Prva stabla o kojima je mali Satja ikad ozbiljno razmišljao bila su binarna stabla pretraživanja, strukture podataka korisne za neka informatička natjecanja. Ovakva, recimo:

Poslije je naučio još neke stablaste strukture podataka (a i pisao o njima) kao što su, recimo, turnirsko stablo, prefiksno stablo, DFS stablo, st*blo i tako dalje.

Lijepa su to bila stabla, pogodna za sadnju u glavi i odmaranje u njihovoj hladovini uz zvukove tipkovnice. Cvjetala su darežljivo i nesebično, ponekad brzinom od milijun listova u sekundi, ovisno o veličini testnih primjera i vremenskom ograničenju. A onda su hrabro padala, u trenu se brišući iz radne memorije kao da smrt nije ništa. Njihov je život bio kratak i ispunjen.

Matematičarima su zanimljivija fraktalna stabla s beskonačno mnogo grana. Recimo:

Problem nastaje kada na red dođu stabla odlučivanja. (Riječ je o poznatom alatu strojnog učenja.) Slika je suvišna, možete ih izguglati sami, ili nacrtati svoje, ako već niste. Život se grana, svi su dvadesetogodišnjaci jednaki, ali tridesetogodišnjaci više ni izdaleka nisu.

Onda kopaš po svojoj prošlosti i otkriješ rodoslovna stabla pa ih crtaš po ploči:

I onda, nekad poslije, otkriješ još neka stabla.

Ona zelena, koja vidiš s prozora, a kao da ih prije nisi vidio. Pogled puca, pjesma putuje.

Poslije ti posijeku cijeli taj red stabala, pa budeš tužan:

Onda hodaš, šećeš, promatraš stabla koja si u životu vidio nula ili tisuću puta. Još im ne znaš imena, ali otkrivaš da na stranici https://gis.zrinjevac.hr/ možeš zumiranjem pronaći svako stablo u Zagrebu. Ideš dalje i promatraš ih. Još uvijek im ne znaš imena, ali primjećuješ da su jako različita. Jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno ti je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu.

Hodaš dalje. Učiš da stablo može i drugačije izgledati, prije nego postane ono što zamišljaš kad kažeš stablo.

Ili, na kraju – ili na početku – ovako…