Jučer je mom najdražem pjesniku bio ročkas pa je red da mu odam počast i podsjetim svijet da Dragutin Tadijanović nije baš u svim pjesmama bio tugaljiv i patetičan. U (barem) jednoj bio je trol prve klase, i to kad su ga gnjavili da napiše pjesmu o Rabuzinu. Dobro, rekao je, evo, napisat ću vam pjesmu o Rabuzinu:

Znači “Posvetnica” se svodi (ili posvećuje) na pišem ovu pjesmu jer me jebu u zdrav mozak i volimo svoj zavičaj (to je ona ključna rečenica iz prvog razreda). Zaboravio je dodati još neke stihove: misli globalno, djeluj lokalno ili onaj Bandićev: procedura je abeceda demokracije. Ali eto, barem nije propustio spomenuti one ključne pjesničke slike: sunce, polja, oblake i stabla – i to čak dvaput, neka čitatelji uživaju.

Dakle, tko god je ono telefonski gnjavio Tadijanovića, dobio je svoje – ovaj mu je “Posvetnicom” doslovno prdnuo u lice. (Dobro, nije baš doslovno, morao bi se nekako popeti, a i netko bi ga prijavio…) Ne znam što je sam Rabuzin rekao na pjesmu, možda mu je bila odlična.

No ima Tadijanović i boljih posvetnica. Kad mu je stalo i kad mu je došlo, onda je to sasvim druga priča. Ovako počinje njegov epitaf Ivanu Goranu Kovačiću:

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavo
Tvoj prijatelj

Goranov epitaf
skriven u planinskom lišću

Eto, da bi se čovjek mogao smijati, mora prvo znati plakati. Sretan rođendan!