Prije dvije godine napisao sam Poluosvrt na EJOI 2018. Ako je to bio poluosvrt, dakle pola osvrta, gdje je onda druga polovica? Napisat ću onda sada poluosvrt na EJOI 2017. u Bugarskoj gdje sam bio stručni voditelj. Iako je od tada prošlo više od tri godine, ali eto, slučajno sam naišao na ove fotografije i došlo mi je da se prisjetim kako je to bilo kad natjecanja nisu bila online. (Pola osvrta na EJOI 2018. i pola osvrta na EJOI 2017. daju jedan osvrt na… ne znam što.)

EJOI 2017. bila je prva europska juniorska olimpijada. Ondje sam na nekom bugarskom placu kupio stanovitu frulu s dvije cijevi, dvojanku:

Kupio sam je za dvadeset eura od nekog tipičnog “plac trgovca” koji nije znao engleski pa mi je na bugarskom objašnjavao da je to ozbiljan instrument, da voli Hrvatsku i da je bio u Splitu i na Korčuli. Kako god bilo, kupio bih taj egzotični instrument i da je bio dvostruko skuplji. To je bilo na nekom izletu; pokušavao sam odmah skužiti kako se frula svira i je li slična blok-flauti. Zapitkivao sam okolo ljude jesu li išli u glazbenu školu i mogu li čuti je li interval između dvaju tonova mala ili velika sekunda kad im odsviram. U busu sam uspio približno odsvirati melodiju iz uvoda pjesme Lipe cvatu (ne onu prvu nego onu drugu, normalniju). Nervirao sam ljude, netko me zamolio da prestanem.

EJOI 2017. bilo je jedino natjecanje na kojemu sam se ošišao. Zašto ne, pomislio sam; imao sam vremena i kosa mi je bila zrela za šišanje. Uspio sam se nekako sporazumjeti s frizerkom; ondje iz nekog razloga traže fotografiju kako da te ošišaju. Ošišao sam se vrlo kratko jer je to najbolja strategija kad ne znaš koliko je frizer sposoban. Potom sam u šetnji otkrio predivnu zgradu:

Kad sam je obišao da je bolje pogledam, još sam se više oduševio:

Poslije sam na mobitelu mjerio frekvencije tonova dvojanke. Lijeva cijev nema rupa i daje uvijek isti ton frekvencije oko 485 Hz. Desna cijev ima šest rupa naprijed i jednu iza, a daje tonove frekvencija redom oko 426, 485, 527, 570, 629, 685, 757, 813 Hz pri čemu su mjerenja vrlo neprecizna jer variraju i ovise o jačini daha. Dakle, lijeva cijev kao dron daje osnovni ton, od kojeg s desnom cijevi možemo otići “jedan niže” ili “do šest više”. Međutim, iz frekvencija se vidi da ti tonovi ne odgovaraju našim standardnim tonovima, a ni intervali nisu standardni – omjer frekvencija susjednih tonova te “ljestvice” kreće se otprilike između 1.08 i 1.10, što je točno između male i velike sekunde (1.06 i 1.12), s iznimkom prvog intervala (onog “jedan niže”) koji je oko 1.14. Nema nigdje ni oktave. Precizno sviranje standardnih melodija, dakle, nije moguće, ali zato su moguće drugačije melodije na koje nismo navikli. Druga logika!

Ovdje sam pisao više o stvarima, a manje o ljudima: o druženju, našim i stranim natjecateljima, voditeljima, organizatorima, djevojkama koje su nas vodile uokolo (tzv. gajdice) i slično. O njima neću ništa napisati, dovoljno je podsjetiti da su ljudi još zanimljiviji od frule i zgrada. (U genijalnom tekstu ABBA-ine pjesme The Day Before You Came, pjevačica u detalje opisuje trivijalne sitnice koje su se dogodile prije nego što je došao taj netko, i iako o toj osobi i tom događaju nema ni jedne riječi, o njemu je zapravo cijela pjesma.)

A samog natjecanja i rezultata više se i ne sjećam. Natjecanje je važno, i važne stvari motiviraju život, ali sačinjavaju ga one nevažne, offline sitnice sa strane.