Riječ je o vrlo poznatoj igri iako su pravila najneobičnija. Za ovu igru potrebno je dvoje igrača, jedan izlet i jedna utvrda u ruševnom stanju. Igrači su označeni imenima A i B. Drugog pribora za igru nema pa je kutija koja sadrži igru prazna. (Igra se zapravo nalazi svugdje izvan kutije.) Na kutiji je fotografija koja prikazuje igrača B ispred zida utvrde. Na fotografiji izgleda zaneseno, omamljeno, ali tome je kriv igrač A na kojemu u tom trenutku počiva pogled igrača B. Prije toga su se popeli. Ljudi se do utvrde obično penju, a u pauzama se gledaju. U ovoj igri, međutim, pravilo je obrnuto: igrači se penju u pauzama od gledanja. Tko počne mariti za prolaznike, gubi pet bodova. Igrač B, kad jako ožedni, pije vodu igrača A. Zauzvrat mu igač A kaže: ne miči se, idem te slikati. Igrač B stoji i smješka se kao idiot jer je sretan. Mogući potezi u igri uključuju: odlazak do različitih dijelova utvrde; zamišljanje igara u kojima se ondje davno našao neki vitez; gledanje u daljinu s izvidnice odakle je nekada prijetio top; fotografiranje pogleda; fotografiranje igrača B; pronalazak skrovišta gdje je neki stražar, kad je jako ožednio, pio vodu s usana svoje odabranice; igranje s ručnim satom i vremenom; zatvaranje očiju; izuvanje zbog kamenčića u tenisici; grickanje uha; fotografiranje igrača A s igračem B; spoticanje o neravno tlo; dozivanje; smijeh.

Još jedno pravilo glasi: što god se nađe u blizini, ulazi u igru. Zvuk ptice, deset tisuća kamenčića, oblak, nečija lopta, nečiji bicikl, zraka svjetlosti kroz uski kameni prozor, kao i sve što ona dotakne. To je posljednje pravilo; upute su ispisane slabom tintom na tankom papiru i više se ništa ne može pročitati. Igrač B ne mari. Prepisuje igru na ovaj papir. Šalje je igraču A (neka čita i veseli se). Šalje igru u časopis u koji je trebao poslati priču. Urednici dižu obrve. U tom trenutku u igru upadaju vitezovi iz utvrde. I za njima sva gomila: dame, sluge i sluškinje, svećenici, redovnice, seljaci, zanatlije. Oni ne igraju, ali ovdje su. Igra je sve veća, pravilo izmiče kontroli. Igrač B ne mari, i dalje je na onoj fotografiji i smješka se. (Zašto se smješka? Jer ga je netom prije igračica A ljubila iako je bila zadihana od penjanja, a hvatala je dah tek poslije.) Takav neka ostane. Neka se poveća ploča za igru. Nakon što je u nju ušlo sunce i nebo, neka uđe i cijeli obližnji grad. Ne samo današnji, nego i onaj od jučer i onaj od sutra. U igru ulazi Mona Lisa oponašajući fotografiju s kutije. U igru ulaze slikari, pjesnici, glazbenici i njihova djela. Ulaze prosjaci, lopovi, kovači, stolari i postolari. A onda i Romul i Rem; i pradavni lovci, sakupljači plodova, vračevi premazani šarenim bojama. Ploča se širi Europom, države se predaju, predsjednici objavljuju kapitulaciju u skupim odijelima, namršteni vojnici već su umorni pa ulaze i oni. Igra prilazi obali i skuplja jedan po jedan val. To joj je zabavno, ali nakon tisuću valova igra već grabi duboko pod vodom. Ribe se ne opiru, more je njezino. Plaže i pustinje grabi golemom lopatom; na vrhove se penje u četiri skoka. A i B stoje i gledaju kako igra zauzima kontinente, kišom obilježava svoj teritorij, uz pomoć vjetra osvaja Antarktiku, a onda kreće strijelom vremena. Nevidljiva budućnost kima glavom, a prapovijest joj se prepušta, sva. Igra prolazi kroz tanki ozonski omotač; vakuum oko planeta snažno joj se privija. Mjesec je, kažu, jedva čekao da uđe. Jedan po jedan planet obraća se iz Sunčeva sustava u njezin. I Sunce popušta, ne želi ostati samo. Igra nadire ništavilom, kroza smijeh usisava crne rupe. U nju probija jedna po jedna zvijezda, svaka uz manju ili veću eksploziju. Galaksije se natječu koja će joj prije. Putuje prema velikom prasku s jedne i prema beskonačnosti s druge strane sata. I dalje su dva igrača, ali više ne postoji trenutak u prostoru i vremenu koji nije dio igre. Ona se sada nalazi i unutar kutije. Ruševna utvrda popunjava se svojim inačicama iz prošlosti, postaje cijela.

Igra se širi izvan svemira. Kraj se ne nazire. Vanzemaljac iz trećeg susjednog svemira zove igrača, govori glasno u slušalicu. Objašnjava mu da to nije igra. Kaže da će se igrači kad-tad probuditi. Igrač kaže: dobro. Onda ćemo napisati još ljepšu igru. Nadam se da će i ona stići do tvojih dalekih ticala. Vanzemaljac šuti, smješka se i gleda u daljinu.