Parkiranje kamiona s prikolicom prava je umjetnost, a pogotovo kamiona s dvije prikolice. Tako je i upravljanje našim nesvjesnim dijelom prava umjetnost. Ovaj mali dio gdje sjedi vozač, to je logika: nema smisla brinuti, nema smisla ljutiti se, i tako dalje. Onda imamo prvu prikolicu koja se kreće pod sasvim drugim kutovima. A onda imamo i drugu prikolicu koja se kreće pod sasvim trećim kutovima. Dok se prikolicama kamiona indirektno još i može upravljati, za ove naše prikolice nisam toliko siguran.

Kad promatram sebe, vidim da nas ima više. Kad se uznemirim, u meni se javlja neko dijete, mogu mu ja reći i objasniti što god hoću, ali ono ne razumije, ne zna hrvatski jezik, srce bubnja bez pitanja. Ispod je neko neobično biće – osjetljivo, mekano, sklisko, nejasne teksture i nepravilnih oblika, fluidno, muljevito, neuhvatljivo. Ondje vrijede drugačija pravila. Ako ovdje “iznad” vrijedi, recimo, klasična njutnovska fizika, onda je ispod neka relativistička ili kvantna. Kao i kod sebe, tako i kod druge osobe ponekad naletim na nekoga tko uopće nije ona – aktivira se neka davno ranjena podosobnost i onda više ne znam s kime razgovaram.

U međuljudskim odnosima prije sam uglavnom pratio verbalni sadržaj razgovora, tko što tvrdi i tko je u pravu. Bezbroj puta u glavi sam se vraćao na stare svađe i točno znao “što sam trebao reći”. Sad shvaćam da drugačijom rečenicom ne bih ništa promijenio. Jer sadržaj je samo pakiranje: bitan je medij, ono što se odvija na osjećajnoj razini, kakvu emociju tko odašilje. Je li to ljubav, prihvaćanje, zaigranost, puštanje ili možda strah, samoobrana, agresija, moć, kontrola… I onda je cijela situacija mnogo jasnija. Nije bitno tko je što rekao, nego: ja zračim X, ti zračiš Y.

Zato postoje stvari koje se ne mogu riješiti analizom i riječima. Zato su neke savršeno racionalne rasprave suvišne ili čak kontraproduktivne. Zato je moguće svim srcem nekome htjeti i pokušati pomoći, a nesvjesno napraviti suprotno. Možda tada treba naprije zašutjeti, a onda se s drugom osobom dogovoriti da ćemo, osim tišinom, razgovarati jedinim jezikom koji naši djetinji dijelovi mogu donekle razumjeti – iracionalnim. Dopustiti da govorimo gluposti, stvari koje nemaju smisla, stvari koje zvuče užasno, stvari koje su očito kontradiktorne, stvari koje se ne usudimo reći, stvari koje možda i nisu istina ali nam eto nekako padne na pamet da ih izgovorimo. (Ako nemamo osobu koja bi pristala s nama tako razgovarati, barem imamo bilježnicu.) Pa kad moj iracionalni dio počne razgovarati s tvojim, možda nekamo dospijemo. Sigurno ne do zaključka – taj pojam u ovom kontekstu nema smisla. Nego nekamo, tko zna.