“Sit down, shut up, and ask yourself what’s true until you know.”

– Jed McKenna

Pišem o iracionalnoj, emocionalnoj istini, ne onoj činjeničnoj… Ne znam postoji li bolja riječ za taj pojam pa ću ga jednostavno, uz ovu napomenu, zvati istinom.

Motivacija za ovaj tekst mi je sljedeća: postoje rečenice koje, kada ih sam sebi kažem u pravom trenutku, navru mi suze i znam da sam rekao istinu. A to se rijetko događa, iako često ispisujem stranice i stranice bilježnice pokušavajući si nešto razjasniti. “Nađi sad u ovoj cijeloj bilježnici samo jednu istinitu rečenicu“, ponekad si kažem. “Napiši nešto istinito!” I teško je. Jedan mi je prijatelj rekao: “Koliko god razmišljao, godinama nisam mogao naći rješenje. Jer moj problem nije bio filozofski, nego emocionalni.”

Ne mogu baš reći da su misli u mojoj bilježnici lažne, ali većina ih djeluje na “krivoj”, intelektualnoj razini; nisu nešto što zaista osjećam. Ta istinitost ovisi i o trenutku: većina moje stare poezije, kad je danas izgovaram, ne čini mi se više kao moja, kao da više ne stojim iza nje. A kakve su mi onda rečenice izazivale plač? Kratke, koje ne pokušavaju ništa riješiti, nego nešto priznaju i prolaze ispod oklopa. Stvari koje sam si izgovorio nakon što sam ih izbjegavao i dobro se držao. Dakle, ne “bit će sve ok”, nego nešto stvarno: “bojim se”, ili (samome sebi) “pusti me, možeš li me pustiti”, ili “ne želim je izgubiti”, i tako dalje.

Zato većina teksta u mojim bilježnicama ne dopire do mene. Jer pokušava nešto riješiti. A istina nije želja da upravljam, da budem iznad stvari. Nije želja za okvirom i narativom. Zato većina tog dnevničenja ne pomaže: jer ne popušta stisak, čak i kad kaže opusti se. Jer ima KONTROLU ispisanu između svih redaka, all over the place. Jer ide racionalno, a iracionalna smo bića. Istina nema cilja, osim onoga što već jest u tom trenutku – priznanje stvarnosti, kontakt, dopuštanje, ispovijed, pomirenje.

Istina može biti i drugačije prirode. Na vjeronauku u nižim razredima, kad smo čitali neki ulomak iz Biblije ili nečeg sličnog, časna nam je znala reći: sada mi u tekstu pronađite najljepšu rečenicu! Ali što smo mi znali, nama su sve te rečenice zvučale jednako. Fran i ja smo se zajebavali pa bismo ponekad odgovorili časnoj s najbezveznijom rečenicom koju smo mogli pronaći, recimo, “Uđe u Kafarnaum”. I bili smo u pravu – jer tražili smo smijeh, vadili život iz teksta koji je za nas bio mrtav. A još jednu istinu čuo sam na prvom satu crkvenog vjeronauka u osmom razredu. Svećenik nas je pitao zašto smo ovdje, a očekivani odgovor bio je – ovdje smo kako bismo se pripremili za sakrament svete Potvrde. Odgovarali smo svašta mudro; ja sam htio biti pametniji pa sam rekao da smo ovdje kako bismo bili bolji ljudi. Ali najgori učenik u razredu jedini je rekao istinu. Čim je čuo pitanje zašto ste ovdje, tiho je rekao: reda radi. I svećenik je zastao. Složio se i rekao – da, sada je tako, ali nadam se da uskoro neće biti.

Kad sam bio malo gluplji, lagao sam i kad sam govorio istinu. Sjećam se jednog izlaska u kojemu je možda sve što sam rekao bilo točno – ali bio sam cijelo vrijeme nekako lažan. Kad mi je postalo jasno da od osobe kojoj sam se htio svidjeti neće biti ništa, napokon sam se umorio i odustao. I odjednom primijetio: jedna obična rečenica, koju sam joj tada izgovorio o voznom redu autobusa, bila je mekša, lakša i ogoljenija od svih dvjesto rečenica koje sam izgovorio prije toga. Doživio sam je kao istinu, jedinu istinu te večeri, i osjetio zahvalnost.