This is it

Stephen Mitchell u svojoj knjizi The Gospel According to Jesus izlaže sljedeću, zanimljivu teoriju. Biblijski pisci pokušali su “bezgrešnim začećem” prikriti činjenicu da je Isus bio vanbračno dijete, što je u ono vrijeme bila velika sramota, ali i razlog iz kojeg je Isus najviše govorio o praštanju: godinama je sam pokušavao oprostiti svojoj majci. Bila to istina ili ne, sviđa mi se ta slika posve ljudskog Isusa, a ne onog savršenog koji je, kako Crkva kaže, “nama jednak u svemu, osim u grijehu”. Onda nam uopće nije jednak, nije čovjek. To je kao da kažem: završio sam faks, ali nisam išao na ispite. Za razliku od Isusa koji je prihvatio grešnike, Crkva nije prihvatila ljudskog Isusa, kao ni Mariju koja je za njih “vazda djevica”. Bojim se da nisu shvatili Isusovu poruku o prihvaćanju. Ako bih sve što znam o psihologiji morao sažeti u jednu riječ, to je prihvaćanje.

Isus je govorio o praštanju drugima, ne toliko o praštanju sebi, možda jer njegovi slušatelji to ne bi razumjeli. Ali kršćanstvo je na razne načine prožeto idejom da nam Bog prašta i da nas Bog voli, a čovjek koji u to duboko vjeruje zapravo prašta sam sebi, prihvaća ono što jest i ono što ima. Kršćanstvo ruši logiku dugova i zasluga: križ je nezaslužen, spasenje je nezasluženo, besplatno primamo i besplatno dajemo, nema računice, kraljevstvo pripada prostodušnima i “djeci”. (U dragoj mi društvenoj igri Patchwork, zakrpe dolaze u 33 različita oblika, a zakrpa u obliku križa jedina je besplatna. Mislim da je to namjerno.)

Već sam pisao da duboko u nama nema razlike između praštanja drugima i praštanja sebi, oboje je prihvaćanje. Na razini doživljaja nema razlike između mene i svijeta, to propovijeda i budizam: ja = sve ono što doživljavam = svijet. Ili skraćeno: ja = svijet, naravno u subjektivnom, empirijskom smislu (objektivni ovdje nije relevantan). No self.

Budizam i osobito zen govore o prihvaćanju sadašnjeg trenutka. Na jednom crtežu meditiraju dva redovnika – mlađi je zbunjen, a stariji mu objašnjava: “Nothing happens next. This is it.” A ja sam skoro uvijek mentalno u nekoj budućnosti, bližoj ili daljoj, svjesno ili nesvjesno. (Na tragu teorije s početka ovog teksta, i ja propovijedam o onom što me muči.) Zato se moram podsjećati: THIS IS IT. Ovo je sve, baš ovaj trenutak sa svim svojim podražajima, ovi zvukovi, ovo tijelo i njegovi signali. Ako je trenutak neugodan, ako ne mogu prestati brinuti o nečemu – ako mi tijelo ne prihvaća sadašnjost i pruža otpor govoreći “This isn’t it” – onda ću barem prihvatiti taj otpor, zagrliti tog zabrinutog sebe koji ne prihvaća, reći da je i to okej. Tako se u konačnici opet prihvaćam, praštam si svoj nemir. I ništa se ne događa poslije, nema poslije, this is it.

Jedna misao o “This is it

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s