“Krečenje je gospodski posao”, priča mi taksist na Aleji Bologne nakon što sam mu rekao da planiram sam okrečiti stan, uz ozbiljno krpanje i gletanje zidova nakon zamjene stolarije. Nisam se usudio sam lijepiti pločice i parket, ali za struju i krečenje sam valjda sposoban. To su ipak finiji poslovi, s manjim stupnjem “građevinskosti”. Taksist mi dalje priča kako je neki njegov prijatelj sam napravio kuću, bez ikakvih majstora, od temelja do stropa – jedino je morao od majstora uzeti miješalicu za beton. Miješalica je dakle ultimativni, “najgrađevinskiji” alat, nagrublji poslije bagera i sličnih nedohvatljivih momaka, a četka za farbanje je valjda najfiniji. Između su sve one štemalice, pile, brusilice, bušilice i čekići. Ja sam zasad (ili nisam još) tek soboslikar, bolje rečeno slaboslikar, ali nadam se da ću uskoro napredovati i prema ovim nižim, grubljim, jačim, tvrđim, građevinskijim poslovima. Stoga, ako imate neku vikendicu koju treba urediti i gdje radovi ne moraju biti baš savršeni, pozovite me da se učim. Ne bojim se prašine, velik sam, kršan i relativno fit, a u slučaju prelaska u fizikalce sigurno ću krenuti u teretanu. Dok učim, radim besplatno, samo me pošteno nahranite i napojite. Pijem mineralnu i colu zero.

“A što je tvoja renovacija?” pitao sam brata nedavno, a on se zamislio i rekao da je to super pitanje. Vladimir Devidé negdje je napisao (pišem po sjećanju) kako se mornarima na dugim plovidbama počne činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od mora, a kopno da je samo iznimna okolnost; i da se tako njemu (Devidéu) nakon više dugih dana provedenih u nekoj biblioteci počelo činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od knjiga, a sve ostalo je iznimna pojava. E, upravo tako se onome tko renovira stan (i pritom živi u njemu!) počne činiti da je život uglavnom renovacija i građevina: i kad dođeš kod drugih, gledaš im zidove, stolariju, parket i pločice. “Priprema ti je devedeset posto posla”, priča mi dalje taksist o krečenju, a ja razmišljam koja su susjedna zanimanja na građevinskoj skali. Prvi ispod (malo grublji) su recimo knauferi i roletari, a prvi iznad, hm… Možda stolari-ormardžije? Ovi za klime – klimdžije? Frižiderdžije? Ovi što popravljaju televizore, PlayStatione, satove? Urari? Ali to više nije građevina. Možda ona ipak završava sa soboslikarskim kistovima. A postoje i drugi kistovi, oni obični, slikarski, mnogi, koji su ostali iza pokojne mame. Većinu ih nije stigla upotrijebiti i ne znam što ću s njima. Je li možda to finalni stupanj građevine i renovacije, slike na papiru ili platnu, koje mogu visjeti na zidu, ali i biti potpuno slobodne i neovisne o tim zidovima?