Najprije usporiti. Jako, jako usporiti.

Natočiti tristo boca vode, po tri za svaki dan ljeta.

Hodati i tumarati sunčanim danima. Izmjenjivati hladovinu i žar. Obići sve one pustoši i pustopoljine. Svakog sata ići u drugom smjeru. Biti budan danima. Ono malo noći uhvatiti u praznu bocu: iz nje polako ispijati noć, sat po sat, dok svjetlo opet ne proviri. Onda nastaviti pjevati.

Sjetiti se da ima vremena i da ljeto ne bježi, svjetlo ne bježi. Ipak, barem jednom tjedno trčeći loviti sunce koje zalazi, sve dok i nasipu ne postane jasno da je dan završio. Onda se izgubiti u labirintu večernjih puteljaka.

Tamo negdje prepoznati druge ljetne prolaznike. Poći s njima, rastati se i ponovno sastati. Svatko ide svojim putem, ali budući da puta nema, svugdje je. Iako trčimo, mi samo međusobno mijenjamo mjesta: slika je svakog dana ista, svijet je usidren.

Razliti se, kao sunce, rijekama i jezerima. Biti nitko i svatko, osjetiti sve, ne odlučiti ništa.

Odmoriti se, dočekati kišu.