“Vjetrovi, oluje, snjegovi, kise, sunce, sve pomagaci na putu.”

– A. K.

Htio bih vam pokazati fotografije koje je moja pokojna mama stavljala na svoj instagram profil! Ovo Kovilje Kicelj nije joj pravo, nego umjetničko ime ili pseudonim; kovilje je biljka (trava), a Kicelj (kod Ilijaša) brdo iz njezinog djetinjstva. Ta brda i priroda bili su važan dio njenog odrastanja u osobu kakva je bila (ako je ikad i odrasla, u onom smislu šarenila vs. sivila): imala je nevjerojatan entuzijazam, radost i toplinu, voljela ljude i ptice, voljela je život čak i kad je bolio. I kao što se moj duh vjerojatno može osjetiti iz ovog bloga i njegovih sto ili dvjesto tekstova, tako se duh moje mame – pun života – oslikava u njezinim šarenim fotografijama cvijeća, različitih ljudi, grada i životinja, kao i popratnim tekstovima ispod slika. Zato je i ovaj tekst veseo, iako je mama pokojna: ona bi i htjela da bude veseo, jer zašto da nam (njezinim riječima) “jedan prazan ćup pokvari sve ostale”. Pogledaj nebo, budi zahvalan i raduj se novom danu: mogima su to klišeji, često ni ja nemam tu energiju, ovo “budi zahvalan” znalo me nervirati, ali mama je to stvarno živjela. Ne idem na grob, taj besmisleni komad zemlje koji s njom nema nikakve veze: mama nije ondje, nije više nigdje, ali mamin spomenik njezina su djela, duh koji je prenijela na nas, a ja ga pokušavam ovdje malo podijeliti.