Ljudi su moju priču o životu grijalice, napisanu prošle godine za radionicu Jagne Pogačnik, tumačili na razne načine. Je li to priča o suvišnosti? O smrti? O praznini? Ili baš suprotno, o bogatstvu svakodnevnog i banalnog? O ljepoti nevažnih detalja?

Ideja mi je bila, kao u meditaciji, reducirati doživljaj na ono sasvim neposredno. Mislio sam čak pisati o komadiću prašine, ali grijalica mi je bila zanimljivija kao predmet lišen svoje svrhe. Dio inspiracije možda je bila i šetnja s prijateljem koji je, komentirajući mindfulness, rekao da mu je toliko toga zanimljivo, primjerice to što je ovaj kontejner sad baš ovdje, a jučer je možda bio koji centimetar lijevo. (Ili desno!) Taj isti prijatelj komentirao je priču o grijalici ovim riječima:

“Prvi instinkt čovjeka kad vidi priču jest: okej, koji je zaplet, koji su događaji, likovi i tako dalje? Ovdje u suštini nema ničeg. Ničeg što djeluje važno. Na prvoj razini priča razočara. Onda prelazimo na drugu razinu: postoji li neka simbolika, neko dublje značenje? Fora je u tome što i tu priča razočara. I zato što ne funkcionira na te dvije česte razine, priča te odvodi na treću razinu, koja je jako čudna. A to je razina doslovnog, senzornog, meditativnog shvaćanja događaja u priči. Ona funkcionira tek na toj razini, koja je teška, nije zabavna za čitanje; naporna je, treba uložiti trud da se pročita. Ali ta težina proizlazi iz doslovnosti i trivijalnosti priče koji je čine posebnom. Jer namjerno je dizajnirana tako da bude lišena važnijih komponenti; ogoljena. Kao da radiš PCA pa skineš prvu komponentu, skineš drugu komponentu, ostanu neki reziduali; a ti reziduali su samo mehanicističko shvaćanje.”

Na tragu tog shvaćanja evo još jedne priče. Ne o mojoj grijalici, nego o mojim sunčanim naočalama.

Naime, imam tri para sunčanih naočala. Zašto tri? Kad sam imao manje, često bih ih zaboravio ponijeti pa bih na suncu škiljio izobličena lica kao idiot. Sada lijepo imam jedne doma, jedne u autu i jedne na poslu. Šah-mat!

Nazovimo ta tri para A, B i C (tako su nekako poredane i po kvaliteti). Sistem je dugo bio sljedeći: A su na poslu, B su u autu, C su doma.

Međutim, danas je potpuno drugačije. A su doma, C su u autu, a B su na poslu! Sve se promijenilo! Kako se to dogodilo? Dopustite da predstavim niz neočekivanih događaja koji je prouzročio ovu promjenu sistema.

Najprije se dogodilo sljedeće. Išao sam u igranicu društvenih igara, onamo iz auta uzeo naočale B te ih onda u igraonici ostavio, zaboravio. Uzeo ih je Andrija i javio mi da su kod njega. Tada više nisam imao naočala u autu: A su bile na poslu, a C doma.

Kao posljedicu tog poremećaja sistema, vraćajući se s posla uzeo sam naočale A i prenio ih u auto. Sada su A stajale u autu, a C doma. Pratite li? Kad mi je Andrija vratio naočale B, vratio sam ih u auto, gdje sam onda imao i naočale A i naočale B. I onda, umjesto da na posao vratim naočale A, ja sam na posao iz auta odnio naočale B!

U tom trenutku situacija je, dakle, bila sljedeća: B su na poslu, A su u autu, C su doma. Što je bilo dalje? Jednog dana, umjesto autom, išao sam tramvajem na posao, pa sam iz stana uzeo naočale C i odnio ih u ured. A tamo su mi i ostale! Vraćao sam se doma relativno kasno pa mi nisu bile potrebne. Na poslu su, dakle, ostale i naočale B i naočale C, dok su u autu stajale, naravno, naočale A.

Ali to nije bio kraj ove zavrzlame. Budući da doma nisam imao sunčanih naočala, uzeo sam A iz auta i odnio ih doma. Situacija je bila sljedeća: B i C su na poslu, A su doma. Idući put otišao sam na posao bez naočala, jer ondje sam već imao dva para, pa sam jedan od njih – naočale C – vratio s posla u auto. Na poslu su, dakako, ostale naočale B.

Tako smo napokon stigli do današnje situacije, sasvim obrnute od one početne. A su doma, C su u autu, B su na poslu.

Ali i jedne i druge i treće već neko vrijeme miruju, kiša je. Nepotrebne su, kao i grijalica u svojoj priči. Međutim – tko bi rekao! – ona je sada dobila svoj trenutak. Hladno je, a radijator još ne radi.