U knjizi Sum: Forty Tales from the Afterlives, David Eagleman predstavlja četrdeset različitih varijanti zagrobnog života. U koju od njih vjeruje? Nemamo pojma.

U knjizi How to live, Derek Sivers daje 27 odgovora na pitanje kako živjeti – a odgovori su (namjerno) međusobno kontradiktorni. Recimo, prvo poglavlje zove se Be independent, a drugo Commit.

Nitko od njih, dakle, nema jasan stav. Tako i Pavel u svojoj pjesmi Bilo bi divno, među raznim divnim stvarima, navodi i da bi bilo divno “jedino o cvijeću imati stav”.

A Blogaritam, ima li on stav? Biste li radije iznosili stav ili stavljali iznos?

Pojednostavljeno rečeno, za svaku moju objavu potrebno je neko pitanje i neki odgovor. Naglašavam neki. Kao što se nekad može naslutiti, ja ne stojim nužno iza onoga što pišem, kao što ni pjevača ne treba poistovjećivati s pjesmom koju pjeva. (Recimo, u pjesmi First we take Manhattan Leonard Cohen pjeva iz pozicije terorista, istražuje njegov um, što ne znači da se slaže s onim što u njegovo ime govori.)

Ovdje izražavam misli koje smatram lijepima, oblikujem ih, ispitujem, a hoću li se s njima složiti – to odlučujem možda sutradan, ili uopće ne odlučujem. Ljudske su misli uglavnom kaotične, egoistične ili besmislene, zato je divan posao rudariti i uzgajati one koje su donekle smislene i uživati u njihovoj ljepoti. To je poanta “filozofije” onako kako je doživljavam: kao granu umjetnosti, a ne kao produžetak znanosti ili religije; bez pretenzije za istinom. Ne dijeli lekcije, možda samo inspiraciju: ovo su samo glasovi koji kao male oaze reda izranjaju iz sveopćeg kaosa. I ovdje – kao u vrtu, kao u glazbi – ne postoji dobro i loše, ispravno i pogrešno; ovo je samo igra.

Sada će netko primijetiti da po toj logici i ovaj glas, točnije stav izražen u ovoj objavi, nije apsolutan i da možda ni u njega ne vjerujem. Ali onda to znači da zapravo… Hm… Malo sam se izgubio u logici, priznajem.