Boogie Street

Though all the maps of blood and flesh are posted on the door
There’s no one who has told us yet what Boogie Street is for

Leonard Cohen, “Boogie Street”

Kad je 2013. završio Cohenov koncert u Zürichu, ja sam znao: sad se moram vratiti u Boogie Street. Baš kao i Cohen u istoimenoj pjesmi, gdje se nakon zanosnih doživljaja svjetla i mraka svaki put vraća u nekakav Boogie Street, pitajući se čemu on služi.

Mnogo je interpretacija Cohenova Boogie Streeta. Ja ga tumačim kao dosadu svakodnevice, kao sve one naoko beznačajne trenutke koji zapravo čine 99% života. Bjesomučno hodanje po stanu u potrazi za mobitelom, namještanje kreveta ujutro, stajanje u tramvaju, red u dućanu, usisavanje, liječnička čekaonica, kruženje po ulicama u potrazi za parkingom, spremanje za izlazak, posao ovaj ili onaj, dosadni društveni događaji, hodanje nekamo ili odnekud, sve ono što moramo ili trebamo, sve što radimo da bismo obavili, da bismo došli u neki drugi trenutak. Možda u neki od onih 1% veličanstvenih trenutaka, u rijeke i vodopade iz Cohenove pjesme.

Lako ćemo za rijeke i vodopade, pa čak i za Darkened One koji je valjda suprotnost tome: vrhovi i doline čine mapu života iz stiha koji sam uvodno citirao. Ono što se tu ne uklapa jest Boogie Street, baš kao što, recimo, tamna materija sačinjava 85% svemira ali o njoj ne znamo ništa. Da, Boogie Street je stalno s nama, ali u suštini mi o njemu ne znamo ništa jer ga ne doživljavamo, nego samo čekamo da prođe.

A što bi bilo ako bismo, nekom ludom sposobnošću, zamijenili ono što doživljavamo i ne doživljavamo? Zamišljam Cohena kako mi se javlja iz onostranog gdje je napokon shvatio tajnu života koju je kroz svoje tekstove toliko tražio. “Dragi Satja”, kaže on meni, “umro sam od smijeha. Nije ovo, nego ono. Smisao je usrani Boogie street! Hahahaha!”

Ultimativni test bivanja je Boogie Street: kako hodam, kako jedem, kako perem suđe, kako motam kabel oko punjača za laptop, može li me taj posao obuzeti i zaokupiti svu moju pažnju – ili će mi misli lutati pa ću biti negdje drugdje i propustiti taj čin sadašnjosti. Jedna stara duhovna priča govori o učeniku koji je svog učitelja odabrao na sljedeći način: “Nisam došao čuti njegovu mudrost, nego gledati kako veže vezice na obući.” U jednoj drugoj priči, neki je istočnjak komentirao zapadnjake: “Oni znaju sve o svemiru i medicini, ali ne znaju jesti, ne znaju hodati, sve nešto brzo…”

Daleko sam od sadašnjosti, pišem o onome što i sam tražim, nije to lako, misli uvijek lutaju. No čini mi se da postoji dobar hint: sporost. Čak i najtrivijalniji postupak, poput pranja zuba, doživjeti kao ritual. I u svemu biti jako, jako spor.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s