Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. To je grubi sažetak teksta pjesme Soon We’ll Be Found koju sam prvi put čuo u hrvatskom Voiceu kad ju je izvrsno otpjevala Mirna Ružić. Zalijepio sam se za melodiju, zalijepio za pjesmu, potražio tekst i potražio spot.

U spotu Sia umače ruke u bijelu boju i potom njima pokazuje tekst pjesme znakovnim jezikom. Tražeći po webu značenje te geste, našao sam informaciju da je u pjesmi riječ o Sijinom bivšem dečku koji je – gluh. On, dakle, ne može čuti pjesmu, ali ovako barem može vidjeti pjesmu.

Ali bio sam potpuno zapanjen tek kad sam pogledao live izvedbe pjesme. Na svim (ili gotovo svim) nastupima Sia ovu pjesmu, osim glasom, izvodi i znakovnim jezikom! U videu iz 2019. godine, čak jedanaest godina nakon što je pjesma objavljena, Sia u nekom manjem abijentu (lounge baru?), sjedeći na stolcu, izvodi pjesmu uz pratnju akustičnog gitarista, a rukama i dalje prevodi tekst znakovnim jezikom. Za koga?

Dečko je odavno bivši, godinama daleko. Unatoč tome, Sia na svojim nastupima neumorno oživljava neki pradavni dan, neku svađu staru više od desetljeća, pokazujući rukama znakove koje publika u toj dvorani mahom neće razumjeti. Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. Iako po svemu sudeći nije bilo bolje, Sia svoje znakove pokazuje u zrak, sve se iznova događa, propadljivo i prolazno pretvara se u vječno. Taj uporan ali suptilan, nekima možda i neprimjetan performans, toliko je genijalan i originalan da ne znam s čime bih ga uopće usporedio, u koju kategoriju svrstao – to je umjetnost iz najdubljeg izvora.

Sia i njezino ritualno izvođenje pjesme znakovnim jezikom podsjeća na religije i njihove rituale, različite obrede na oltarima. Kao i kod Sie, odgovarajućeg slušatelja odnosno primatelja nema – ali unatoč tome, ili baš zbog toga, liturgiju možemo smatrati umjetnošću. Umjetnost uvijek sadrži djelić suvišnosti, djelić besmisla.