(Ako ste nakon pet mjeseci mog nepisanja o renovaciji zaključili da sam valjda već gotov, da je to to – žao mi je, ali uhvatila vas je teška iluzija. Ne mogu vam pomoći drugačije nego napomenom da, tko god je pažljivije pratio život, zna da renovacije ne završavaju nikada.)

Dogodilo se tako da mi je, nakon opremanja stana, dio manje sobe ostao prazan, bez očite potrebe da nešto ondje stavim. Ormara i ormarića zasad je dovoljno, stolova i stolica također, a zna se i da nitko ne može spavati na više od jednoga kreveta. Jeo sam tako neko voće i razmišljao što da stavim. Zar sam zaista sve važno uspio smjestiti? Kakva sreća da je prostora ostalo viška! Svi dobro znamo da život baš i ne daje viška vremena – koliko god ga imaš, na kraju ga nemaš – a moglo bi se slično reći da ne daje baš ni viška prostora. (Kada slučajno pošalje viška novca, njega ćemo, pažljivo, donirati.)

I kao što (rijetku pticu zvanu) višak vremena ne treba ispunjavati glupostima, tako ni višak prostora ne treba ispunjavati pizdarijama poput dodatnih ormarića, stolića, polica, klupica, kaučeva na razvlačenje i ostalog glomaznog otpada kojega sam se već dobrano napobacivao. A čime onda popuniti tu prazninu? Kažu neki ljudi da postoji praznina, u duši, koja je velika kao sam Bog – pa ju jedino On može ispuniti. A gledajte, duša je uvijek rupičasta, ali ovaj je slučaj ipak malo drugačiji.

Najjednostavnija i ne toliko loša opcija je, naravno, ostaviti prostor praznim. Ali to je easy way out, pasiva, status kvo. Razmišljao sam dosta o nekim korisnim opcijama. Recimo, kutak za vježbanje s nekim spravama i tako to, zdrava i produktivna opcija. Nije loše. Ili kutak za meditaciju i kontemplaciju, s prostirkom i malim oltarom, gdje bih se trebao opuštati i/ili boriti sa svojim demonima, ili samo promatrati dah, misli, biti svjestan, prisutan, biti sve i nitko, čovjek, ptica i zvijer, Buddha, ništavilo i svi oni zajedno. Nije ni to loše.

Ali ne, ne, nešto mi govori da slobodan prostor (ili vrijeme) ne treba puniti produktivno ili praktično. Nego baš besramno, eksplicitno nepraktično: kad je već višak, neka bude suvišak. Odlučio sam stoga staviti nešto – za moje standarde – potpuno nepotrebno. Suvišan kič, tradiciju, najobičniji običaj. Nešto ekstravagantno i degutantno veliko, što će se dobrano raširiti po cijelom tom prostoru. Čak ni umjetničku skulpturu, nego nešto što nije nimalo trajno, nego se danas kupuje, pa se ulaže trud da se uljepša i napirlita, a onda se baca van za manje od mjesec dana. I svi ga imaju. Najgora moguća kombinacija svega.

I tako je stigla, pogodili ste, velika božićna nordijska jela, a ja se osjećam pomalo suvišno – u dobrom smislu. Umjetnost nije drugo nego nepotrebna ljepota. Pravi, svjetovni smisao adventa i Božića leži u tome da na početku zime palimo jednu veliku vatru i gledamo u nju.