Oprostite mi, ako možete, što i ja citiram kratku pjesmu Dragutina Tadijanovića.

JEDAN ČOVJEK U PARIZU

Govori: Nemojte žaliti, ne žalite ništa. Noć
Na zemlju silazi i ovdje. Suza ima,
Pod prnjama i pod svilom, u ljudskim očima
Kao i u dalekom kraju, u mom zavičaju,
Pod zvijezdama žutim, jednakima.

Lik iz pjesme možda je i sam Tadijanović, koji je shvatio da ne pate samo siromasi iz njegova kraja, nego i bogati u Parizu.

Ali taj čovjek u Parizu griješi. Problemi bogatih nisu jednaki, a ni jednake veličine, kao problemi siromašnih. I sam Tadijanović u mnogim je pjesmama, što izravno što neizravno, pisao o siromaštvu. A i to siromaštvo daleko je od, primjerice, podsaharske Afrike gdje pola milijarde ljudi živi ispod praga tzv. ekstremnog siromaštva praćenog “simptomima” poput kroničnog gladovanja i nedostatka čiste vode.

Ono nas ne dotiče jer te ljude nikad ne susrećemo, ali izlika velike udaljenosti gubi snagu danas kad imamo tehnologiju kojom ih možemo izravno dosegnuti i pomoći im više nego samome sebi. Jer dolar manje dnevno meni ne znači ništa, a dolar više dnevno ekstremnom siromahu znači udvostručenje onoga što ima. (Kad bi bar meni netko udvostručio plaću…) U knjizi Doing Good Better taj princip nazvan je 100x Multiplier: količina dobrobiti koju najsiromašnijima na svijetu donosi 1 dolar odgovara barem količini dobrobiti koju nama donosi 100 dolara.

Naravno – nije sve u novcu. Ali to možemo reći samo mi i to nakon što smo novcem ili njegovim ekvivalentima već zadovoljili najosnovnije potrebe. Nama život, srećom, nije u novcu nego u drugim stvarima. Ali ekstremnim siromasima sve je u novcu jer imaju velike probleme koji su lako rješivi novcem, poput prevencije mnogih bolesti koje su ovdje odavno istrebljene. Problemi u našoj okolini – poput, recimo, gradskog beskućništva – mnogo su teže rješivi novcem te srećom nema ekstremnog siromaštva, koje nam je uglavnom nezamislivo. Stoga je jedna od najvažnijih spoznaja efektivnog altruizma da i malim donacijama na prava mjesta možemo učiniti nevjerojatno mnogo.

Tih pravih mjesta toliko je malo da su sve pažljive oči uprte u “metakaritas” GiveWell, koji detaljnim i transparentnim studijama pronalazi najučinkovitije karitase i preporučuje ih donatorima (ili prosljeđuje donacije), a trenutačno ih preporučuje samo četiri i bave se prevencijom bolesti u Africi. Ljudi uglavnom ne znaju da su najučinkovitiji karitasi sto do tisuću puta učinkovitiji od prosječnih, što znači da za isti iznos doniranog novca naprave stostruki učinak. Konkretno: dovoljno je 7 dolara za zaštitu jednog djeteta od malarije, a 1 dolar za podjelu jednog suplementa vitamina A djetetu ispod 5 godina. Odgovarajuće bolesti nisu uvijek smrtonosne pa je statistička procjena iznosa koji je dovoljan da bi se spasio život (koji inače ne bi bio spašen) oko 4-5 tisuća dolara. Dakle, umjesto da spašavamo ljude iz gorućih zgrada, možemo jednostavno donirati i imati sličan učinak. Tim ljudima, statistički, za samo 100 dolara možemo kupiti oko 1 QALY, što je ekvivalent jednoj godini savršenog zdravlja. Sebi ne možemo.