O predzadnjoj pjesmi albuma God Help the Girl jedan je kritični kritičar napisao:

“Almost at the end, ‘I’ll Have to Dance with Cassie’ shows off the first unalloyed joy the album’s seen so far (…). Is this the climax, though? Our heroine learns to have fun dancing, with or without a boy? Did that really require a whole album to build up to?”

Well, yes. Lemme explain.

Čitajmo između redaka i osjetimo vibraciju pjesme. A ona je već u naslovu: morat ću plesati s Cassie, s prijateljicom, jer udvarača mi nema. Čujete li u tom naslovu – i činjenici da je to naslov! – zaigrani smijeh i prepuštanje? A poslušajte ove stihove:

The lover will lay down his sword and swear
He don’t exist

Dakle, ljubavnik će spustiti mač i zakleti se da ne postoji. Genijalno!

Nema u ovoj pjesmi ništa osobito mudro, ali baš zato, mudrost je na drugoj razini, u odabiru riječi, u tonu, u podtekstu. Tekstom se provlači topao, prozračan humor na vlastiti račun, odmak koji joj dopušta da prihvati i pleše. A ono što možda najviše govori o zabavljanju naratorice detalji su o kojima pjeva i to što se uspijeva usredotočiti na njih (umjesto na svoje unutarnje pizdarije). Što se uspijeva uživjeti u druge, u ne-sebe:

Boogie to the right
Cassie dances madly like a boxing kangaroo
Her little Joey buys the drinks
He’s in love more than he thinks

Umijeće je uspjeti izaći iz sebe. Najsretniji sam kad ne pišem o sebi (i kad nemam tu potrebu). Zašto ne bih pisao, recimo, o šahovskim otvaranjima? Ili o uzgoju maćuhica?

Ali ipak moram i o sebi. Jer moj odgovor kritičaru s početka ovog osvrta glasi: ovo uopće nije trivijalna pjesma. (On kao da nikad nije čitao Nietzchea, Hessea ili ikoga. Ili patio.) Ova pjesma je prosvjetljenje, i ja recimo uopće nisam na toj razini. Ne mogu se zabavljati kad me nešto muči. Ne mogu lako pustiti. Ne znam plesati s Cassie!

A vjerojatno ne zna ni Denis Katanec kad u svojoj Digresiji na zeku urla:

“ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?”

Ponekad se ipak zabavljam. Prošlog tjedna, na Bowie tributeu u Boogaloou, nisam bio osobito inspiriran, nije mi bilo lako probijati se kroz masu, pred kraj je postalo dosadno… Ali onda je krenula pjesma Wild Is The Wind… I ja kao lud pohrlio naprijed u masu, nije mi bio problem gurati se kroz ljude, i tako sam energično plesao i pjevao da su me dvije žene primijetile i dobacile: Hajde! Hajde! Bio je to onaj trenutak na kraju refrena kad se treba zaderati: “itseeeeelf!” I bome jesam.

Za kraj, citat iz Stepskog vuka – koji, slučajno ili ne, objašnjava pjesmu I’ll Have To Dance With Cassie. (Prijevod je srpski jer to izdanje imam doma; ako ne razumijete, zamolite nekoga da vam prevede. Nema veze.)

“Treba da živite, treba da naučite da se smejete. Treba da naučite da slušate prokletu radio-muziku života, treba da cenite duh koji njome provejava, treba da se smejete čitavom rusvaju u njoj. To je sve, više se od vas i ne traži.”

Zašto se ne zabavljam?