Znate onu rečenicu iz Forresta Gumpa, stupid is as stupid does? Glup si ako se glupo ponašaš. Ista bi se logika mogla primijeniti i šire. Primjerice, na inteligenciju ili svijest: entitet je svjestan u onoj mjeri u kojoj se ponaša svjesno. Ili na ljubav: volim ako se ponašam kao da volim. Osjećaji su jeftini i promjenjivi; bitne su navike, djela, ponašanje.

Na istom tragu mi se čini: vjera je jeftina, i to ne samo iz ateističke perspektive. Često sam pomišljao da Bog, ako postoji, najviše voli vjernike koji su ustrajni u prakticiranju vjere čak i bez ikakve emocionalne potvrde. Ustrajni unatoč duhovnoj suhoći. Ustrajni ne zato što vjeruju, nego zato što žele vjerovati. Provedemo li dosljedno ovu logiku do kraja, slijedi da najustrajniji zapravo ne vjeruju. Takav je bio i sveti Alvinije. Još u dvadesetima pomislio je da Bog vjerojatno ne postoji, ali to je rekao samo najboljem prijatelju i sve do smrti nastavio se moliti, propovijedati i pomagati siromašnima. Ni na samrtnoj postelji nije vjerovao. Ipak, iako je u duši bio ateist, smatra se svetim – jer vjera je dar, milost, Bog je Alviniju taj dar uskratio, a on je unatoč tome činio dobro. Možemo li biti kao sveti Alvinije? Ponašati se kao da Bog postoji, čak i ako ne postoji?

Izvinjavam se, ja sam ovog Alvinija u potpunosti izmislio. Čak i ime sam konstruirao… Ali priča mi je uvjerljiva. I znam da je ovo hereza (npr. Hebrejima 11,6 kaže: bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu), ali pravovjerje je možda još veća izmišljotina. Poanta je bila dati primjer koji bi nekoga mogao inspirirati. Predložiti da se ne oslanjamo na vjeru, nego da – ako nam se sviđa predmet tog vjerovanja i ako ga želimo ostvarivati – možemo to kraljevstvo graditi neovisno o vjeri. Reći u nebo: ne vjerujem, ali odlučujem živjeti kao da Bog postoji.

Postoje pametni ljudi koji žele biti vjernici jer im neki oblik vjere emocionalno odgovara, ali ne mogu povjerovati u dogme kršćanstva ili neke druge religije jer im nemaju smisla i djeluju kao izmišljotine. Ateizam ih, s druge strane, plaši ili silno rastužuje. Vjera im daje smisao, ili se boje nevjere, smrti, patnje, besmisla, samoće, kaosa, neizvjesnosti i sličnih životu inherentnih postavki. Većina takvih ljudi, čini mi se, iskonvergira u neki apstraktan oblik vjere, bez one prakse koja bi zaista zadovoljila njihov tinjajući žar. Izjašnjavaju se kao vjernici, ali dio njihove duše ostaje neispunjen.

Ono što bi ih moglo ispuniti nije vjera. Biblija sugerira da bismo trebali moliti za (veću) vjeru, ali meni se to čini beznadno – razum, osjećaji i sumnje i dalje će nas valjati vamo-tamo i to će nas frustrirati. Bolje je ne tražiti vjeru, prihvatiti da možda nikad nećemo vjerovati i onda se zapitati: mogu li unatoč tome graditi kraljevstvo nebesko na onaj način koji me ispunjava ili koji smatram dobrim? Ako to znači moliti za vjeru, idi i moli za vjeru. Meni je to nekako previše self-centered, ne želim se toliko vrtjeti oko sebe i svojih osjećaja. It’s not about me. Ljepše je, možda, sudjelovati u bogoslužjima, podrediti se misteriju.

Ili, ne daj Bože, zaviriti u evanđelje – gdje piše: Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako. Tko od nas zaista ljubi bližnjega kao sebe samoga? Nitko. Koliki postotak onoga što imamo dajemo onima koji nemaju? Ponašati se kao da Bog postoji nije nimalo jednostavno. Zato golema većina vjernika jednostavno ignorira ili ublažava njegove radikalne zahtjeve za altruizam. Ja želim činiti dobro, postojao Bog ili ne, rekao to Isus ili ne, i taj me smisao može obuzeti toliko da vjerska pitanja zvuče nebitno. Psihološki to odgovara prijelazu iz modusa reakcije (kako doživljavam svijet, Bog/nada ili ateizam/kaos) u modus akcije koja nas sama po sebi određuje, smanjuje strah i iz glave briše suvišna pitanja.

Mala djeca ne govore, ali te gledaju. Kao iskonski majstori neverbalne komunikacije upijaju tvoj lik, držanje i zračenje. Na taj način uče o svijetu, doživljavaju tonove i frekvencije, od tebe preuzimaju ovo ili ono raspoloženje, ovu ili onu energiju, emocionalni stav prema životu koji imaš u tom trenutku.

Poslije, kao starija djeca ili mlađi odrasli, od ljudi učimo i na druge načine. Upoznajemo ih, pričamo s njima! Saznajemo što rade, tražimo savjete, kopiramo ih ili radimo suprotno, slijedimo ili se inatimo. “Koji je tvoj recept za sreću?” znao sam pitati prijatelje i poznanike kad sam imao dvadesetak godina. Zanimalo me kako ljudi žive i kako gledaju na život, te kako bih ja trebao živjeti.

Što sam stariji, to mi je jasnije što trebam raditi i sve tuđe perspektive već sam čuo. Ljudi su mi manje zanimljivi u tom smislu znatiželje, učenja i otkrivanja svijeta. Svoje odgovore znam, barem u teoriji. Gasi se filozofska strast koja me poticala upoznavati nove ljude i saznavati njihov svjetonazor. Mogu oni svašta reći, ali sve je to priča; ispod su neka emocionalna stanja (ili sranja) i ono bitno nije izrecivo. A očituje se u neverbalnom – i tako, u konačnici, opet konvergiramo u onu izvornu, djetinju komunikaciju iz prvog odlomka.

Dragi su mi ljudi, možda i draži nego prije, jer ih više razumijem i znam da sam im po pitanju te emocionalne baze sličniji nego što mi se na prvu čini. Misterij i mistika su manji, a što se više kužimo, otkrivanje i učenje ustupaju mjesto prihvaćanju i osjećaju da, simbolički, ne sjedimo jedno nasuprot drugome, nego smo zajedno u istom stanju (ili sranju).

Kad sam bio mlad i glup, ljudi su mi bili zanimljiviji i zato što sam se više nadao da su mi po osobnosti slični, da sadrže nešto od one teško opisive iskre koju imam i koja mi treba. Ali često je to bila iluzija, jer sam iz goleme čežnje svoje želje projicirao na druge. Većina ljudi, recimo, ne čita poeziju i u suštini ne razumije onaj dio mene koji je piše. Statistički sam kompatibilan tek s rijetkima.

Ljudi su dosadni, i uglavnom su kao ja, i uglavnom nisu kao ja.

“Stop this day and night with me
and you shall possess the origin of all poems.”

– Walt Whitman

Što je i gdje se nalazi origin of all poems? Mislim na ono mjesto (ili stanje) iz kojeg u naletima manje ili veće inspiracije izviru svi tekstovi, prošli ili budući, pjesnički ili ovi ovdje, blogaritamski. Ako se malo zanesem, tu moždanu žicu zamišljam kao ostatak nekog idealnog modusa čiste kreacije, raja koji zapravo ne postoji, osim kao težnja koju, srećom, svaki dan možemo ostvarivati pišući – bilo što! U najljepšem slučaju mislim na ono ranjivo i rijetko mjesto u interakciji sa sobom ili drugima kada se prepuštamo istinitom, manje svjesnom i iracionalnom. Skok u nesigurno: leap of faith.

Kad se malo odmaknem od ovakvog romantiziranja i počnem sabirati, vidim da ljudi pišu iz, čini mi se, četiriju različitih motivacija. Odgovor na pitanje zašto pišem (blog, poeziju, glazbu…) u mojemu, a vjerojatno i u tuđem slučaju svodi se na neku njihovu kombinaciju. A motivi su sljedeći.

1. Status, ego: želim SE pokazati. Sebe, svoje mišljenje/stavove ili svoje umijeće. Mislim da je ovo najmanje lijepa, a daleko najčešća kategorija, psihološki vrlo razumljiva. Želimo biti važni, priznati, želimo da se širi naše ime, djela, pogledi, ili sustav vrijednosti u onom plemenskom, nealtruističnom smislu. Pišući na društvenim mrežama i drugdje, često samo pokušavamo signalizirati svoju vrijednost, nesvjesni da nam je to dominantna motivacija.

2. Izražavanje sebe: želim SI nešto reći. Kada zapišem nešto jer mi je lijepo, zanimljivo ili potrebno; kao igru, radost, tugu ili dio razgovora sa samim sobom, potpuno neovisno o tome hoće li to itko ikad vidjeti. Primjer je dijete koje ne pokazuje ono što crta, jer crta za sebe. Poslije se takvo pisanje može podijeliti, i dobro je da se dijeli, ali nije nastalo iz tih razloga, nego mnogo slobodnije; u najboljem slučaju burno i nesputano, bez ikakve zadrške.

3. Iskreni aktivizam: želim VAM nešto reći. Postoje tekstovi koji su napisani iz želje da nekome bude bolje. Često ih je teško razlikovati od ovih prvih, statusnih, od aktivizma koji je sam sebi svrha, a mogu koegzistirati i obje motivacije. Ipak, postoje znakovi po kojima se prepoznaje ovaj drugi, bolji aktivizam. Iznad svega to je: racionalnost. Osoba kojoj je manje stalo da pobijedi baš njezin pogled, a više stalo da pobijedi ono što je dobro/ispravno, sklona je navoditi i vagati razloge sa svih strana rasprave (dakle, što kvalitetnije predstaviti mišljenje protivnika), služiti se empirijskim i kvantitativnim argumentima i predomišljati se. Takvim tekstovima odiše onaj čisti, “thinkerski”, nepristrani duh koji prožima i znanost, a ne “feelerska” patetika. A nigdje, baš nigdje, nisam vidio bolje aktiviste nego u zajedinici efektivnih altruista. Ni blizu! Na njihovom forumu uobičajeno je da autor bilo kojeg ozbiljnijeg teksta napiše opsežnu za-i-protiv analizu te pokuša sam pobiti svoj stav na deset različitih načina. Pa onda blogovi poput Essays on Reducing Suffering Briana Tomasika ili knjige poput Doing Good Better Williama MacAskilla; sve su to izvori koji su bitno utjecali na moj svjetonazor i doniranje.

4. Komunikacija: želim NAS povezati. Za razliku od motivacije br. 2 gdje čitatelj nije bitan, ovdje pišem upravo kako bih nešto podijelio, dio sebe dao ili pokazao drugima, ne zato da me cijene (kao u prvoj točki), nego zato da me vole i razumiju: to je u suštini želja za prijateljstvom. Slično kao kad nazovem prijatelja pa mu pričam što mi se danas dogodilo. E sad, kad je riječ o čitatelju koji nam, tehnički gledano, nije baš prijatelj nego češće samo poznanik ili potpuno nepoznata osoba, priznajem da mi je ponekad teško reći gdje prestaje prijateljska, a počinje ona prva, statusna motivacija. Ali nema veze, i egoizam je prirodan u nekoj zdravoj mjeri, a ako su tekstovi dobri, ukupni je učinak dobar. Postoje ljudi, poput jednog mog rođaka, koji su svjesni da se zapravo samo želimo povezati i voljeti, pa vrlo praktično izbacuju posrednika (poeziju i slično) i umjesto toga se izravno druže s raznim ljudima, u kafićima i restoranima, satima i danima. Možda svi koji pišemo samo trebamo više ljudskog kontakta.

Sanjao sam Jordo Querdo,
nepoznat grad u čaši vode,
riječi kojih nigdje nema,
i morao sam otići
jer ondje se okus nalazi.

Iako mi govorite
da tih rečenica nema,
da grada nikakvog nema
i da okus mogu naći
u svim jelima i svakoj čaši,
da je ovdje
i da sam ovdje,
ja moram otići u Jordo Querdo
da mu ime otopim na jeziku.

Gornju sam pjesmu napisao nakon što sam sanjao da sam na nekom aerodromu i putujem za Jordo Querdo – ne sjećam se zašto, a možda ni u snu nisam znao. Taj grad, provjerio sam, zapravo ne postoji, a ne postoje ni riječi koje mu sačinjavaju ime, iako bi po strukturi vjerojatno pripadale španjolskom govornom području. Ako bi se izgovarao po hrvatskom standardu, čitao bi se točno kako piše, s malom prilagodbom slova Q: Jordo Kuerdo ili eventualno Jordo Kverdo. Po španjolskim pravilima izgovor bi bio Hordo Kerdo, a po portugalskim Žordo Kerdu. Vi ga izgovorite kako hoćete.

Nisam znao što bih, osim same pjesme, napisao o tom gradu, a za blog sam imao u planu nešto pametnije – nešto korisno, potrebno i dobro, o doniranju. I bit će, kad-tad! Ali korisno mi danas nije toliko na srcu; to nije bit Blogaritma i onoga što najviše želim pisati. Kada želju za beskorisnim i suvišnim dovedem do ekstrema, ispada da trebam pisati o onome čega uopće nema. A to je upravo… Jordo Querdo.

Je li to bijeg od stvarnosti ili potraga za njezinom skrivenom dimenzijom? Možda ovo drugo, ali tek ako se shvati manje ozbiljno, zaigrano, umjetnički, a ne kao nekakva misija ili projekt (to je upravo ono što Jordo Querdo nije). Gdje logika prestaje, javljaju se podsvijest i duhovnost: odatle potreba za JQ. Možda je to ono što ljudi traže u crkvama i hramovima, ili u poeziji.

Kakav mu je okus, ako se našao u čaši vode, tekućine bez boje, okusa i mirisa? Ne znam. (Kažem, ne znam, jer nije da sam planirao značenja dok sam pisao pjesmu. Pišem što mi dobro zvuči, jer možda je i bolje kad ne znači ništa.) Možda se i može osjetiti samo u tom bazičnom, nevidljivom okruženju. Na praznoj stranici.

Zadnji stih ipak mogu protumačiti. Ja sam Jordo Querdo upravo otopio na jeziku jer sam ljudima izgovorio pjesmu i napisao ovaj tekst. U tom smislu jezik je alat za komunikaciju i povezivanje; moj grad može postati i tvoj. Ali jezik je i organ za okus: želimo da apstraktno i neizrecivo postane osjetilno. Odatle pričest u kršćanstvu: nepoznatog, a možda i nepostojećeg Boga kojega stalno tražimo, pokušavamo otopiti na jeziku. Jesam li u tom smislu na jeziku otopio Jordo Querdo? Nisam još.

“Sit down, shut up, and ask yourself what’s true until you know.”

– Jed McKenna

Pišem o iracionalnoj, emocionalnoj istini, ne onoj činjeničnoj… Ne znam postoji li bolja riječ za taj pojam pa ću ga jednostavno, uz ovu napomenu, zvati istinom.

Motivacija za ovaj tekst mi je sljedeća: postoje rečenice koje, kada ih sam sebi kažem u pravom trenutku, navru mi suze i znam da sam rekao istinu. A to se rijetko događa, iako često ispisujem stranice i stranice bilježnice pokušavajući si nešto razjasniti. “Nađi sad u ovoj cijeloj bilježnici samo jednu istinitu rečenicu“, ponekad si kažem. “Napiši nešto istinito!” I teško je. Jedan mi je prijatelj rekao: “Koliko god razmišljao, godinama nisam mogao naći rješenje. Jer moj problem nije bio filozofski, nego emocionalni.”

Ne mogu baš reći da su misli u mojoj bilježnici lažne, ali većina ih djeluje na “krivoj”, intelektualnoj razini; nisu nešto što zaista osjećam. Ta istinitost ovisi i o trenutku: većina moje stare poezije, kad je danas izgovaram, ne čini mi se više kao moja, kao da više ne stojim iza nje. A kakve su mi onda rečenice izazivale plač? Kratke, koje ne pokušavaju ništa riješiti, nego nešto priznaju i prolaze ispod oklopa. Stvari koje sam si izgovorio nakon što sam ih izbjegavao i dobro se držao. Dakle, ne “bit će sve ok”, nego nešto stvarno: “bojim se”, ili (samome sebi) “pusti me, možeš li me pustiti”, ili “ne želim je izgubiti”, i tako dalje.

Zato većina teksta u mojim bilježnicama ne dopire do mene. Jer pokušava nešto riješiti. A istina nije želja da upravljam, da budem iznad stvari. Nije želja za okvirom i narativom. Zato većina tog dnevničenja ne pomaže: jer ne popušta stisak, čak i kad kaže opusti se. Jer ima KONTROLU ispisanu između svih redaka, all over the place. Jer ide racionalno, a iracionalna smo bića. Istina nema cilja, osim onoga što već jest u tom trenutku – priznanje stvarnosti, kontakt, dopuštanje, ispovijed, pomirenje.

Istina može biti i drugačije prirode. Na vjeronauku u nižim razredima, kad smo čitali neki ulomak iz Biblije ili nečeg sličnog, časna nam je znala reći: sada mi u tekstu pronađite najljepšu rečenicu! Ali što smo mi znali, nama su sve te rečenice zvučale jednako. Fran i ja smo se zajebavali pa bismo ponekad odgovorili časnoj s najbezveznijom rečenicom koju smo mogli pronaći, recimo, “Uđe u Kafarnaum”. I bili smo u pravu – jer tražili smo smijeh, vadili život iz teksta koji je za nas bio mrtav. A još jednu istinu čuo sam na prvom satu crkvenog vjeronauka u osmom razredu. Svećenik nas je pitao zašto smo ovdje, a očekivani odgovor bio je – ovdje smo kako bismo se pripremili za sakrament svete Potvrde. Odgovarali smo svašta mudro; ja sam htio biti pametniji pa sam rekao da smo ovdje kako bismo bili bolji ljudi. Ali najgori učenik u razredu jedini je rekao istinu. Čim je čuo pitanje zašto ste ovdje, tiho je rekao: reda radi. I svećenik je zastao. Složio se i rekao – da, sada je tako, ali nadam se da uskoro neće biti.

Kad sam bio malo gluplji, lagao sam i kad sam govorio istinu. Sjećam se jednog izlaska u kojemu je možda sve što sam rekao bilo točno – ali bio sam cijelo vrijeme nekako lažan. Kad mi je postalo jasno da od osobe kojoj sam se htio svidjeti neće biti ništa, napokon sam se umorio i odustao. I odjednom primijetio: jedna obična rečenica, koju sam joj tada izgovorio o voznom redu autobusa, bila je mekša, lakša i ogoljenija od svih dvjesto rečenica koje sam izgovorio prije toga. Doživio sam je kao istinu, jedinu istinu te večeri, i osjetio zahvalnost.

Prije nekoliko dana čitao sam osvrt biskupa Šaška koji je popljuvao novi prijevod Biblije, plod rada 23 prevoditelja od kojih je medijski najistaknutiji profesor Boris Beck. Glavna značajka novog prijevoda jest da je poprilično jednostavniji i stoga manje poetičan od standardnog, jer “Biblija nije zbirka riječi”, kaže Beck; “ljudi ne čitaju Bibliju iz ljubavi prema književnosti nego kao duhovno štivo koje je spasonosno. Prema tome, ako ga ljudi ne razumiju onda neće imati duhovne koristi od njega.“

Ali moje iskustvo bilo je drugačije. Poetičnost teksta (Biblije, ali i Augustina) bila je bitan čimbenik koji me privukao vjeri tamo negdje na prvoj godini faksa; bila je katalizator da osjetim tu emociju. I budući da ni poetičnost, ni emocije nisu svojstvene samo religiji, još uvijek ne vidim jasnu granicu između religije i umjetnosti (u ovom slučaju književnosti). Onaj dio religije koji je zasnovan na razumu, barem u mom slučaju, pretvorio se u ateizam; odatle zaključujem da vjeru i ne treba razumjeti ako želimo da od nje išta ostane. Zato bih, kad bih bio vjernik, išao na mise na latinskom jeziku (jer ih ne razumijem) i općenito bih slijedio onaj tiši, ponizniji, tradicionalniji stil katoličanstva koji vjeru prima (“vjerujete li… vjerujem”), nego onaj koji je ponosno otkriva/pronalazi i podiže ruke pun karizmatskog prosvjetljenja.

Na istom je tragu i moje shvaćanje poezije – koga briga što znači; pjesma ponekad ne znači i ne moram se mučiti tražeći značenje, već mogu prihvatiti to što piše i pustiti da doživljavam, da me zapljuskuju emocije, slikovitost i asocijacije.

Čini mi se da se ovaj novi, jasniji ali jezično ružniji prijevod Biblije trebao dogoditi kako bismo ponovno osvijestili koliko je sjajan postojeći, “kanonski” prijevod, koliko je zvučan, kako je to lijepo za slušati. A koliko je vjeran izvornom hebrejskom ili grčkom tekstu, to me ni najmanje ne zanima (ionako je pola toga izmišljeno) – prijevod može biti i ljepši od izvornika.

Osim te “moje” Biblije, na čijem su prijevodu – srećom – radili pjesnici poput Jure Kaštelana i Nikole Milićevića, od mame mi je ostao i divan srpski prijevod Daničić-Karadžić. Volim te plodove bogatstva religije. Što se tiče vjere u užem smislu, moje iskustvo je sljedeće. Vjera zasnovana na razumu iskonvergira u ateizam; vjera zasnovana na osjećajima kad-tad iskonvergira u umjetnost ili međuljudske odnose. Stabilna vjera mora se, dakle, zasnivati na nečem trećem. Na čemu – ne znam. (Možda na odluci: želim da je to istina i ponašam se tako, iako znam da vjerojatno nije.)

kad bi bili riješeni
svi mali zadaci
i veliki snovi
sve visoke i niske želje
sve pronađeno
dovršeno
ispunjeno, ispražnjeno
i svako zrnce prašine u kući
obrisano

što bi radio?

bi li išta pisao
govorio
išta čitao
bi li samo sjedio
i buljio
bi li ležao
sam
i s kim
bi li trčao
ili hodao
nekamo
daleko

Zauzeti beskrajnim nizom zadataka u kojemu nikad nismo gotovi i riješeni, za osvježavanje i povrat perspektive dobro je zamisliti sasvim drugačiju situaciju, onu u kojoj smo napravili, postigli i dobili SVE i sad više ne moramo ništa. Što bismo onda? Možda bi nam odgovor na to pitanje trebao biti prioritet i ovoj stvarnoj situaciji gdje nije ništa gotovo i riješeno. Ono što bih radio u idealnom scenariju možda trebam raditi i sada. Možda.

Netko će reći da je sreća upravo u rješavanju zadataka. Ja kao matematičar i bivši natjecatelj to itekako znam. Ima jedna De Mellova duhovna priča, ide ovako nekako… Nemirni učenik kaže učitelju da nikako ne uspijeva doći do prosvjetljenja i naći svoje blago. Što je moje blago, učitelju? A ovaj mu odgovara: To traženje koje te je zahvatilo.

Ne zaključujem ništa, samo naglas razmišljam. Jao onome tko se usudi zaključivati! Nego, kad smo već kod svega: čini se da danas u nekom smislu (a pogotovo s AI koji mi može, ili će uskoro moći, izgenerirati što god hoću: filmove, književnost i glazbu) imamo sve. Arcade Fire još su 2017. objavili sjajnu pjesmu Everything Now. Značenje pjesme? Previše izbora, previše sadržaja, a ničega nema. Kao što bi rekao naš Dino Merlin: svega mi donesi; noćas nešto lijepo treba da se desi (jašta će, kako da ne).

Treba li se vratiti? Make it home again from everything now? Ne! Nema vraćanja; treba se mijenjati sa svijetom i prije svijeta; idemo radije napraviti nešto novo, a dobro, sa onim s(t/r)anjem koje imamo.

Isprike na nedorečenosti svega ovoga. (Pun intended.) Ne možeš sve.

San u busu je oblik meditacije,
Tijelo u zavojima zibaju valovi
I ima nešto od popodnevnih dječjih snova.
(…)
Krevet je ovdje udobniji od onog na otoku.
Nakon dugo vremena uspavat će me tramvaji.

— Jakob Filić, iz pjesme Povratak

Jakob očito zna spavati. I ja znam spavati, ali samo u tišini: kakva sreća da ne živim pored tramvaja! Volio bih da me netko nauči spavati: u autobusu, pored prometne ulice, uz bučne susjede ili ukućane.

To je pitanje koje se ne tiče samo buke ili čepića za uši (inače, ako koga zanima, upotrebljavam one spužvaste, jednokratne, iz Müllera; nisu savršeni, ali nisam ni ja), nego se tiče duboke osjetljivosti ili, s druge strane, prepuštenosti životu. Povjerenja. Prije desetak godina pitao sam prijatelja kako uspijeva zaspati pored cimera koji hrče, a on je rekao da cimerovo hrkanje doživljava pozitivno, kao znak da “on spava, pa ću i ja”. Koji pozitivac! Kad me u stanu u Utrinama budilo i izluđivalo kasnonoćno ili ranojutarnje lupkanje u cijevima grijanja, mama mi je rekla da njoj to ne smeta jer je podsjeća da imamo grijanje, da nam je toplo. Njenu pozitivu možda nikad neću imati.

Kako se to spava? Stonesi u pjesmi Sleep Tonight kažu: “All you got to do is close your eyes“. Stvarno? Zaista, čovjek – kako bi zaspao – ne treba učiniti ništa. Ponekad je baš to ništa najteže. Ipak, istina je da život zaista može pričekati dok odspavam. Da ne moram smisliti i riješiti, da stvari mogu po noći ostati neriješene; da je, u konačnici, sve u redu i da je svijet suštinski sigurno mjesto, čak i kad je buka. Vjera ili povjerenje u život, dođe ti na isto.

—

P. S. Prigodno, stihovi iz moje bilježnice, od prije nekoliko godina:

nešto jesam
ali nisam neki spavač

recimo, kad legnem
treba vremena da i svijet
sa mnom se smiri
pomiri i legne
i da se poslije tog traženja
napokon sjetim nečega
dovoljno nebitnog
da zaspim

neki uspiju odmah
neki čvrsto
dugo
mirno i duboko
kao more pored tebe spavaju

a ti
hodaš na mekim prstima
jer nisam more

“Ali hajd, ispruži ruku prema tami”

– Luca Kozina, iz pjesme “U središte tebe”

“Kad ti je hladno, neka ti je posve hladno. Kad ti je vruće, neka ti je posve vruće.”

– Zen izreka

Savjet iz autoškole: kad ti auto prokliže, okreni kotače u smjeru u kojem kliziš kako bi povratio prianjanje. Kontraintuitivno je – zar zaista želim okrenuti volan prema provaliji? – ali to je jedino rješenje.

Na nekom koncertu Stonesa netko je iz publike, usred pjesme, nešto bacio na Micka Jaggera – ne sjećam se detalja, ali mislim da nije bilo prijateljski. A Mick, umjesto da ustukne i odmakne se kao što bi mnogi instinktivno učinili, pjevajući je krenuo prema publici i mjestu odakle je predmet stigao. Tako sam barem zapamtio. Nije to bilo promišljeno, bio je tek trenutak koji mnogi nisu ni opazili – ali odražava duboki instinkt.

Kad te netko progoni u snu, rješenje je obično prestati bježati i okrenuti se prema njemu. Pustiti mu da te uhvati, da te pojede, da ti prožme tijelo i prođe kroz njega. Izloži se strahu i demonima: dotakni ih, vidjet ćeš, načinjeni su od papira (iz gore citirane pjesme). Ako bježiš od anksioznosti, pokušaj je osjetiti što više i jače. Pronađi je u tijelu i pusti je da gori. Pa što ako me nikad ne prestane boljeti?

Pokušavam ovim slikama dočarati unutarnji stav, psihološku istinu kojoj sve češće konvergiram: umjesto od, ići prema. Ali ne mislim sad na akcije, riječi i djela. Ispod, u tijelu, stvari su primitivnije: ondje se, od časa do časa, igra svodi samo na dva moguća poteza. Otpor ili prepuštanje, kontrakcija ili širenje, ne ili da. Ako sam išta shvatio o duhovnosti, to se sve može svesti na jedan jedini slog: da.

Opet, ne mislim na ponašanje, nego na potez unutarnjeg tijela. A onda bihevioralno, prema van, može slijediti i ostanak i odlazak, i mir i borba, kako za koga i u kojoj situaciji. Nekad ćemo uspjeti, a nekad je teža i važnija misija ne uspjeti, razočarati, upropastiti i onda unatoč svemu ostati potpuno u toj nevolji, uza sebe, bez krivnje i s ljubavlju.

Ne je otpor: tijelo koje ne prihvaća ono što doživljava, brani se, grči se, negira svijet. (Kad kažem svijet, ne mislim na neki objektivni svijet, nego na ono u što sam sada i ovdje uronjen: možemo ga zvati i stvarnošću, sadašnjošću, bogom.) S druge strane, Da otpušta svaki stisak (često se i doslovno u tijelu nešto otkoči): neka bude strah, neka bude patnja, tuga, plač, drhtanje, ili radost. Prepuštanje je raspelo, Isus na križu raširenih ruku, dopuštenje da nas svijet zapljusne najjače što može, da ga osjetimo. Da budemo svijet. Prkosno predavanje Njemu, čak i kad je neprijatelj: beskonačno povjerenje. Ljubav, amor fati; ne tražim ništa i neka mi se dogodi bilo što.

“Sve druge su mi bezveze”, kaže prijatelj, “osim Madison”.

Tko je Madison?

Ali Madison još ne postoji. To je apstraktni placeholder za ono što on želi. U grubim obrisima bila bi to američka cura, ali ni to nije sigurno. (Ime prijatelja poznato je redakciji, ali ga ne otkrivamo za slučaj da ga gugla neka neamerikanka.) Commencing project Madison!, nedavno je napisao na story.

Moja interpretacija? Ovo je duboka filozofska ideja. Kao što vjernici priznaju da ne znaju što je Bog, tako ni on ne zna što je Madison. Zna da postoji nešto – ili je, zapravo, dovoljno da želi da postoji nešto – što će ga obuzeti ili ga već obuzima, ali je zasad bez jasnog opisa, i to je Madison.

“Ja smisao zapravo ne znam”, rekao je jedan vjernik, “ali težim prema njemu.” Jedan drugi vjernik, kad sam ga pitao zašto misli da je sve to u što vjeruje istina, odgovorio je – potpuno svjestan da me taj odgovor ne zadovoljava – kako on hoće da je to istina i tako čini. Tražite najprije kraljevstvo, kaže Isus, drugo je nebitno i nadodat će vam se. A što je kraljevstvo? Ni on ne kaže preciznije nego: zrno gorušice, rijedak biser, blago zakopano na njivi, Madison. I nije li ono “prodaj sve što imaš” analogno ovome “sve druge su mi bezveze”? Sveta je neuznemirenost svime što nije Bog.

Privlači me ideja da projekt Madison bude ono što me drži budnim iako je nepoznato – poznat je tek približan smjer – a toliko je važno da umanjuje značaj svega ostalog (dakle, svega). Težim, idem, radim i krivudam u smjeru koji mi se čini madisonski, i budim se svakog dana radi tog projekta. I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi, rekao bi Josip Pupačić. Zvijezda se skriva i premješta iza svakog novog ugla; razbijam se o zidove i nastavljam ići.

Dobri su i konkretni ciljevi. Oni, međutim, određuju; sužavaju neograničeni potencijal neodređenog. Treba paziti da nas ne vežu, da ne zaboravimo Madison. On je praznina, kuća u koju stane beskonačno mnogo.