Informatika i dopamini

Postoji nekoliko razloga zašto se bolje baviti informatičkim natjecanjima nego bilo kojim drugima. (Ja sam jedne godine odustao od IMO-a, iako sam bio prošao, da bih se usredotočio na IOI.) Zabavnije je. Djeluje kao igrica, riješiš zadatak i dobiješ ACCEPTED. Dopamin fiks!

Malo ću pojasniti. Dopamin je hormon koji se javlja, između ostalog, kao osjećaj nagrade. Svi smo manje ili više ovisnici o njemu ako koristimo pametne telefone na kojima dobivamo notifikacije. Mobitel zavibrira, netko nam je poslao poruku! Ili nas je lajkao! Ili je objavljen novi post na Blogaritmu! Svaki taj signal ispušta malu količinu dopamina u mozgu. Pa onda počinjemo provjeravati mobitel i bez osobitog razloga, očekujući notifikaciju tj. “nagradu”. Kao rezultat, sve se teže usredotočiti na bilo što, teško je čitati dugu lektiru, teško je mirno pratiti predavanje od sat vremena. Sve je dosadno ako je sporo. A zapravo je sporost smisao života.

Rješavanje informatičkih zadataka na pozitivan način iskorištava našu želju za instant gratifikacijom. Najbolji natjecatelji mojega vremena – Goran Žužić, Stjepan Glavina i Ivan Katanić – imali su periode kada su tjednima toliko divljački rješavali zadatke na online judgevima (Goran na starom UVA judgeu, a ova dvojica na Spoju) da su nerado išli spavati. (Jeste li ikada vježbali toliko intenzivno da vam se u glavi totalno promijenio film i život kao da je postao nešto drugo? Slično zaljubljenosti nekakvoj.) Ovisnost o onom trenutku kad submission pozeleni donijela im je mnogo dobroga.

spojstatus

U matematici toga nema. Tamo ste doma riješili zadatak i to po defaultu nitko osim vas ne zna, a ni vi niste uvijek sigurni je li vam rješenje ispravno. Nema potvrde i nema zelene nagrade koja stimulira mozak i kemikalijom vas motivira da to ponavljate. Postoji i filozofska razlika. U matematici je nešto “ispravno” jer se pretpostavlja postojanje apsolutne istine (ovisne o aksiomima) do koje se dolazi zaključivanjem. U informatici, s druge strane, rješenje je ispravno ako daje rezultate koji se poklapaju s očekivanim rezultatima. To je sve, u evaluaciji nema zaključivanja, gledanja koda, nema nikakve suštine, esencije, sve je result-based. Tako je i u znanosti: teorija nije točna jer je netko do nje došao nekakvom mudrošću, nego je točna ako odgovara podatcima i mjerenjima. Ta razlika (racionalizam vs. empirizam, platonizam vs. pozitivizam) vidljiva je i u tipu ljudi koje sam, u svom vrlo ograničenom uzorku, upoznao na PMF-u (matematici) i na FER-u. Čini mi se da je među matematičarima veći postotak apstraktnih i religioznih duša nego među informatičarima.

Znam, ovo je još jedan meta post: ne govori ni o kakvom algoritmu ni zadatku, nego filozofira okolo. Rekli ste mi, znam, da bi bilo dobro objavljivati više tehničkih savjeta, a manje savjeta o savjetima. Slažem se: pozivam one koji divljački vježbaju da napišu post o, recimo, najboljem zadatku koji su riješili toga tjedna, poznatim ili nepoznatim algoritamskim trikovima, forama koje su koristili u nekom kodu, bilo što, pa da i ovaj blog postane “by Adrian i prijatelji”. Jer ja sam malo usporio s rješavanjem zadataka, ne fiksam se accovima u zadnje vrijeme. Kao što bi rekla stanovita pjevačica: plači zemljo!

Savjeti iskusnih za one malo manje iskusne

Savjet 1 – Vaš cilj na natjecanju nije riješiti što veći broj zadatka, vaš je cilj skupiti što je više moguće bodova.

Kao jednom od voditelja HONI-ja cilj mi je na svakom zadatku predložiti zanimljive parcijale. Ponekad te parcijale budu samo brut, ponekad vas svaka sljedeća parcijala navodi sve više k rješenju, a ponekad su tamo samo jer su zanimljive i vrijedne pridijeljenih bodova.

Ono što je pomalo razočaravajuće za mene jest to da su parcijale bile jako slabo riješene na zadnja dva kola HONI-ja. Bilo je tu raznih parcijala, od nekih trivijalnih, do nekih stvarno teških jer su bile gotovo cijela rješenja nekih zadataka, ali sve su više-manje bile slabo riješene. 20 bodova je zapravo jako mnogo, pogotovo u osnovnoj školi gdje s 20 bodova više možeš lako biti u top 10 u državi. Meni kao natjecatelju su govorili da umnožak mojih bodova po zadacima na natjecanju ne smije biti 0, tj. da na svakom zadatku trebam rješiti barem najlakšu parcijalu. Većinom sam to uspio, nekad nisam, ali nema veze, uvijek bih razmislio o svakom zadatku barem na toj osnovnoj razini da shvatim što zadatak traži od mene i što svaka parcijala traži od mene.

Pogledajmo sada neke parcijale s prethodnih dvaju kola.

  1. 20 bodova na zadatku ACM moglo se osvojiti tako da samo ispišemo indeks retka u kojem je prvi string jednak “NijeZivotJedanACM”. Dakle, N puta trebalo je učitati M+1 stringova i provjeriti je li prvi string traženi string. Siguran sam da mnogo od ~200 učenika koji su na tom zadatku osvojili manje od 10 bodova zna to nakodirati.
  2. 20 bodova na zadatku Zvijezda moglo se osvojiti samo poznavanjem ccw funkcije. Osim inputa i outputa koji su jako jednostavni na ovom zadatku, nema ni 10 linija koda budući da je ccw samo formula. Pretpostavljam da je gotovo svaki srednjoškolac koji konkurira za prolaz na HIO čuo za tu funkciju, međutim samo je jedan to nakodirao na natjecanju.
  3. Zadatak Slagalica imao je mnogo parcijala, najlakša je bila rješiva samo s par if-ova i težine je zadatka za 5. razred osnovne škole. Sigurno dosta učenika od ~240 njih koji su imali 0 na ovom zadatku znaju napisati te if-ove. Druga parcijala na tom zadataku bila je ona na kojoj je trebalo isprobati sve permutacije zadanog skupa. To je obično najlakši brut na srednjoškolskim zadacima s kojim se bez previše muke mogu osigurati barem neki bodovi na tom zadatku.
  4. 20 bodova na zadatku Trobojnica bilo je moguće ostvariti s rješenjem koje isproba za svaku triangulaciju svako moguće bojenje i provjeri je li to bojenje dobro. Nitko to nije nakodirao, a i to je još jedan veoma klasičan brut za srednjoškolski zadatak.

Zaključimo, dobro pročitajte sve zadatke i pogotovo sekciju bodovanje jer se možda baš na zadnjem zadataku krije jako laganih 20, 30, 50 bodova.

Drugo što bih volio spomenuti jest problem koji je vidljiv na sljedećim podacima.

——————————————————————————————————
Zadatak LIJEPI
Zadatak nije ni pokusalo rijesiti 15 ucenika.
 14 ucenika je osvojilo   0 bodova.
  1  ucenik je  osvojio  10 bodova.
  1  ucenik je  osvojio  16 bodova.
 18 ucenika je osvojilo  18 bodova.
  5 ucenika je osvojilo  22 bodova.
  4 ucenika je osvojilo  24 bodova.
 66 ucenika je osvojilo  26 bodova.
 10 ucenika je osvojilo  28 bodova.
182 ucenika je osvojilo  30 bodova.
Prosjecan broj bodova na ovom zadatku je 27/30, odnosno 90%.
——————————————————————————————————
Zadatak RADIO
Zadatak nije ni pokusalo rijesiti 10 ucenika.
 10 ucenika je osvojilo   0 bodova.
 14 ucenika je osvojilo  15 bodova.
 84 ucenika je osvojilo  20 bodova.
  1  ucenik je  osvojio  25 bodova.
176 ucenika je osvojilo  30 bodova.
Prosjecan broj bodova na ovom zadatku je 25/30, odnosno 83%.
——————————————————————————————————

Ovo su drugi zadaci s prvih dvaju kola ovogodišnjeg HONI-ja. Na zadatku Lijepi 66 učenika koji su osvojili 26 bodova zaboravili su long long u rješenju. Kad sam prvi put vidio tu statististiku, rekao sam da ćemo na drugo kolo staviti opet zadatak na kojem će jedino trebati paziti na long long i htio sam da bude lakši nego u prvom kolu samo zato da vidimo čitaju li učenici rješenja koja objavimo i uče li iz svojih grešaka. U vrijeme pisanja ovog teksta napravio sam istu statistiku za Radio i vidio poražavajuć podatak, a to je da otprilike isti broj učenika (ovaj put zapravo i više – 84) opet nema long long. Probajte pogoditi na što će trebati paziti na drugom zadatku u sljedećem kolu 😉

Sljedeći zadatak na kojem je vidljiv problem je Checker. Svako tko je pročitao i shvatio rješenje zadataka Trobojnica mogao je riješiti barem najlakšu parcijalu na zadatku Checker. Tu parcijalu riješila je samo jedna učenica.

Savjet 2 – Pročitajte opise algoritama nakon svakog natjecanja.

Čitajte rješenja. O ovome je već bilo govora na Blogaritmu (https://blogaritam.com/2018/05/25/tip-of-the-day-upsolving/) pa pročitajte taj post ako još niste ili se podsjetite (ako ste zaboravili) pravila koje će vam jednom donijeti medalje s olimpijada 🙂

Za kraj, zahvalio bih Adrianu što mi je dao prostor na Blogaritmu i svima koji su mi pomogli oko ovog posta. Sretno na idućim HONI-jima!

Marin Kišić

Digresija: Matematički radio

Disclaimer: ovo je zbilja digresija. U ovom postu nema nikakvih korisnih informacija.

Poslovna ponuda

Je li vam se ikada dogodilo da vas na Messengeru kontaktira nepoznata cura/mladić te vas vrbuje za nekakav navodno dobro plaćen studentski posao, vezan za promociju neke nove firme ili proizvoda koji je navodno u velikom usponu? Meni se to dogodilo dvaput, a prijatelja su i na ulici zaustavili za tako nešto i gnjavili desetak minuta. Srećom, odgovaranje na spam može biti zabavno: odlučio sam uzvratiti istom mjerom i ponašati se upravo poput osobe koja me gnjavi. Neće ona mene vrbovati, vrbovat ću ja nju, ponudit ću joj posao iz snova. Umjesto odgovora na njezino pitanje, napisao sam joj sljedeće:

Moji prijatelji i ja želimo pokrenuti Matematički radio, a to bi bio radio s matematičkim emisijama, zadatcima, vijestima iz teorijske matematike i slično. U procesu smo traženja frekvencije i treba nam osoba koja će to handlati. Osim toga tražimo spikere, spikerice, urednike (ne nužno s matematičkom pozadinom), osobe za promociju na društvenim mrežama, osobe za brandiranje i stvaranje branda, dizajnere logotipa i vizualnog identiteta, kao i osobe koje će promocijom na društvenim mrežama uvjeriti “običnu” publiku da matematika nije bauk i da slušanje matematičkog radija može biti izvrsno za opuštanje tijekom radnog dana ili prilikom putovanja u školu, faks ili posao, tijekom vožnje automobilom, tramvajem, autobusom, brodom…

Emisije koje smo već osmislili uključuju “Buđenje uz kombinatornu geometriju”, “Jutarnje vijesti iz teorijske matematike”, “Zadatak dana”, “Vježba iz diferencijalne topologije”, “Stanje u prometu”, “Celebrity kutak: vijesti s matematičke estrade” i “Večer uz harmonijsku analizu”.

Pa kako ti to zvuči?

Cura je to pristojno odbila, ali nisam odmah odustao, možda je privuku još neke emisije…

Ubacit ćemo i Nagradne zadatke iz normiranih prostora i Kviz iz numeričke analize. Jer želimo privući što više slušatelja.

No reply.

Možda kasno navečer “Opuštanje uz dvostruke integrale”.

No reply.

I “Zadatak za laku noć”.

No reply, kao što bi rekli Beatlesi. Nema veze, ja sam svoje napravio. Ali dužan sam objasniti što je Matematički radio i je li to zbilja samo neozbiljna šala ili možda i nešto više.

Kako je sve počelo

Kao što se, recimo, hrvatski jezik u povijesti prvi put spominje u nekom dokumentu na glagoljici, tako se Matematički radio prvi put spominje u jednom informatičkom zadatku. Riječ je o tekstu zadatka Dom (HONI 2012.). U toj priči vlada pokušava zadržati mlade genijalce da ne odlaze u inozemstvo tako što im šalje subliminalne poruke putem matematičkog radija. Nije rečeno kakav je to matematički radio, ali pretpostavlja se da ga mladi genijalci slušaju. Bilo bi odlično, pomislio sam, kad bi zaista postojao takav radio. Slijedeći savjet iz jedne pjesme U2-a (“You can dream, so dream out loud”), odlučio sam o toj ideji i manje-više javno govoriti.

Odakle krenuti? Sjećate se kad su Kumerle i Irena, u odličnoj seriji Bitange i princeze, odlučili krenuti u glazbene vode i napraviti hit pjesmu? Sve je bilo spremno za snimanje golišavog spota, redatelj je zatražio CD da posluša pjesmu prije snimanja, a oni su rekli da još nemaju pjesmu. Redatelj je poludio: kako nemate pjesmu? Zašto onda snimate spot? A Kumerle je mudro odbrusio: Pa moraš od nečeg počet!

E tako sam i ja odlučio krenuti od logotipa. Nacrtao sam ga u stanovitom grafičkom alatu (nije sada važno u kojem) i odmah stavio na fejs:

Screenshot0

Reakcije su bile, recimo to tako, nejasne (mixed reactions). Zaključio sam da mi očito treba bolji logotip, pa sam napravio još tri prijedloga, a usput definirao i radijsku frekvenciju:

Screenshot1

 

Rekli su mi da trebam smisliti i slogan. Budući da je riječ o edukativnom radiju, predložio sam jednostavno: Matematički radio: slušaj i uči.

Na to mi je prijatelj odgovorio da je bolje Slušaj, šuti i uči. Ili, još bolje: Slušaj i šuti.

Matematički radio: slušaj i šuti

Zadnji update u vezi Matematičkog radija dogodio se kad sam napokon osmislio jedan dnevni program i odlučio ga objaviti.

Screenshot

Možda ste primijetili, a možda i niste, da je post objavljen prvoga travnja. Ispada da je sve šala i zajebancija, zar ne? To je samo dio istine. Matematički radio jest šala i zajebancija, ali on je i mnogo više od toga. Matematički radio je ideja, koncept čija je ljepota očigledna onima koji žive za matematiku i slične znanosti. To je nešto što bi u raju (ako ga ima) sigurno postojalo: Bog ne bi matematičare poslao u raj u kojemu nema Matematičkog radija. To je radijska postaja koju bi većina čitatelja ovog bloga (ako ih ima) sigurno palila prije svih ostalih. To je svjetiljka svoj onoj djeci koju roditelji tjeraju da se idu vani igrati s prijateljima dok im na stolu stoji neriješena nejednakost s državnog 2001. ili sa shortlista 1996. To je ideja koja je sasvim bizarna – matematika je u praksi vizualna, ona se čita/piše, može se i gledati na youtube videima, no vrlo ju je teško samo slušati na nekakvom radiju – ali ta bizarnost Matematičkom radiju daje nadnaravni duh. Poanta radija i jest u njegovoj nevidljivosti i nematerijalnosti, što vrijedi i za matematiku.

Matematički radio trebamo pokrenuti kao spomenik matematici i zato ovo neće biti posljednji post o toj ideji. Prvoaprilske šale mogu potrajati: i ovaj blog (Blogaritam) pokrenut je na prvi april. A čuo sam da je, prema nekim izračunima, i naš svemir nastao na prvi april. Možda je sve ovo jedan veliki Matematički radio.

HONI je bio odličan

U utorak navečer pitam nešto brata. On odgovara da nema vremena, mora završiti primjere za HONI. Kakav HONI, pa utorak je, kažem ja njemu. Ne ne, vremena se mijenjaju i rokovi se mijenjaju. Zadatci se više ne rade u zadnji čas, u sitne noćne sate s petka na subotu, kako je to ponekad znalo biti. Zato je i ispalo sve odlično, koliko čujem. Dobri tekstovi i sličice u tekstovima, kao i sami zadatci. I svaki je bio riješen.

Možda je neobično što su zadnja tri zadatka bila poredana obrnuto po težini. Zapravo su poredani po abecedi, a razlog je sljedeći – citiram Paljka:

Ova priča oko nizanja zadataka po abecedi je nastala zbog zamjedbe da naši olimpijci (i veliki i mali) imaju problema s procjenom težine zadataka. Njima se ovo isto činilo kao super ideja i dosta su vokalno to podržali. Moguće da smo zabrijali i da se eksperiment pokaže kao promašaj. Svejedno, mislim da se isplati probati.

Pod palicama Kileta i Paljka čak istoga dana objavljena su rješenja, važan dio cijele priče. Čitajte rješenja, iz njih se uči. Koliko sam vidio, ovaj put su napisana vrlo lijepo i opširno, a objavljeni su i kodovi nekih brutforsa. (Šteta je što za neka prijašnja natjecanja još uvijek nedostaju rješenja, uključujući prošlogodišnja HONI kola i neka osnovnoškolska natjecanja.)

U nedjelju nas čeka Studentsko gdje se priča okreće – dvojica malih zadat će zadatke velikima. Uz malu pomoć nas još većih. (Većih samo u starosnom smislu.) Tim malcima radoznalcima, izvanserijskim genijalcima, mi moramo još dvije-tri godine smišljati zadatke, a bolji su od većine nas autora. Tako ti je to kad želiš da natjecatelji budu izvrsni! Srećom, još uvijek smo u golemoj prednosti. Mi autori ne moramo skodirati rješenje za pet sati, možemo i za petnaest. Za ideje imamo pristup neograničenoj količini inspiracije iz opskurnih članaka na ruskom, kineskom i tadžikistanskom. Bolje im je da odu u školu stranih jezika. Pripremaju se za unaprijed izgubljenu bitku. Mwahahahaha.

Digresija: i nula je broj

Anegdote su majka mudrosti. Kada sam se davnih dana natjecao na državnom natjecanju iz logike, bio sam okružen gomilom filozofa, jer natjecanja iz logike i filozofije tada (a možda i danas) održavala su se zajedno. Ništa čudno, rekli bi ljudi, srodne discipline. I jedni i drugi razmišljaju, samo što logičari razmišljaju manje i bolje, a filozofi više i gore. (Ovo “gore” može značiti suprotno od dolje, tj. iznad, gore visokoDa ne bi bilo.)

I tako smo mi državni logičari i filozofi išli busom na izlet. Pokraj mene je sjedio neki filozof. Ne znam kako smo došli do toga, ali on je rekao da nula nije broj. Najprije sam mislio da hoće reći da nula nije prirodan broj, na što sam odgovorio da je to stvar definicije, da većina matematičara zaista definira skup prirodnih brojeva bez nule (1, 2, 3, …), ali da se on može definirati i s nulom. Kao što se krug može definirati tako da uključuje ili ne uključuje kružnicu. Stvar dogovora.

Ali ne, nije on mislio na skup prirodnih brojeva, on je tvrdio nešto mnogo jednostavnije i dublje. Nula nije broj, nikakav broj. I džaba sam mu ja objašnjavao da je nula i cijeli broj, i racionalan, i realan broj i svašta još, nije to njega ništa diralo. Njegov argument bio je tipično filozofski, ovako nešto: nula je ništa – doslovno ništa –  a budući da ništa ne može biti nešto, onda ne može biti ni broj. O ničemu je zapravo nemoguće uopće razmišljati. Možemo pojmiti i minus pi kroz tisuću, i imaginarnu jedinicu, sve su to legitimni brojevi, ali ne i nula, on nije pojam, on je ne-pojam. Možemo ga samo ne pojmiti. Tako nešto, jel.

I eto, mogao sam ja koliko hoću objašnjavati čovjeku da je upravo srušio cijelu matematiku, nije se on ništa uzrujavao, imao je taj miran stav blaženog uvjerenja o nečemu što je za njega potpuno očito. Bilo mu je zbilja čudno što se ja toliko nerviram. U povratku sam sjedio u drugom dijelu autobusa.

To me podsjetilo na još neka slična pitanja o nuli. Recimo, kad nam je u V. gimnaziji matematiku predavao legendarni Pjer Mladinić, na početku sata pitao bi: tko je riješio domaću zadaću? I digli bismo ruke. Onda bi pitao: tko nije riješio zadaću? I neki bi digli ruke. E sad, zanimljiva situacija nastala je kad nije bilo domaće zadaće, a on je opet postavio ista pitanja. Tko ima zadaću, tko nema zadaću. I što sad? Biste li digli ruku da imate zadaću? Ili da je nemate? Ili možda oboje?

Prema Pjerovom viđenju, ispravno je dići ruku u oba slučaja. Imate zadaću jer ste riješili svih nula zadataka, ali istodobno je i nemate jer niste riješili nijedan zadatak.

Moderna predikatna logika (logika prvog reda) svakako bi se složila s prvom tvrdnjom: svaki zadatak iz zadaće je riješen (jer nema zadatka koji nije riješen). Kao što je istinita tvrdnja “svi ljudi na Saturnu imaju tri noge” jer na Saturnu nema ljudi pa tvrdnja zaista vrijedi za svih nula ljudi na Saturnu. Negacija bi bila da postoji čovjek na Saturnu koji nema tri noge, a ona je očito lažna, pa je početna tvrdnja istinita.

Ali manje je jasno je li ispravno reći i nemam zadaću. Jer nije posve jasno što uopće znači ta tvrdnja u slučaju kada nije bilo zadaće. Ako ona znači negaciju od imam zadaću, onda je to laž jer smo već utvrdili da je imam zadaću istina. Po Pjerovom shvaćanju, dakle, nemam zadaću znači nešto drugo. Ako to znači “riješio sam nula zadataka”, to bi zaista bila istina, ali onda ne bi “štimao” slučaj kad su riješena npr. dva od deset zadataka, koji također spada u nemam zadaću. Ako pak znači “nisam riješio sve zadatke”, to je isto kao “postoji zadatak koji nisam riješio”, što je laž u slučaju kada nije bilo zadaće pa ipak ne treba dići ruku. Kako god okrenemo, izgleda da je Pjer pogriješio.

No nisam ni spomenuo da je postojalo i treće pitanje: tko ima djelomično zadaću? (Djelomično u značenju barem 70%, ali ne cijelu.) Je li ta tvrdnja istinita kada nije bilo zadaće? Ovo pitanje ostavljamo čitateljima za domaću zadaću. Htio bih se vratiti na prethodni zaključak: ako nešto nemate, možete reći da imate nula. Tako, recimo, ako na natjecanju niste riješili nijedan zadatak, recite da ste riješili nula zadataka. Ako ste zaboravili novčanik, recite da imate nula novaca. Ako nemate automobil, recite da imate nula automobila. Ako želite iznervirati matematičara, uvjeravajte ga da nula nije broj. Onako kako sam ja to proživio u onom busu.

Koja je poanta ovog posta? Nadam se da je jasno. Ovaj post ima određen broj poanti. Broj, naravno da je broj.

Tema dana: glazbeni problemset

Na današnji dan prije točno godinu dana ovdje je objavljen prezabavni mravlji problemset. U skladu sa započetom tradicijom domaćih tematskih problemsetova (objavljen je bio i jedan kraći o nogometu), evo još jedne izložbe iz prebogate riznice dobrih starih hrvatskih zadataka, ovaj put onih čiji se tekstovi bave glazbom.

  1. Zadatak Pjesma (Županijsko 2008.)
  2. Zadatak Melodija (Školsko 2018.)
  3. Zadatak Ljestvica (HONI 2013.)
  4. Zadatak Gitara (HONI 2009.)
  5. Zadatak Ljestve (IBT 2010.)
  6. Zadatak Bard (Županijsko 2007.)
  7. Zadatak Gitara (Županijsko 2017.)
  8. Zadatak Zidarska (DMIH 2004.)
  9. Zadatak Toplista (Županijsko 2006.)
  10. Zadatak Severina (Izborne pripreme 2006.)
  11. Zadatak Zvonimir (Studentsko 2013.)
  12. Zadatak Kolekcija (HIO 2008.)

Nabrijavanje za HONI, drugi dio

Nastavljamo s podsjećanjem na najteža HONI kola svih vremena na svijetu.

Evo jednoga od njih:

http://hsin.hr/honi/arhiva/2012_2013/kolo5_zadaci.pdf

(testni primjeri: http://hsin.hr/honi/arhiva/2012_2013/kolo5_testpodaci.zip)

Od zadnja četiri zadatka (5-8), samo dva su bila riješena na natjecanju, svaki od troje ljudi. Ipak, brutforsima su se mogli dobiti djelomični bodovi. I ovo je dobar trenutak da istaknemo…

Pravilo natjecateljskog programiranja #3: Zbrutaj.

Bez obzira radi li se o simulaciji ili pravom natjecanju. Na natjecanju brutfors redovito čini razliku između medalje većeg i manjeg (ili nikakvog) sjaja, a simulaciju čini boljom i ozbiljnijom. I poslije, naravno, ne zaboravimo upsolving.

(Jezikoslovci još nisu složni oko imperativa, a bome ni infinitiva glagola zbrutati. Neki bi rekli izbrutati, slično kao izbaciti ili ispričati. Nema jezičnog opravdanja za ispuštanje slova i, pa se glasovna promjena izbrutati -> zbrutati u pravopisu opravdava činjenicom da je ionako riječ o žargonu, da čak ni osnovni oblik brutati ne koristi nitko normalan i da će se na hrvatskoj televiziji prije izgovoriti Bolzano-Weierstrassov teorem o konvergenciji nego to, pa onda koga briga. Što se tiče imperativa, neki lingvisti protive se obliku zbrutaj i predlažu “simpatičniji” oblik brutni. No taj oblik dolazi od svršenog glagola brutnuti, a ne od nesvršenog brutati. Kao što nije isto skočiti i skakati. Rasprave još traju i nadam se da će novi pravopis biti jasan po tom pitanju.)