Svijest ili materija? Obračun s kvalijama

“Indeed, the abiding mystery is how and why any highly organized piece of active matter gives rise to conscious sensation. (…) What is it about the biophysics of a chunk of highly excitable brain matter that turns gray goo into the glorious surround sound and Technicolor that is the fabric of everyday experience?”

— Christof Koch, neuroznanstvenik

Zaista, kako je uopće moguće biti skup čestica, kako skup čestica može išta doživljavati?

Potrebna je odgovarajuća organizacija, složeni mehanizam, ali čini se da on nije dovoljan. Uzmimo za primjer osjećaj boli. Materijalizmu nije nikakav problem objasniti strukturu i funkcije boli: aktivaciju određenih živaca, neurona i putova u mozgu; ekstremnu averziju koja se, između ostalog, očituje u naporima da se bol zaustavi; memorijske i verbalne reakcije poput “ovo je užasno” i “neka prestane”; nemogućnost obavljanja zadataka, i tako dalje. Ali sve se to može odvijati mehanički, “u mraku”. Kako to da gibanje čestica, kakvo god ono bilo, može boljeti? Materijalizam ne predviđa nikakav doživljaj – boli ili ičeg drugog.

Zašto svi nismo tzv. filozofski zombiji? (To su hipotetski ljudi, fizički i bihevioralno nama identični, koji žive iste živote i govore iste stvari kao mi, ali subjektivno ne doživljavaju ništa. Njihov je mozak jednak našem, ali “unutra nema nikoga”.) Zašto mozak nije samo – mozak?

Prema Thomasu Nagelu, organizam je svjestan ako postoji odgovor na pitanje kako je biti taj organizam – kako je njemu. Dakle, ako biti jastuk nije nikako, a biti pas je nekako, onda jastuk nije svjestan, a pas jest.

U poznatom članku “What is it like to be a bat”, Nagela muči što na pitanje kako je nekome znanost ne može dati odgovor. Kad bismo znali baš sve o mozgu šišmiša, od razine elektrona pa do najsloženijih struktura i funkcija, i dalje ne bismo znali kako je biti šišmiš. Čini se da je materijalizam u najmanju ruku nepotpun: postoji znanje koje je izvan njegovih okvira – ono o kvalijama, subjektivnim doživljajima.

Mnogi današnji filozofi uma pokušavaju pomiriti fizičko i tzv. fenomenalno: svijest je po njima materijalna, iako se tako ne čini. Ovo je tzv. type-B materijalizam. Drugi su dualisti, poput Davida Chalmersa, koji tvrde da svijest nije materijalna; suvremene varijante dualizma uključuju panpsihizam (sve je svjesno, uključujući atome) i matematičko klupko zvano integrated information theory.

A treći? Oni se slažu s prvima po pitanju materijalizma, a s drugima po pitanju nepomirljivosti materijalnog i fenomenalnog. Stoga naprosto negiraju svijest, točnije njenu fenomenalnu komponentu. Ta je opcija, međutim, najmanje intuitivna: ne postoji subjektivni doživljaj “iznutra” i svi smo filozofski zombiji! I to je opcija koju ovdje zagovaram.

Ovo ne znači da skup čestica ne može misliti. Može, u smislu neuronskih aktivacija, kao i umjetna inteligencija. Može i “osjećati/doživljavati” u funkcionalnom smislu raznih reakcija na podražaje (i reakcija na te reakcije), mogućnosti pamćenja, izvještavanja i tako dalje. Ali nemamo kvalije – neopisive subjektivne doživljaje boja, mirisa, zvukova, itd. – samo se čini da ih imamo. Odatle ime – iluzionizam.

Netko će sad reći – i privid je doživljaj! No iluzija se može shvatiti isključivo funkcionalno, kao “niz rečenica u mozgu” i odgovarajućih reakcija, bez unutarnjeg subjekta i doživljaja. Prema iluzionizmu, nakon što opišemo sve funkcije boli (na tragu jednog od gornjih odlomaka), ne preostaje nikakav dodatni doživljaj boli; ona se sastoji od navedenih reakcija.

Kako je onda biti šišmiš (ili čovjek)? Ako pitanje shvatimo u Nagelovom smislu kvalija, odgovor je – nikako. Ali sve što nas može zanimati u principu je objektivno mjerljivo: s dovoljno preciznim instrumentima bit će moguće “čitati” misli i ostaje mentalne pojave.

Iz ovog slijedi da moralni status životinja (ili umjetne inteligencije) ne treba temeljiti na nejasnom pitanju “jesu li svjesne”, nego na objektivnim mehanizmima poput boli – za koju nas je zaista briga. Bol je i dalje užasna jer je ona skup averzivnih reakcija, ono što ne želimo; reakcije na bol su stvarne, i dalje smo empatični i nije nam svejedno. Iluzionizam ne pobija ljudskost i etiku, samo loše filozofske koncepte poput svijesti. Idući put kad me pitaju je li AI svjestan, odgovorit ću da nije – jer nisam ni ja.

RIP Daniel Dennett (1942. – 2024.)

Jedna misao o “Svijest ili materija? Obračun s kvalijama

Komentiraj