Jedne godine, tumarajući Interliberom, u kutu paviljona ugledao sam štand s natpisom “Mi čitamo vaše knjige”. Pogledavši bolje, shvatio sam da sam pogrešno pročitao: zapravo je pisalo “Mi čuvamo vaše knjige”. Riječ je uslužnom štandu gdje je moguće privremeno odložiti kupljene knjige dok se kupuju druge. No mene je zagolicala ova prva mogućnost: mi čitamo vaše knjige. To bi bilo odlično. Neka ih oni pročitaju, kako ja ne bih morao!

Nije riječ o tome da ne uživam u čitanju. Uživam, ali nisam od onih koji mogu čitati satima. Skoro sve mi je dosadno, brzo se umaram i u stanju sam jednu jedinu pjesmu čitati (a i pisati) godinama. I nekako priželjkujem da ne moram više ništa čitati. A onda opet poželim.

Što sam stariji, to više prelazim iz svega u ništa. Recimo, u srednjoj sam bio nadobudan, htio sam sve pročitati, sve naučiti, s naglaskom na htio – moja disciplina čitanja nije bila ništa bolja nego danas. Tako sam džaba printao razne matematičke knjige; sjećam se, cijelu knjigu o CSB nejednakosti sam bio isprintao – i samo načeo, nikad pročitao. Ne samo da nikad neću sustići suvremenu književnost, nego vjerojatno neću nadoknaditi ni srednjoškolske lektire, koje sam rijetko čitao jer nas profesor nije tjerao. O svim nepročitanim knjigama koje imam doma – da i ne govorim. Dođite, poklonit ću vam neku.

I s vremenom mi je postalo jasno da čak i mnoge važne knjige koje “želim” pročitati zapravo nikad neću pročitati. Zauvijek će mi ostati strane. Tih važnih ima previše, a život je prebrz i pregust. Nikad neću sustići ni klasičnu ni suvremenu književnost i nikad neću naučiti svu onu matematiku i fiziku. Napravit ću Interliber 2 i taj će paviljon sadržavati one knjige koje ćemo zaista pročitati od svih onih knjiga koje kanimo pročitati. Paviljon će, dakle, biti potpuno prazan. Ionako je previše svega.

Naravno, kad bih zbilja želio, našao bih načina. U starim bilješkama koje su mi poslužile za ovaj tekst našao sam i sljedeće pitanje: sve stvari koje zapravo radim, da li njih zbilja želim ili ih radim iz navike, iz inercije? Ali to sam pitanje sebi u međuvremenu razjasnio. Sve što radim, čak i najveće kontraproduktivne gluposti od kojih nema ni koristi ni pravog užitka, radim jer želim. Možda ne cijeli ja, ali neki dio mene. Ne odbacujem nijedan svoj dio – stvari su takve kakve jesu (možda će sutra biti drugačije). Ownam svoju lijenost, ownam sve što sam učinio, propustio, pročitao i nepročitao. Pogotovo ono što nisam. Pusti knjige, ko ih jebe, ionako je svega previše, riječi i glasova je toliko mnogo da ih više i nema.