Mali pogled petnaestak godina unatrag (uključujući i sve te godine).

U vitrini svoje osnovne škole gledao sam neku pohvalnicu za nečije davno sudjelovanje na regionalnom natjecanju iz matematike. Bio mi je to pojam, sveti gral kojemu sam hrlio. I natjecao sam se iz matematike. U šestom razredu došao sam do tog regionalnog natjecanja, poslije još dalje, bilo mi je to tada najvažnije na svijetu. Gledao sam stare rang liste, razmišljao o opasnoj konkurenciji kojoj sam znao samo imena, pogledavao ih po hodnicima ovog ili onog natjecanja. Polako sam ih upoznavao, mašta je postajala stvarnost, mitska imena postajala su poznata lica, legende su postajale obični ljudi udaljeni tek metar ili dva, normalni i nesavršeni, ni izdaleka onako nepobjedivi kao na starim rang listama. Krenuo sam u Petu gimnaziju, upoznao ih još više, družio se sa sebi sličnijima. Famozni Pjer Mladinić čije sam čitao knjižice i članke u Matki sada mi je, glavom i bradom, predavao matematiku. Legendarni stariji natjecatelj Goran Dražić držao nam je matematičku grupu. Svijet – planet – skupljao se, postajao mi bliži. Svijet matematike i njezinih lica, na početku rasutih po tablicama, a sada bliskih. Od prvih županijskih natjecanja, preko matematičke gimnazije, do olimpijada, i tako dalje…

Kroz gimnaziju to se sve malo i izmiješalo: pojavila se informatika, a i neki drugi interesi. Mijenjao sam raspoloženja i natjecanja bi mi možda sve manje značila da nije bilo međunarodnih olimpijada, novog izvora motivacije. Na tim sam izletima upoznavao strane natjecatelje, od slabijih do najtrofejnijih: igrali smo mafiju i nogomet, pričali o glupostima, svijet se skupljao još više. Najviše se, zapravo, skupio u Kaliforniji gdje smo, već kao studenti druge-treće godine fakulteta, radili na tromjesečnim ljetnim praksama (internship) u tamošnjim softverskim firmama poput Facebooka. Jer tamo, gdje je atmosfera bila zaista divna, u blizini (što firme, što Stanford) našlo se zaista mnogo poznatih lica s matematičkih i informatičkih olimpijada s kojima sam se ponovno imao priliku družiti. Bio sam na vrhu, ima li dalje?

Naravno da se od nekog trenutka stvar prestaje penjati i poprima rjeđe i tiše tonove. Na fakultetu su natjecanja manje važna, postaje ljepše sastavljati zadatke za njih, ali tu se svijet već lagano rasipa. Znanost bi, naravno, mogla postati novo i mnogo važnije natjecanje – ali znanost je drugačija, njome se bavi svatko u svojem laboratoriju, u znoju svoje samoće, više i ne znajući što rade njegovi poznanici. Postoje konferencije, ali tu je socijalni element daleko manji, nije to više to: ljudi su odrasli, grade svoje živote, neki već imaju i obitelj i ne zapljuskuju ih toliko valovi vanjskog svijeta. Znanci iz ove ili one priče gube se po svijetu, po raznim kontinentima, sveučilištima i firmama, više ne pratiš ni one koji su ti bili bliski, a ni one s kojima sada radiš u istoj zgradi. Ego blijedi, radiš svoj posao ili doktorat, ostaje ti vlastiti život i sve manje ljudi koji ti u njemu igraju ikakvu ulogu. U središte dolazi privatni život, na mreži vidiš nekadašnje kolege suparnike kako se udaju/žene, dobivaju djecu, nastanjuju u svoje malene kutke svijeta, čudno ti je da ste se nekad iz nečega natjecali. Svijet koji se prije skupljao sada se rasipa, postaje nevažan, vraćamo se kući.