“Potreba za pisanjem i izražavanjem općenito jest poriv koji osobu koja mu podliježe navodi da, umjesto da ga proživljava, stvarajući propušta život.”

L. S. D.

Kad mi je prijatelj Luka Stjepan Delić javio da je objavljen ulomak iz njegova novog, neobjavljenog romana Mrcvarenje, bio je to svojevrsni presedan – jer on sve što napiše pažljivo čuva od naših očiju prije objavljivanja. Neće da išta utječe na njegovo djelo, čime nas samo još više hajpa. A imamo što iščekivati, jer Luka je prethodno objavio Velikog humanista, maknut i uvrnut roman koji je mogao napisati samo luđak ili, ne znam, pisac. Baš si je dao oduška. Roman pripovijeda o sadističkom i opsesivnom diktatoru koji osim vladanja i ratovanja, između ostalog, radi kao ulični šetač, učitelj u osnovnoj školi i još ponešto. Sporednih likova ima, ali nema: oni su uglavnom tek derivati glavnog lika, čiji svjetonazor – sablažnjiv, ali uvjerljivo izložen – prožima svaku stranicu romana: izaziva nas negirajući moral i proglašavajući ga licemjernim. (“Prava ne postoje. Treba se boriti za sebe.”) A ovako je o svom romanu govorio Zaratustra Luka.

Izgleda da se, nakon tog mladenačkog pokušaja da obuhvati svijet i njegova rješenja, Luka malo smirio te počeo pisati realističnije i prizemnije. Vraćam se na spomenuti ulomak iz novog romana. Početak je doduše filozofski; nedostaje mu pripovjednog konteksta zbog nespretnog odabira iz korpusa romana; ovo s pijanstvom i suicidom je stoput viđeno; ali onda, baš kad poželimo odustati od života kao i glavni lik, Luka priču oživljava dobrim motivima poput mrlje na zidu i ja se uspijevam ufurati. A najbolji je kad prijeđe na ženu. U najzanimljivijim dijelovima, lik zamišlja sebe unutar vlastite idealizirane slike o dotičnoj, zalazimo u labirinte psihologije, otvara se mnogo narativnih stupnjeva slobode i ja želim čitati dalje. A ne mogu. Jebiga.

Nije mi baš drag ni taj naslov (Mrcvarenje), riječ nije lijepa ni na papiru ni u ustima. Čak sam htio odustati od toga da je ubacim u naslov ovog svog teksta, ali nije mi nedostajalo ideja: Luka mrcvarenja, ili, možda, Mrcvarenje Luke i Stjepana. No iz ulomka mi je jasno zašto se tako zove. I ovo o samoubojstvu paše. Luka je, naime, izmislio sinonim (ili eufemizam) za suicid: Nutella i čučnjevi. Kaže da je to već dio popularne kulture, jer on i kolega to stalno spominju na sastancima. Zašto Nutella? Luka nam je rekao: “Lako je zaklati se mesarskim nožem. Učini to nožem za Nutellu! Da te vidimo!” A zašto čučnjevi? Kaže autor: “Prije koju godinu, brat i ja smo u potkrovlju na Krku maštali o samoubojstvu i o tome kako bi se upravo tamo trebalo objesiti, sve dok nam nije sinulo da je strop prenizak, pa smo zaključili da bi to trebalo učiniti u čučnju, i da bi, dapače, to bio jedini autentični način da se objesiš, jer zamisli tu čvrstinu karaktera i tu odlučnost – objesio se u čučnju!” Nadam se da će prvo objaviti roman.