Može li bolje od slobodnog pisanja po praznoj stranici? Mladi pisac Luka Stjepan Delić pisanje naziva neprekidnim prostorom čiste mogućnosti. To nije daleko od matematičke vizure: pisac svakom svojom riječju bira jednu od N mogućnosti i tako je svaki tekst, kao niz tih odabira, jedna varijacija u kombinatornom smislu riječi. Pišući tekst, autor probija put u šumi varijanti, traži jedno rješenje jednadžbe s mnogo različitih rješenja, kreće se unutar prostora svih mogućih tekstova – Borgesove babilonske knjižnice, recimo.

Pisanje oslobađa, tako se zove jedna zbirka pjesama Ivice Prtenjače. Taj je naslov višeznačan, a jedan njegov smisao krije se u samim stihovima zbirke gdje se asocijacije nižu toliko slobodno da pjesme gube značenje i temu u tradicionalnom smislu riječi. To ne znači da nemaju smisla. Ali možemo biti još slobodniji – napisati prazan tekst, knjigu bez stranica (ili s praznim stranicama), koja time što je prazna ne bira nijednu mogućnost, ne ograničava se, već nagoviješta svaku od beskonačno mnogo neostvarenih mogućnosti. Ne pišući ništa, pišemo sve. Prazne parole (ali prazne doslovno, ne u smislu one Štulićeve pjesme) stoga bi bile idealne parole ekstremno liberalnih opcija koje dopuštaju, recimo to tako, sve.

Jednom sam razmišljao o performansu u kojem bih, poput onih koji na ulici dijele različite letke i reklame, prolaznicima dijelio bijele, potpuno prazne letke. Ali što ću onda reći kad me pitaju koji je ovo kurac, jel ja to njih zajebavam? Možda treba odgovoriti da je riječ o umjetničkom nastupu u kojemu, eto, dijelim prazne letke i promatram reakcije ljudi. (“Da, upravo ovu Vašu reakciju, gospođo, Vi ste dio performansa.”) Sve dok mi jedan od tih praznih letaka netko ne zabije u (prethodno prazan) nos. Ljudi ne vole prazninu, boje se onoga što iz nje može izroniti. Recimo, u onoj seriji Lud, zbunjen, normalan, debeljko u restoranu žali se na rupe u siru: “Šta je ovo? Naručio sam sir, a ne prazan prostor!” Možda prazan papir i nije najbolje rješenje. Pa i ovdje sam nešto napisao, nisam ostavio prazno.

Pavao Pavličić svojedobno je napisao priču za Večernjakov natječaj gdje svake subote objave jednu priču. (Ja sam im tada bio poslao svoju, ali je nisu objavili, nego su objavili Pavličićevu.) Priča mu je imala jako maštovit naslov: “Priča za Večernjakov natječaj”. U njoj Pavličić piše o tome kako želi napisati priču za Večernjak, ali ne zna o čemu bi pisao pa odlučuje pisati, eto, baš o tome kako traži temu i kako će tema biti to neuspješno traženje teme. Kakva rekurzija! Spominje i kako mu kompjutor broji znakove da ne prekorači limit za priču, a na samom kraju priče, kada tobože želi još nešto napisati, ispadne da više nema mjesta. Popizdio sam na tu priču, smatrao sam je jeftinom prevarom, objavljenom samo zato što je riječ o gospodinu Pavličiću, a ne o anonimusu čija je priča bila sedamnaest puta bolja. Bolje bi bilo da je poslao prazan papir. Ipak, koliko god bila odvratna, a možda baš zato što mi je bila odvratna, spomenute se priče još uvijek dobro sjećam. Ostala je. Ono što ostaje nije gola priča, nego naš doživljaj te priče. Htio ili ne htio, ja sam je doživio.

Doživljavate li vi mene? Moji su tekstovi meni uvijek smisleni. Ali drugi nemaju istu povijest, iste misli i iste reakcije. Ekstrovert ne razumije introverta, činovnik ne razumije hipija, praktičan ne razumije apstraktnog, thinker ne razumije feelera, i obrnuto u svim tim slučajevima. (Da, u prethodnoj rečenici krije se Myers-Briggsova tipologija ličnosti.) Dobar autor dotaknut će i različite od sebe, a loš samo sebi slične. Onaj najgori dotaknut će samo sebe. Koji sam ja?

U dane kada nema nove blogaritamske objave, ovaj blog bilježi prosječno 5-10 različitih posjetitelja dnevno. Kad nešto objavim, obično podijelim s prijateljima i na fejsu pa posjetitelja bude više. Ali sada me zanimaju prosječni dani, kada nema novih objava, zanima me tko su čitatelji koji blog posjećuju “nepozvani”. Tko ste? Što vas ovamo dovodi? Mene dovodi želja da se izrazim i da to netko doživi, jer pisanje je vid komunikacije, oblik prijateljstva. A vas? Javite mi se preko kontakt forme. Zanima me…