Real mathematics is almost wholly useless.

– G. H. Hardy, “A Mathematician’s Apology“

Teorija brojeva nekada je (u vrijeme gornjeg citata) bila praktično beskorisna, ali onda se pojavila kriptografija. Netko anoniman na internetu je napisao: “Mathematicians have had an exceedingly difficult time finding truly useless mathematics. And they’ve been trying for thousands of years.” Poanta nije u tome da velik dio matematike kad-tad nađe svoju primjenu, nego u tome da u početku ta primjena ne postoji – i zato je Hardyjev citat istinit. Ima nešto poetično, a mnogima i nejasno, u matematičaru koji proučava neka opskurna svojstva prirodnih brojeva ili tako nečega, dugo nakon što je prerastao natjecanja i nadmetanja s kolegama, ne zato, nego iz čiste želje i užitka. Iz istog razloga iz kojeg netko drugi rješava sudoku, skuplja salvete, čita hrvatsku poeziju ili proučava analitičke filozofe koji ne zanimaju nijednog od njegovih poznanika.

To ne razumiju oni ljudi (a ima ih mnogo) koji su uvijek goal-oriented, koji svemu traže svrhu i ne vide ljepotu suvišnog – onoga što uopće ne trebamo raditi. Takvi obično ne razumiju umjetnost i uvijek se pitaju što netko želi postići, koje su mu namjere, koja je poruka. Nema poruke! Nema drugih namjera! Takvi bi imali problema i s razumijevanjem ovog bloga. Jer on uza sve svoje korisne stvari, ruku na srce, obiluje i beskorisnim idejama o koječemu. Da budem potpuno jasan, one nemaju nikakvu svrhu, osim samih sebe, svoje potencijalne zanimljivosti i ljepote. Tako je, recimo, Igor Stravinski rekao da glazba nije sposobna izraziti ništa osim sebe same. Very true!

U duhu ovih odlomaka odlučio sam ovdje podijeliti jednu igru koju sam izmislio u snu. (Toliko je čudna da je i mogla nastati samo u snu.) Najprije valja spomenuti postojeću igru The Game koja se igra cijeli život i ima samo jedno pravilo: svaki put kada igrač pomisli na tu igru, on gubi. Cilj je, dakle, ne misliti na tu igru – igra se pobjeđuje misleći o drugim stvarima. Postoje majice na kojima piše “You lose The Game!” koje uzrokuju mnoge poraze u igri (onih igrača koji vide tu majicu).

E sad, igra koju sam izmislio nije naročito originalna u smislu da je potpuno ista kao The Game, samo ima drugačije ime: zove se The Game Too. Ovaj too dolazi kao igra riječima prema The Game 2, tj. The Game Two (druga verzija Gamea).

Odmah se postavlja vrlo opravdano pitanje jesu li dvije igre koje imaju potpuno ista pravila zapravo iste, je li riječ o plagijatu. No ovdje je situacija specifična. Poanta postojanja igre s drugačijim imenom leži u njezinom odnosu s prvom, standardnom igrom. Jer sada postoje igrači koji igraju obje igre. I svaki put kada netko od njih pomisli na The Game, postoji solidna šansa da pomisli i na The Game Too, i onda njegova izjava glasi: “I lost The Game, and I lost The Game Too!” (Vidite li sada svrhu igre riječima two -> too? :))

Postoje i druga zanimljiva pitanja vezana za odnos između ovih igara. Recimo, hoće li se nekome od igrača koji igraju obje igre dogoditi da se sjeti The Gamea, ali zaboravi na The Game Too? A je li moguće, je li ikako moguće, da se sjeti samo The Game Too? Hoće li postojati igrači koji će čuti samo za The Game Too i tako uvijek pobjeđivati u The Gameu, za koju nikada neće čuti? To će biti rijetki sretnici; njima moramo “prodati” neko drugo objašnjenje za ovaj Too da ih ostavimo u neznanju o postojanju standardne inačice igre.

Postoje prijepori oko toga igraju li The Game svi ljudi na svijetu ili samo oni koji znaju za tu igru. Kao autor i apsolutni gospodar igre The Game Too, odlučio sam definirati da tu igru igraju svi na svijetu. To znači da velika većina ljudi na svijetu stalno pobjeđuje u The Game Too (naravno i oni koji gube u The Game) i to je jako dobro. Širenjem glasa o novoj igri povećat će se broj njezinih gubitnika, što je s jedne strane loše (nitko ne voli gubiti), ali s druge strane dobro, jer povećava broj potencijalnih novih igara – novih inačica The Gamea – koje će ti ljudi izmisliti. Vidite, postoji vrlo razuman razlog zašto nisam otišao dalje i izmislio, recimo, The Game Three ili tako nešto – zato jer u takvoj igri onda ne bih pobjeđivao. Moj je cilj da drugi ljudi po uzoru na mene izmisle mnogo, što više novih inačica The Gamea u kojima ću onda ja (budući da ne znam za njih) uvijek pobjeđivati.