“Ali hajd, ispruži ruku prema tami”

– Luca Kozina, iz pjesme “U središte tebe”

“Kad ti je hladno, neka ti je posve hladno. Kad ti je vruće, neka ti je posve vruće.”

– Zen izreka

Savjet iz autoškole: kad ti auto prokliže, okreni kotače u smjeru u kojem kliziš kako bi povratio prianjanje. Kontraintuitivno je – zar zaista želim okrenuti volan prema provaliji? – ali to je jedino rješenje.

Na nekom koncertu Stonesa netko je iz publike, usred pjesme, nešto bacio na Micka Jaggera – ne sjećam se detalja, ali mislim da nije bilo prijateljski. A Mick, umjesto da ustukne i odmakne se kao što bi mnogi instinktivno učinili, pjevajući je krenuo prema publici i mjestu odakle je predmet stigao. Tako sam barem zapamtio. Nije to bilo promišljeno, bio je tek trenutak koji mnogi nisu ni opazili – ali odražava duboki instinkt.

Kad te netko progoni u snu, rješenje je obično prestati bježati i okrenuti se prema njemu. Pustiti mu da te uhvati, da te pojede, da ti prožme tijelo i prođe kroz njega. Izloži se strahu i demonima: dotakni ih, vidjet ćeš, načinjeni su od papira (iz gore citirane pjesme). Ako bježiš od anksioznosti, pokušaj je osjetiti što više i jače. Pronađi je u tijelu i pusti je da gori. Pa što ako me nikad ne prestane boljeti?

Pokušavam ovim slikama dočarati unutarnji stav, psihološku istinu kojoj sve češće konvergiram: umjesto od, ići prema. Ali ne mislim sad na akcije, riječi i djela. Ispod, u tijelu, stvari su primitivnije: ondje se, od časa do časa, igra svodi samo na dva moguća poteza. Otpor ili prepuštanje, kontrakcija ili širenje, ne ili da. Ako sam išta shvatio o duhovnosti, to se sve može svesti na jedan jedini slog: da.

Opet, ne mislim na ponašanje, nego na potez unutarnjeg tijela. A onda bihevioralno, prema van, može slijediti i ostanak i odlazak, i mir i borba, kako za koga i u kojoj situaciji. Nekad ćemo uspjeti, a nekad je teža i važnija misija ne uspjeti, razočarati, upropastiti i onda unatoč svemu ostati potpuno u toj nevolji, uza sebe, bez krivnje i s ljubavlju.

Ne je otpor: tijelo koje ne prihvaća ono što doživljava, brani se, grči se, negira svijet. (Kad kažem svijet, ne mislim na neki objektivni svijet, nego na ono u što sam sada i ovdje uronjen: možemo ga zvati i stvarnošću, sadašnjošću, bogom.) S druge strane, Da otpušta svaki stisak (često se i doslovno u tijelu nešto otkoči): neka bude strah, neka bude patnja, tuga, plač, drhtanje, ili radost. Prepuštanje je raspelo, Isus na križu raširenih ruku, dopuštenje da nas svijet zapljusne najjače što može, da ga osjetimo. Da budemo svijet. Prkosno predavanje Njemu, čak i kad je neprijatelj: beskonačno povjerenje. Ljubav, amor fati; ne tražim ništa i neka mi se dogodi bilo što.