Svira Zoo Station. To me sjetilo… Prije nekoliko godina gledao sam dokumentarac Sedam razdoblja rocka, točnije jedan od njegovih dijelova koji je govorio o stadionskom rocku. Rastužio me taj film. Prikazivao je koncerte sa sto tisuća ljudi i s energijom veličine svemira, na kojima nisam bio. Na kraju su došli do U2-a, albuma Achtung Baby i njihove fantastične ZOO TV turneje. (Više su me dojmile te kratke snimke nego kad sam 2009. godine uživo gledao U2 u Zagrebu – ondje je nešto nedostajalo.) Dobro se sjećam kakve su mi misli bile u glavi dok sam gledao taj dokumentarac. Da sam barem bio ondje! Koliko je to davno bilo… Gdje su sada ljudi s toga stadiona? Toliki događaj, toliko energije, a zauvijek prošlo, nestalo, izgubilo se negdje u prošlosti. Teško je to objasniti. Javlja se nostalgija iako nemam veze s tim događajem, a onda i melankolija, osjećaj prolaznosti. Bezveze.

Ali evo me danas, godinama nakon tog dokumentarca i bez navedenih osjećaja (možda sam ih prerastao, yeah, right) i uživam u spomenutom albumu, čije bih rifove i stihove mogao do jutra ispisivati, dijeliti ih s ljudima, neka vide kako su moćni. “Give me one last dance, we’ll slide down the surface of things…” Počeo sam ih ovdje pisati jedan za drugim, ali sam shvatio da to baš i nema smisla. Ako niste shvatili iz citata, svira druga pjesma: Even Better Than the Real Thing. Ukratko, svira mi U2 – Achtung Baby, jedan od najdražih albuma, objavljen tri dana prije mojega rođenja.

To neozibljno ime albuma namjerno je u kontrastu s ozbiljnošću tekstova, maska koja ga sakriva. Svira One, pjesma za koju ste vjerojatno čuli. Prije oko trinaest godina, Dražen je bio prvi prijatelj s kojim sam ozbiljno razgovarao o glazbi. Rock’n’roll prema njegovim riječima nije nikakva šala ni dječja igračka, on može biti bomba za mozak. (U jednoj pjesmi i Dylan kaže: “I can write you poems that make a strong man lose his mind!“) Od sedam pjesama U2-a koje mi je Dražen preporučio na svojoj velikoj listi pjesama koje “nisu za razbibrigu”, tri su bile s Achtung Baby. Poslije se predomislio i rekao: U2, Achtung Baby – ipak cijeli album!

Svira Until the End of the World. O čemu govori, što to znači??? Poslušajte tu Edgeovu gitaru, ona razdire cijeli album po sredini, odozgor dodolje, nadvoje…

Svira Who’s Gonna Ride Your Wild Horses. Znam osobu koja voli tu pjesmu jer je povezuje s jednom bivšom ljubavi, koja je slično tekstu pjesme bila divlja i neukrotiva. A onda svira So Cruel. Jednom u gimnaziji na tu sam pjesmu ukazao jednom poluprijatelju, intelektualcu kojega sam cijenio i koji je bio utjecajan u školi i izvan nje. On je rekao da ne podnosi U2. Pokušao sam mu, uzaludno, objasniti zašto je to dobra pjesma – tada sam se poistovjećivao s njenim uspjehom u njegovim očima. No barem je volio moje Stonese! (Inače, Dylan mu je bio najveći umjetnik na svijetu, a za Dylanovo kršćanstvo iz osamdesetih imao je teoriju da je varka, promišljen umjetnički potez, način da pobjegne iz hipijevskog mainstreama u koji su ga bili ugurali.)

Svira The Fly. Taj bih tekst mogao sada cijeli prepisati ovdje. O čemu govori? Nije posve jasno – i to je dobro. Bono, koji ga je napisao, rekao je u nekom intervjuu da je riječ o telefonskom pozivu osobe iz pakla kojoj se se sviđa ondje biti te objašnjava sugovorniku što je naučila. Well, možda, ali ovo je jedna od onih situacija kada imam svoje tumačenje koje mi bolje paše od autorovog. Dobre su pjesme višeznačne.

Uh, sada svira Mysterious Ways. Tekst koji, možda, govori o Bogu u ženskom rodu. Ili, vjerojatnije, namjerno izvrće biblijsku referencu (čudni su putevi gospodnji) da bi oslikao ženu koja jedina može, kao mesija, spasiti muškarca koji ne zna voljeti. A možda je i jedno i drugo.

Sljedeća, Tryin’ to Throw Your Arms Around the World slabija je pjesma. Naslov mi je super jer govori o grljenju svijeta, ali onda sam negdje pročitao da je riječ o pijancu. Nema veze, pustimo pijanca da pije, ja bih i dalje zagrlio svijet. Svira Ultraviolet! Ljubavna, ali daleko od obične. Spominje zakopano blago – da, ono iz evanđelja – i onda, recimo: “There is a silence that comes to our house, when no one can sleep… I guess it’s the price of love, I know it’s not cheap.” A poslušajte ovo: “When I was all messed up and I had opera in my head, your love was a light bulb hanging over my bed.” Album bi ovim stihovima mogao završiti i mogli bismo mirno umrijeti bez ikakvog žaljenja, ali naravno, ima još…

Pjesma Acrobat. Dragi Satja, govori naglas o svojim željama, zamislima i snovima (kao što i činiš, recimo, na Blogaritmu), makar oni bili daleko, makar bili promjenjivi, propadljivi ili neostvarivi, jer Bono ti ovdje poručuje: “You can dream, so dream out loud! In dreams begin responsibilities!” Pjesme su ovdje bljeskovi genijalnosti. Glazbeno moćne, sugestivne, malo pretenciozne, ali opravdano. Moraju biti pretenciozne, jer ljubav je slijepa. Svira Love is Blindness, zadnja pjesma.