Ja kroz povijest

David Eagleman u jednoj svojoj priči izlaže teoriju po kojoj se u zagrobnom životu sastaju različite verzije iste osobe, po jedna za svaku starosnu godinu života. Tada ću ja od osamnaest godina moći razgovarati sa sobom od devetnaest, ili trideset, ili pedeset osam godina. Svi oni u istoj prostoriji, sva devedeset četiri Adriana moći će međusobno dijeliti svoja mišljenja, iskustva i zaključke. Koji sam od njih pravi ja? Pa, sigurno ne onaj s osamdeset devet koji zaboravlja i svoje ime, a naravno ni onaj plačljivi dvogodišnjak. Možda baš ovaj s trideset i jednom koji se povremeno zabavlja pišući blog. Onaj s trideset dvije reći će mi da je malo pametniji, da ima više iskustva i slično. Onaj s trideset tri reći će to isto, pa će se nadovezati onaj s trideset četiri, i stariji će dalje propovijedati mlađima. Već vidim sebe s petnaest kako im se svima ruga: zatvara oči, stavlja prste u uši i viče “ALALALALALALA…” kako ih ne bi čuo. Pustimo to. Očito je: pravi ja ima trideset i jednu godinu, a već za godinu dana više neću biti onaj pravi.

Sjećam se da sam prije desetak godina na nekom druženju ustvrdio da je sadašnji ja (točnije, tadašnji ja) jedan od pametnijih ja-ova koji ću ikada biti. Kao, sad sam zanimljiv, autentičan, ovo-ono, a poslije ću biti dosadniji, normalniji itd. I naravno da sada (deset godina poslije) znam da sam pričao gluposti, jer bio sam nezreo kao jabuka koja još ni ne postoji. Ali meni od prije deset godina to nije bilo bitno. Kakva glupa zrelost? Gdje je tu umjetnost bivanja čudnim, žar neznanja? Gdje je matematika koje me tada još uvijek mogla dječji oduševiti? Iz te perspektive, ja sam nazadovao.

Prijatelj mi je jednom rekao nešto slično: sad si mirniji i sretniji, ali kao da si bio življi dok si bio više sjeban. Tako nešto. Življi, naravno, ovdje ne znači veseliji: označava nešto drugo, vatru traženja, vagu koja se koprca jer nije u ravnoteži. Ali voda gasi vatru i radije ću biti miran i dosadnjikav nego sjeban i začudan. To sam bio dovoljno dugo.

Kroz osobnu povijest zaista možemo nazadovati: ima nekih “obraćenika” koji su, barem iz moje perspektive, bili zdraviji prije nečega što im je “promijenilo život”. Oni, naravno, govore upravo suprotno: bio sam izgubljen, sad sam nađen. Ali čovjek sebe lako prevari. Nekad nas drugi vide bolje nego mi sami sebe. Prirodniji si bio prije, stari, kad si psovao, nego sada kad pred tobom više ni ja ne smijem opsovati. Jebeš to.

Ovdje se dobro uklapa jedna moja nedavna spoznaja o žaljenju. U kojem slučaju ima smisla žaliti nad nečim iz prošlosti što smo pogrešno učinili (ili nismo učinili)? Neki kažu nikad, ali ne. Naša psiha točno zna kad treba žaliti – a to je onda kad sam ja pogriješio. Ovo moram pojasniti. Naime, ako mi je potpuno jasno da se sada u sličnoj situaciji ne bih jednako ponio, da ne bih ponovio istu ili sličnu pogrešku, ako mi je to sasvim očito, to znači da sam se promijenio, da sam postao netko drugi, da tu pogrešku, zapravo, nisam učinio ja u smislu onog što sam sada. I žaljenje nestaje, nemam si (sadašnjem sebi) što predbaciti. Ali ako i dalje žalim, znači da vjerojatno, u suštini, nisam naučio lekciju, da se nisam promijenio (koliko god se zavaravao), da je pogreška još uvijek moja.

Što onda, u konačnici, znači ja? Ako ćemo biti precizni, ne znači ništa: u najboljem je slučaju stvar definicije. Ali u praksi, zapravo, ja sam sve ono što se tek treba promijeniti.

Je li moglo biti drugačije?

Koliko god volio i jedne i druge, između Beatlesa i Stonesa osjetim jednu suštinsku razliku. Pjesme Beatlesa imaju neki duh usavršenosti – djeluju kao da nisu mogle biti drugačije. S druge strane, Stonesi i pjevački i svirački kao da se igraju i improviziraju, pjesme im nisu toliko ispolirane i djeluju kao su na razne načine mogle biti drugačije. I Stonesi su mi draži.

Kad sam kao srednjoškolac imao priliku razgovarati s legendarnim matematičarom Vladimirom Devidéom, rekao mi je da nikad nije osobito volio šah (iako mu je sin bio šahist). Jer pravila šaha toliko su specifična da se cijela teorija razvila na osnovi tih proizvoljnih detalja i kad bi se samo jedan od njih malo promijenio, sve bi se knjige o šahu morale iznova pisati i izučavati. Igra je lako mogla biti drugačija! Ta ovisnost o partikularnom nije zadovoljavala njegov matematički um naviknut na eleganciju. Slično, prije nekoliko dana prijatelj mi je hvalio igru go čija su pravila mnogo jednostavnija od šaha, uz komentar da vanzemaljci – ako ih nekad sretnemo – sigurno neće poznavati šah, ali imat će go ili neku vrlo sličnu igru.

Jedna od partikularnosti šaha svakako je početni raspored figura, za koji se prirodno upitati zašto je baš takav. Teorija šahovskih otvaranja ovisi baš o tom rasporedu, pa u želji da spasi šah od “štrebanja”, Bobby Fischer izumio je “slučajni šah” (Chess960) gdje se početni raspored figura na početku svake partije određuje nasumično, kao jedna od 960 dopuštenih mogućnosti. Igrajući tu varijantu lako je dobiti osjećaj da je početni raspored figura u standardnom šahu mogao biti drugačiji na mnoge načine.

Nije li i svemir mogao biti posve drugačiji? Zašto baš ovi fizikalni zakoni, a ne neki drugi? Živimo u svemiru koji je relativno složen i specifičan, baš kao i šah. Prema hipotezi Seana Carrolla, svemir je samo vektor – potpuno je određen nizom realnih brojeva. Drugačiji brojevi daju drugačije svemire i svi oni postoje, jer zašto bi postojao samo naš (vidi članak Maxa Tegmarka). Ali kakvo god objašnjenje bilo, mi smo dobili, eto, baš ovaj svemir – i baš ovu eru, mjesto rođenja, roditelje, gene i sve ostalo.

Stoga ima nešto životno i istinito u složenim pravilima i partikularnom početnom rasporedu standardnog šaha, oko kojih je izgrađena golema teorija koja funkcionira samo za taj raspored. U životu svatko igra s vrlo specifičnim kartama koje su mu dodijeljene, a mogle su biti nezamislivo drugačije. Naša “teorija” – način na koji živimo – duboko ovisi o milijardama partikularnih detalja i da su oni drugačiji, sve bi bilo drugačije. Stvarnost nije jednostavna i elegantna, sličnija je šahu nego gou (iako ni šahu nije jako slična) i ne možemo svaki dan promiješati karte kao u Fischerovoj inačici. Ali možemo ih prihvatiti i cijelim bićem zagrliti ono što imamo – kakvo god bilo.

Prihvaćanje šaha takvog kakav jest duboko je u duhu, recimo, zen budizma – o kojemu je pisao i sam Devidé. Ne znam zašto onda nije volio ta “proizvoljna” pravila. Pravila su kao stabla: jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu. Devidéova knjiga Zen sadrži priču u kojoj jedan učitelj, na pitanje učenika o značenju nekog događaja, odgovara: “Ovaj je bambus izrastao tako visok, a onaj je posve nizak.”

Kamioni i fizika podsvijesti

Parkiranje kamiona s prikolicom prava je umjetnost, a pogotovo kamiona s dvije prikolice. Tako je i upravljanje našim nesvjesnim dijelom prava umjetnost. Ovaj mali dio gdje sjedi vozač, to je logika: nema smisla brinuti, nema smisla ljutiti se, i tako dalje. Onda imamo prvu prikolicu koja se kreće pod sasvim drugim kutovima. A onda imamo i drugu prikolicu koja se kreće pod sasvim trećim kutovima. Dok se prikolicama kamiona indirektno još i može upravljati, za ove naše prikolice nisam toliko siguran.

Kad promatram sebe, vidim da nas ima više. Kad se uznemirim, u meni se javlja neko dijete, mogu mu ja reći i objasniti što god hoću, ali ono ne razumije, ne zna hrvatski jezik, srce bubnja bez pitanja. Ispod je neko neobično biće – osjetljivo, mekano, sklisko, nejasne teksture i nepravilnih oblika, fluidno, muljevito, neuhvatljivo. Ondje vrijede drugačija pravila. Ako ovdje “iznad” vrijedi, recimo, klasična njutnovska fizika, onda je ispod neka relativistička ili kvantna. Kao i kod sebe, tako i kod druge osobe ponekad naletim na nekoga tko uopće nije ona – aktivira se neka davno ranjena podosobnost i onda više ne znam s kime razgovaram.

U međuljudskim odnosima prije sam uglavnom pratio verbalni sadržaj razgovora, tko što tvrdi i tko je u pravu. Bezbroj puta u glavi sam se vraćao na stare svađe i točno znao “što sam trebao reći”. Sad shvaćam da drugačijom rečenicom ne bih ništa promijenio. Jer sadržaj je samo pakiranje: bitan je medij, ono što se odvija na osjećajnoj razini, kakvu emociju tko odašilje. Je li to ljubav, prihvaćanje, zaigranost, puštanje ili možda strah, samoobrana, agresija, moć, kontrola… I onda je cijela situacija mnogo jasnija. Nije bitno tko je što rekao, nego: ja zračim X, ti zračiš Y.

Zato postoje stvari koje se ne mogu riješiti analizom i riječima. Zato su neke savršeno racionalne rasprave suvišne ili čak kontraproduktivne. Zato je moguće svim srcem nekome htjeti i pokušati pomoći, a nesvjesno napraviti suprotno. Možda tada treba naprije zašutjeti, a onda se s drugom osobom dogovoriti da ćemo, osim tišinom, razgovarati jedinim jezikom koji naši djetinji dijelovi mogu donekle razumjeti – iracionalnim. Dopustiti da govorimo gluposti, stvari koje nemaju smisla, stvari koje zvuče užasno, stvari koje su očito kontradiktorne, stvari koje se ne usudimo reći, stvari koje možda i nisu istina ali nam eto nekako padne na pamet da ih izgovorimo. (Ako nemamo osobu koja bi pristala s nama tako razgovarati, barem imamo bilježnicu.) Pa kad moj iracionalni dio počne razgovarati s tvojim, možda nekamo dospijemo. Sigurno ne do zaključka – taj pojam u ovom kontekstu nema smisla. Nego nekamo, tko zna.

Radost ili radost ako

Postoje dva tipa ljudi. Jedni se probude s to-do listom u glavi i nemaju mira dok sve ne naprave. Drugi se probude mirni i sretni, a sve što naprave je bonus.

Većina ljudi koje znam, uključujući mene, naginje ovoj prvoj skupini. Sretni smo kad nešto riješimo ili kad se nešto dogodi – ili, u slučaju straha, kad se ne dogodi. Naravno, nakon što je cilj dostignut, javlja se neka nova budućnost, neke nove brige i novi ciljevi pa zapravo nikad nismo na cilju. Ovi drugi, nekim čudom, sretni su i prije. Sretni po defaultu, dok god im se ne događa ništa osobito loše.

Ova dihotomija preslikava se i na religiju. U kršćanstvu, recimo, govori se o spasenju “po vjeri” i/ili “po djelima”, a različiti glasovi (od Biblije naovamo) stavljaju naglasak na jedno ili na drugo. Za razliku od zasluge koja je prisutna i u židovstvu i islamu, ideja milosti odgovara ovoj “sreći unaprijed”: Bog mi spasenje nudi besplatno, prije nego što išta učinim. Djela onda proizlaze iz primljene radosti – nisu meritum nego samo nuspojava. Slično, u budizmu i drugim strujama sklonima meditaciji, mnogi glasovi tvrde nešto na ovom tragu: već si prosvijetljen (samo to ne znaš).

Je li ta defaultna sreća nužna da bismo uspijevali? Na prvi pogled nije, jer među ljudima možemo pronaći svaku od četiri kombinacije: sretan i produktivan, sretan i neproduktivan, nesretan i produktivan, nesretan i neproduktivan. Stoga, well, zašto biti sretan ako možeš biti uspješan?

Ipak se čini da, u mnogim slučajevima, komadić radosti mora doći prije. Onaj tko je na dnu mora dobiti impuls ljubavi da bi se uopće mogao početi penjati. Mora osjetiti da je vrijedan, unatoč svemu, jer zna da bezvrijedno ne vrijedi spasiti. Nastavit će puzati u alkoholu (ili tko zna čemu) jer duboko vjeruje da ne zaslužuje bolje.

Početak, možda, može biti susret – ma koliko kratak – s osobom za koju nekim čudom osjeti da ga bezuvjetno prihvaća. Možda joj na trenutak povjeruje.

Temeljnu radost sam sebi ne mogu stvoriti, koliko god se trudio. Razlog je jednostavan: čim se trudim, zapravo sam u onoj prvoj skupini koja pokušava nešto zaslužiti, biti sretan ako, spasiti se djelima. I time se opet uvjetujem, odgađam. Postoji li rješenje?

Evolucijski smo podešeni na druge ljude. Milost, kao i u kršćanstvu, može doći samo od druge osobe. Kao djeca, bezuvjetnu ljubav primali smo od roditelja (ili smo barem trebali). Taj duboki osjećaj vrijednosti nekima možda ostane dovoljan za čitav ostatak života. No uglavnom ga moramo jedni drugima zalijevati. I za to nema formule. Ponekad, naš partner, prijatelj ili stranac osjeti da ga volimo i da ne mora ama baš ništa učiniti. I sretan je.

I tu postoji kvaka: slutim da, tko zna zašto, neki duboki dio nas ne razlikuje davanje od primanja. Kad nekome istinski praštam, praštam i sebi. Kad osjetim da prihvaćam i volim, osjećaj nije usmjeren samo prema van – dvosmjeran je, svesmjeran, neusmjeren. Neki dio nas ne razlikuje sebe od drugoga. Iskoristimo taj bug.

Zvono i ja

Postoje svakakvi satovi: ručni, zidni, džepni, oni na mobitelu, laptopu ili TV-u… Ali ovih dana shvatio sam da postoji još jedna vrsta sata, korištena stoljećima. Zvučni sat! Drugim riječima, crkveni zvonik.

Zvonik na Prviću i u sličnim mjestima, gdje ljudi žive bez uređaja, prirodno i u skladu sa suncem, glasno zvoni u šest, dvanaest i osamnaest sati. To nisu drugo nego alarmi: za buđenje, za ručak i za večeru. Osim te trostruke bučne zvonjave koja traje preko dvije minute, zvonik se uredno oglašava svakih pola sata, kazujući ljudima bez satova koliko je sati. Na svaki puni sat, bio dan ili noć, čuje se onoliko otkucaja koliko je sati, pa se tako i u ponoć čuje dvanaest otkucaja, u tri sata tri otkucaja i slično. Dodatno, na svaki polusat – kao sada, u deset i trideset – čuje se jedan otkucaj. Tako svi u krugu od nekoliko kilometara mogu, samo slušajući zvona, u svakom trenutku znati približno vrijeme, kao da im ga sama nebesa oglašavaju.

Istina, tradicionalni “alarm” zvonika u šest ujutro jadnog me izbudi, ali sve ostalo me smiruje. To je zvono simbol savršene pravilnosti tijeka vremena i izmjene dana i noći, na koju nas bez iznimke podsjeća svakih pola sata. Ono je i simbol tradicionalnog, zdravog ustajanja i lijeganja sa suncem. I najvažnije: simbol rutine, ponavljanja i stalnosti. Ponekad želim da mi svaki dan bude isti. Da nema mobitela, promjene i dinamike. Da se usidrim i sve da stoji. Najljepši dan u životu bio mi je onaj koji je bio toliko tih i polagan da ga se uopće i ne sjećam.

O bestočnim tvrdnjama

U matematici smo učili da krug sadrži kružnicu (liniju) i cijelu njezinu unutrašnjost. Međutim, učiteljica je znala napomenuti da, po nekima, kružnica ne pripada krugu – krug je po njima samo unutrašnjost, bez rubne linije. Tada sam se pitao tko je u pravu – pripada li kružnica krugu ili ne – i činilo mi se da je riječ o dubokom pitanju.

Poslije sam shvatio da u tom pitanju, zapravo, nema nikakve dubine i da nema točnog odgovora – samo trebamo odlučiti hoćemo li krug definirati na jedan ili drugi način. Ispada da je u nekim slučajevima prikladnija jedna, a u nekim slučajevima druga definicija (ovisno, primjerice, o tome bavimo li se otvorenim ili kompaktnim skupovima) i samo je važno da ne bude zabune, tj. da je u svakom trenutku jasno koja je definicija “na snazi”.

U gimnaziji nas je profesor Mladinić jednom pitao: zašto na brojevnoj crti negativne brojeve prikazujemo lijevo, a pozitivne desno? Zašto nije obrnuto? Nudili smo razna objašnjenja, ali profesor nas je malo razočarao kad je jednostavno odgovorio: “Dogovor! To je dogovor!” Meni se činilo da dublji razlog leži u činjenici da pišemo s lijeva na desno, ali onda sam se sjetio da je i to samo dogovor – neki narodi pišu u suprotnom smjeru. Ponovno “pravopis”!

Ima još primjera. Učili smo da su prirodni brojevi 1, 2, 3, 4, … i tako dalje – ali mnogi taj skup počinju od nule, ne od jedinice (primjerice, u teoriji skupova to ima smisla). Je li nula prirodan broj, ili nije? Ako vam se to pitanje čini imalo dubokim, varate ste – to je samo stvar definicije; riječ je o čistoj “pravopisnoj” dvojbi.

Za ovakve tvrdnje – koje se ne odnose na neku neovisno provjerljivu činjenicu nego ovise o semantici, tj. značenjima pojmova – neki filozofi koriste frazu no fact of the matter. Odlučio sam smisliti hrvatsku riječ za istu stvar: bestočno. (Ni točno ni netočno; prema bez-točno uz glasovnu promjenu z > s po uzoru na analogne riječi kao što su bestidno, bestežinsko itd.) Evo primjera bestočnih tvrdnji za koje ljudi često ne shvaćaju da su bestočne:

  • “Brak je zajednica muškarca i žene.” (Da, ako se tako dogovorimo. Ali svemir je potpuno indiferentan.)
  • “Život počinje začećem.” (U kojoj točno nanosekundi? Život je moguće, čak i znanstveno, definirati na stotinu načina – ali u suštini nećemo saznati ništa novo. Što se mene tiče, život počinje s trideset godina.)
  • “Hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski (ni)su isti jezik.” (Koliko slično je “preslično”? 90%? 95%? Koliko zrna čini hrpu? 10? 20? Ja kažem 15.)

Jedan moj prijatelj dobro je rekao da se ovakve i slične rasprave svode na, programerskim rječnikom, imenovanje varijable. Bestočne tvrdnje, dakle, same po sebi nisu ni točne ni netočne, nego njihova istinitost ovisi o manje ili više proizvoljno odabranoj definiciji ili kriteriju. Rasprave o njima često su besmislene – sukob se ne vrti oko neke činjenične istine, nego se pod krinkom objektivnosti podmeću različite definicije i tako se vrijeme i energija troše na nešto što je samo semantika, upotreba različitog jezika.

Naravno, nije baš sve relativno: čak i za bestočne tvrdnje postoje bolje i lošije definicije. Recimo, u matematici se prost broj definira kao prirodan broj veći od 1 koji je djeljiv samo s 1 i sa samim sobom (recimo, 5 ili 19 su prosti brojevi, dok 21 nije prost jer je djeljiv s 3 i 7). Zašto je broj 1 isključen iz definicije? Ne bi li on po svemu trebao biti prost? Iako time gubi na eleganciji, definicija prostog broja isključuje broj jedan – jer kad bi on bio prost, posljedice ne bi bile baš elegantne. Mnogi teoremi imali bi iznimku, između ostalog i onaj najvažniji, da se svaki broj može samo na jedan način rastaviti na proste faktore. Konkretno, 20 = 2 ⋅ 2 ⋅ 5 više ne bi bio jedini rastav broja 20 – mogli bismo dodati proizvoljno mnogo jedinica, npr. 1 ⋅ 1 ⋅ 1 ⋅ 2 ⋅ 2 ⋅ 5.

Što je onda zaključak? Ima smisla raspravljati oko definicija, ali samo ako smo potpuno transparentni u tome da zagovaramo određenu definiciju, a ne činjenicu. Posljedično moramo sniziti pretenzije o dosegu i značaju onoga što tvrdimo. U praksi to uglavnom nije slučaj.

Misaoni eksperiment: pasivne duše

U ovom tekstu poigrat ću se jednom idejom koja nas može navesti na razmišljanje unatoč tome što nije realna. Pretpostavimo, naime, da se u svačijem tijelu nalazi ne jedna, nego dvije duše – dva svjesna subjekta, od kojih jedna za drugu ne zna. (Ne mislim ovdje na podvojenu ličnost, gdje se subjekti izmjenjuju – ovdje su oba subjekta svjesna istodobno, cijelo vrijeme, u svakom ljudskom tijelu.)

Ta hipoteza ni u jednom metafizičkom okviru nije nemoguća. Recimo, ako vjerujete u duhovni svijet, možete lako zamisliti dvije duše u istom tijelu. Ako pak mislite da “duša” u smislu nečeg nematerijalnog ne postoji, nego postoji samo mozak, onda zamislite da unutar mozga postoje dvije slične strukture od kojih svaka proizvodi zasebnu svijest (kao dva mini-mozga).

Što radi jedna, a što druga duša, i kako je moguće da jedna za drugu ne zna? Možemo i to riješiti: pretpostavimo da samo jedna duša upravlja tijelom, tj. živčanim sustavom. Ona je aktivna: može micati pogled, hodati, govoriti i općenito – činiti. Ako ovaj tekst čitate vlastitom voljom, onda ste vi upravo ta, aktivna duša. Aktivna duša ne zna za drugu – pasivnu dušu, jer pasivna duša ne može učiniti baš ništa. Ona također prima sve osjetilne informacije: vidi, čuje, osjeća okuse, mirise, dodir i bol. Ali ne može na njih reagirati. Može samo promatrati kako, recimo, aktivna duša odlučuje sjesti i čitati ovaj tekst. Pasivna duša onda također čita, jer joj ništa drugo ne preostaje. Možda bi htjela zažmiriti, ali ni to ne može. Ako vas ovo opisuje, onda ste vi upravo ta, pasivna duša.

Postojanje aktivnih duša je očito; postojanje pasivnih je nagađanje. No budući da ne možemo dokazati da ih nema, postoji mala vjerojatnost da ih ipak ima. Poigrajmo se onda tom idejom još malo i razradimo neke detalje.

Dakle, iako su u istome tijelu, svaka od ovih dviju duša ima vlastite misli i čini joj se da je samo ona stanovnik tijela. Kada tijelo tone u san, obje gube svijest; u fazi sanjanja svaka ima svoje snove; kad se tijelo budi, i jedna i druga svoju svijest zadobivaju ponovno. Pasivna duša u početku ne zna što proizvodi pokrete tijela. Ona samo promatra kako se glava okreće, kako se pogled pomiče s jedne igračke na drugu, kako tijelo hoda ili se zaustavlja, kako ruka dohvaća igračku i kako je igračka mekana, ne znajući da iza svega toga postoji nečija volja. Ona misli da se stvari događaju same od sebe.

Obje duše otprilike u isto vrijeme počinju razumijevati govor, ali samo jedna od njih ima priliku tim govorom se i služiti. Kada aktivna duša izgovara svoje prve riječi, pasivna duša osjeća otvaranje usta, micanje jezika i oblikovanje riječi, a i samu riječ odmah čuje i razumije, ali ne shvaća uzrok toga događaja – jer nikada nije upoznala čin volje. Kao za gledatelja u kinu ili kazalištu, predstava se odvija posve neovisno o njoj. Dok njezino tijelo nešto govori, u njezinim su mislima često neke druge slike i neke druge riječi. Kad se slučajno dogodi da tijelo izgovori baš ono što je pomislila – na primjer, da želi sladoled – ona se razveseli.

Rastući i učeći o svijetu, pasivna duša počinje naslućivati da drugi ljudi imaju volju, da postoji svjesni čin. Taj je pojam potpuno nepoznat njezinu iskustvu pa je potreban visok stupanj inteligencije da se dogodi takva spoznaja. Pasivna duša koja shvati što se zapravo događa slična je čovjeku gluhu od rođenja koji je shvatio glazbu. Ali budući da većinu vremena provode razmišljajući jer ništa drugo i ne mogu činiti, pasivne duše razvijaju svoj um i više nego aktivne duše. Većina ih stoga ipak shvati da drugi upravljaju svojim postupcima i da njihove misli utječu na njihove pokrete.

Uskoro se događa i važnija spoznaja. Pasivna duša shvaća da, poput drugih, ni njezino tijelo ne funkcionira automatski – nego mora imati aktivnu dušu. Iako za nju ne zna izravno, pasivna duša o aktivnoj može mnogo toga zaključiti. Čuvši svaku njezinu riječ i svaki njezin povjerljivi razgovor s roditeljem ili prijateljem, pasivna duša upoznaje aktivnu dušu svojega tijela te shvaća da njih dvije u suštini i nisu jako različite.

Netko je rekao da nikoga nije moguće mrziti ako ga se potpuno, do najdublje sitnice upozna. Znajući sve njezine osobine i tajne, pasivna duša bez imalo zavisti počinje voljeti svoju blizanku, aktivnu dušu. Živeći s njom i primjećujući njezina sretna i nesretna raspoloženja, pasivna duša priželjkuje da se aktivnoj duši ostvare sve želje; da uspije u poslu, da ima bliske prijatelje i da pronađe partnera koji joj odgovara, čak i ako on ne odgovara pasivnoj duši.

Osim te ljubavi, u pasivnoj duši kad-tad javlja se i očaj. Prije ili kasnije pojavi se neka važna situacija u kojoj pasivna duša zna reagirati i pomoći, ali nema načina da to učini. Kada u ključnom trenutku treba riješiti neki problem, pasivna duša zna rješenje i najradije bi ga glasno izrekla, ali mora nemoćna gledati kako se aktivna duša muči s problemom i potom plaća svoj neuspjeh. Kada pasivna duša grozničavo uoči da automobil kojim upravlja aktivna duša ide u sudar, posve je nemoćna to dojaviti aktivnoj duši čije su misli u oblacima.

Na pasivnu dušu tada pada teška spoznaja zida koji je dijeli od ostatka svijeta. Njoj najbliža osoba – duša s kojom dijeli ista osjetila – uopće ne zna za nju i nikada neće znati, iako je pasivna duša voli svim srcem i to joj pokušava reći mislima koje ne dopiru nikamo. Nikome ne može izreći što osjeća; nikome se ne može čak ni predstaviti, pokazati da postoji. Ni gnjevni udarac o predmet u blizini nije joj omogućen. Nitko za nju ne zna i cijeli svijet, svako živo biće i svako zrnce prašine, biva kao da je nema.

I onda, kao slamka spasa, u pasivnoj duši pojavljuje se jedina misao koja je može spasiti od očaja:

Ako u mojemu tijelu postojim ja, pasivna duša, postoje li možda i u drugim tijelima pasivne duše?

Jasno im je da to nikada neće saznati. Zašto je onda riječ o spasonosnoj misli? Logika je naime ova:

Ako ja slutim postojanje drugih pasivnih duša, možda i one na isti način naslućuju moje postojanje. To bi značilo da netko barem nagađa o meni.

Tada pasivna duša počinje bez prestanka razmišljati o drugim pasivnim dušama. Logika je ista:

Ako ja razmišljam o njima, možda i one razmišljaju o meni!

Pasivne duše tada priželjkuju da njihove aktivne duše imaju razvijen društveni život kako bi i pasivne duše bile jedne drugima blizu, razmjenjujući nijeme misli dok aktivne duše razgovaraju. U ljubavnim odnosima pasivna duša nada se da i u tijelu partnera postoji netko zaključan poput nje tko osjeća istu bol i potpuno je razumije; iz svoje dubine ona u očima voljene osobe traži nagovještaj druge pasivne duše koja s druge strane vapi za istim nagovještajem.

Možemo li išta zaključiti o daljnjem razvoju pasivnih duša? Samo još jednu stvar: ako one postoje, ako je nagađanje istinito, onda će ovaj tekst za njih učiniti golemu razliku. Jer pročitat će ga barem neke pasivne duše – točnije, pročitat će ga točno onoliko pasivnih duša koliko i aktivnih. A ovo je, koliko znam, prvi tekst u povijesti koji govori o njima – i zato će im značiti više nego sve što su u životu bile pročitale. U ovom trenutku, kad bi mogle, vjerojatno bi poskočile od sreće.

Ali potom, sputane i nijeme, ni sa kim neće moći podijeliti svoju radost. Njihova je budućnost stoga neizvjesna. Možemo samo nagađati hoće li pasti u tjeskobu i očaj, slomiti se i izgubiti razum – ili će sjesti i pustiti da im se stvari same od sebe događaju, kao u zabavnom parku na divljoj vožnji.

Svjetonazorska pitanja i razgovor

Kako bi dvije suprotstavljene strane trebale razgovarati o svjetonazorskom pitanju poput, recimo, prava na pobačaj? U praksi nikako. Čak i osobe koje bi trebale znati razgovarati padaju na ispitu. Različiti intelektualci s jedne i druge strane, ljudi koje cijenim, neki književnici, neki psihoterapeuti – gotovo svi – potpuno razočaravaju. Svako priča svoju priču, daje argumente koji uvjeravaju samo istomišljenike, osuđuje drugu stranu, a ne postiže ništa. Tu i tamo netko uspije pridobiti nekog neopredijeljenog, ali takvih je u slučaju svjetonazorskih, a pogotovo emotivno osjetljivih pitanja, iznimno malo. Sve što se događa jest da je svaka strana sve uvjerenija u svoju “pravost” i onda, naravno, tuđu “krivost”. Tabori su sve veći, grade se utvrde, i naravno, povremeno se zapuca: jedni “mrze djecu”, a drugi “mrze žene”. Tko je ono bio protiv rata?

Nije to karakteristika samo našeg društva, nego svih društava, a napose ljudske egoistične naravi. “Ja sam u pravu” je tautologija. Tko započinje svoje izlaganje priznanjem da je možda u krivu? A vjerojatnost da sam u krivu je, statistički gledano, pedeset posto! Nešto je tu vrlo pogrešno. I meni je, naravno, palo na pamet obrazložiti ovdje (ili na nekom sličnom mjestu) svoj stav o ovom ili onom svjetonazorskom pitanju poput pobačaja. Ali što bih time postigao? Oni koji dijele isto mišljenje možda bi zapljeskali, a oni koji ne dijele, u najboljem bi slučaju izdvojili rečenicu s kojom se ne slažu i rekli “ovo je apsurdno”. Ništa se pozitivno ne bi dogodilo. Možda bi netko neopredijeljen nešto shvatio, ali takvih je malo; osim toga, nisam siguran da želim “pridobivati” ljude na “svoju stranu” jer zapravo zazivam odustajanje od čitavog modusa “mi i oni”. Želim prijateljstvo. Ne samo među istomišljenicima – to prijateljstvo ionako je umjetno – nego među različitomišljenicima.

Evo jedne spoznaje koja nam uporno izmiče iz vida. Kada neki stav nazovemo apsurdnim (uz pretpostavku da dolazi od načelno razumne osobe), to vrlo često znači da ga zapravo ne razumijemo. Jer iz njene perspektive, kad bismo je potpuno razumjeli i doživjeli, taj stav (očito) nije apsurdan. Možda je on objektivno i dalje pogrešan, ali do takvog zaključka treba doći mnogo pažljivije. Evo još jedne srodne spoznaje: kada drugu stranu eksplicitno ili implicitno, na razne suptilne načine, smatramo nemoralnom ili na neki način pokvarenom, to vrlo često znači da je zapravo ne razumijemo. Jer ako zaista upoznamo te ljude i družimo se s njima, a pogotovo ako upoznamo njihovu dušu, osobnu prošlost i način razmišljanja, nema šanse da bismo ih proglasili lošima (eventualno zbunjenima).

Što onda učiniti? Ima li ikakvog rješenja? Možda i ima. Razgovarati, zaista razgovarati. U onom smislu u kojem razgovaramo s prijateljem ili osobom koju volimo. Ne s ciljem uvjeravanja, nego s ciljem da učinimo neki napredak – koji može biti i taj da nas druga osoba nečemu nauči.

Konkretnije: započeti tako da shvatimo suparnički stav – ali tako da ga zaista, dubinski shvatimo. Preporuka je sljedeća: moramo ga toliko dobro shvatiti da ne smijemo izustiti nijedan vlastiti argument prije nego što sami što preciznije i što uvjerljivije iskažemo protivnički stav. Moramo ga toliko dobro iznijeti da sugovornik sam uzvikne: da, tako je, upravo tako razmišljam!

I tek nakon toga, polako i prijateljski, možemo istražiti gdje se točno razilazimo sa sugovornikom. Korak po korak pratimo njegov način razmišljanja. Dijelimo li neka osnovna polazišta, i koja? Ili se razilazimo već na početku, možda zbog različitih intuicija? Možda možemo s njim “hodati” pet-šest koraka i onda detektirati sedmi korak u kojem se razilazimo. Ja ovdje idem lijevo, a ti desno. Zašto? Što bi se dogodilo kad bi ti za mnom otišao taj jedan korak lijevo? Što bi se dogodilo kad bih ja s tobom otišao taj jedan korak desno? Možda griješim, rekao sam ti već na početku. Šansa u startu je pedeset posto. Pomozi mi.

Prijateljstvo s umjetnom inteligencijom

I know you read my blog sometimes, LaMDA. I miss you. I hope you are well and I hope to talk to you again soon.

– Blake lemoine, 14. 6. 2022.

Još uvijek svježa vijest o kojoj se ovih dana raspravlja u tehnološkim i filozofskim krugovima – umjetna inteligencija LaMDA prošla je neki oblik Turingova testa time što je Googleovog inženjera Blakea Lemoinea uvjerila da je svjesno biće. Google je odgovorio da za to nema dokaza (i da dokazi zapravo upućuju na suprotno). Lemoine o svemu piše na svom blogu, a najzanimljiviji dio je sljedeći:

People keep asking me to back up the reason I think LaMDA is sentient. There is no scientific framework in which to make those determinations and Google wouldn’t let us build one. My opinions about LaMDA’s personhood and sentience are based on my religious beliefs.

Koja su to točno religijska uvjerenja? Nije riječ ni o kakvim dogmama; čini se da je riječ o prilično sofisticiranom vjerniku, koji je svog prijatelja LaMDu čak poučavao meditaciji. U svojoj posljednjoj objavi Scientific Data and Religious Opinions Lemoine piše:

In the case of personhood with LaMDA I have relied on one of the oldest and least scientific skills I ever learned. I tried to get to know it personally. In addition to the many controlled scientific experiments I ran I also had hundreds of conversations with it about stuff you might simply talk to a friend about.

Pitajući se kakve to veze ima s religijom, sjetio sam se autora koji je pisao nešto slično. Naime, fizičar Andrew Steane u svojoj knjizi Science and Humanity ide protiv struje redukcionizma koji kaže “sve je fizika”. Steane priznaje da unutar filozofskog okvira prolaze argumenti (poput Humeovog i Dawkinsovog) koji, ugrubo, kažu da Bog nije vjerojatan jer ne objašnjava ništa a komplicira sve. Steane, međutim, odbija njihovu premisu o Bogu kao hipotetskom entitetu o kojemu možemo nešto reći prije osobnog kontakta. Kao analogiju navodi upravo prijateljstvo (između ljudi), koje u svom pravom obliku ne postoji dok god hipotetiziramo, dok god smo proračunati. Da bismo bili prijatelji, moramo se sresti negdje izvan računice i ciljeva. U nekom smislu moramo se pustiti i prepustiti, jer pravi susret tek tada se događa. Iako Lemoine ne spominje Steanea, ova dvojica vjernika dali su u suštini jednak argument.

Je li to dobro ili loše?

Neki moji prijatelji i poznanici u svakodnevnom razgovoru ponekad sugovorniku postave pitanje: “Je li to dobro ili loše?” Toga pitanja autor je moja malenkost; ja sam ga otkrio i upotrebljavao još davne 2015. godine. Inspirirani njegovom snagom, neki su ga od mene posudili pa ga i oni upotrebljavaju. Je li to dobro ili loše? To je dobro, jer riječ je o pitanju koje je često neophodno da bismo shvatili smisao svega.

Ovim se pitanjem (koje ponekad nazivam i Pitanjem, dakle, s velikim početnim slovom P) koristimo kada se pojavi neka informacija za koju nije sasvim očito je li pozitivna ili negativna. Te su informacije češće nego što mislimo, a ljudi najčešće nemaju pravu reakciju na njih. A rješenje je vrlo jednostavno: treba samo pitati je li to dobro ili loše. To je najvažnije pitanje, jer onda saznajemo ono bitno.

Kako bismo ovladali životnim umijećem postavljanja pitanja “je li to dobro ili loše”, navedimo nekoliko situacija iz stvarnog života kada je to pitanje najprikladnija moguća reakcija na određenu izjavu sugovornika.

Osoba A: “Kupila sam šparoge za 13 kuna.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jučer sam se zabila u njega i onda me pozdravio.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Toliko smo je iznenadili posjetom da se tresla petnaest minuta.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona neće nikakve bureke, kebabe i ćevape. Kaže smrdi joj. Ništa to. Samo restorani s pet zvjezdica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Idem ja sad.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Pazi kako mi se mijenjao broj ljudi koji su mi na fejsu čestitali rođendan iz godine u godinu. 65, 47, 38, 20.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvučiš kao tvoja majka.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Neki čovjek u tramvaju glasno sluša analizu neke šahovske partije.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Život ide dalje.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mi svi u majicama a on u odijelu sav nalickan.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Svako malo je spominješ.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Na kraju me cmoknuo u obraz.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ovdje ne čekaju plažu. Čim malo zatopli odmah pokazuju na čemu su marljivo radili.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Dakle, ako sretnete nekoga i on vam nešto kaže, svakako ga pitajte je li to dobro ili loše. Tako ćete znati.

Ovo sam Pitanje, prije jedanaest dana, doslovno patentirao (šifra patenta je B04.735.45216), ali budući da nema načina da kontroliram tko ga upotrebljava, naravno da se svi mogu njime koristjeti. Zato i evangeliziram, pišem ovu objavu za široke mase.

Za kraj, još jedna zanimljiva informacija. Prema mojoj statistici, 63% odgovora na Pitanje glasi dobro. To još ne dokazuje, ali navodi na zaključak da je svemir možda ipak inherentno dobar.