Radost ili radost ako

Postoje dva tipa ljudi. Jedni se probude s to-do listom u glavi i nemaju mira dok sve ne naprave. Drugi se probude mirni i sretni, a sve što naprave je bonus.

Većina ljudi koje znam, uključujući mene, naginje ovoj prvoj skupini. Sretni smo kad nešto riješimo ili kad se nešto dogodi – ili, u slučaju straha, kad se ne dogodi. Naravno, nakon što je cilj dostignut, javlja se neka nova budućnost, neke nove brige i novi ciljevi pa zapravo nikad nismo na cilju. Ovi drugi, nekim čudom, sretni su i prije. Sretni po defaultu, dok god im se ne događa ništa osobito loše.

Ova dihotomija preslikava se i na religiju. U kršćanstvu, recimo, govori se o spasenju “po vjeri” i/ili “po djelima”, a različiti glasovi (od Biblije naovamo) stavljaju naglasak na jedno ili na drugo. Za razliku od zasluge koja je prisutna i u židovstvu i islamu, ideja milosti odgovara ovoj “sreći unaprijed”: Bog mi spasenje nudi besplatno, prije nego što išta učinim. Djela onda proizlaze iz primljene radosti – nisu meritum nego samo nuspojava. Slično, u budizmu i drugim strujama sklonima meditaciji, mnogi glasovi tvrde nešto na ovom tragu: već si prosvijetljen (samo to ne znaš).

Je li ta defaultna sreća nužna da bismo uspijevali? Na prvi pogled nije, jer među ljudima možemo pronaći svaku od četiri kombinacije: sretan i produktivan, sretan i neproduktivan, nesretan i produktivan, nesretan i neproduktivan. Stoga, well, zašto biti sretan ako možeš biti uspješan?

Ipak se čini da, u mnogim slučajevima, komadić radosti mora doći prije. Onaj tko je na dnu mora dobiti impuls ljubavi da bi se uopće mogao početi penjati. Mora osjetiti da je vrijedan, unatoč svemu, jer zna da bezvrijedno ne vrijedi spasiti. Nastavit će puzati u alkoholu (ili tko zna čemu) jer duboko vjeruje da ne zaslužuje bolje.

Početak, možda, može biti susret – ma koliko kratak – s osobom za koju nekim čudom osjeti da ga bezuvjetno prihvaća. Možda joj na trenutak povjeruje.

Temeljnu radost sam sebi ne mogu stvoriti, koliko god se trudio. Razlog je jednostavan: čim se trudim, zapravo sam u onoj prvoj skupini koja pokušava nešto zaslužiti, biti sretan ako, spasiti se djelima. I time se opet uvjetujem, odgađam. Postoji li rješenje?

Evolucijski smo podešeni na druge ljude. Milost, kao i u kršćanstvu, može doći samo od druge osobe. Kao djeca, bezuvjetnu ljubav primali smo od roditelja (ili smo barem trebali). Taj duboki osjećaj vrijednosti nekima možda ostane dovoljan za čitav ostatak života. No uglavnom ga moramo jedni drugima zalijevati. I za to nema formule. Ponekad, naš partner, prijatelj ili stranac osjeti da ga volimo i da ne mora ama baš ništa učiniti. I sretan je.

I tu postoji kvaka: slutim da, tko zna zašto, neki duboki dio nas ne razlikuje davanje od primanja. Kad nekome istinski praštam, praštam i sebi. Kad osjetim da prihvaćam i volim, osjećaj nije usmjeren samo prema van – dvosmjeran je, svesmjeran, neusmjeren. Neki dio nas ne razlikuje sebe od drugoga. Iskoristimo taj bug.

Jedna misao o “Radost ili radost ako

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s