Dok god se umjetna inteligencija zasniva na riječima, ona ne ulazi u domenu ljudskog – jer naša podsvijest ne razumije ni hrvatski ni engleski. U osnovi smo životinje, emocionalna bića. Riječi nas sakrivaju, pomažu nam da pobjegnemo od osjećaja, da se ne gledamo u oči.

Bilo bi zanimljivo prakticirati tihe dejtove gdje se komunicira bez riječi, prepušta neverbalnim signalima, upijaju i razmjenjuju osjećaji. Tek tada počinjemo stvarno komunicirati. Jeste li primijetili da u mnogim razgovorima, pogotovo partnerskim ili obiteljskim, nije toliko važno što netko kaže, nego kakvu emociju odašilje? Sadržaj je često nebitan, dublja je poruka u načinu, u tonu, u mediju.

Neki dan bio sam na karaokama u Praćki. Gledajući nastupe ljudi, nisam toliko pratio kako pjevaju, nego kako zrače. To je mnogo zanimljivije od pjevanja. Svašta se može pokupiti iz zračenja ljudi, a na neki način i naučiti, pri čemu ta lekcija nije izreciva. Kao da dobiješ neku novu informaciju o životu, o tome kakav on može biti, kako ga vidi ili doživljava osoba koju promatraš.

To pogotovo vrijedi pri duljem izlaganju odgovarajućim ljudima. Velika je razlika između druženja (ili odrastanja) s osobom duha X i osobom duha Y. Vibracija je drugačija pa i sav naš svijet postaje drugačiji. Cijela životna “filozofija”, koja se ne može verbalizirati, leži u boji, u duhu kojim gledamo stvari i koji utječe na sve što mislimo, osjećamo i činimo. A taj duh nesvjesno kupimo od drugih ljudi poput virusa. Ima jedna istočnjačka priča gdje je učenik odabrao učitelja ne zbog njegove mudrosti, nego zbog načina na koji veže vezice na obući.

Kad pratim neki razgovor u kojem ne moram aktivno sudjelovati, prestanem slušati riječi i samo pratim što ljudi odašilju, pokušavam ih doživjeti. Neki to rade i kad aktivno razgovaraju: recimo, bakin dobri susjed Denis, kad mu nešto pričaš, sav bulji u tebe i totalno te upija, daje ti maksimalnu pozornost. On zna da nije dovoljno slušati riječi. Treba biti blizu ljudi i upijati njihovu energiju.

O čemu pričaju manje intelektualni ljudi? Naizgled ni o čemu pametnom: “Jooj jesi vidio ovo” – “E jesam ful e ono” – i tako, kad ih slušaš nije ti jasno, međutim, nije stvar u sadržaju nego izmjeni energije. Razgovor im nema posve istu svrhu kao nama koji filozofiramo, nego je ritual povezivanja. Ti ljudi su prirodniji, primitivniji u onom dobrom smislu te riječi. Oni znaju – bolje rečeno osjete – da su riječi (kao i blogovi) tek fasada. Naš svijet nema veze s riječima.