nema smisla ljutiti se, i tako dalje. Onda imamo prvu prikolicu koja se kreće pod sasvim drugim kutovima. A onda imamo i drugu prikolicu koja se kreće pod sasvim trećim kutovima. Dok se prikolicama kamiona indirektno još i može upravljati, za ove naše prikolice nisam toliko siguran.

Kad promatram sebe, vidim da nas ima više. Kad se uznemirim, u meni se javlja neko dijete, mogu mu ja reći i objasniti što god hoću, ali ono ne razumije, ne zna hrvatski jezik, srce bubnja bez pitanja. Ispod je neko neobično biće – osjetljivo, mekano, sklisko, nejasne teksture i nepravilnih oblika, fluidno, muljevito, neuhvatljivo. Ondje vrijede drugačija pravila. Ako ovdje “iznad” vrijedi, recimo, klasična njutnovska fizika, onda je ispod neka relativistička ili kvantna. Kao i kod sebe, tako i kod druge osobe ponekad naletim na nekoga tko uopće nije ona – aktivira se neka davno ranjena podosobnost i onda više ne znam s kime razgovaram.

U međuljudskim odnosima prije sam uglavnom pratio verbalni sadržaj razgovora, tko što tvrdi i tko je u pravu. Bezbroj puta u glavi sam se vraćao na stare svađe i točno znao “što sam trebao reći”. Sad shvaćam da drugačijom rečenicom ne bih ništa promijenio. Jer sadržaj je samo pakiranje: bitan je medij, ono što se odvija na osjećajnoj razini, kakvu emociju tko odašilje. Je li to ljubav, prihvaćanje, zaigranost, puštanje ili možda strah, samoobrana, agresija, moć, kontrola… I onda je cijela situacija mnogo jasnija. Nije bitno tko je što rekao, nego: ja zračim X, ti zračiš Y.

Zato postoje stvari koje se ne mogu riješiti analizom i riječima. Zato su neke savršeno racionalne rasprave suvišne ili čak kontraproduktivne. Zato je moguće svim srcem nekome htjeti i pokušati pomoći, a nesvjesno napraviti suprotno. Možda tada treba naprije zašutjeti, a onda se s drugom osobom dogovoriti da ćemo, osim tišinom, razgovarati jedinim jezikom koji naši djetinji dijelovi mogu donekle razumjeti – iracionalnim. Dopustiti da govorimo gluposti, stvari koje nemaju smisla, stvari koje zvuče užasno, stvari koje su očito kontradiktorne, stvari koje se ne usudimo reći, stvari koje možda i nisu istina ali nam eto nekako padne na pamet da ih izgovorimo. (Ako nemamo osobu koja bi pristala s nama tako razgovarati, barem imamo bilježnicu.) Pa kad moj iracionalni dio počne razgovarati s tvojim, možda nekamo dospijemo. Sigurno ne do zaključka – taj pojam u ovom kontekstu nema smisla. Nego nekamo, tko zna.

Ja, ja i Irena

U naslovu je film sa Jimom Carreyem – ali ovaj tekst nije o filmu, nego o glazbi. I o meni! I malo o Ireni.

U četvrtak Irena Žilić nastupa u Tvornici Kulture. Kad je prošli put ondje svirala, bio je to fantastičan koncert, ne znam jesam li još igdje tako uživao. Možda jedino kad je svirala u Močvari na Valentinovo 2021. godine – spasila me usred lockdowna, kad nisi imao kamo izaći – pred minijaturnom publikom koju je sačinjavalo desetak solidno razmaknutih parova. Na ulaznice sam kliknuo sam čim je bilo počelo preuzimanje i već minutu poslije sve su bile rasprodane. Zadnji put Irenu sam slušao prije nekoliko mjeseci na INmusicu gdje je nastupala kao Neon Wife. Padala je kiša i nisam imao zaklona, ali koga briga, ljeto je i svira Irena. Svidjela mi se jedna nova pjesma koju je tada izvela, ne znam joj ni naslov – još je neobjavljena, a ja čekam.

Imam, naravno, oba njezina albuma na CD-u; pisao sam joj komentare ispod YouTube videa; poslao poneki mail; stavio akorde njezine pjesme na Ultimate Guitar. Baš sam divan obožavatelj. Jednom sam joj prišao ispred KSET-a, nešto sam baljezgao. Pitao sam je što znači jedan zagonetan stih – točnije, tko ili što je little friend by my side u pjesmi The Moon. Nije htjela otkriti, a ja sam rekao da je to sigurno mobitel. Mislim da joj je bilo smiješno. (Tu pjesmu je poslije obradila ni manje ni više nego Morcheeba. Ni oni valjda ne razumiju taj stih.)

U bivšem bendu svirali smo njezine Cricket and Mouse i The Moon. Kad je moj brat na svoj Instagram story stavio fingerstyle cover Irenine pjesme Defeats, ona ga je podijelila u svom storyju i bili smo jako sretni. Irena odlično svira gitaru; za nekoliko pjesama koristi nestandardne tuninge i mislim da ih je pokupila od Laure Marling. (To vam je kad drugačije naštimate gitaru pa se svi akordi drugačije sviraju, ali drugačije i zvuče, a to je poanta. Mnoge pjesme Stonesa odsvirane su u open-G tuningu i inače ne bi zvučale tako dobro.) Jednom je na Instagramu, na moj upit, napisala koji tuning koristi za Cricket and Mouse (ili je to možda bio Scars, zaboravih) – a isti tuning koristi Laura Marling u svojoj pjesmi Goodbye England Covered In Snow i nisam ga našao ni u jednoj drugoj pjesmi na svijetu. Laura je engleska verzija Irene, genijalna kantautorica s već sedam odličnih albuma. Zbog udaljenosti je nikad nisam čuo uživo, ali jednom ću, ako treba, obići svijet da je vidim.

Eto, toliko o Ireni – i o meni. Mnogi moji tekstovi o glazbi, a i drugi, prikriveno su autobiografski. Svatko uvijek piše o sebi. San nikad nije o onome koga sanjamo, nego o onome tko sanja.

Računalo i šah

Šahovski svijet ovih dana bruji o potencijalnom varanju stanovitog velemajstora. Postoje statistički indikatori varanja, korišteni ponajviše od stranica za online igranje poput chess.com, koji mjere koliko se potezi igrača podudaraju s potezima koje bi u istoj poziciji igrali šahovski programi (koji su odavno daleko nadmašili ljudske prvake). Ispada da rezultati mogu biti kontroverzni: dok stručnjak za šahovsko varanje Ken Regan ne pronalazi ništa sumnjivo u partijama Hansa Niemanna, analize od prije nekoliko dana koje kolaju društvenim mrežama upućuju na suprotno, tj. na neobično veliku podudarnost s računalom u nekim njegovim partijama.

Htio sam staviti nekoliko poveznica, ali ima toliko toga da ne znam odakle bih počeo, pa je najbolje ostaviti ovaj tekst čistim od linkova i skočiti na zaključak – jumping to conclusions! A praktični zaključak glasi: tko god je sklon statistici, može napraviti doktorat o detekciji varanja u šahu na osnovi poteza, jer to se područje očigledno tek razvija. Štoviše, čini mi se relativno jednostavno napisati nekakav znanstveni rad iz ovog područja. Zašto? Postoji stotinu načina da mjerimo performans igrača i uspoređujemo ga sa strojem; dovoljno je od golemih mogućnosti skrojiti neku metriku, ili nekoliko njih, koja daje dobre rezultate na bazama šahovskih partija. Tanak sam s vremenom, ali neću se žaliti ako mi se javi netko tko želi surađivati i odraditi dosadniji dio posla – istraživanje dosadašnjih radova, usporedba s postojećim mjerama, bla bla – a ja da pomognem s idejama 😀 😀

Ipak, osobno me više privlači nešto mnogo beskorisnije, nešto što su drugi već napravili i to daleko bolje – izrada programa koji dobro igra šah. Recimo, bolje od mene – s tim bih bio sasvim zadovoljan. To bih radio iz čiste zabave, kao lijep, težak i prilično bogat programerski izazov. Bogat u smislu različitih podizazova koji se javljaju: od optimizacije utroška vremena i memorije, do samog algoritma, redoslijeda pretraživanja pozicija i rezanja grana (pruning) te ključnog i najtežeg dijela – evaluacije pozicije. Nije lako ni odabrati jezik: program u C++-u bio bi daleko brži od onog u Pythonu, ali u Pythonu je brže i ljepše programirati, a budući da sve to radim iz gušta, moj je odabir jasan… Jedini je uvjet da ne koristim nikakve postojeće šahovske biblioteke. Ali smijem koristiti baze šahovskih partija!

Za one koji ne znaju, a zanima ih, pokušat ću ugrubo objasniti kako računalo igra šah.

Za početnu ilustraciju odaberimo jednostavniju igru: kružić-križić. U bilo kojoj poziciji ove igre možemo razmišljati ovako: ako ja odigram ovo, što će protivnik igrati? Ako on odigra ovo, što ću nakon toga ja igrati? Ako ja na to odigram ovo, što će onda on… I tako dalje, sve do kraja, do pozicije gdje je jasan pobjednik (ili je neriješeno). Kada postoji više mogućih odgovora, treba isprobati sve “grane stabla”. Uz dovoljno vremena i papira možemo nacrtati sve dohvatljive pozicije i točno znati što treba igrati da bismo zajamčili pobjedu ili izbjegli poraz. Tako će, naravno, igrati i računalo.

U šahu se primjenjuje sličan postupak, ali postoji velika razlika. U križić-kružiću već nakon nekoliko poteza dolazimo do kraja, do pozicije za koju znamo ishod (pobjeda/poraz/neriješeno). U šahu je broj pozicija prevelik i analiza ne može doći do kraja. Možda možemo pregledati sve pozicije do kojih možemo doći nakon jednog, dva, tri, četiri i pet poteza – ali u nekom trenutku moramo stati jer smo vremenski i memorijski ograničeni. Mnoge od predviđenih pozicija neće biti ništa jasnije, ništa bliže završetku partije od pozicije u kojoj se trenutačno nalazimo. Što onda?

Dolazimo do ključnog dijela šahovskog programa, a to je evaluacija pozicije. Kad provjerava neku poziciju, ako se više nema vremena granati, program mora na drugi način ocijeniti koliko je ta pozicija poželjna. Ta procjena bit će neki broj: recimo, od -10 do 10, gdje nula znači da su snage izjednačene, pozitivan broj znači prednost bijeloga, a negativan broj prednost crnoga. Ali kako se on računa? Program Stockfish procjenjuje poziciju zbrajajući elemente za koje iskustvo kaže da su važni: vrijednosti figura, sigurnost kralja, struktura pješaka, kontrola središta ploče, napadanja, odmakli pješaci itd. Težinski parametri u formuli podešavaju se strojnim učenjem na osnovi goleme baze partija šahovskih velemajstora – za koje znamo kako su završile, pa za sve pozicije koje su se javile u tim partijama znamo kakav je bio njihov ishod. Općenito, u takav program ugrađeno je mnogo ljudskog znanja o šahu. To nije slučaj s još boljim programima kao što je AlphaZero koji ne koristi nikakvo ljudsko znanje o šahu (osim samih pravila). On poziciju ubacuje u golemu formulu koja ljudskom oku nije razumljiva – neuronsku mrežu – čije brojeve podešava kad sazna je li pogriješio, a uči igrajući sam protiv sebe.

To su osnovne ideje u pozadini šahovskih programa. Naravno, preskočili smo mnoge detalje, ali kraće je slađe. Ne znam hoću li se na kraju upustiti u programiranje ovako nečega, ali ako se netko želi natjecati, možda me to dodatno motivira… 😉

Radost ili radost ako

Postoje dva tipa ljudi. Jedni se probude s to-do listom u glavi i nemaju mira dok sve ne naprave. Drugi se probude mirni i sretni, a sve što naprave je bonus.

Većina ljudi koje znam, uključujući mene, naginje ovoj prvoj skupini. Sretni smo kad nešto riješimo ili kad se nešto dogodi – ili, u slučaju straha, kad se ne dogodi. Naravno, nakon što je cilj dostignut, javlja se neka nova budućnost, neke nove brige i novi ciljevi pa zapravo nikad nismo na cilju. Ovi drugi, nekim čudom, sretni su i prije. Sretni po defaultu, dok god im se ne događa ništa osobito loše.

Ova dihotomija preslikava se i na religiju. U kršćanstvu, recimo, govori se o spasenju “po vjeri” i/ili “po djelima”, a različiti glasovi (od Biblije naovamo) stavljaju naglasak na jedno ili na drugo. Za razliku od zasluge koja je prisutna i u židovstvu i islamu, ideja milosti odgovara ovoj “sreći unaprijed”: Bog mi spasenje nudi besplatno, prije nego što išta učinim. Djela onda proizlaze iz primljene radosti – nisu meritum nego samo nuspojava. Slično, u budizmu i drugim strujama sklonima meditaciji, mnogi glasovi tvrde nešto na ovom tragu: već si prosvijetljen (samo to ne znaš).

Je li ta defaultna sreća nužna da bismo uspijevali? Na prvi pogled nije, jer među ljudima možemo pronaći svaku od četiri kombinacije: sretan i produktivan, sretan i neproduktivan, nesretan i produktivan, nesretan i neproduktivan. Stoga, well, zašto biti sretan ako možeš biti uspješan?

Ipak se čini da, u mnogim slučajevima, komadić radosti mora doći prije. Onaj tko je na dnu mora dobiti impuls ljubavi da bi se uopće mogao početi penjati. Mora osjetiti da je vrijedan, unatoč svemu, jer zna da bezvrijedno ne vrijedi spasiti. Nastavit će puzati u alkoholu (ili tko zna čemu) jer duboko vjeruje da ne zaslužuje bolje.

Početak, možda, može biti susret – ma koliko kratak – s osobom za koju nekim čudom osjeti da ga bezuvjetno prihvaća. Možda joj na trenutak povjeruje.

Temeljnu radost sam sebi ne mogu stvoriti, koliko god se trudio. Razlog je jednostavan: čim se trudim, zapravo sam u onoj prvoj skupini koja pokušava nešto zaslužiti, biti sretan ako, spasiti se djelima. I time se opet uvjetujem, odgađam. Postoji li rješenje?

Evolucijski smo podešeni na druge ljude. Milost, kao i u kršćanstvu, može doći samo od druge osobe. Kao djeca, bezuvjetnu ljubav primali smo od roditelja (ili smo barem trebali). Taj duboki osjećaj vrijednosti nekima možda ostane dovoljan za čitav ostatak života. No uglavnom ga moramo jedni drugima zalijevati. I za to nema formule. Ponekad, naš partner, prijatelj ili stranac osjeti da ga volimo i da ne mora ama baš ništa učiniti. I sretan je.

I tu postoji kvaka: slutim da, tko zna zašto, neki duboki dio nas ne razlikuje davanje od primanja. Kad nekome istinski praštam, praštam i sebi. Kad osjetim da prihvaćam i volim, osjećaj nije usmjeren samo prema van – dvosmjeran je, svesmjeran, neusmjeren. Neki dio nas ne razlikuje sebe od drugoga. Iskoristimo taj bug.

Sia i znakovni jezik

Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. To je grubi sažetak teksta pjesme Soon We’ll Be Found koju sam prvi put čuo u hrvatskom Voiceu kad ju je izvrsno otpjevala Mirna Ružić. Zalijepio sam se za melodiju, zalijepio za pjesmu, potražio tekst i potražio spot.

U spotu Sia umače ruke u bijelu boju i potom njima pokazuje tekst pjesme znakovnim jezikom. Tražeći po webu značenje te geste, našao sam informaciju da je u pjesmi riječ o Sijinom bivšem dečku koji je – gluh. On, dakle, ne može čuti pjesmu, ali ovako barem može vidjeti pjesmu.

Ali bio sam potpuno zapanjen tek kad sam pogledao live izvedbe pjesme. Na svim (ili gotovo svim) nastupima Sia ovu pjesmu, osim glasom, izvodi i znakovnim jezikom! U videu iz 2019. godine, čak jedanaest godina nakon što je pjesma objavljena, Sia u nekom manjem abijentu (lounge baru?), sjedeći na stolcu, izvodi pjesmu uz pratnju akustičnog gitarista, a rukama i dalje prevodi tekst znakovnim jezikom. Za koga?

Dečko je odavno bivši, godinama daleko. Unatoč tome, Sia na svojim nastupima neumorno oživljava neki pradavni dan, neku svađu staru više od desetljeća, pokazujući rukama znakove koje publika u toj dvorani mahom neće razumjeti. Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. Iako po svemu sudeći nije bilo bolje, Sia svoje znakove pokazuje u zrak, sve se iznova događa, propadljivo i prolazno pretvara se u vječno. Taj uporan ali suptilan, nekima možda i neprimjetan performans, toliko je genijalan i originalan da ne znam s čime bih ga uopće usporedio, u koju kategoriju svrstao – to je umjetnost iz najdubljeg izvora.

Sia i njezino ritualno izvođenje pjesme znakovnim jezikom podsjeća na religije i njihove rituale, različite obrede na oltarima. Kao i kod Sie, odgovarajućeg slušatelja odnosno primatelja nema – ali unatoč tome, ili baš zbog toga, liturgiju možemo smatrati umjetnošću. Umjetnost uvijek sadrži djelić suvišnosti, djelić besmisla.

Arhiviranje starih objava o algoritmima

Ovaj blog započeo je 2018. godine kao niz savjeta i zadataka iz domene natjecateljskog programiranja. U međuvremenu se njegova tematika značajno proširila, a i promijenila, pa o informatičkim zadatcima nisam pisao još od svibnja prošle godine.

Budući da sadašnji (i budući) pratitelji Blogaritma na njemu čitaju znatno drugačije tekstove od onih koje je čitala njegova prvotna publika, a i ti stari tekstovi još uvijek imaju svoju publiku, odlučio sam pojednostavniti život i jednima i drugima pa sam objave koje se tiču zadataka i natjecanja prebacio na novu stranicu: https://rekurzija.wordpress.com/. Blogaritam je sada “čišći” i više friendly čitateljima koje ne zanimaju informatička natjecanja, a onaj tko traži samo takve materijale, lakše će ih naći na novoj stranici jer mu neće smetati moje novije filozofske pizdar objave.

Za one koje to zanima, u nadolazećoj sezoni državnih natjecanja možda ću ostati u nekoj pomoćnoj ulozi, ali više neću biti voditelj kategorije Algoritmi SŠ. U pozadini svega je nešto što je mogao naslutiti svatko tko je malo dulje pratio Blogaritam – informatička natjecanja sve manje me zanimaju. Njima se u raznim oblicima bavim još od početka srednje škole, najprije kao natjecatelj, a kao autor zadataka već trinaest godina – najprije za ZRS, a onda najviše za HSIN i posredno za AZOO. Ne bih znao ni nabrojiti sva natjecanja koja sam suorganizirao, a zadataka koje sam sastavio sigurno je preko dvjesto, od kojih su neki (p)ostali vrlo lijepi i popularni. Uživao sam u tome, taj mi je posao bio jako zanimljiv i zabavan, ali nakon više od desetljeća nastao je zamor. Srećom, u novim generacijama naziru se izvrsni autori, svježi s natjecanja i genijalni na više načina.

Imam potrebu spomenuti još jedan mali demotivirajući faktor – za školsko, županijsko i državno natjecanje honorari su nam zadnje dvije godine kasnili po 12 mjeseci, a ove godine već sedam mjeseci and counting (samo nebo je granica). Odgovarajuće osobe podsjećam svakih mjesec dana, ne toliko radi sebe koliko radi mojih suradnika studenata, dobivajući ili ignore ili kojekakva objašnjenja i prebacivanje odgovornosti. Naravno da to nije velik novac i taj bih posao mogao raditi i badava, ali nije lijep osjećaj kad te netko uporno pravi budalom.

Blogaritam će, naravno, ostati matematičko-računarski na mnoge načine. Sve je to isprepleteno. Stay tuned!

Reljef svih tekstova

Matematički rečeno, skup svih mogućih književnih djela (ili skladbi, ili slika…) jest metrički prostor: tekstovi koji se razlikuju u malom broju riječi međusobno su blizu; tekstovi koji se razlikuju u mnogo riječi imaju veliku međusobnu udaljenost.

Na tom prostoru moguće je definirati funkciju kvalitete – o tome da je kvaliteta objektivan pojam već sam argumentirao. Graf kvalitete čini reljef s mnogim brdima (dobrim tekstovima) i dolinama (lošim tekstovima):

Prostor tekstova ima mnogo više dimenzija, ali radi jednostavnosti zamislimo ga ovako.

Ako točke ovog prostora predstavljaju pjesme, što radi dobar pjesnik? Traži dobru pjesmu, odnosno, traži visoku točku u ovom prostoru. Penje se!

Ugrubo, proces stvaranja sastoji se od dviju faza. U prvoj fazi tražimo (ili već imamo) ideju o tome što želimo stvoriti (napisati, skladati, naslikati…). Što smo kreativniji, to imamo širi raspon ideja. U kontekstu gornje skice, to znači da imamo veliku mapu, dobar dalekozor i dobar terenac koji nas može odvesti u razne dijelove prostora.

Ali kreativnost nije dovoljna, jer terenac dolazi samo do podnožja strme planine, ne može planinariti. Potrebne su još dvije komponente: dobar ukus (da znamo gdje smo, na kojoj visini – koliko je nešto kvalitetno) i vještina penjanja na brdo. Vještina zapravo ne može bez dobrog ukusa pa njega možemo smatrati preduvjetom: on je filter kroz koji provlačimo svoj uradak. Kad netko objavi nešto loše, to znači da u vlastitom opusu nije uspio razaznati što valja, a što ne valja.

Mnogi imaju samo kreativnost pa smisle hrpetinu ludih ideja od kojih nijednu ne znaju pažljivo i disciplinirano izrezbariti da može doprijeti do čitatelja ili slušatelja. Nemamo svi isti mozak i kad nešto pišem ili govorim, trebam znati kako razmišlja čitatelj ili sugovornik da bih uspješno prenio poruku. Tu je potrebna i doza empatije i socijalne inteligencije i sličnih stvari. Malen broj ljudi ima potrebnu vještinu penjanja na brdo – pospješivanja teksta (prepravljanja, dodavanja, izbacivanja…) do trenutka kad to više nije moguće, do vrha brda ili planine, do “lokalnog maksimuma” kako bi rekli matematičari.

Naravno, ni vještina sama nije dovoljna, jer ako nismo kreativni, popet ćemo se na vrh samo onog brda koje nam je blizu, ali nećemo ugledati veće planine. Možemo biti majstori i znati se dobro popeti na svaku planinu koju pronađemo, i možda se našem vrhu neće naći prigovor – tekst će biti savršen u smislu da nema manjkavosti, nije ga moguće poboljšati malim promjenama – ali i dalje će to biti samo lokalni maksimum; negdje drugdje postoje viši vrhovi. Za razliku od običnog majstora, nobelovac prije istog postupka penjanja nekim čudom nađe ljepšu, veću planinu, a onda od nekoliko njezinih vrhova uspije otkriti i popeti se na najviši.