Ja kroz povijest

David Eagleman u jednoj svojoj priči izlaže teoriju po kojoj se u zagrobnom životu sastaju različite verzije iste osobe, po jedna za svaku starosnu godinu života. Tada ću ja od osamnaest godina moći razgovarati sa sobom od devetnaest, ili trideset, ili pedeset osam godina. Svi oni u istoj prostoriji, sva devedeset četiri Adriana moći će međusobno dijeliti svoja mišljenja, iskustva i zaključke. Koji sam od njih pravi ja? Pa, sigurno ne onaj s osamdeset devet koji zaboravlja i svoje ime, a naravno ni onaj plačljivi dvogodišnjak. Možda baš ovaj s trideset i jednom koji se povremeno zabavlja pišući blog. Onaj s trideset dvije reći će mi da je malo pametniji, da ima više iskustva i slično. Onaj s trideset tri reći će to isto, pa će se nadovezati onaj s trideset četiri, i stariji će dalje propovijedati mlađima. Već vidim sebe s petnaest kako im se svima ruga: zatvara oči, stavlja prste u uši i viče “ALALALALALALA…” kako ih ne bi čuo. Pustimo to. Očito je: pravi ja ima trideset i jednu godinu, a već za godinu dana više neću biti onaj pravi.

Sjećam se da sam prije desetak godina na nekom druženju ustvrdio da je sadašnji ja (točnije, tadašnji ja) jedan od pametnijih ja-ova koji ću ikada biti. Kao, sad sam zanimljiv, autentičan, ovo-ono, a poslije ću biti dosadniji, normalniji itd. I naravno da sada (deset godina poslije) znam da sam pričao gluposti, jer bio sam nezreo kao jabuka koja još ni ne postoji. Ali meni od prije deset godina to nije bilo bitno. Kakva glupa zrelost? Gdje je tu umjetnost bivanja čudnim, žar neznanja? Gdje je matematika koje me tada još uvijek mogla dječji oduševiti? Iz te perspektive, ja sam nazadovao.

Prijatelj mi je jednom rekao nešto slično: sad si mirniji i sretniji, ali kao da si bio življi dok si bio više sjeban. Tako nešto. Življi, naravno, ovdje ne znači veseliji: označava nešto drugo, vatru traženja, vagu koja se koprca jer nije u ravnoteži. Ali voda gasi vatru i radije ću biti miran i dosadnjikav nego sjeban i začudan. To sam bio dovoljno dugo.

Kroz osobnu povijest zaista možemo nazadovati: ima nekih “obraćenika” koji su, barem iz moje perspektive, bili zdraviji prije nečega što im je “promijenilo život”. Oni, naravno, govore upravo suprotno: bio sam izgubljen, sad sam nađen. Ali čovjek sebe lako prevari. Nekad nas drugi vide bolje nego mi sami sebe. Prirodniji si bio prije, stari, kad si psovao, nego sada kad pred tobom više ni ja ne smijem opsovati. Jebeš to.

Ovdje se dobro uklapa jedna moja nedavna spoznaja o žaljenju. U kojem slučaju ima smisla žaliti nad nečim iz prošlosti što smo pogrešno učinili (ili nismo učinili)? Neki kažu nikad, ali ne. Naša psiha točno zna kad treba žaliti – a to je onda kad sam ja pogriješio. Ovo moram pojasniti. Naime, ako mi je potpuno jasno da se sada u sličnoj situaciji ne bih jednako ponio, da ne bih ponovio istu ili sličnu pogrešku, ako mi je to sasvim očito, to znači da sam se promijenio, da sam postao netko drugi, da tu pogrešku, zapravo, nisam učinio ja u smislu onog što sam sada. I žaljenje nestaje, nemam si (sadašnjem sebi) što predbaciti. Ali ako i dalje žalim, znači da vjerojatno, u suštini, nisam naučio lekciju, da se nisam promijenio (koliko god se zavaravao), da je pogreška još uvijek moja.

Što onda, u konačnici, znači ja? Ako ćemo biti precizni, ne znači ništa: u najboljem je slučaju stvar definicije. Ali u praksi, zapravo, ja sam sve ono što se tek treba promijeniti.

Jedna misao o “Ja kroz povijest

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s