Kao što mi kaže Sara Š., za pisanje pjesama treba nam neka THE ideja i često zaboravimo kako se to piše. Upravo suprotno vrijedi za prozu. Za razliku od poezije u kojoj uvijek moraš stvoriti nešto novo i potrebna je veća doza kreativnosti, u prozi je mnogo lakše napisati nešto zadovoljavajuće: samo nastojiš uvjerljivo ispričati priču. I što sam ono htio reći… Htio sam nahvaliti jednog proznog pisca, ali sada ispada da je, jadan, pisao lakšu stvar. I da nije imao ideju. Pa gledajte, možda i nije. Naime, u novom romanu Luke Stjepane Delića, iz ulomaka koji su dosad objavljeni (ovdje, ovdje i ovdje), čini se da čovjek piše o mladenačkoj neuzvraćenoj zaljubljenosti: najotrcanija moguća tema!

Ali to pak znači da je njegov pripovjedački zadatak teži, jer ako nas ne može iznenaditi sadržajem, mora nas kupiti na drugi način: ljepotom pisanja. Uspijeva li u tome, možete i sami naslutiti. Odlomci me uspijevaju uvući u lika i priča je zbog toga nova i svježa, unatoč radnji koja se već mnogo puta dogodila. Na meta razini, onoj iznad (ili ispod) fabule, nalazi se duh pripovijesti, boja pripovjedača, tonovi i frekvencije. Ne znam koliko je Luka to svjesno radio, ali ovdje je taj duh pun suosjećanja prema glavnom liku, i čini se da pravo ljubavno pismo romana nije upućeno djevojci, nego da ga autor piše samome sebi. Ovdje sam. Vidim te. Razumijem.

Prozak je godišnja književna nagrada za pisce do 35 godina, a Luka je zasad u širem izboru. (Mali, sasvim sporedni disclaimer: Luka je moj prijatelj i to je glavni razlog zašto treba dobiti Prozak!) Doduše, na prvi pogled, njegov roman (Mrcvarenje) nije dovoljno blještav za nagrade i priznanja. Njegova je ljepota između redaka, na mikrorazini, u teksturi, a ne u radnji ili relativno prožvakanoj tematici. Zvuči kao nešto što bi bilo jako cijenjeno kad bi došlo od već etabiliranog autora, ali nije zahvalno za relativno nepoznatog.

“No vani ga, međutim, dočeka neobičan prizor: netko je točio gorivo. Netko će, dakle, i voziti.”
— Dojmila me se ova njegova rečenica: doživio sam je poetično, kao nostalgiju i želju za putovanjem, daljinom, bijegom. U prozi ima poezije i čini se da proza jedino tako još može funkcionirati. Radnja je nebitna, ionako je sve već napisano; preostaje samo radosno ponavljanje.