Ovdje je riječ o praznoj sobi. Maknuo sam namještaj, okrečio, i velika je soba sada prazna. Čeka opremanje. Okej, nije baš potpuno prazna – ja sam sad u njoj, recimo, a i za pretpostaviti je da ne sjedim baš na podu – ali manje-više, prazna je. Divna je kreativnost opremanja prazne sobe. Praznina ima beskonačan potencijal, tisuće mogućnosti roje se glavom i bilježnicama, a ipak, soba nikad neće biti ljepša nego sada kad je prazna. Zašto?

Naime, u praznoj sobi nema ničega – a kad je tako, ona je prostor u kojemu ništa ne činim i ništa ne nastojim. I kad uspijem ući u tom duhu, slobodan sam. Kao tijekom duge vožnje vlakom ili autobusom, ne nameće se ništa i ne moram ništa.

To je onaj duboki, kontraintuitivni temelj egzistencije: ne moraš ništa, ne moraš zaslužiti postojanje, dovoljan si i kad ništa ne popravljaš, ništa ne mijenjaš, dovoljan si bez ičega, život je bezimen i ništa ne traži, nema očekivanja, nema pravila, nema evaluacije, nitko ne traži da se smiriš, promijeniš, potrudiš, nema uvjeta, dovoljan si. Svi čeznemo za tim osjećajem prema samome sebi (to je ljubav, ostalo je laž) i sve što činimo bez njega, činimo iz gladi. A kad ne moramo činiti ništa, sve što činimo je bonus, ekstra, izražaj, umjetnost. Ljubav.

U praznoj sobi dva su stolca. Ja i dijete. To dijete sam ja – u vremenima kad se osjećam najgore i najranjivije. Gledam ga i osluškujem. Ono ne zna govoriti pa pokušavam ja. Kad kažem nešto što prepozna kao istinu, nešto što i samo želi reći, ono zaplače. Događa se kontakt. Kažem mu da smo tu i da ne mora ništa. Ono plače jer rijetko čuje nešto toliko divno.

To je prazna soba, i ne moram je opremiti. Trudi se koliko hoćeš, ali bez radikalnog prihvaćanja ostaješ gladan.