U tekstovima Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi i Ništa ili sve: o postojanju nagađao sam da svemir nije ništa drugo nego matematička struktura i da jednako tako postoje i sve ostale matematičke strukture. Za tu Tegmarkovu MUH – mathematical universe hipotezu – nedavno sam otkrio još jedan argument, tj. pretpostavku koja je podupire. I ona je donekle kontroverzna, iako daleko manje nego MUH, a zove se SIA: self-indication assumption. Ovdje je paper koji je brani, a ovdje je bloger koji je o njoj mnogo pisao.

Ugrubo, SIA kaže da moje postojanje statistički implicira postojanje mnogih. Ako je moje opažanje “ulovljeno” iz mora svih mogućih opažanja, slijedi da vjerojatno ima još sličnih opažanja i da je mala šansa da je moje malobrojno. Pokušat ću demonstrirati zašto tvrdim da je SIA točna i to upravo na primjeru koji ljudi koriste kako bi je pobili (tzv. Presumptuous Philosopher), a iz istog primjera bit će jasno zašto SIA podupire MUH.

Pretpostavimo da postoje samo dvije moguće fizikalne teorije svemira: A i B. Fizikalni eksperimenti ne daju prednost ni jednoj ni drugoj. Ako je A točna, svemir sadrži trilijun-trilijuna promatrača. Ako je B točna, svemir sadrži trilijun-trilijuna-trilijuna promatrača (dakle, trilijun puta više). Pretenciozni filozof ulazi u fizikalni laboratorij i kaže: s obzirom na SIA, možemo biti gotovo sigurni u točnost teorije B! Preciznije, vjerojatnost za A je zanemariva: jedan naprama trilijun.

I meni je ovo na prvi pogled pogrešno – kako filozofija može rješavati fizikalna pitanja? – ali evo zašto je točno. S obzirom na pretpostavljeno fizikalno znanje, možemo zamisliti da je Bog (ili neki slučajni generator) bacio pravedan novčić i s obzirom na ishod stvorio svemir A ili svemir B. (Netko bi ovdje odmah stao i rekao: evo, očito je šansa 50-50! Ali iz naše perspektive, iz činjenice našeg postojanja, vjerojatnosti se mijenjaju.) Zamislimo da je Bog to učinio sto puta, čime je nastalo otprilike 50 svemira A i otprilike 50 svemira B. To znači da je nastalo ukupno 50 trilijuna-trilijuna A-opažača i 50 trilijuna-trilijuna-trilijuna B-opažača. Budući da je B-opažača trilijun puta više nego A-opažača, mi smo gotovo sigurno B-opažači, a ne A-opažači. SIA – po definiciji Nicka Bostroma – kaže upravo: All other things equal, an observer should reason as if they are randomly selected from the set of all possible observers.

Ako ne prihvaćate ovakvo razmišljanje, možda vas uvjeri neki od ovih argumenata. Između ostalog, SIA elegantno izbjegava poznati doomsday argument i mnoge druge paradokse.

U svakom slučaju, sada je jasno zašto SIA podupire MUH: jer on implicira postojanje nezamislivo beskonačnog broja promatrača. SIA na sličan način podupire i Lewisov modalni realizam (postoje svi mogući svjetovi), mnogo širu ali vrlo nepreciznu verziju ultimativnog ansambla. SIA također, prema autorima nedavno objavljenog članka, podupire i – teizam! Jer ako je Bog dobar i ako je dobro stvarati (sretne) ljude, onda Bog vjerojatno stvara nezamislivo beskonačan broj ljudi (ne nužno u ovom svemiru), što naše postojanje čini mnogo vjerojatnijim pa Bayesovsko zaključivanje (kao i u slučaju MUH-a) diže vjerojatnost pretpostavke.

Valja biti pošten pa navesti i glavnu manu MUH-a (a tako i modalnog realizma): neriješeni measure problem iz kojeg (ne) slijede dobre predikcije. Primjerice, čini se da ima mnogo više složenih i nepravilnih matematičkih struktura, nego jednostavnih i pravilnih; zašto onda vrijedi indukcija, zašto se moje iskustvo (kao Boltzmannov mozak) već u idućoj sekundi neće raspasti?

Znate onu rečenicu iz Forresta Gumpa, stupid is as stupid does? Glup si ako se glupo ponašaš. Ista bi se logika mogla primijeniti i šire. Primjerice, na inteligenciju ili svijest: entitet je svjestan u onoj mjeri u kojoj se ponaša svjesno. Ili na ljubav: volim ako se ponašam kao da volim. Osjećaji su jeftini i promjenjivi; bitne su navike, djela, ponašanje.

Na istom tragu mi se čini: vjera je jeftina, i to ne samo iz ateističke perspektive. Često sam pomišljao da Bog, ako postoji, najviše voli vjernike koji su ustrajni u prakticiranju vjere čak i bez ikakve emocionalne potvrde. Ustrajni unatoč duhovnoj suhoći. Ustrajni ne zato što vjeruju, nego zato što žele vjerovati. Provedemo li dosljedno ovu logiku do kraja, slijedi da najustrajniji zapravo ne vjeruju. Takav je bio i sveti Alvinije. Još u dvadesetima pomislio je da Bog vjerojatno ne postoji, ali to je rekao samo najboljem prijatelju i sve do smrti nastavio se moliti, propovijedati i pomagati siromašnima. Ni na samrtnoj postelji nije vjerovao. Ipak, iako je u duši bio ateist, smatra se svetim – jer vjera je dar, milost, Bog je Alviniju taj dar uskratio, a on je unatoč tome činio dobro. Možemo li biti kao sveti Alvinije? Ponašati se kao da Bog postoji, čak i ako ne postoji?

Izvinjavam se, ja sam ovog Alvinija u potpunosti izmislio. Čak i ime sam konstruirao… Ali priča mi je uvjerljiva. I znam da je ovo hereza (npr. Hebrejima 11,6 kaže: bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu), ali pravovjerje je možda još veća izmišljotina. Poanta je bila dati primjer koji bi nekoga mogao inspirirati. Predložiti da se ne oslanjamo na vjeru, nego da – ako nam se sviđa predmet tog vjerovanja i ako ga želimo ostvarivati – možemo to kraljevstvo graditi neovisno o vjeri. Reći u nebo: ne vjerujem, ali odlučujem živjeti kao da Bog postoji.

Postoje pametni ljudi koji žele biti vjernici jer im neki oblik vjere emocionalno odgovara, ali ne mogu povjerovati u dogme kršćanstva ili neke druge religije jer im nemaju smisla i djeluju kao izmišljotine. Ateizam ih, s druge strane, plaši ili silno rastužuje. Vjera im daje smisao, ili se boje nevjere, smrti, patnje, besmisla, samoće, kaosa, neizvjesnosti i sličnih životu inherentnih postavki. Većina takvih ljudi, čini mi se, iskonvergira u neki apstraktan oblik vjere, bez one prakse koja bi zaista zadovoljila njihov tinjajući žar. Izjašnjavaju se kao vjernici, ali dio njihove duše ostaje neispunjen.

Ono što bi ih moglo ispuniti nije vjera. Biblija sugerira da bismo trebali moliti za (veću) vjeru, ali meni se to čini beznadno – razum, osjećaji i sumnje i dalje će nas valjati vamo-tamo i to će nas frustrirati. Bolje je ne tražiti vjeru, prihvatiti da možda nikad nećemo vjerovati i onda se zapitati: mogu li unatoč tome graditi kraljevstvo nebesko na onaj način koji me ispunjava ili koji smatram dobrim? Ako to znači moliti za vjeru, idi i moli za vjeru. Meni je to nekako previše self-centered, ne želim se toliko vrtjeti oko sebe i svojih osjećaja. It’s not about me. Ljepše je, možda, sudjelovati u bogoslužjima, podrediti se misteriju.

Ili, ne daj Bože, zaviriti u evanđelje – gdje piše: Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako. Tko od nas zaista ljubi bližnjega kao sebe samoga? Nitko. Koliki postotak onoga što imamo dajemo onima koji nemaju? Ponašati se kao da Bog postoji nije nimalo jednostavno. Zato golema većina vjernika jednostavno ignorira ili ublažava njegove radikalne zahtjeve za altruizam. Ja želim činiti dobro, postojao Bog ili ne, rekao to Isus ili ne, i taj me smisao može obuzeti toliko da vjerska pitanja zvuče nebitno. Psihološki to odgovara prijelazu iz modusa reakcije (kako doživljavam svijet, Bog/nada ili ateizam/kaos) u modus akcije koja nas sama po sebi određuje, smanjuje strah i iz glave briše suvišna pitanja.

Mala djeca ne govore, ali te gledaju. Kao iskonski majstori neverbalne komunikacije upijaju tvoj lik, držanje i zračenje. Na taj način uče o svijetu, doživljavaju tonove i frekvencije, od tebe preuzimaju ovo ili ono raspoloženje, ovu ili onu energiju, emocionalni stav prema životu koji imaš u tom trenutku.

Poslije, kao starija djeca ili mlađi odrasli, od ljudi učimo i na druge načine. Upoznajemo ih, pričamo s njima! Saznajemo što rade, tražimo savjete, kopiramo ih ili radimo suprotno, slijedimo ili se inatimo. “Koji je tvoj recept za sreću?” znao sam pitati prijatelje i poznanike kad sam imao dvadesetak godina. Zanimalo me kako ljudi žive i kako gledaju na život, te kako bih ja trebao živjeti.

Što sam stariji, to mi je jasnije što trebam raditi i sve tuđe perspektive već sam čuo. Ljudi su mi manje zanimljivi u tom smislu znatiželje, učenja i otkrivanja svijeta. Svoje odgovore znam, barem u teoriji. Gasi se filozofska strast koja me poticala upoznavati nove ljude i saznavati njihov svjetonazor. Mogu oni svašta reći, ali sve je to priča; ispod su neka emocionalna stanja (ili sranja) i ono bitno nije izrecivo. A očituje se u neverbalnom – i tako, u konačnici, opet konvergiramo u onu izvornu, djetinju komunikaciju iz prvog odlomka.

Dragi su mi ljudi, možda i draži nego prije, jer ih više razumijem i znam da sam im po pitanju te emocionalne baze sličniji nego što mi se na prvu čini. Misterij i mistika su manji, a što se više kužimo, otkrivanje i učenje ustupaju mjesto prihvaćanju i osjećaju da, simbolički, ne sjedimo jedno nasuprot drugome, nego smo zajedno u istom stanju (ili sranju).

Kad sam bio mlad i glup, ljudi su mi bili zanimljiviji i zato što sam se više nadao da su mi po osobnosti slični, da sadrže nešto od one teško opisive iskre koju imam i koja mi treba. Ali često je to bila iluzija, jer sam iz goleme čežnje svoje želje projicirao na druge. Većina ljudi, recimo, ne čita poeziju i u suštini ne razumije onaj dio mene koji je piše. Statistički sam kompatibilan tek s rijetkima.

Ljudi su dosadni, i uglavnom su kao ja, i uglavnom nisu kao ja.