Prije nekoliko dana čitao sam osvrt biskupa Šaška koji je popljuvao novi prijevod Biblije, plod rada 23 prevoditelja od kojih je medijski najistaknutiji profesor Boris Beck. Glavna značajka novog prijevoda jest da je poprilično jednostavniji i stoga manje poetičan od standardnog, jer “Biblija nije zbirka riječi”, kaže Beck; “ljudi ne čitaju Bibliju iz ljubavi prema književnosti nego kao duhovno štivo koje je spasonosno. Prema tome, ako ga ljudi ne razumiju onda neće imati duhovne koristi od njega.“

Ali moje iskustvo bilo je drugačije. Poetičnost teksta (Biblije, ali i Augustina) bila je bitan čimbenik koji me privukao vjeri tamo negdje na prvoj godini faksa; bila je katalizator da osjetim tu emociju. I budući da ni poetičnost, ni emocije nisu svojstvene samo religiji, još uvijek ne vidim jasnu granicu između religije i umjetnosti (u ovom slučaju književnosti). Onaj dio religije koji je zasnovan na razumu, barem u mom slučaju, pretvorio se u ateizam; odatle zaključujem da vjeru i ne treba razumjeti ako želimo da od nje išta ostane. Zato bih, kad bih bio vjernik, išao na mise na latinskom jeziku (jer ih ne razumijem) i općenito bih slijedio onaj tiši, ponizniji, tradicionalniji stil katoličanstva koji vjeru prima (“vjerujete li… vjerujem”), nego onaj koji je ponosno otkriva/pronalazi i podiže ruke pun karizmatskog prosvjetljenja.

Na istom je tragu i moje shvaćanje poezije – koga briga što znači; pjesma ponekad ne znači i ne moram se mučiti tražeći značenje, već mogu prihvatiti to što piše i pustiti da doživljavam, da me zapljuskuju emocije, slikovitost i asocijacije.

Čini mi se da se ovaj novi, jasniji ali jezično ružniji prijevod Biblije trebao dogoditi kako bismo ponovno osvijestili koliko je sjajan postojeći, “kanonski” prijevod, koliko je zvučan, kako je to lijepo za slušati. A koliko je vjeran izvornom hebrejskom ili grčkom tekstu, to me ni najmanje ne zanima (ionako je pola toga izmišljeno) – prijevod može biti i ljepši od izvornika.

Osim te “moje” Biblije, na čijem su prijevodu – srećom – radili pjesnici poput Jure Kaštelana i Nikole Milićevića, od mame mi je ostao i divan srpski prijevod Daničić-Karadžić. Volim te plodove bogatstva religije. Što se tiče vjere u užem smislu, moje iskustvo je sljedeće. Vjera zasnovana na razumu iskonvergira u ateizam; vjera zasnovana na osjećajima kad-tad iskonvergira u umjetnost ili međuljudske odnose. Stabilna vjera mora se, dakle, zasnivati na nečem trećem. Na čemu – ne znam. (Možda na odluci: želim da je to istina i ponašam se tako, iako znam da vjerojatno nije.)