“Stop this day and night with me
and you shall possess the origin of all poems.”

– Walt Whitman

Što je i gdje se nalazi origin of all poems? Mislim na ono mjesto (ili stanje) iz kojeg u naletima manje ili veće inspiracije izviru svi tekstovi, prošli ili budući, pjesnički ili ovi ovdje, blogaritamski. Ako se malo zanesem, tu moždanu žicu zamišljam kao ostatak nekog idealnog modusa čiste kreacije, raja koji zapravo ne postoji, osim kao težnja koju, srećom, svaki dan možemo ostvarivati pišući – bilo što! U najljepšem slučaju mislim na ono ranjivo i rijetko mjesto u interakciji sa sobom ili drugima kada se prepuštamo istinitom, manje svjesnom i iracionalnom. Skok u nesigurno: leap of faith.

Kad se malo odmaknem od ovakvog romantiziranja i počnem sabirati, vidim da ljudi pišu iz, čini mi se, četiriju različitih motivacija. Odgovor na pitanje zašto pišem (blog, poeziju, glazbu…) u mojemu, a vjerojatno i u tuđem slučaju svodi se na neku njihovu kombinaciju. A motivi su sljedeći.

1. Status, ego: želim SE pokazati. Sebe, svoje mišljenje/stavove ili svoje umijeće. Mislim da je ovo najmanje lijepa, a daleko najčešća kategorija, psihološki vrlo razumljiva. Želimo biti važni, priznati, želimo da se širi naše ime, djela, pogledi, ili sustav vrijednosti u onom plemenskom, nealtruističnom smislu. Pišući na društvenim mrežama i drugdje, često samo pokušavamo signalizirati svoju vrijednost, nesvjesni da nam je to dominantna motivacija.

2. Izražavanje sebe: želim SI nešto reći. Kada zapišem nešto jer mi je lijepo, zanimljivo ili potrebno; kao igru, radost, tugu ili dio razgovora sa samim sobom, potpuno neovisno o tome hoće li to itko ikad vidjeti. Primjer je dijete koje ne pokazuje ono što crta, jer crta za sebe. Poslije se takvo pisanje može podijeliti, i dobro je da se dijeli, ali nije nastalo iz tih razloga, nego mnogo slobodnije; u najboljem slučaju burno i nesputano, bez ikakve zadrške.

3. Iskreni aktivizam: želim VAM nešto reći. Postoje tekstovi koji su napisani iz želje da nekome bude bolje. Često ih je teško razlikovati od ovih prvih, statusnih, od aktivizma koji je sam sebi svrha, a mogu koegzistirati i obje motivacije. Ipak, postoje znakovi po kojima se prepoznaje ovaj drugi, bolji aktivizam. Iznad svega to je: racionalnost. Osoba kojoj je manje stalo da pobijedi baš njezin pogled, a više stalo da pobijedi ono što je dobro/ispravno, sklona je navoditi i vagati razloge sa svih strana rasprave (dakle, što kvalitetnije predstaviti mišljenje protivnika), služiti se empirijskim i kvantitativnim argumentima i predomišljati se. Takvim tekstovima odiše onaj čisti, “thinkerski”, nepristrani duh koji prožima i znanost, a ne “feelerska” patetika. A nigdje, baš nigdje, nisam vidio bolje aktiviste nego u zajedinici efektivnih altruista. Ni blizu! Na njihovom forumu uobičajeno je da autor bilo kojeg ozbiljnijeg teksta napiše opsežnu za-i-protiv analizu te pokuša sam pobiti svoj stav na deset različitih načina. Pa onda blogovi poput Essays on Reducing Suffering Briana Tomasika ili knjige poput Doing Good Better Williama MacAskilla; sve su to izvori koji su bitno utjecali na moj svjetonazor i doniranje.

4. Komunikacija: želim NAS povezati. Za razliku od motivacije br. 2 gdje čitatelj nije bitan, ovdje pišem upravo kako bih nešto podijelio, dio sebe dao ili pokazao drugima, ne zato da me cijene (kao u prvoj točki), nego zato da me vole i razumiju: to je u suštini želja za prijateljstvom. Slično kao kad nazovem prijatelja pa mu pričam što mi se danas dogodilo. E sad, kad je riječ o čitatelju koji nam, tehnički gledano, nije baš prijatelj nego češće samo poznanik ili potpuno nepoznata osoba, priznajem da mi je ponekad teško reći gdje prestaje prijateljska, a počinje ona prva, statusna motivacija. Ali nema veze, i egoizam je prirodan u nekoj zdravoj mjeri, a ako su tekstovi dobri, ukupni je učinak dobar. Postoje ljudi, poput jednog mog rođaka, koji su svjesni da se zapravo samo želimo povezati i voljeti, pa vrlo praktično izbacuju posrednika (poeziju i slično) i umjesto toga se izravno druže s raznim ljudima, u kafićima i restoranima, satima i danima. Možda svi koji pišemo samo trebamo više ljudskog kontakta.