Sjećate li se scene iz kultne komedije Kako je počeo rat na mom otoku? Kada Blaž po dolasku na otok pita gdje je Kasarna narodnih heroja, luckasti prolaznik dramatično mu odgovara: “Nema. Nema narodnih heroja.”

E pa tako kad mene pitaju koje su mi novogodišnje odluke (a dosad me, priznajem, još nitko nije pitao), ja odgovaram: Nema. Nema novogodišnjih odluka!

Možda ih i ima, ali su implicitne, ugrađene u aktivnosti kojima sam ovaj put okupiran toliko da su neki ciljevi sasvim očiti. Toliko samorazumljivi da nije imalo smisla stavljati ih na papir. Kada razmišljam o odlukama i ciljevima, znači da sam malo pogubljen ili da mi je dosadno.

Na tragu te logike, Oliver Burkeman primijetio je da se najslobodnije osjeća u trenutcima neke akutne krize (emergency) jer tada ne mora razmišljati što mu je činiti, nego je očito.

U takvim trenutcima čovjek je “on top of things” jer je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Po defaultu nije tako: u glavi je stalno nekakva suptilna, pozadinska to-do lista svih stvari koje bih trebao ili mogao napraviti. Nju je nemoguće očistiti. Nemoguće se smiriti, uvijek postoji nešto u bliskoj ili daljoj budućnosti što treba obaviti ili što se treba dogoditi, stalno pomišljam na idući sat, dan ili mjesec – s iluzijom da ću se smiriti kad napravim tu neku stvar (ili deset njih, ili pedeset) ili kada dođe nešto što iščekujem.

Rješenja nema, ali baš to je dio rješenja: shvatiti da je vrijeme neukrotivo, da bi mi trebalo sedamdeset života da sve napravim, da nikad neću očistiti to-do listu, da će uvijek postojati beskonačno mnogo vrijednih stvari koje propuštam, i da je zato najbolje sve pustiti, odustati od cijelog to-do projetka. Pronaći jednu stvar koju sada vrijedi napraviti. To ponavljati u nedogled.