U matematičkom dokazu krije se književnost, kaže stanfordski filozof. Ima nešto u načinu na koji pišemo rješenje zadatka, u prezentaciji: sve je to organizacija misli. Rješenje gotovo svakog ozbiljnijeg zadatka (kombinatorika, teorija brojeva…) može se napisati na tisuću načina i postoje odgovarajući savjeti – How to write a solution itd. I nije to samo stvar dobivanja bodova na natjecanju; sklon sam ustvrditi da je način pisanja jednako važan kao i sama ideja rješenja.

Isto vrijedi i za književnost, gdje je organizacija misli (bolja je riječ stil) često važnija od suštine: nije toliko važno što pišemo (jer temu svatko može prepričati u birtiji), nego kako. A taj kako može biti svakakav: od Homera i Marka Marulića do Gorana Barea, Vjekoslave Huljić i Jale Brata.

U književnosti me uvijek privlačio “matematički” stil pisanja, pri čemu ovo matematički ne treba doslovno shvatiti. On nema nužno ikakve veze s matematikom, ali ima s odgovarajućim načinom razmišljanja koji uključuje sistematičnost, logičnost, dosljednost i određenu eleganciju koja podsjeća na matematičke dokaze. Ne znam mogu li tu sklonost poopćiti i na druge matematički orijentirane čitatelje, ali mogu pokušati i čitateljima ovog bloga preporučiti neke priče koje su mi se u tom smislu baš svidjele:

• Jorge Luis Borges: The Library of Babel – Ova je priča i tematski donekle matematička. Borges je genij i preporučujem njegove zbirke Izmišljaji (koja sadrži ovu priču) i Aleph.
• Raymond Smullyan: Is God a Taoist? – Ovako logičan razgovor s Bogom zbilja oduševljava. Vidi se da je autor matematičar. Mnogo više može se naći u njegovoj zbirci This Book Needs No Title i drugima.
• Daniel Dennett: Where Am I? – Naravno da i dobar science fiction mora ući u ovu kategoriju; ali ovo i nije toliko SF koliko odličan filozofski pogled na mind-body problem. Autor je najbolji filozof našeg vremena, a kao knjigu što bih drugo preporučio nego zbornik The Mind’s I.