[Ovo je sto pedeseta objava na Blogaritmu! Ako su vam dragi ovi tekstovi, pretplatite se na gumb koji bi se trebao nalaziti dolje desno. Ako tek uletavate, uletjeli ste u glazbenu fazu u kojoj komentiram pjesme s albuma God Help The Girl. Iduća je na redu… Zapravo, ne idem nikakvim redom. Na redu je ponedjeljak.]

Obožavam pjesme koje ne razumijem potpuno. One intrigiraju, otvaraju različita vrata, tjeraju me da im se vraćam, da razmišljam i zamišljam, kucam i nekamo probijam. S autorske strane teško je pogoditi taj optimalan balans između jasnog i nejasnog. Ako je nejasno, ne znači ništa. Ako je previše jasno, opet ne znači ništa – jer u pukoj izravnosti gubi se širina primjenjivosti, dubina značenja. Poeziju imamo tek u višeznačnosti, u potencijalu, u početku značenja koje dovršavaju tek čitateljeve naočale. Dobar pjesnik samo započinje govoriti. Krivo je dakle pitati što je pjesnik htio reći – jer da je htio reći, rekao bi. Zapravo nam je odjednom dao sva značenja koja pjesma može imati.

Na tragu Cohenova Boogie Streeta, i ova pjesma (na prvu) govori o sivilu svakodnevnog života. Ali nije pitanje što govori, nego kako govori. I tu je ta poezija koja me obara s nogu jer, da budem iskren, ne znam. Za ovu se pjesmu ne mogu odlučiti je li sretna ili nesretna. (Kao ni za Vidrićevog Mrtvaca, ili cijeli album Astral Weeks, ili…) Stihovi su jasni, a opet višeznačni. Duh koji ovo pjeva može biti i ovaj i onaj. Je li smiren ili frustriran? Optimist ili teški pesimist? Razočaran ili ispunjen?

Come Monday night, the day of work is done
Tuesday morning looms, the grey of ordinariness
Start by putting off your chores
And all the crushing bores
Say your morning prayers
Sing a rousing song
Then sing it on the long walk home

Je li ovaj poticaj na odgađanje radostan ili ciničan? Kakav je osjećaj odgođene jutarnje molitve izgovarati navečer? Je li duga šetnja kući nešto lijepo i atmosferično, ili samo znak da nam je posao daleko? Lijepo je pjevati rousing song, ali opet, zašto ga uopće trebamo pjevati?

Come Monday night, we’re in a state of grace
Twenty-million boys are caught up in a paper chase

Ovo je divna, genijalna slika! A slijedi je jasno razočaranje:

If the weekend promised much
Then it failed to touch
On a single count what I was hoping for
What I was hoping for

No pjesma tu ne završava. Ponedjeljak jest povratak u realnost, ali dolazi i kao trenutak introspekcije, gotovo ritualnog pročišćenja nakon vikenda koji nije ispunio očekivanja:

Come Monday night, we turn the telly off
To listen to the silence

Završni stihovi, čini se, pokušavaju uhvatiti ono svjetlo koje dolazi s ulice:

Light that comes in from outside
If you could catch it all
And pin it to your wall

Then you would sleep much better
Baby you would sleep much better

Što predstavlja to svjetlo? Je li ono ljepše od sunčeva svjetla koje će svanuti ujutro? Može li ona spavati – ili ne može? Kakva je večer ponedjeljka? Kakav je život? Je li to dobro ili loše?

Zašto se čini da, usprkos svim lyricsima na webu u kojima piše light, Catherine Ireton zapravo na tom mjestu otpjeva life???

Možda se ključ značenja krije u glazbenoj pratnji, ali ne znam bih li je opisao kao umirujuću ili melankoličnu. Netko je na YouTubeu napisao “This song makes me feel like everything is right in the world“, pa eto, možda je to.