“Šapnuo sam: hoće li padati?
Dapače, reče bijeli zec. Padaće.”

Marko Pogačar, Knjiga praznika

Najprije se pozdraviti s ljetom. Otići.

Ionako svakoga dana odlazimo od stvari. Od riječi, od pjesama, od pogleda, od ulica koje posjećujemo, od ljudi koje ondje ugledavamo. Od glazbe, hotela, stranih gradova i njihovih konobara – vječito odlazimo. Pozdravljaju nas, mašu, ali zapravo ih nije briga. Čim autobus krene i odmakne, oni nestaju iz nas kao magloviti snovi za koje ne znamo jesmo li ih uopće sanjali. Stvari se svakog dana utapaju i napuštaju dane koji napuštaju nas.

Naručiti dug vlak za vožnju kišnim zemljama.

Duge nas vožnje oslobađaju! Osjećamo kretanje, svijet se giba pored nas, prolazi, a mi ne moramo ništa. A opet, duhom možemo kamo hoćemo. Dok traje vožnja zaustavljeni smo u vremenu. Možemo stati. Zažmiriti i zaboraviti odredište, ishodište i život. Ili uzeti olovku i prisjećati se svega toga. Pisati, skicirati i brisati. Biti sami na svijetu, čak i kad netko sjedi pored nas. Jednom ćemo se približiti.

Na kraju ipak stići. Ustati, izaći iz vlaka i početi ponovno živjeti. Torbe, raspored i svi ti oblaci.

Hoće li padati? Ako i padne, pogledaj kakva je: kiša se predaje. Pušta se i rasipa.

Pusti, predaj, ljeto je gotovo. Na redu je nešto drugo. Bubnjevi i želje zakrivaju sunce, otvaraju zrele vrtove u sumrak. Vjetar rastvara i svlači prozore.