Došlo mi je da napišem nešto i o njegovu životu.

Mali Blogaritam ima tri i pol godine. Rođen je u Zagrebu, u knjižnici jednog FER-ovog zavoda na trećem katu, na jednom sivom laptopu, na prvi april 2018. godine. Negdje sam već napisao da je naš svemir, prema nekim izračunima i proračunima, također nastao na prvi april. On je Božja neslana šala. Ali Blogaritam, on je na taj prvi april rođen sasvim slučajno, nismo planirali, nismo pazili. Dogodilo se.

Blogaritam je od rođenja pokazivao čudne sklonosti: pisao je objave za informatičke natjecatelje, rješavao zadatke. Kako je rastao, tako je sve više pisao i o matematici, natjecanjima općenito, o mojim sjećanjima i osobnim promišljajima, zajebavao se, očijukao i koketirao s filozofijom – ili onim što on zove filozofijom – i njezinim prijateljicama. Trenutačno se nešto dopisuje s poezijom i glazbom, šalje im smajliće i srčeka. Svašta ga privlači, orijentacija mu varira, nije nimalo tradicionalan. Da ima konzervativne roditelje, dobio bi već po nosu.

Još je u fazi istraživanja, a tako i treba biti, tek je počeo živjeti. Jako ga volim, kupujem mu poklone. Nije imao ni pet mjeseci kad je dobio domenu (blogaritam.com). Bojim se da ga ne razmazim. Sad me moljaka da mu kupim šminku. Kakvu šminku, pitam ga. “Pa želim biti lijep!” kaže mi i traži boje, logotip, ikonicu, svašta nešto. Ja sam minimalist, ali njega čitaju i još neki ljudi – nema ih mnogo, ali su mu dragi – i želi se srediti. Ne znam što ću s tim. Razmislit ću, možda ga iznenadim i razveselim. Život je pred njim i pun je energije. Neka uživa, neka ide na tretmane ljepote, neka se maže maskom za lice, ide na masažu i u saunu. Za peti rođendan kupit ću mu bicikl, a za petnaesti motor. Od osamnaste neka radi što hoće, baš me briga, ali neka mi se javi tu i tamo, brinem.