Sjećam se karikature na kojoj čovjek stoji ispred velike kutije na kojoj piše INTERNET, s prstom nad crvenim gumbom kojim želi, dakle, isključiti Internet i tako odspojiti sve ljude na svijetu. Nadam se da je u stvarnosti ta kutija negdje dobro zaštićena i da je gumb za gašenje Interneta u dobrim rukama.

Naravno, šalim se: gašenje cijelog interneta bilo bi kao zaustavljanje svih rijeka na svijetu. Internet nije centralizirani, nego distribuirani sustav, golema mreža koja nema središte, iako postoje važniji i manje važni čvorovi. Bitno je svojstvo redundancije: nema uskog grla, postoji mnogo različitih putova između dvaju vrhova, pa pad jednog servera ili gašenje jednog puta uglavnom nije problem. Morali biste mnogo toga pogasiti da naudite sustavu, on nema jednu slabu točku. I naravno, internet je prevelik sustav da bi bio centraliziran.

Slično je i s kapitalizmom u odnosu na socijalizam, tj. pitanjem (de)centralizacije načina raspodjele dobara. U planskom gospodarstvu odluke se donose na jednom mjestu, koje može biti velika slaba točka. Osim toga, središte nema dovoljno “računske moći” da dobro predvidi svačije potrebe – sustav nije skalabilan. S druge strane, slobodno tržište distribuira odluke, nema središta, sustav je prilagodljiv, moćan i skalabilan, može brže napredovati, ali i otići u neželjenom smjeru (primjer – današnji broj beskućnika na ulicama SAD-a). Što se tiče poreza, ako velik dio dobara ide u središte i distribuira se iz središta, to može biti i dobro i loše, ovisno o središtu. Iskustvo pokazuje da najbolje prolazi kombinacija jednog i drugog, kapitalističke države s jakom socijalom – nordijske države blagostanja (engl. welfare state). Usput budi rečeno, bojim se da će kapitalizam + AI biti loša kombinacija: jaki će postati prejaki, a ostali nepotrebni.

Bitcoin je također decentralizirani sustav. Za razliku od banaka koje kontroliraju klasične transakcije, transakcije bitcoinom i sličnim valutama ostvaruju se i bilježe distribuirano. Je li to dobro ili loše? Dovoljno je reći da se pola bitcoin transakcija koristi za neku vrstu kriminala. S druge strane, kad bi sav novac bio pod nadzorom središnjeg autoriteta (dakle, računi i kartice, a gotovina ne postoji) i kad bi taj vladajući autoritet bio loš i opresivan, onda bismo umjesto mnogo malih slabih točaka imali jednu ogromnu. Koliko slobode želimo? Kakvo središte želimo (ako ga uopće želimo)? Jaku ili slabu državu, autoritarizam ili libertarijanizam? Nijedna krajnost ne valja.

Iako se ne čini tako, naša svijest također je decentralizirana. Ne postoji “teatar” u mozgu gdje se svi osjetilni podatci sabiru da bismo ih mi “doživjeli”. Postoji samo distribuirana obrada električnih impulsa. Slično vrijedi za našu psihu: nisam baš jedan, sastojim se od više programa koji često žele različite ili suprotne stvari. Recimo, želim pojesti tu tortu, ali i smršaviti. Nekad vježbam, a nekad mi se ne da (iako želim biti u formi). Nekad oprostim, a sutradan sam opet ljut, pa više ne znam jesam li oprostio ili nisam. I tako dalje. Ne postoji glavni program, samo je nekad glasniji jedan, a nekad drugi. Svi su oni promjenjivi, ali dobri, nema loših, i što se više vole – to bolje. Centralni dio (ego), koji misli da ima kontrolu, samo je jedan od mnogih, što ste možda shvatili ako ste ikad pokušali biti prestrogi prema sebi – točnije, prema nekim svojim dijelovima.