Tijekom ljetne prakse u Zürichu 2013. godine otišao sam na koncert velikog glazbenika i pjesnika Leonarda Cohena. Ondje je njegov prateći vokal, Sharon Robinson, izvela pjesmu Alexandra Leaving koje sam se dotaknuo i u prethodnoj objavi.

Po svemu divna pjesma, pa nisam ni slutio da će prošle godine, kada sam jedva dočekao novi album kantautorice Laure Marling, njezina pjesma Alexandra iz ženske perspektive, iskreno i brutalno, odgovoriti upravo na tu Cohenovu pjesmu.

Cohen je nostalgičan i u svojoj pjesmi obraća se čovjeku (vjerojatno samome sebi) kojega napušta dotična Aleksandra, govoreći mu da prihvati taj ishod i pomiri se s njim. Ali Laura iz nekog razloga nije smirena: zauzima se za Aleksandru te je ljuta i ogorčena na Cohenove riječi.

U čemu je problem, Laura? Za razliku od mene, ona je u Cohenovoj raskošnoj pjesmi vidjela takvu patologiju da se zapitala kako je Aleksandra uopće preživjela takav odnos:

What became of Alexandra
Did she make it through?

Idući stihovi optužuju Cohena da zapravo nije ništa rekao o samoj Aleksandri. Kakva je ona, zašto odlazi, kako se osjeća? Je li njemu to uopće važno?

What kind of woman gets to love you?
Wrote us all a little note
Nothing left to lose
What kind of woman gets to love you?

I zaista. U pokušaju objašnjenja rastanka, Cohen (obraćajući se samome sebi) govori isključivo o sebi, o planovima koje je upropastio i izgubljenom smislu:

As someone long prepared for the occasion
In full command of every plan you wrecked
(…) And you who were bewildered by a meaning
Whose code was broken, crucifix uncrossed
Say goodbye to Alexandra leaving
Then say goodbye to Alexandra lost

Laura, međutim, ima sasvim drugačije objašnjenje. Jednostavno i daleko manje poetično:

She’d tell you what you’re doing wrong
If she thinks she’ll be understood

Aleksandra, zar zaista misliš da Cohen to ne bi mogao razumjeti? Ili si očekivala da ti treba pročitati misli? Laura je ovdje pristrana. Idealizira Aleksandru objašnjavajući da ona, za razliku od Cohena, nije ništa projicirala – svjesno je zagazila u njegovu kanalizaciju tražeći dijamant, koji joj je na kraju postao uteg:

Alexandra had no fear
She lived out in the woods
Pulls her socks up to her knees
Finds diamonds in the drain
One more diamond to add to her chain

Što kaže Cohen? Prije nego što je Sharon Robinson izvela njegovu pjesmu u Zürichu, on nam je (publici) izdvojio i izrecitirao sljedeću strofu – bit će da mu je draga:

Even though she sleeps upon your satin
Even though she wakes you with a kiss
Do not say the moment was imagined
Do not stoop to strategies like this

Divna strofa koja govori o težnji da, radi olakšanja boli, pokušamo na neki način zanijekati ono lijepo što je bilo ili ono što još uvijek osjećamo (“ma to sam si ja umislio”). To nije dobra strategija. Umjesto toga, kaže on dalje, treba sve proživjeti:

Go firmly to the window. Drink it in.
Exquisite music. Alexandra laughing.
Your first commitments tangible again

Cijela je njegova pjesma puna ovakve romantike. Kako Laura odgovara? Glazbeni vrhunac njezine pjesme dolazi na kraju (bridge) kada u pjesmi nimalo romantično Cohenu progovara sama Aleksandra:

You had to say your shit to bed
You could not bear the unsaid
I had to try a fuck to give
Why should I die so you can live?

Opet imam problem s ovim “unsaid”, ali… Je li Cohen svojom romantikom ubio Aleksandru? Kakva je uopće žena koja je imala čast njega voljeti (“What kind of woman gets to love you“) – ima li ona svoj unutarnji život, ili je ona samo fasada, projekcija čega god on želi da ona bude? To pitanje Laura ponavlja na sljedeći način:

It won’t change how I’m feeling
But you can try to help me understand
If she loved you like a woman
Did you feel like a man?

Drugim riječima, Cohene, jesi li Aleksandru samo trebao kako bi se ti nekako osjećao? Recimo, kao muškarac?

Što bi o tome rekli njegovi sljedeći stihovi (prva dva)?

And you who had the honor of her evening
And by that honor had your own restored
Say goodbye to Alexandra leaving
Alexandra leaving with her lord

I je li to, u konačnici, toliki problem? Laura na kraju ironično ponavlja:

What did Alexandra know?
What did Alexandra know?
What did Alexandra know?

Exactly.

Na kraju, moram spomenuti jednu možda i ključnu činjenicu.

Poznato je da je Cohenova pjesma nastala na osnovi pjesme grčkog pjesnika Konstantina Kavafija, Bog napušta Antonija. Pjesma govori o povijesnoj priči prema kojoj je Marko Antonije u Aleksandriji bio opsjednut od Oktavijana noć prije nego što je grad pao u neprijateljske ruke. Većinu riječi i stihova iz te pjesme Cohen je u sačuvao ili preradio u svojoj pjesmi, zamijenivši glavni motiv – grad Aleksandriju – ženom koja se zove Aleksandra. Genijalan umjetnički potez, ali… Potvrđuje li ova činjenica Laurino tumačenje? Žena ili grad, ima li razlike? Kako Cohen vidi Aleksandru koja ga napušta – i vidi li je uopće?