Glazba je umrla smrću albuma. Počelo je spotovima, a nastavilo se glazbom na telefonima, internetom, poplavom videa koji (pri/od)vlače pažnju, autoplayom i sveopćim šaltanjem. Nema više onog osjećaja kad fizički primjerak albuma staviš u player i slušaš ga od početka do kraja, kao film, kao priču koja je više od zbroja svojih dijelova, više od pojedinačnih pjesama. Bez ekrana koji ti odvlači pažnju. Ekrani su uništili glazbu: uništili su albume, uništili su strpljenje, imaginaciju, ugođaj. Zamisli da imaš običaj jednim klikom prebacivati s jednog filma na drugi. Nema uživljavanja, nema ničega. Ako glazbu imaš svugdje, nemaš je nigdje.

Pored Achtunga od U2 i Exilea od Stonesa (o prvom sam već pisao, o drugom još nisam), God Help the Girl mi je najdraži album. Za razliku od prethodnih dvaju, on nije toliko poznat i hvaljen, ali tim bolje: veća je šansa da ga niste čuli. Taj album čak ima više varijanti jer je snimljen i odgovarajući film, pa su iste pjesme kao soundtrack snimile i njegove glumice, ali s daleko manje šarma nego prvotne pjevačice. Prava verzija albuma je ova, s Catherine Ireton na naslovnici. Ona pjeva većinu pjesama, a autor i alfa i omega albuma Stuart je Murdoch, kojemu – po meni – životno djelo nije bend Belle and Sebastian, nego upravo ovaj album. Koji me je, između ostalog, svojim anđeoskim ženskim glasovima tješio u ljeto 2021. godine. Na fejsu sam već objavio više bilješki (ili bilježaka?) o njemu:

Ne znam što je bolje: glazba ili tekstovi (ili aranžmani). Ljepota tekstova leži u činjenici da pričaju vrlo određenu priču, stvarnosni su, pitki i nepretenciozni, s mnoštvom upečatljivih detalja, dovoljno lagani i lepršavi, a ipak – pametni, višeslojni te puni suptilne dubine i suosjećanja u svakoj pjesmi, u svakoj kitici. Pisat ću o svim pjesmama u jednoj od idućih objava! Wait for iiiit…